Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Ljudi i poslanici

Ljudi i poslanici

Kada časni Kur'an govori o poslanicima, opisujući njihove blistave i blagoslovljene živote, uklanjajući na taj način hrđu namjernih i nenamjernih izmjena sa svijetlih stranica njihove povijesti, on pridaje veliku pažnju ponašanju drugih ljudi prema poslanicima. S jedne strane, objašnjava odnos ljudi prema poslanicima, tumačeći razloge njihovog suprotstavljanja, a s druge, ukazuje na metode upućivanja, odgajanja i borbe protiv činilaca nevjerstva, idolopoklonstva i zalutalosti. Također, spominje Božije zakone upravljanja društvom, posebno sa stanovišta međusobnih odnosa ljudi i poslanika, i tu se mogu pronaći veoma poučne i pojašnjavajuće činjenice.

Iako ove teme nisu neposredno vezane za pitanja osnova vjerovanja i teologije, one ipak – sa stanovišta odlike da rasvjetljavaju pitanja o vjerovjesništvu i zbog otklanjanja mnogih nejasnoća na ovom polju, a također i zbog značaja koji imaju u obrazovanju i izgradnji ljudi, kao i u uzimanju pouka iz važnih povijesnih događaja – imaju izuzetan značaj. Zato ćemo ovdje ukazati na najvažnije od njih.

Odgovor ljudi poslanicima

Kada bi poslanici ustajali i pozivali narod da obožava Jednog Boga,[1] da se pokorava Njegovim naredbama, da se kloni kipova i lažnih božanstava, da se čuva šejtana i taguta, da napusti nasilje, smutnju, griješenje i loša djela, obično bi naišli na odbijanje i suprotstavljanje ljudi,[2] a posebno na suprotstavljanje uticajnih i bogatih ljudi u društvu, koji su bili opijeni uživanjem i naslađivanjem ovosvjetskim užicima[3] i zaneseni svojim imetkom, moći ili znanjem.[4] Takvi bi stupali u nemilosrdnu borbu protiv poslanika, povlačeći za sobom veliki broj različitih vrsta ljudi, sprječavajući ih na taj način da slijede put istine.[5] Postepeno je manja skupina ljudi, koju bi pretežno činili nemoćni slojevi društva, postajala vjernicima.[6] Bila je rijetkost da društvo bude utemeljeno na ispravnom vjerovanju, na tekovinama pravde i pokoravanja naredbama Boga i poslanika, kao što se dogodilo npr. za vrijeme Sulejmana, a.s., iako su dijelovi poslaničke pouke postepeno nalazili mjesta u kulturi društva, prelazeći iz jednog društva u drugo, bivajući posuđivani i preuzimani u novim sredinama. Dešavalo se da te pouke budu predstavljene kao nove ideje vođa nevjernika, kao što se u većini pravnih sistema širom svijeta posuđivalo iz nebeskih šerijata, a što je bez spominjanja pravog izvora predstavljano kao nečije vlastito mišljenje.

Razlozi suprotstavljanja poslanicima

Suprotstavljanje poslanicima, pored toga što je vođeno općim poticajima poput naklonosti prema neobuzdanom načinu života i povođenju za strastima,[7] imalo je i drugih činilaca i povoda. Između ostalog, bili su to samoživost, oholost, nadmenost i samodopadljivost, što je više dolazilo do izražaja među aristokracijom, elitom i bogatašima.[8] Bili su tu zatim slijepi fanatizam i privrženost tradiciji prethodnika i pogrešnim vrijednostima, što se javljalo u različitim društvima.[9]

Također, čuvanje ekonomskih potencijala i društvenih položaja predstavljalo je jake poticaje za bogataše, vlastodršce i učenjake.[10] S druge strane, neobrazovanost i neobaviještenost mase omogućavali su da budu prevareni od strane predvodnika nevjerstva i da slijede svoje velikane i većinu u društvu, što je uzrokovalo da se zadovolje zabludama i ličnim pretpostavkama i da se na taj način odupru prihvatanju religije, kojoj je pristupao izuzetno mali broj ljudi, i to su obično bili ljudi koji nisu imali neki uvaženi društveni položaj i ugled i koji su bili odbačeni od strane velikana i većine. Svakako, ne treba zaboraviti pritisak koji su vršili moćnici vladajućeg sloja.[11]

Načini postupanja sa poslanicima 

S ciljem sprječavanja bilo kakvog napretka, protivnici poslanika su se koristili različitim metodama u borbi protiv njih.

