Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Mu'džiza (čudo) kao dokaz Božanskog porijekla poslanstva

Mu'džiza (čudo) kao dokaz Božanskog porijekla poslanstva

Mu'džiza predstavlja obavljanje nekih poslova koji su izvan moći običnog svijeta. Poslanici posjeduju takvu moć zato što su ov­lašteni za poslanstvo i širenje objavljene im vjere. U njihovim životima ni na trenutak ne postoji zastranjenje sa Pravoga puta.

Dokaz: Razum i fitret svakog čovjeka najbolji su dokaz i osvjedočenje spomenute tvrdnje, jer čovjek koji poziva nečemu, a sam radi su­protno svom pozivu, nije dostojan takvog poziva. Prema tome, mu’džize su najbolji argument dostojnosti poslanika, kako u pri­manju objave, tako i u njenom prenošenju ljudima.

Primjedba: Pitanje pozivanja ka jednom cilju nije ograničeno samo na poslanike. Vidimo kako i obični ljudi pozivaju nekim svojim ­ciljevima i idejama, koje se tiču društva, i u tome istrajavaju. Među­tim, svjedoci smo da u tome griješe i imaju manjkavosti. Zašto isto to ne vrijedi i kada je riječ o poslaničkom promicanju Objave?! S druge strane, narod prelazi preko istih tih grešaka i manjkavosti u njihovom djelovanju i to ne ostavlja ni najmanjeg traga na njihov poziv. Dakle, nije sporno da i za poslanike vrijedi isti zakon koji vlada među pukom, tj. da njihovo djelovanje bude oprečno onome čemu pozivaju.

Odgovor: Nedostaci i slabosti običnih ljudi u svom pozivanju ka nečemu mogu biti iz sljedećih dvaju razloga:

1. nesmatranje slabosti i nedostataka štetnim,

2. zadovoljenje s ostvarenjem željenog cilja i manjim od onoga čemu su pozivali.

Znači, oni kontradiktornost govora i djela ne smatraju štetnim za svoj poziv. Zato ovome pitanju, do određene granice, pristupaju olahko ili se zadovoljavaju određenom razinom postignutog. Naprimjer, cilj im je steći položaj ili vlast, i u kontekstu toga trud kojim bi ostvarili svoj cilj smatraju dovoljnim, a prema drugim stvarima ne smatraju se obaveznim i odgovornim.

Međutim, ovakvo što ne vrijedi za Boga i poslanike. Djela Uz­višenoga Boga nisu obojena tolerancijom, a i Sam je rekao:

إِنَّهُ لَقَوْلٌ فَصْلٌ وَمَا هُوَ بِالْهَزْلِ

Kur’an je doista govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije![1]

Drugim riječima, sve što Allah dž. š. kaže sama je Istina; nije mu svojstveno da se šali niti da se poigrava. S druge strane, Nje­gova namjera je sigurno ostvariva, kao što se to ističe u 3. ajetu sure At-Talaq:

إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

Allah će zaista ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu odredio mjeru.

Nečija primjedba može izgledati ovako:

Sam Kur'an navodi činjenicu koja dokida vašu tvrdnju:

فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُواْ فِي الدِّينِ وَلِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

Nek se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.[2]

Spomenutim ajetom jedna skupina ljudi biva obavezna širiti vjeru, a sigurno je da nije bezgrešna. To znači da će između njiho­vog govora i djela zasigurno biti oprečnosti, a i pored toga ti ljudi imaju obavezu propagirati Božiju vjeru?

Hafiz je govorio sljedeće stihove:

واعظان كاين جلوه در محراب و منبر مى كنند

ﭼون بخلوت مى روند ﺁن كاردﯾﮕر مى كنند

مشكل دارم ز دنشمند مجلس باز ﭘرس

توبه خرمايان ﭼرا خود توبه كمتر مى كنند

ﮔويا باور نميدارند روز داورى

كاين همه قلب و ذغـل در كار داور مى كنند

“I Hafiz je umoran od onih koji naređuju dobro i odvraćaju od zla. Pitate se zašto oni koji pozivaju na pokajanje i sami malo čine tevbu. Osjeća se da oni ne vjeruju u Dan obračuna, jer da vjeruju, ne bi sve ove Božije propise iskrivili.”

U odgovoru na drugi dio primjedbe treba istaći da su poslanik i njegovo promicanje Objave potvrđeni od strane samog Boga, tako da sve što poslanik kaže i uradi je ispravno. Takva lica imaju doz­volu promicati ono što su naučila od vjere i ništa više od toga.

