Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Osnove obrazovanja i odgoja sa stanovišta Mevlane

Osnove obrazovanja i odgoja sa stanovišta Mevlane

Osnove obrazovanja i odgoja sastoje se od misli i pogleda koji su u vezi sa epistemologijom, kosmologijom, antropologijom i aksiologijom i u cjelini pokazuju položaj čovjeka, njegove mogućnosti i ograničenja te raspravljaju o neophodnostima čijim je uticajima čovjek dok je živ stalno izložen. S namjerom izvlačenja osnova obrazovanja i odgoja iz Mevlaninih stavova, Mesnevija je proučena od početka do kraja i iz nje se dobilo deset osnova koje ćemo u nastavku navesti po redoslijedu.

Čovjekova zbilja

Odgojne misli Mevlane temelje se na gnostičkoj antropologiji. Iako je u ovom pogledu čovjek sastavljen od duše i tijela, zbilja čovjeka nije njegovo tijelo. Tijelo je samo sredstvo duše. Život, misao, volja i različita stanja čovjeka uvjetovani su dušom. Kontrola nad svim organima, udovima i aktivnostima tijela pripada duši, a tijelo mimo duše je hladno, mrtvo i bezvrijedno.

Izgleda da ni duša bez tijela nije sposobna obavljati svoje poslove:

Duša bez tijela ne zna činit' ništa

A tijelo je bez duše ukočeno, hladno

Tijelo ti pojavno, a duša skrivena

Po njima su uređeni svi poslovi svijeta[1]

Sve smrti ove, smrti tijela nisu

Ovo tijelo duši poput oruđa je

Oruđe se slomi, al' živ osta razbojnik

Duša je živa, iako joj jahalica krvari[2]

Mevlana je otišao korak dalje i čovjekovu zbilju na veoma lijep način opisao kroz predstavu razgovora duše i tijela. On ističe: Premda je tijelo naizgled izvor ljepote, djelatnosti, veličanstva, misli, volje, to nije ništa više od obmane jer život, radost, svježina i ljepota tijela, kao i misao, vid, sluh, govor, uopće – svi učinci čovjekovog života, jesu iz okrilja duše i njeni su učinci. Onda kada duša napusti tijelo, ova zbilja će biti bjelodana. Tada tijelo postaje hladno, ugašeno i bez ikakvog pokreta. Nakon toga više nema ni traga mišljenju, vidu, sluhu, govoru, kretanju itd. Zapravo, tijelo počinje tako loše mirisati i zaudarati da i oni koji su bili spremni žrtvovati se za dotičnog čovjeka i koji su gajili ljubav prema njemu začepljuju svoje noseve da bi se zaštitili od lošeg mirisa njegovog tijela i čim prije nose ga u njegovu jamu da bi postao hrana za mrave i zmije:

Dobrotom i ljepotom tijelo se diči

A duša je skrila neizmjernost svoju, perje i krila

Reče mu: O ti smeća košaro! Ko si ti?

Dan il' dva ti živiš od svjetlosti moje

Ukras i zanosnost tvoja na svijetu ovom postojani nisu

De pričekaj malo, dok od tebe odem

U grobnu će tebe raku spustit oni što te žale

Objedom te učiniti zmijama i mrav'ma

Od tvog smrada nos svoj začepit će

Onaj što za te se žrtvovao mnogo

Govor, vid i sluh, zrake duše to su

Kao što je vrenje vode očitovanje vatre

Dragulj tvoje istine skrio se u laži

Ko okus zejtina u kefira okusu

Ovo smrtno tijelo laž tvoja bijaše

A istina tvoja je rabbanijska[3] duša

Svakodnevno tijelo raste, sve uz pomoć duše

Al' vidi šta s tijelom biva kad napusti ga duša.[4]

Mevlana je svoje odgojne misli izgradio na temelju prvenstva nematerijalne i besmrtne duše.

Prostranost ljudskog bića

Čovjek je u očima Mevlane jedno od čuda stvaranja. S jedne strane, ovo složeno i obimno biće je najčasnije stvorenje, osnova svijeta postojanja, veliki kosmos, onaj kome su se meleci poklonili i Božiji namjesnik jer je obuhvatni primjer svijeta postojanja, mjesto očitovanja svih imena i atributa Uzvišenoga Boga i u skrovištima svoje duše posjeduje veličanstvene dragulje kojih ni sam nije svjestan, dakle beskrajno je velik. S druge strane, upravo ovaj čovjek je najniže biće stoga što ga životinjske želje, sklonosti i materijalne privlačnosti spuštaju na najnižu tačku egzistencije.

