Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Odgajanje djeteta

Odgajanje djeteta

Odgajanje djeteta podrazumijeva osiguravanje svega onog što je potrebno za ostvarivanje djetetovih mogućnosti na putu približavanja Bogu. Za ovaj proces potrebni su znanje i praktična vježba. Ukoliko otac i majka u namjeri prenošenja ispravnih uvjerenja i stvaranja ispravnog ponašanja kod svog djeteta budu uporni, pružili su mu ono što je za njega dobro, a Allah će biti milostiv prema njima.

Kada je riječ o ispravnim uvjerenjima i njihovom prenošenju na dijete, to je velika obaveza koja je stavljena na odgovornost roditelja, jer je neporeciv utjecaj vjerovanja, koje je prisutno u porodici i koje se prenosi, na dijete i njegovu budućnost: "Svako novorođenče se rađa sa čistom prirodom, sve dok ga roditelji ne učine Jevrejem ili kršćaninom."[1]

Odgojno djelovanje u porodici ima ulogu čuvanja djetetove jednobožačke prirode. Ovo čuvanje predstavlja veliku odgojnu i moralnu obavezu, i postupanje u skladu s njom dovodi do ostvarenja najvažnije uloge porodice. Imam Sedžad, a.s., u Poslanici o pravima kaže: "Pravo tvog djeteta je da znaš da je ono od tebe i da će u ovom prolaznom svijetu biti pripisivano tebi, i po dobru i po zlu. Odgovoran si za ono što ti je povjereno, kao što su dobar odgoj, upućivanje Gospodaru i pomaganje da Mu se pokorava u vezi sa tobom i sobom. Bit ćeš nagrađen za to (ako budeš ispravno uradio), a i kažnjen (ako ne ispuniš svoju odgovornost). Zato ga odgoji tako da utjecaj koji ostaviš na njega na ovom prolaznom svijetu bude poput lijepa ukrasa, i da lijepo postupajući u pogledu njega imaš izgovor pred Bogom za obavezu koju imaš prema njemu, a nema moći osim u Allaha."[2]

U ovoj predaji Imam Sedžad, a.s., govori o lijepom odgoju, poučavanju monoteističkom vjerovanju i pomaganju u izgradnji ispravnog ponašanja kod djece. Nakon toga, obavljanje ove dužnosti Imam naziva razlogom ovosvjetske i onosvjetske sreće za roditelje.

U predaji koja se prenosi od Imama Alija, a.s., nabrajaju se dužnosti: "A pravo djeteta u roditelja jeste da mu nadjene lijepo ime, dobro ga odgoji i poduči Kur’anu."[3]

Podučavanje Kur’anu označava poučavanje cjelokupnom akaidu – vjerovanju koje će dijete uputiti ka Bogu, dok lijep odgoj podrazumijeva podučavanje lijepom ponašanju i izgradnju ispravnog ponašanja koje je povod čovjekovog spasenja.

Porodično okruženje je prvo društveno okruženje koje dijete iskusi. Ono od svoje porodice, posebno od oca i majke, prima najveći utjecaj. Dijete osjeća roditeljsku zaštitu i neprestano uviđa da upravo njegovi otac i majka nadoknađuju njegove tjelesne slabosti, da ga hrane i odgajaju iz ljubavi i milosti. Ova iskustva su uzrok stjecanja sigurnosti i pouzdanja u njih, i ovo pouzdanje dovodi do toga da dijete od roditelja sve prihvata i usvaja. Ukoliko ga roditelji u tom razdoblju pouče ispravnom vjerovanju, njegovo čisto srce će prihvatiti to što mu oni nude i steći će potrebne navike koje su usklađene sa ispravnim vjerovanjem.