Onaj ko prigovara našem mišljenju navodeći spomenuti ajet bio bi u pravu kada bi ajet potvrđivao ispravnost svih djela i govora ljudi koji propagiraju vjeru. Međutim, jasno je da ajet na takvo šta ne ukazuje.

Drugim rječima, ovaj ajet predstavlja odobravanje metoda ra­zumnih, jer nije moguće da se svi ljudi posvete izučavanju vjerskih zbilja i napuste svoja zanimanja da bi, kada se vrate u svoj narod, mogli dati odgovore na pitanja prijatelja i zamjerke neprijatelja. Uzvišeni Bog dozvolio je da jedna skupina iz svakog naroda odseli u islamske naučne centre i nauči vjerske propise kako bi, kada se vrate, mogli narod pozivati Bogu. Prema tome, propagiranje ove skupine ljudi nije jednako propagiranju Božijih poslanika. Mi ne slijedimo njih već originalne izvore vjere na koje se oni pozivaju. Upoređivanje ovih dviju skupina, prema tome, velika je greška.

Dodatni dokaz o bezgrešnosti poslanika

Jedan od ajeta koji ukazuje na bezgrešnost poslanika jeste sljedeći:

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلَّا لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللَّـهِ

Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali.[3]

U ovom časnom ajetu obznanjen je krajnji cilj slanja poslanika – pokornost Njemu. Drugim riječima, ako bi se neko zapitao kakav je cilj slanja poslanika, kur'anski bi odgovor glasio: da bi ljudi njima bili pokorni; sve što kažu treba poslušati. To bi bio krajnji cilj.

Allah od ljudi želi sve ono što im Njegov poslanik naređuje.

U predavanjima koja smo ranije spominjali rečeno je da ljudi svoje želje ispoljavaju na dva načina: govorom i djelom.

Dakle, risalet poslanika manifestira se kroz njihov govor i nji­hova djela. Zbog toga Kur'an kaže sljedeće:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ

Zaista vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor.[4]

To znači da je sve njegovo: akaid, moral, ponašanje, uzor za vas i ono što vas poziva ka Istini. Štaviše, uzor se jače očituje u ponašanju nego u govoru. Kada je hazreti Musa a. s. rekao svojim sljedbenicima da zakolju kravu, oni su ga shvatili kao da se on s njima poigrava. Musa a. s. im na to reče:

أَعُوذُ بِاللّهِ أَنْ أَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ

Ne dao mi Allah da budem neznalica![5]

Iz spomenutog ajeta možemo razumjeti da čak i jedna šala za poslanika predstavlja nedopustivost. Položaj poslanstva mnogo je uzvišeniji od pretpostavke da bi oni mogli druge ismijavati i pričati besmislice, jer su i sami daleko od mogućnosti da učine nešto su­protno Božijoj volji, zadovoljstvu i odredbi.

Pretpostavimo situaciju da je Poslanik prilikom propagiranja Objave u govoru pogriješio i nakon toga od naroda tražio da oni urade isto, ili da nije razumio nešto prilikom prihvatanja Objave, ili da je u dostavljanju Objave nešto zaboravio i u svemu tome od naroda tražio da se odazovu njegovom pozivu. Da li bismo to mo­gli smatrati Božijom zapovijedi? Ne bismo, jer Gospodar osim Istine ne želi ništa drugo. U takvim okolnostima pojavila bi se kontradiktornost u onome što Gospodar želi. S jedne strane, On kaže:

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali.”[6]

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللّهِ

A, s druge strane, osim Istine ništa drugo se ne traži od ljudi. No ovdje se javlja problem sravnjivanja ovih dvaju stvari (zbilje i šale), a da jedna drugu pri tom ne isključi. Zapravo, sa stanovišta ra­zuma, to je nemoguće jer predstavlja kontradiktornost.

Na isti način gleda se i na grijeh poslanikov. Ako bi poslanik počinio grijeh, bilo riječju ili djelom, a s obzirom na činjenicu da su nama njihov govor i djelo dokazi, to bi značilo da se i od nas samih traži slijeđenje istoga. S jedne strane, grijeh je pokuđeno djelo kod Boga i treba ga izbjegavati, a s druge strane, vidimo da nam Bog zapovijeda u Kur'anu da se pokoravamo poslanicima. Ono što nužno proizlazi iz dvaju oprečnih stavova bilo bi da jedno djelo istovremeno za Boga bude pohvalno i odbačeno. Znači da nam je istovremeno i zapovijedio i zabranio jednu te istu stvar. Čist i uzvišen je Bog da bi Njemu bila pripisiva takva kontradiktornost.

