Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Prigovori o nadnaravnim djelima - mudžizama

Prigovori o nadnaravnim djelima - mudžizama

Kada je riječ o mudžizi, upućuje se određeni broj prigovora, na koje će se u nastavku dati odgovarajući odgovor.


Prvi prigovor

Svaka materijalna pojava ima poseban uzrok, koji se putem znanstvenih opita može prepoznati, pa ukoliko je uzrok neke pojave nepoznat zbog nedostatnosti instrumenata kojima se vrši opit, to se ne može smatrati argumentom nepostojanja uobičajenog uzroka za tu istu pojavu. Prema tome, nadnaravne pojave možemo prihvatiti samo kao pojave koje nastaju posredstvom nespoznatih uzroka i činilaca. Najviše što možemo priznati jeste da upućenost u njihove uzroke u vrijeme u kojem još ti uzroci nisu bili spoznati smatramo nečim što liči na nadnaravnost. Međutim, poricanje toga da se uzroci nadnaravnih djela mogu spoznati putem znanstvenih eksperimenata znači poništavanje načela uzročnosti i kao takvo je neprihvatljivo.

Odgovor je da načelo uzročnosti ne traži više od toga da se dokaže da za svako ovisno biće postoji uzrok. Međutim, to da svaki uzrok mora neophodno biti spoznat znanstvenim eksperimentima ni u kojem slučaju nije nešto što načelo uzročnosti zahtijeva. Za takvo šta ne može se naći ni argument, usljed toga što je domet znanstvenih eksperimenata ograničen na okvir prirodnih pojava i kao takvi oni posredstvom eksperimentalnih instrumenata nikada ne mogu dokazati postojanje ili nepostojanje metafizičkih pojava niti dokazati da one nisu izvor uticaja.
Što se tiče stava da se mudžize definiraju kao obaviještenost o nespoznatim uzrocima, to također nije ispravno, jer ukoliko je ta obaviještenost došla uobičajenim načinom, ne razlikuje se od ostalih uobičajenih pojava i ni u kojem slučaju ne može se smatrati nadnaravnom. Ukoliko je spomenuta obaviještenost nastala na neuobičajen način, bit će nadnaravna, i u slučaju da se dogodila posebnom dozvolom Božijom i kao argument istinitosti poslanstva, računat će se kao jedna vrsta nadnaravnosti (znanstvena nadnaravnost), poput obaviještenosti hazreti Isaa, a.s., o tome čime se određeni ljudi hrane i šta gomilaju u svojim kućama, što je bila jedna od njegovih mudžiza.  Međutim, mudžiza se ne može ograničiti na ovaj segment, a da se poreknu drugi njeni segmenti. Na kraju, ostaje da se zapitamo kakva je razlika između ove pojave i ostalih nadnaravnih pojava u vezi s načelom uzročnosti.


Drugi prigovor

Božiji zakon je tako ustanovljen da se svaka pojava dešava na poseban način. U skladu s časnim ajetima, Božiji se zakoni odnosno sunneti ne mijenjaju.  Zahvaljujući tome, nadnaravna dešavanja koja se tiču promjene i mijenjanja Božijeg zakona zanijekana su ovim i ovakvim ajetima.
Ovaj prigovor sličan je prethodnom, s tom razlikom da se u prethodnom koristio racionalni dokaz, dok se ovdje poslužilo kur'anskim ajetima.

Odgovor je da je ograničavanje uzroka pojava na uobičajene uzroke i predstavljanje tog ograničavanja nepromjenljivim Božijim zakonom neutemeljena tvrdnja i slična je tome da neko počne tvrditi kako je ograničenost toplote na vatru jedan od nepromjenljivih Božijih zakona. Pred ovakvom tvrdnjom može se kazati da brojni uzroci različitih vrsta za različite vrste posljedica te dolazak neuobičajenih uzroka na mjesto uobičajenih uzroka jeste stvar koja je u svijetu uvijek postojala, te je otuda treba računati jednim od Božijih zakona, a ograničavanje uzroka isključivo na obične uzroke treba smatrati izmjenom tih zakona, što se u kur'anskim ajetima poriče.
U svakom slučaju, tumačenje ajeta koji govore o nijekanju promjena i izmjena u Božijim zakonima na način da to znači da su obični uzroci nezamjenljivi i smatranje nezamjenljivosti tih običnih uzroka jednim od tih nepromjenljivih zakona jeste neosnovan i neargumentiran komentar. Štaviše, veliki broj ajeta koji govore o dešavanju mudžiza predstavljaju čvrst argument za neispravnost ovakvih tumačenja. Ispravno tumačenje navedenih ajeta treba potražiti u tefsirskim knjigama, a ovdje samo površno objašnjavamo kako ti ajeti ukazuju na poricanje odvajanja posljedice od uzroka, a ni u kojem slučaju ne poriču brojnost uzroka ni dolazak neuobičajenog uzroka na mjesto uobičajenog. Možda bi se moglo kazati da je sigurna poruka ovih ajeta to da neuobičajeni uzroci i činioci imaju svoje učinke.