Imam Ali, a.s., obraćajući se svome sinu kaže: "Požurih da te odgojim prije nego ti srce otvrdne i um ti postane zauzet."[4]

U nastavku istog pisma kaže:

"Budući da te osjećam onako kako roditelj brižni treba osjećati i da te smjeram podučiti, mislio sam da to treba da bude u vrijeme kad ti uznapreduješ u dobi svojoj i dok si svjež na pozornici svijeta, dok imaš namjeru ispravnu i srce čisto, i da bi valjalo započeti s podučavanjem Knjizi Boga, Moćnog i Uzvišenog, i s tumačenjem njezinim, odredbama islama i propisima njegovim, o onome što On zabranjuje i dopušta."[5]

U ovom dijelu pisma koje Imam Ali, a.s., upućuje svome sinu ističe se prenošenje ispravnog vjerovanja, poučavanje pravilima lijepog ponašanja, kao i čistota čovjekovog srca u doba djetinjstva i mladosti, a to je upravo vrijeme kada se najviše utjecaja prima od porodice.

Prenošenje istinskih uvjerenja i stvaranje ponašanja koje donosi sreću predstavlja opći naziv za odgojne dužnosti oca i majke. Međutim, pojedinosti istinitog akaida treba tražiti u Kur’anu i Sunnetu, kao što se i ispravno ponašanje uči iz Kur’ana i Sunneta. Otac i majka su odgovorni za ostvarivanje ovih aspekata kod djeteta, pa je potrebno tragati za najboljim načinima njihovog ostvarivanja. Roditeljska se odgovornost ne svodi samo na usmeno prenošenje i davanje informacija. Roditelji treba da pronađu odgovarajuće metode kako bi njihovo dijete postalo vjernik koji je bogobojazan.

Imam Sadik, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a., sljedeću predaju: "Neka se Allah smiluje onome ko podupire svoje dijete u dobru. Upitah: ‘Kako da ga podupre u dobru?’ Reče: ‘Da prihvati ono što je u njegovoj moći, da pređe preko onoga što ne može, da ga ne poziva na neposlušnost i da ga ne zbunjuje.’"[6]

U ovoj predaji se govori o jednom važnom odgojnom načelu: u toku odgojnog procesa trebaju se uzeti u obzir sposobnosti i pripravnosti osobe koja se odgaja. Roditelji prilikom praktičnog i intelektualnog odgajanja svoga djeteta ne smiju zanemariti ovo načelo. Previđanje ovog načela neće dovesti do ostvarivanja dobra za dijete, već će ga izložiti neposluhu i zbunjenosti. Iz ove predaje se mogu shvatiti i važnosti koje imaju različite faze razvoja, jer bez obraćanja pažnje na djetetove mogućnosti u različitim životnim dobima, neće biti moguć ispravan odgoj. Na svu sreću, u predajama se ukazuje na važnost obraćanja pažnje na faze razvoja.

Prenosi se od Imama Sadika, a.s.: "Pusti svoje dijete da se igra sedam godina, odgajaj ga sedam godina i učini ga svojim pratiocem i savjetnikom sedam godina."[7]

Ovo bi značilo da prvih sedam godina svoga života dijete uči posredno i samo putem posmatranja ponašanja svojih roditelja. Narednih sedam godina pristupa neposrednom učenju vjere, a sedam godina nakon toga nastaje doba kada se ulazi na polje praktičnog učenja šerijatskih granica, dozvoljenog i zabranjenog.

Prenosi se od Imama Sadika, a.s.: "Muško dijete se igra sedam godina, uči se Knjizi sedam godina i sedam godina uči halal i haram."[8]

Jedan od ciljeva obrazovanja djeteta u kući i školi jeste priprema za život u društvu i slijeđenje ciljeva vjerskog društva. Upravo zbog toga, podučavanje djeteta određenim stvarima je neophodno i s tim treba početi još u kući. Jasan primjer te vrste učenja nalazimo u predaji koju prenosi hazreti Ali, a.s.: "Naučite svoje dijete plivanju i streljaštvu."[9]

Ukoliko prihvatimo da su ove dvije obrazovno-odgojne stavke navedene zbog toga da bi dijete pripremili za obavljanje društvenih obaveza, sasvim je prirodno da se ne možemo zadovoljiti i ograničiti isključivo na njih. U skladu sa vremenom i potrebama islamskog društva treba u obzir uzeti različit obrazovni sadržaj.