Sljedeća primjedba: S obzirom na činjenicu da je Bogu dozvoljeno nametanje obaveze koja je izvan ljudskih mogućnosti, zašto i ovaj slučaj ne bi bio od onih kojim se od nas traži ispunjenje nemogućeg?!

Odgovor: Prvo, naš Gospodar je negirao nametanje nemoguće prvotne obaveze.

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا

– Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.[7]

a ako je i zahtijevao od ljudi nemoguće, rečeno je:

رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا

– Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti[8],

bilo da je to u obliku propisa, kao što se desilo u narodu Musaa, ili u obliku azaba (kazne) - kao što je izobličenje lika (pretvaranje nekih jevreja u lik majmuna, svinje i sl.).

Drugo, ovdje nije u pitanju zapovijed izvršenja nečeg nemo­gućeg, već je i sama zapovijed po sebi nemoguća, jer se nešta is­tovremeno i želi i zabranjuje. I obaveza je i nije obaveza. I ispol­java se volja i ne ispoljava. I pohvalno je i pokuđeno. Dakle, ne pripada to zapovijedi nemoguće obaveze, već je i sama obaveza nemoguća.

Sljedeći kur'anski dokaz bezgrešnosti poslanika je i 165. ajet sure An-Nisa:

رُّسُلاً مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللّهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ

...O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.

Drugim riječima, ovaj ajet dokida opravdanje onih koji bi možda prigovorili: “Da nismo vas slijedili, sada ne bismo zastranili u životu i ne bismo bili kažnjeni.”

Bezgrešnost bi se iz spomenutih ajeta mogla shvatiti kao:

1. Uzvišeni Gospodar slanjem poslanika, neka je mir s njima, želi ukloniti svaki oblik pravdanja i isprike kod ljudi. Na taj način, za svaki počinjeni grijeh i prekršaj zakonitosti stvaranja postoji dokaz Božiji protiv njih.

2. Smisao dolaska poslanika upotpunjen je i samim tim put griješenja ljudima je zatvoren – tj. onda kada poslanici ne učine ni najmanji grijeh djelom i rječju, i ne učine nijedno djelo i ne izgovore nijednu riječ oprečnu Bož­ijem zadovoljstvu. Na taj način, Gospodar bi mogao reći sljedeće: “Zar oni (poslanici) nisu bili (ljudi) poput vas, a ostali su zdravi?!” Također, dokaz je upotpunjen onda kada poslanici ne učine grešku prilikom primanja Objave, njenog razumijevanja i prenošenja ljudima. U suprotnom, moglo bi se reći: “Bože, ovi ljudi, Tvoji poslanici, bili su ti koji su po­griješili u prihvatanju Objave, u njenom razumijevanju, i oni nisu nama prenijeli Istinu onakvom kakva jest.” U tom slu­čaju ne bi bio ispunjen cilj i namjera slanja poslanika, što je u suprotnosti sa Božijom mudrošću.

Nova primjedba: Svi navedeni ajeti koji dokazuju bezgrešnost poslanika ukazuju jedino na činjenicu da poslanici ne čine grijeh, a to nije ono što vi želite dokazati, tj. dokazati moć poslaničke bezgrešnosti. Ova moć nema veze sa činjenjem ili nečinjenjem određenog djela, zapravo ona je viša od samog čina djela. Ta je moć odraz duševnih ­potencijala isto što su spoljnja djela rezultat duboko ukorijenjene ­osobine zvane meleke nefsani (ملكه نفسانى).

Odgovor: Istina je da se time dokazuje moć utkana u samu bit poslanika koja ih čuva od grijeha i grešaka. Gornji stav ne nanosi nikakvu štetu našoj argumentaciji utemeljenoj na ajetima, jer ono što mi tvrdimo jeste da nijedan poslanik ne čini grijeh, ni zahirski ni bat­inski. Kur'an je otvoren po ovom pitanju:

إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

Allah će zaista ispuniti ono što je odlučio, jer jedino je On taj koji je svemu odredio veličinu.[9]

Allah je odredio mjeru svemu tako da se ona mora u potpunosti ispuniti, ni trunku manje ni više. Zbog toga nijedna moć ne može stati Bogu na put ostvarenja Njegovih ciljeva. Časni Kur'an kaže:

إِنَّ رَبِّي عَلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيم

Moj Gospodar je zaista na pravom putu.[10]

Značenje Pravoga puta jeste da on nema ni najmanjeg iskrivljenja ni zastranjenja. A budući da su poslanici na Pravom putu, jasno je da je i njima neprepisiva bila kakva pogreška i krnjavost.

