Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Univerzalost i vječnost islama

Univerzalost i vječnost islama

Neophodno je vjerovanje u sve Božije poslanike i prihvatanje svih njihovih poruka. Također nam je jasno da poricanje jednog poslanika, ili jednog propisa, ili poruke koju sa sobom donosi znači poricanje Božijeg gospodarenja u propisivanju zakona, što bi bilo slično Iblisovom nevjerstvu.
U skladu s tim, nakon utvrđivanja poslanstva Poslanika islama, neophodno je vjerovanje u njega, u sve ajete koji mu se objavljuju i sve propise i zakone koje je donio od Boga.
Međutim, vjerovanje u sve poslanike i nebeske knjige ne čini obaveznim da se postupa u skladu s njihovim šerijatima. Muslimani vjeruju u sve velike poslanike i sve nebeske knjige, ali ne mogu i ne trebaju postupati u skladu s prethodnim vjerozakonima. Dužnost svakog naroda je postupanje u skladu sa propisima poslanika upravo tog naroda. Dakle, neophodnost djelovanja u skladu sa islamskim Šerijatom za sve ljude bit će dokazana kada poslanstvo Poslanika islama ne bude isključivo vezano za poseban narod, i također ako nakon njega ne bude došao drugi poslanik koji bi poništio njegov Šerijat. Drugim riječima, kada se dokaže da je islam svjetska i vječna religija.
Zato je potrebno razmotriti pitanje da li je poslanstvo Poslanika islama univerzalno i trajno ili pripada isključivo jednom određenom narodu i ograničenom vremenu.
Očito je da se ovakvo pitanje ne može razmatrati čisto racionalnom metodom, već se moramo koristiti metodom istraživanja nauka koje se bave svetim tekstovima i poviješću, tj. treba se obratiti svetim tekstovima i povijesnim dokumentima koji su priznati i prihvaćeni.
Za čovjeka koji je ustanovio istinitost Kur'ana, poslanstva i bezgrješnost Poslanika islama ne postoji legitimniji ni prihvatljiviji argument od Knjige i sunneta.


Islam je svjetska religija

U neophodnosti islama spada to da on bude svjetska religija i da ne bude ograničen na samo jedan poseban narod ili posebno područje. Čak i oni ljudi koji nisu muslimani znaju da je poziv islama univerzalan i da nije ograničen na poseban geografski prostor.
Pored toga, postoje brojni povijesni dokumenti koji svjedoče da je Poslanik slao pisma i posebne glasnike vođama država: rimskom caru, iranskom kralju, vladarima Egipta, Etiopije, Sirije, kao i poglavarima raznih arapskih plemena. Svima je upućivao poziv da prihvate ovu religiju, da ne odbijaju prihvatanje islama, upozorivši ih na loše posljedice nevjerstva.  Da islam nije svjetska religija, ne bi se proveo ovaj opći poziv i ostali bi narodi i ummeti imali izgovor za neprihvatanje ove religije.
Prema tome, ne može se odvojiti vjerovanje u istinitost islama i neophodnost provođenja njegovog Šerijata, te neke ljude smatrati izuzetim od obaveze praktičnog slijeđenja ove Božije religije.


Kur'anski argumenti o univerzalnosti islama

Kao što je ukazano, najbolji argument i najvjerodostojniji dokument za dokazivanje ovakvih pitanja jeste časni Kur'an, čija istinitost je već dokazana u prethodnim poglavljima ove knjige. Čovjek koji samo jednom površno prođe kroz Kur'an sasvim jasno će zaključiti da je njegov poziv javan i sveopći i da nije vezan isključivo za jedan određeni narod ili jezik.
Između ostalog, u velikom broju ajeta Kur'an se obraća svim ljudima riječima: O ljudi,  ili: O sinovi Ademovi.  Svoju uputu šalje svim ljudima, riječima ljudi  i svjetovi.  Također, u brojnim ajetima potvrđuje da je Poslanikovo poslanstvo za sve ljude  i sve svjetove. U jednom ajetu kaže da se njegov poziv tiče svih onih do kojih stigne vijest o tome.  S druge strane, sljedbenicima drugih religija obraća se i kori ih riječima sljedbenici knjige (ehlu-l-kitāb).  On potvrđuje da je Poslanik poslan i njima i u osnovi pobjedu islama nad ostalim religijama predstavlja kao cilj objavljivanja Kur'ana Poslaniku.
Uzevši u obzir ove ajete, ne ostaje prostora ni za kakvu sumnju i nedoumicu u vezi sa univerzalnošću kur'anskog poziva i svete religije islama.