Odgoj u djetinjstvu, kao i u ostalim razdobljima života, zahtijeva razlikovanje onog što je postojano od onog što je promjenjivo, kao i shvatanje da se neka pravila lijepog ponašanja i formalnosti mijenjaju, kao što se i moralne veze i potrebe društvenog života mijenjaju. Dijete treba odgajati uz svijest o razlikama između sebe i djeteta, u pogledu kulturnog prostora i društvenih prilika. Potrebno je da se dijete pripremi na odgovarajuću primjenu i uvažavanje postojanih i nepromjenjivih moralnih načela u skladu sa uvjetima njegovog životnog vremena i prostora. Ova spremnost čini ga sposobnim da se odupre otrovnim sugestijama, jamčeći mu moralnu sigurnost u mladosti, a i nakon nje.

Prenosi se da je Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali, a.s., poručio da svoju djecu odgajamo moralu koji odgovara njihovom vremenu.

 "Ne odgajajte djecu svojim moralom, jer ona su stvorena za vrijeme koje nije vaše."[10]

Na kraju, naglašavamo da je dijete dar koji je dat roditeljima na čuvanje. Taj dar mora biti uvažavan i ne smije se zaboraviti da se dijete poštuje i uvažava. S obzirom na to da njegovo duševno zdravlje zavisi od toga koliko se prema njemu pokazuje poštovanja, onda će i njegov moralni odgoj biti uspješniji bude li se odvijao u okrilju poštovanja i uvažavanja. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: "Poštujte svoju djecu i uljepšajte njihovo ponašanje."[11]

Staratelj porodice

S fikhskog stanovišta starateljstvo nad porodicom pripada mužu i ocu, to jest pripada onome ko obično ima ove dvije uloge u porodici, ulogu oca i supruga. Skrbništvo nad porodicom podrazumijeva velika prava i obaveze za oca. Odgovornost za materijalno uzdržavanje porodice je na njegovim plećima, on mora uzdržavati ženu i djecu, osigurati im sredstva neophodna za život i osigurati spokoj i stabilnost porodice kada je riječ o finansijama. Ova šerijatska i pravna dužnost može biti obavljana na različite načine. Međutim, uvažavanje određenih stvari podiže nivo njene moralne vrijednosti. Staratelj porodice može članovima porodice davati sredstva za život koja će biti manja od njegovih mogućnosti te im na taj način otežati život, kao što im može davati obilnu opskrbu i osigurati im raskošan život. Određivanje granice umjerene opskrbe, tako da žena i djeca nemaju tegoban život, a da raskošan život ne uzrokuje nemar kod njih, zavisi od ekonomskog nivoa društva i porodice. Granica srednje, poželjne vrijednosti i umjerenosti, razlikuje se od društva do društva i od porodice do porodice. Međutim, u svakom slučaju taj nivo poznaju članovi društva i porodice, i ispravnost ili neispravnost svojih očekivanja određuju u skladu sa tim nivoom.

Kada postanu jasne granice umjerenog života i uzmu se u obzir mogućnosti staratelja porodice, neophodno je da staratelj ne bude uskogrudan i strog kada je riječ o osiguravanju životnih sredstava i mogućnosti za svoju porodicu. Imam Sedžad, a.s., rekao je: "Allah je zadovoljniji sa onim od vas koji više daje svojoj porodici."[12]

Imam Rida, a.s., rekao je: "Onaj ko raspolaže blagodatima dužan je da unaprijedi život svoje porodice."[13]

Ova predaja u obzir uzima mogućnosti glave porodice. Sljedeća predaja koja se prenosi od časnog Poslanika, potvrđuje upravo ovu činjenicu: "Zaista vjernik slijedi Božiji adab: kada mu Allah da obilno i on čini tako, kada mu uskrati i on uskraćuje."[14]

Osiguravanje odgovarajućeg života snaži osjećaje između članova porodice. Ukoliko članovi porodice osjete da je staratelj porodice, iako posjeduje materijalne mogućnosti, suzdržan u osiguravanju boljeg života, počet će sumnjati u njegova osjećanja i doći će do zahlađenja u njihovim odnosima. Dakle, bolje je da svako u skladu sa svojim mogućnostima poboljša život supruzi i djeci, kako bi na taj način očuvao emocionalno zdravlje u porodici i djecu odgajao u toplijem okruženju.