Ako sve do sada rečeno zanemarimo, zar ne možemo onda ka­zati da u cijeloj Kreaciji vlada zakon kauzaliteta. Znači, svaka po­java i svako biće imaju svoje ostvarenje u spoljnjem svijetu - i svi su oni povezani sa Izvorom koji ih je stvorio.

Da li se može reći da su djela poslanika, neka je mir s njima, izuzeta iz ovoga pravila stvaranja? Nikada! Sva djela poslanika čista su pokornost i u skladu su sa kretanjem cijele Kreacije i ure­đenjem, što nije ništa drugo do Istina. Ta su djela povezana sa moći koja se nalazi u dušama poslanika, a moć je ono što se želi dokazati u nastavku.

Pitanje: Šta je uzrok različitosti ljudskih djela? Ako bi nas upitali zašto čovjek nekada prašta, a nekada čini nepravdu, nekada je lijepog, a nekada ružnog ahlaka, nekada se okreće ibadetu, a nekada sli­jeđenju šejtana i strastima - šta bismo na to mogli reći, šta je to uz­rok njihove različitosti.

U odgovoru ćemo reći sljedeće:

Čovjekovo ponašanje je nekada na spekulativnoj razini, a nekada praktične naravi. To znači da se čovjek svjesno treba ­opredijeliti za neko djelo koje želi uraditi. Odabiranje znači izdva­janje jedne između dviju i više stvari. Prirodni rezultat odabiranja podrazumijeva da sve stvari koje čovjek treba izabrati postoje u njegovom umu - i sve dok neku od njih ne vidi ljepšom i boljom neće je ni izabrati.

Dakle, svako ljudsko djelo vezano je za spoznajnu sliku u duši činitelja. Ako ta slika u duši bude potekla iz srdžbe ili strasti, onda će učinjeno djelo poprimiti oblik nepravde i zuluma. Ako, pak, spomenuta slika poteče iz osjećaja ljubavi i samilosti, djelo će po­primiti oblik prijateljstva i samilosti.

Prema tome, spoznajna slika koju čovjek posjeduje o nekoj stvari određuje put djelima i mijenja im oblike. U nastavku donosimo raspravu o razlici između naše i poslaničke pokornosti Bogu, dž. š.

Nema sumnje da su sva djela koja poslanici učine - a pretposta­vili smo da sva predstavljaju pokornost Bogu i da su u skladu sa uređenjenjem cijele Kreacije - u potpunosti stvar slobodnog izbora poslanika, kao što su to i sva djela običnih ljudi.

Prethodnu raspravu možemo sumirati kroz nekoliko stavki:

1. Razlika između naših i poslanikovih djela jeste u činjnici da smo mi nekada pokorni Bogu i ponašamo se u skladu sa pravilima uređenja Kreacije, a nekada činimo grijeh i izlazimo van spomenutog puta.

2. Nema sumnje da su sva djela stvar slobodnog izbora. Zna­čenje slobodnog izbora jeste činjenica da je djelo utemel­jeno na znanju i proizlazi iz volje onoga ko ga čini.

3. Odgovor na pitanje jesu li neka djela čin poslušnosti ili gri­jeha ogleda se u onoj razlici slike koja postoji u nefsu. U slučaju da je ta slika (percepcija) odraz strasti, onda je djelo na koje se odnosi grijeh i predstavlja zastranjenje sa ­Pravoga puta - a ako je spomenuta slika u skladu sa putem pokornosti, to djelo je ibadet i poprima boju i miris Istine.

4. Nesumnjivo je da se čin grijeha i pokornosti kod čovjeka razlikuju. Onaj ko se bori u ratu na putu Istine i njenog očuvanja ne razlikuje se, u svojoj nutrini, od onoga ko se bori protiv Istine - jedina razlika između ovih dvaju ljudi jeste u njihovoj umskoj slici i percepciji ovog djela. Ako ta umska slika i uvjerenje budu jedan od objekata očitovanja Istine, onda i samo djelo predstavlja Istinu i džihad na Bož­ijem putu. U suprotnom, čovjek se kreće na putu šejtana i suprotno kretnji uređenja Kreacije.