Treći prigovor

U Kur'anu nalazimo da su ljudi više puta tražili od Poslanika islama da im pokaže neku mudžizu, ali se on suzdržao od odgovora na te zahtjeve. Ukoliko je pokazivanje mudžiza put potvrđivanja poslanstva, zašto se Poslanik nije koristio tim putem?

U odgovoru kažemo da su ti zahtjevi da se učini mudžiza uslijedili nakon što je argument upotpunjen i zadovoljen te nakon što je njegovo poslanstvo dokazano putem sve tri metode (kriteriji istinitosti, nagovještaj prethodnog poslanika i pokazivanje mudžize). Nakon toga, zahtjevi ljudi bili su utemeljeni na tvrdoglavosti i inadu ili na nekim drugim povodima, a svakako nisu bili vođeni namjerom da otkriju istinu, te Božija mudrost nije iziskivala odgovor na takvu vrstu zahtjeva.
Cilj pokazivanja mudžize kao izuzetka u ustrojstvu koje vlada Objektivnim svijetom, koje se ponekad dešavalo kao odgovor jer su to ljudi tražili – poput hazreti Salihove kamile – a nekada po sebi – poput mudžiza hazreti Isaa, a.s. – bio je predstavljanje poslanika i upotpunjavanje dokaza protiv ljudi. Dakle, namjera nije prinuditi na prihvatanje poslaničkog poziva te na predavanje i prisilno pokoravanje pred njima. Isto tako, namjera nije bila ni osigurati način za zabavu ili pak za kršenje sistema uobičajenih uzročno-posljedičnih veza. Ovakav cilj ne iziskuje da se potvrdno odgovori na svaki zahtjev, štaviše, udovoljavanje nekim zahtjevima bilo bi suprotno mudrosti i postizanju željenog cilja, poput zahtjeva da se učine neke stvari koje bi predstavljale zatvaranje puta slobodnog izbora, i na taj bi način ljudi bili pod pritiskom kada je riječ o prihvatanju poslaničkog poziva, ili zahtjeva koji su odraz inada, tvrdoglavosti ili nekih drugih pobuda, što svakako ne predstavlja traženje istine. Usljed toga, s jedne bi strane pokazivanje mudžize predstavljalo umanjivanje njenog značaja i ljudi bi prisustvovali takvim događajima iz zabave ili bi se okupljali oko poslanika da bi ostvarili neke svoje interese. S druge strane, bio bi zatvoren put ispita i slobodnog izbora, a ljudi bi bili prisiljeni i slijedili bi poslanike pod uticajem činilaca pritiska. Obje ove mogućnosti suprotne su mudrosti i svrsi pokazivanja mudžiza. Na drugim mjestima i u drugim prilikama, u slučajevima kada je mudrost Božija iziskivala da se odgovori na zahtjeve ljudi, to bi se i dešavalo, kao što je naš Poslanik pokazao veliki broj mudžiza, od kojih je znatan dio prenesen putem predaja. Na čelu svih njegovih mudžiza nalazi se vječna mudžiza, časni Kur'an.


Četvrti prigovor

Kada se uzme u obzir da je mudžiza uvjetovana posebnom Božijom dozvolom, ona kao takva može biti pokazatelj postojanja posebne veze između Boga i donosioca te mudžize iz jednostavnog razloga jer je ta posebna dozvola data upravo njemu. Drugim riječima, Svoj posao je predao u poslanikovu ruku i omogućio da se on dogodi kroz njegovu volju. Međutim, racionalna neophodnost ove vrste povezanosti ne nameće mogućnost da postoji neka druga veza između Boga i donosioca mudžize, kao što je slanje i prijem Objave. Dakle, mudžiza se ne može prihvatiti kao racionalni dokaz ispravnosti tvrdnje da je njen donosilac poslanik, već se ta tvrdnja najviše može prihvatiti kao argument koji ima snagu vjerovatnoće i koji je dijalektički dokaz.

Odgovor je da nadnaravno djelo – bez obzira što je od Boga – samo po sebi ne ukazuje na postojanje veze s Objavom, te s tog aspekta keramete Božijih evlija ne možemo uzeti kao dokaz da su oni poslanici. Međutim, mi govorimo o nekome ko tvrdi da je poslanik i pokazuje mudžizu kao znak istinitosti svoje tvrdnje. Ukoliko bi neko lažno tvrdio da je poslanik, na taj način bi počinio najveći i najgori grijeh koji će uzrokovati najgore smutnje na Ovom svijetu i na Budućem svijetu  – te on kao takav nikada ne bi imao podobnost za takvu vrstu odnosa sa Uzvišenim Bogom. Božija mudrost ne bi zahtijevala davanje moći činjenja mudžize takvom čovjeku, jer bi to bio povod zavođenja ljudi.
Možemo zaključiti da razum sasvim jasno poima da čovjek podesan za posebnu vrstu veze s Bogom i podesan da mu se daruje moć pokazivanja mudžize jeste onaj koji nije izdao svoga Gospodara i koji nije pripremio povode zavođenja i vječne nesreće ljudi.
Dakle, donošenje mudžize je siguran racionalni dokaz ispravnosti tvrdnje o poslanstvu.

×

Log in