Unapređenje i poboljšanje života ne ovisi samo o količini sredstava i mogućnosti, nego je značajno uzeti u obzir i sklonosti i želje članova porodice. Staratelj porodice može čvrsto ustrajavati na vlastitim sklonostima i željama te ostati ravnodušan prema šerijatski dopuštenim zahtjevima žene i djece. I ovaj postupak, također, kod članova porodice izaziva sumnju u njegovu ljubav, što vodi ka zahlađenju emotivnih vezanosti.

Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: "Vjernik jede ono što želi njegova porodica."[15]

Dakle, vjernik prilikom jela obraća pažnju na težnje članova svoje porodice. Dalje, Poslanik nastavlja:  "A licemjer je onaj čija porodica jede ono što on želi."[16]

I u drugim potrebama porodice, vjernik se trudi da uvažava svoju porodicu kako bi živjeli u toplom okruženju ispunjenom ljubavlju.

Dijete

Jedna od uloga koja se, također, oblikuje unutar porodice jeste uloga djeteta. Uvijek kada nekoga nazovemo djetetom, na njegovu ličnost gledamo kroz prizmu njegovog odnosa sa ocem i majkom, ne uzimajući u obzir ostale odnose.

Prije objašnjavanja moralnih obaveza djeteta, potrebno je ukazati na nekoliko činjenica:

  1. Moralna odgovornost tiče se samo one osobe koja je ušla u doba zrelosti i sposobnosti razlikovanja dobra od zla, jer procjena vrijednosti nekog djela ovisi o određenim činiocima, među kojima je i namjera (nijjet) izvršioca. Namjera je jedan od glavnih stubova moralnog djela, i bez obraćanja pažnje na nju, voljno djelo se ne može moralno vrednovati. Osoba koja nema moć razlučivanja ne shvata razliku između svojih dobrih i loših djela, i namjera čovjeka koji ne poznaje stvarnu vrijednost djela ne ulazi u vrjednovanje njegovog djela. Prema tome, djelo djeteta koje nema moć razlučivanja ne posjeduje ni pozitivnu i negativnu moralnu vrijednost, a dijete se iz moralnog aspekta ne može smatrati odgovornom osobom.
  2. S obzirom na to da djeca nisu odgovorna, način njihovog moralnog odgajanja razlikovat će se od načina moralnog odgajanja adolescenata koji mogu razlikovati dobro i loše. Moralno odgajanje djece jeste mentalna priprema djeteta i stvaranje navika, što će olakšati prihvatanje moralnih zapovijedi u godinama umnog i tjelesnog sazrijevanja, dok kod odraslih moralni odgoj označava prenošenje pojmova i sudova vezanih za koristi i štete voljnih djela i vrijednosti vezanih za njih. Kada dođe do prenošenja ovih pojmova i sudova do odraslih osoba i oni ih shvate i potvrde, tada se desilo moralno odgajanje.

Dijete koje se odgaja u zdravoj i etičnoj porodici, kada uđe u doba razlučivanja i stasalosti već ima dovoljnu mentalnu prisnost sa moralnim pojmovima, sebi je predočilo moralne teorijske i vrijednosne sudove i spremno ih je prihvatiti. S druge strane, njegove navike su obrazovane u skladu sa uzorima moralnog ponašanja i nakon prihvatanja moralnih pravila i naredbi, neće imati potrebe za izmjenom svojih navika.