a) Ponižavanje i ismijavanje. Prvo bi se jedna skupina potrudila da ponižavanjem i ismijavanjem, optužbama i omalovažavanjem sruše autoritet donosioca Božije poruke, kako im mase ne bi pridavale značaj.[12]

b) Potvaranje i optuživanje za niskost. Nakon ponižavanja posezali bi za lažima i potvorama, optužujući poslanike za različite nepodobnosti. Između ostalog, nazivali bi ih maloumnicima i luđacima.[13] Kada bi poslanici pokazivali mudžize, optuživali bi ih da su mađioničari.[14] Isto tako, Božije poruke su nazivali bajkama i mitovima.[15]

c) Raspravljanje i odvođenje u zabludu. Kada bi Božiji poslanici govorili mudro i argumentirano, ili metodom raspravljanja na najljepši način, ili kada bi savjetovali i upozoravali ljude na loše posljedice poricanja, mnogoboštva i obijesti, i kada bi dobrim ljudima i vjernicima nagovještavali korisne i dobre plodove pobožnosti, ukazujući im na ovosvjetsku i onosvjetsku sreću, u takvim prilikama predvodnici poricatelja odvraćali bi narod i sprječavali ga da sluša, a zatim bi nudili odgovore lošom i suludom logikom, trudeći se da kitnjastim govorom prevare ljude[16] i da ih na taj način odvrate od slijeđenja poslanika, oslanjajući se na tradiciju i argumentirajući običajima svojih predaka.[17] Iznosili bi svoj imetak i bogatstvo i hvalili se njima, a siromaštvo i materijalnu nemoć sljedbenika poslanika uzimali bi kao argument neispravnosti njihovog vjerovanja i ponašanja.[18] Koristili bi se izgovorima i opravdanjima kao što su sljedeći: Zašto Bog Svoje poslanike ne bira među melecima, zašto sa poslanikom ne pošalje i po jednog meleka, zašto ga nije učinio bogatim i moćnim?[19] Nekada bi njihova tvrdoglavost stizala do takve granice da su govorili: Povjerovat ćemo samo ukoliko se i nama objavi ili ukoliko vidimo Boga i s Njim neposredno budemo razgovarali![20]

d) Prijetnja i potkupljivanje. Sljedeća metoda za koju se u Kur'anu prenosi da je provođena u velikom broju naroda jesu prijetnje Božijem poslaniku i njegovim sljedbenicima različitim vrstama mučenja, izgnanstvom iz grada i domovine, kamenovanjem ili čak ubistvom.[21] S druge strane, nevjernici su se koristili i podmićivanjem te su trošenjem ogromnog imetka odvraćali ljude od slijeđenja poslanika.[22]

e) Nasilje i ubistvo. Na kraju, uvidjevši strpljivost, istrajnost, upornost i čvrstinu volje Božijih poslanika[23] te ozbiljnost i pomoć iskrenih sljedbenika, gubeći nadu u korist napora koji su ulagali, odlučivali su se na prijetnje i pristupali nasilju, pa su veliki broj Božijih poslanika ubili,[24] lišivši na taj način društvo najveće blagodati i dara Božijeg, najistaknutijih preporodilaca i društvenih predvodnika.

  

Neki Božiji zakoni upravljanja društvima

Bez obzira na činjenicu da je osnovni cilj slanja poslanika dovođenje ljudi do potrebne spoznaje s ciljem sticanja ovosvjetske i onosvjetske sreće te da se nedostatnost razuma i iskustva nadoknadi putem Objave i da se nad ljudima upotpuni dokaz,[25] ipak Uzvišeni Bog zbog neizmjerne milosti prilikom slanja poslanika Svojim mudrim određenjem priprema poseban psihološki teren za prihvatanje njihovog poziva, kako bi to bila pomoć u usavršavajućem kretanju ljudi. Pošto je osjećaj samodostatnosti[26] jedan od glavnih činilaca poricanja i okretanja od Boga i poslanika, kao i nehat prema obilju raznovrsnih potreba u svim aspektima života, Mudri Stvoritelj priprema posebne uvjete da bi ljudi postali svjesni svoje ovisnosti te se na taj način otrgli od nemara, oholosti i egoizma. Stoga, pripremao bi im teškoće i nedaće kako bi, htjeli – ne htjeli, shvatili da su ovisni, nemoćni i da treba da se okrenu prema Allahu.[27]

Međutim, ni to nije imalo opći učinak, tako da je većina ljudi, posebno dobrostojeći pojedinci, koji su dugotrajnim činjenjem zla drugim ljudima uspjeli sebi osigurati sredstva za lagodan život, a čija su srca okorjela i tvrda poput kamena, kako to Kur'an kaže,[28] i dalje ostajala u dubokom snu nemara, nastavljajući neispravnim putem, jer opomene, prijetnje i savjeti poslanika kod njih nisu postizali nikakav učinak. Kada bi Bog otklanjao neprilike i nesreće, i kada bi ponovo obasipao Svojim blagodatima ljude, govorili bi: Ovakvi prevrati i promjene u životu te nesreće nakon kojih slijedi sreća neophodan su dio života i takvo šta se događalo i našim precima.[29] Ponovo bi nastavljali s nasiljem, gomilanjem imetka i jačanjem snaga, previđajući činjenicu da je upravo povećanje imetka jedna od Božijih zamki ovosvjetske i onosvjetske nesreće.[30]