5. Ako umska slika bude imala stalnost, i ljudska djela imat će postojanost na tom putu, bilo da je umska slika Istina ili neistina (batil). Dakle, ako neko stalno čini grijeh i zlo, to je zato što je njegova umska slika stalno nepromjenljiva - od­nosno odražava zlo. S druge strane, ako je neko stalno u dobru, to je zato što ga je njegova umska slika potakla na činjenje dobra, tj. u njegovom poimanju ne postoji zastran­jenje sa Pravoga puta.

Na osnovu gornjeg principa, djela Božijih poslanika a.s. stalno su odraz slike pokornosti. To nije moguće osim u slučaju da je ­njihovo znanje u (slobodnom) izboru djela uzeto direktno sa Iz­vora, te da je nepromjenljivo i u skladu sa Istinom. Prema tome, nji­hova slika ili poimanje nije ništa drugo doli predstava da stalno treba biti pokoran svome Gospodaru.

6. Rečena slika znanja i duhovna forma, koja je duboko i čvrsto trajno usađena u duši i koja je nepromjenljiva, naziva se meleke duše[11] (ملكه نفسانى), kao što postoji i meleke hrab­rosti, pravednosti, čednosti itd. Čovjek koji sa sobom nosi meleke hrabrosti, ponijet će se hrabro u svim nedaćama; čovjek koji je strašljiv, djelovat će uznemireno u svim okolnostima, a čovjek čije je poimanje stalno u skladu sa Istinom i logičkom kretnjom, njegova djela uvijek će biti odraz pokornosti Uzvišenom Bogu. Upravo takva osobina duše čuva čovjeka od slijeđenja strasti i grijeha.

7. Budući da se poslanici ne razlikuju od ostalih ljudi u stva­ranju, svako djelo koje učine jeste na osnovu slobodne volje.

Primjedba: Prihvatimo li stav da oni posjeduju nešto što im, u skladu sa posebnom Božijom voljom, ne dozvoljava da učine grijeh, u tom slučaju nemamo ni najmanjeg, bilo kur’anskog ili filozofskog, dokaza u njihove bezgrešnosti - jer bi se tada dalo zaključiti da bi oni trebali biti izvan prirodnog stanja, tj. imati suštinsku razliku u odnosu na ostale ljude. Međutim, Kur’an to odlučno negira i kaže:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ

Reci: “Ja sam čovjek kao i vi.”[12]

Nadalje, ako bi to bilo tako - njihovo nečinjenje grijeha ne bi bio njihov izbor, već činilac nametnut izvan njih. A jasno je da van­jski činioci ne mogu imati učinka na ljudsko savršenstvo i sreću, a ako i imaju, oni sami po sebi nisu dovoljni.

I zadnje, tada ni Božiji dokaz ne bi bio upotpunjen, jer bi svaki čovjek mogao reći: “Bože da smo i mi imali takvu zapreku od nečinjenja grijeha, ni mi ne bismo činili grijehe niti bismo zas­tranili sa Pravoga puta.”

8. Značenje bezgrešnosti – عصمت ('ismet), jeste postavka da je Uzvišeni Bog stvorio u čovjeku uzrok čijim postojanjem sva ljud­ska djela čine pokornost. Taj uzrok nije ništa drugo do duboko ukorijenjeno znanje u duši - tj. meleke nefsani (ملكه نفسانى).

Dakle, bezgrešnost označava trajno posjedovanje ispravne predodžbene slike u duši koja sprečava njenog posjednika od zas­tranjenja u djelima.

[1] At-Tariq, 13-14.

[2] At-Tawba, 122.

[3] An-Nisa, 64.

[4] Al-Ahzab, 21.

[5] Al-Baqara, 67.

[6] An- Nisa, 64.

[7] Al-Baqara, 286.

[8] Al-Baqara, 286.

[9] At-Talaq, 3.

[10] Hud, 56.

[11] Termin u ahlaku koji označava upravo osobinu duboko ukorijenjenu u duši. Riječ meleke nije isto što i riječ melek, koji je duhovno biće. (Op. Prev.)

[12] Al-Kahf, 110.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 13 Februar 2014 10:54
×

Log in