  1. Moć razlučivanja moralnih vrijednosti, ne nastaje naprasno u određenoj životnoj dobi. Dijete postepeno shvata da su neka djela dobra, a neka loša i u dobi kada postaje šerijatski obavezanik (mukellef) mjera poimanja vrijednosti kod njega je u granicama koje dopuštaju da ga se smatra odgovornim. Čak i nakon dostizanja granice teklıfa, shvatanje pojmova i moralnih vrijednosti se ne završava, već njihovo shvatanje, korak po korak, postaje sve dublje. Razvoj moralnog poimanja kod adolescenata i odraslih dešava se iz dva razloga. Prvi je da poimanje odrasle osobe o krajnjem cilju svoga usavršavajućeg kretanja postepeno postaje jasnije i dublje, što znači da se čovjekova spoznaja o Bogu razvija provođenjem Božijih naredbi i obavljanja šerijatskih ibadeta. Drugi je da čovjeku s vremenom postaje jasniji utjecaj velikog broja djela u ostvarivanju njegovog savršenstva.
  2. Uzevši u obzir spomenute stvari, jasno je da se moralne obaveze djeci objašnjavaju zarad dva cilja. Prvi cilj je upoznavanje roditelja sa odgovarajućim bihevioralnim obrascem djece, kako bi moralni odgoj svog djeteta uskladili s tim, a drugi cilj je upoznavanje odrasle djece sa njihovim moralnim dužnostima prema roditeljima. Na ovaj način, roditelji – budući da su i oni djeca svojih roditelja – i sami su sagovornici moralnih obaveza.

Moralne obaveze djece

Dijete na prirodan način osjeća iskrenu ljubav svojih roditelja, čistu od očekivanja, i odgovarajući na zahtjev svoje prirode gradi emotivni odnos sa ocem i majkom. Kada stigne u godine kada je kadar razlučiti moralno od nemoralnog, ono u sebi osjeća zahvalnost prema roditeljima. Rastom djeteta i pojavom snage prepoznavanja i razlučivanja moralnog od nemoralnog, razvija se kod njega i sposobnost poimanja ostalih stvari. Pod okriljem ovog intelektualnog razvoja i zbog povećanja sposobnosti, dijete se postepeno udaljava od svojih roditelja, krećući se prema neovisnom životu. Osjećaj sposobnosti i većeg poimanja i sklonosti prema neovisnosti, usmjeravaju dijete od slijeđenja roditelja ka ispoljavanju i izražavanju neovisnih stavova. Različitost stavova, ukusa i djelovanja u krugu porodice je uzrok sukoba između članova porodice. Ovi sukobi se razlikuju od sukoba sa djetetom u doba djetinjstva. U doba djetinjstva djetetovo ponašanje nema nikakvih moralnih vrijednosti, ni pozitivnih ni negativnih, međutim djela djeteta u godinama stasalosti i zrelosti imaju moralnu vrijednost.

Važnost prepoznavanja moralnih obaveza djeteta u sprezi je sa njegovom zrelošću i punoljetstvom. Obaviještenost o moralnim obavezama pomaže adolescentima da uz zalaganje za intelektualnu i praktičnu neovisnost od porodice, uvažavaju i moralne granice.

Dijete se mora pokoravati svome ocu u svemu, osim u griješenju Bogu. Imam Ali, a.s., kaže: "Pravo roditelja u djeteta jeste da mu ono bude poslušno u svemu osim u onom u čemu je grijeh prema Bogu Uzvišenom."[17]

A pored toga, da svojim roditeljima čini dobro.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv. 2., Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2017, s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1]  Sefınetu-l-bihar, korijen f-t-r.

[2]  Tuhafu-l-‘ukul, str. 263.

[3]  Nehdžu-l-belaga, izreka 399.

[4]  Isto, pismo 31.

[5] Isto.

[6]  Usulu Kafı, sv. 6, str. 50, hadis 6.

[7] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 121. 

[8]  Isto.

[9] Usulu Kafı, sv. 6, str. 47, hadis 4.

[10] Islam ve muktezajate zeman, sv. 1, str. 274.

[11]  Biharu-l-envar, sv. 104, str. 95.

[12]  Vesailu-š-šı‘a, sv. 15, str. 249.

[13]  Isto.

[14]  Isto.

[15] Isto.

[16] Isto, str. 250.

[17]  Nehdžu-l-belaga, izreka 409.

Zadnji put promijenjen: srijeda, 10 Oktobar 2018 09:09
×

Log in