U svakom slučaju, kada bi sljedbenici poslanika brojno stizali do granice da mogu osnovati samostalnu zajednicu, odbraniti se i boriti protiv Božijih neprijatelja, bio bi im naređivan džihad (borba na Božijem putu).[31] Preko njih nevjernike bi stizala Božija kazna.[32] U suprotnom, vjernici bi, slijedeći poslanike, napuštali nevjernike, nakon čega bi ona društva za koja nije bilo izgleda da će se povratiti stizala Božija kazna. Ovo je nepromjenljivi Božiji zakon kada je riječ o upravljanju društvima.[33]

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

 


[1] Pogledati ajete: En-Nahl, 36; El-Enbija', 25; Fussilet, 14; El-Ahkaf, 21.

[2] Pogledati: Ibrahim, 9; El-Mu'minun, 44.

[3] Pogledati: Sebe', 34.

[4] Pogledati: Gafir, 83; El-Kasas, 78; Ez-Zumer, 49.

[5] Pogledati: El-Ahzab, 68; Sebe', 31–33.

[6] Pogledati: Hud, 40 i 27–31.

[7] Pogledati: El-Ma'ide, 70.

[8] Pogledati: Gafir, 56; El-A‘raf, 76.

[9] Pogledati: El-Bekare, 170; El-Ma'ide, 104; El-A‘raf, 28; Junus, 78; El-Enbija', 53; Eš-Šu‘ara', 74; Lukman 21; Ez-Zuhruf, 2223.

[10] Pogledati: Hud, 84–86; El-Kasas, 76–79; Et-Tevbe, 34.

[11] Pogledati: Ibrahim, 21; Fatir, 47; Hud, 27; Eš-Šu‘ara', 111.

[12] Pogledati: El-Hidžr, 11; Ja-Sin, 30; Ez-Zuhruf, 7; El-Mutaffifin, 29–32.

[13] Pogledati: El-A‘raf, 66; El-Bekare, 13; El-Mu'minun, 25.

[14] Pogledati: Ez-Zarijat, 39, 52–53; El-Enbija', 3; El-Kamer, 2.

[15] Pogledati: El-En‘am, 25; El-Enfal, 31; En-Nahl, 24; El-Mu'minun, 83; El-Furkan, 5; En-Neml, 68; El-Ahkaf, 17; El-Kalem, 15; El-Mutaffifin, 13.

[16] Pogledati: Nuh, 7; Fussilet, 26; El-En‘am, 112, 121; Gafir, 5, 35; El-A‘raf, 70–71; El-Kehf, 56.

[17] Pogledati: El-Bekare, 170; El-Ma'ide, 104; El-A‘raf, 28; El-Enbija', 53; Junus, 78; Lukman, 21.

[18] Pogledati: Junus, 88; Sebe', 35; El-Kalem, 14; Merjem, 77; El-Muddessir, 12; El-Muzzemmil, 11; El-Ahkaf, 11.

[19] Pogledati: El-En‘am, 7–9; El-Isra', 90–95; El-Furkan, 4–8.

[20] Pogledati: El-Bekare, 118; El-En‘am, 124; En-Nisa', 153.

[21] Pogledati: Ibrahim, 13; Hud, 91; Merjem, 46; Ja-Sin, 18; Gafir, 26.

[22] Pogledati: El-Enfal, 36.

[23] Pogledati: Ibrahim, 12.

[24] Pogledati: El-Bekare, 61, 87, 91; Ali Imran, 21, 112, 181; El-Ma'ide, 70; En-Nisa', 155.

[25] Pogledati: En-Nisa', 65; Ta-Ha, 134.

[26] Sura El-‘Alek, 6.

[27] Pogledati: El-En‘am, 42; El-A‘raf, 94.

[28] Pogledati: El-En‘am, 43; El-Mu'minun, 76.

[29] El-A‘raf, 95, 183.

[30] Pogledati: El-A‘raf, 182–183; Ali Imran, 178; Et-Tevbe, 55, 85; El-Mu'minun, 54–56.

[31] Ali Imran, 146.

[32] Ali Imran, 146.

[33] Pogledati: El-‘Ankebut, 41, te veliki broj drugih ajeta: Fatir, 43; Gafir, 85; El-Isra', 77.

 

Zadnji put promijenjen: petak, 14 Februar 2014 10:10
×

Log in