Islam je vječan

Na isti način kako spomenuti ajeti korištenjem općenitih izraza (sinovi Ademovi, ljudi, svjetovi) i obraćanjem narodima koji nisu Arapi i koji slijede ostale religije (o sljedbenici knjige) dokazuju općenitost i univerzalnost islama, isto tako se upotrebom vremena u neograničenom obliku opovrgava ograničenost i uvjetovanost Kur'ana određenim vremenom. Posebno ne ostaje mjesta nikakvoj sumnji uz izraze u kojim se kaže:


لِيُظْهِرَهُ عَلَى الدِّينِ كُلِّهِ

Da bi je uzdigao iznad svih vjera.  Također, vječnost se može dokazivati 41. i 42. ajetom sure Fussilet, u kojima se kaže:


وَ إِنَّهُ لَكِتَابٌ عَزِيزٌ ۝ لَا يَأْتِيهِ الْبَاطِلُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَ لَا مِنْ خَلْفِهِ تَنزِيلٌ مِّنْ حَكِيمٍ حَمِيدٍ

A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž mu je strana, bilo s koje strane, to je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga, koji ukazuju na to da Kur'an neće izgubiti svoju istinitost i vjerodostojnost. Također, argumenti da je Poslanik islama posljednji Božiji poslanik odbacuju svaku mogućnost i sumnju u to da će njegov Šerijat biti dokinut dolaskom poslanika nakon njega. Isto tako, postoji veliki broj predaja sljedećeg sadržaja:


حَلاَلُ مُحَمَّدٍ حَلاَلٌ إِلَی يَوْمِ الْقِيَامَة، وَ حَرَامُهُ حَرَامٌ إِلَی يَومِ الْقِيامَة.

“Ono što je Muhammed, s.a.v.a., dozvolio dozvoljeno je do Sudnjeg dana, a ono što je on zabranio zabranjeno je do Sudnjeg dana.”  Pored toga, vječnost islama je, poput univerzalnosti, njegova nužnost i kao takva nema potrebe za argumentom izvan argumenta istinitosti islama.


Rješenje nekoliko prigovora

Neprijatelji islama ne libe se nijednog sredstva ni metode s ciljem sprječavanja širenja ove Božije religije. Vođeni tim nastojanjem, oni šire sumnje i prigovore kojima žele prikazati da je islam ipak samo za Arape i da nema nikakvu poruku za ostale ljude.
Između ostalog, u svom nastojanju poslužili su se ajetima u kojima se Poslanik obavezuje da poziva svoje bližnje, ili stanovnike Mekke sa okolinom,  te 69. ajetom sure Ma'ide, u kojem se, nakon ukazivanja na jevreje, kršćane i sabejce, mjerilo sreće pronalazi u vjerovanju i činjenju dobrih djela, a uopće se ne spominje prihvatanje islama kao uvjet sreće. Pored toga, u islamskom fikhu sljedbenici knjige nisu poput mnogobožaca, već im se uz plaćanje džizje (umjesto humsa i zekata koje daju muslimani) jamči sigurnost unutar granica islamske države i oni mogu provoditi svoje religijske obrede, što je pokazatelj da su oni prihvaćeni kao priznate religije.
U odgovoru treba kazati da ajeti u kojima se spominje bliži rod Poslanikov i stanovnici Mekke i okoline govore o procesu i načinu pozivanja, što počinje od njegove bližnje rodbine, zatim ostalih stanovnika Mekke i okoline, te šireći se na taj način obuhvata cio svijet i sve ljude svijeta. Ovakve ajete ne možemo ubrajati u ajete koji sužavaju opseg ajeta koji poslanstvo Poslanika islama smatraju univerzalnim, jer pored toga što način obraćanja ovih ajeta ne prihvata sužavanje opsega, u ovakvom sužavanju opsega neophodno je “izuzimanje većine”, što je za razumne ljude neprihvatljivo i neprimjereno.
Što se tiče navedenog ajeta iz sure Ma'ide, on objašnjava da nije dovoljno iskazati pripadnost ovoj ili onoj religiji da bi se stiglo do istinske sreće, već je činilac postizanja sreće istinsko vjerovanje i djelovanje u skladu sa obavezama koje je Uzvišeni propisao Svojim robovima. Na temelju argumenata koji potvrđuju univerzalnost i vječnost islama, obaveza svih ljudi jeste da nakon što islam dođe postupaju u skladu s propisima i zakonima te religije.
Povlastice koje se islamom daju sljedbenicima knjige u odnosu na nevjernike ne znače da su oni oslobođeni prihvatanja islama i provođenja njegovih propisa, već je to ustvari ovosvjetska ljubaznost prema njima, koja je dozvoljena radi određenih dobrobiti, a u skladu sa šiijskim vjerovanjem, ova ljubaznost je privremenog karaktera jer će u vrijeme pojave Imama Mehdija o njima biti iznesen konačan sud i prema njima će se postupati kao i prema drugim nevjernicima, što se može razumjeti iz riječi u ajetu: da bi je uzdigao iznad svih vjera.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 27 Februar 2014 18:51
×

Log in