Važno je znati ko vlada čovjekom. Ako čovjekove sposobnosti i egzistencijalne dimenzije budu na raspolaganju ljubavi, razumu i vjeri, spasit će se od tmina, postići će savršenstvo i veličinu. Međutim, ako strasti i puste želje ovladaju njime, onda će dati ružan lik.

Teškoća puta je otuda što čovjek potpada pod uticaje nutarnjih činilaca, tj. nutarnjih tlapnji, misli, obmana i međusobno oprečnih sklonosti. Također, pada i pod uticaj govora i ponašanja drugih te individualnih, društvenih, političkih i ekonomskih uvjeta, tako da lijepo vidi ružnim, a ružno lijepim, daleko smatra bliskim, a ono što je blizu dalekim i na kraju izgubi put i zaboravi na stvarnu domovinu. Mevlana tvrdi da razumna duša čovjeka posjeduje opširne, složene i bezbrojne stepene i razine. Osim deset vanjskih i unutarnjih čula ona posjeduje i skrivena čula koja su veoma časna i dragocjena. Njima su se bavili samo ljudi od srca i doveli su ih do procvata, pa je stoga govor vode, zemlje i cvijeta svojstven (razumljiv) samo njima i njihove oči, koje vide skriveni svijet, vide zbilje kojih su drugi lišeni.

Duhovno savršenstvo čovjeka ovisi o količini posjedovanja različitih spoznaja. Ustvari, čovjekova duša je savršena i sposobna u mjeri njegovih gnostičkih spoznaja i spoznaja uopće. Zato se treba truditi da bi povećao svoje gnostičke i ostale spoznaje te proširiti svoje egzistencijalne dimenzije i sebe osloboditi okova materijalnog, kako bi postigao poželjno savršenstvo.

Naizgled je čovjek djelić svijeta Ovog

Al' po kakvoći znaj da je ishodište svijeta

Pojavno si slika umanjena kosmosa[5]

Al' u biti makrokosmos upravo si ti

Ti si more znanja što se u kapljici skrilo

Svijet si što skrio se u tijelu od aršina dva

Ta čovek je bit[6], a kosmos je sporedan[7]

Sve uzgredno i sjenka je, samo čovjek cilj je svega

O ti dobri prijatelju, ti jedno nisi

Već si svijet i more duboko

Onaj veliki to si ti, devet stotin' takvih kao ti je

Okean je On u kom se utapaju stotine takvih kao ti

Duše nije ništa do obaviještenost u kušnji

Ko uveća obaviještenost svoju duša mu se širi

Osim ovih pet osjetila, pet još drugih ima

Poput zlata crvenih, a ova ko da su od bakra

U zdravlju je tijela ispravnost osjetila ovog[8]

A ispravnost onog drugog u tijela je poništenju[9]

Dunjalučka čula ljestve su do Ovog svijeta[10]

A čula su vjerska ljestve sve do Nebesa

Glave oko s okom tajne u ratu je

Nadvlada ga oko tajne i dokaz svoj izloži

Poput Sulejmana budi bez dvojbe i obmane

Pa će ti se pokoriti džini i divovi

Tvoj nefs je aždaha, a kada umire?

To samo je tužan što osta bez oruđa

Nefs i šejtan jedno tijelo bijahu

Al' u dva se lika oni pokazaše

U nutrini svojoj dušmana ti imaš takvog

Zapreka razumu je, neprijatelj duše i vjere tvoje

U nutrini tvojoj da nefs nije priječio ti put

Kad bi te dokučile ruke razbojničke?

Poslušaj iz predaje lijepi savjet ovaj

U nutrini vašoj leži dušman vaš najveći[11]

Ti ne slušaj dušmanskoga kićenoga zova, već bježi

Jer on je ko Iblis u varci i kavgi

U nutrini tvojoj je sihirbaz pritajen

Što potajno čini baca u skrivene misli tvoje[12]

Tijelo kao tamnica (odnos duše i tijela)

Mevlana u poglavlju o odnosu duše i tijela zastupa stav da je ovo dvoje jedno drugom strano i da među njima ne postoji nikakva srodnost, budući da je duša biće koje je čisto od materije, nužnosti materije, da je besmrtna, vremenski bespočetna (kadim), da je prije postanka tijela bila potpuno aktuelna (fi‘lijjati tam), dok je tijelo biće tjelesno, materijalno i nastalo u vremenu.

Premda je razumna duša spuštena iz svijeta duhovnog (‘alem melekut) i postala zatvorenik u tamnici tijela, ista ta duša djelima i postupcima koje čini posredstvom tijela ili prelazi na veće stepene ili propada, odnosno sebi priskrbljuje ili savršenstvo ili propadanje:

K nebu duša širi krila svoja

A tijelo je kandže zarilo u zemlju

Papigi što glas joj iz objave izvire

Početak je bio još prije početka postojanja

Ta gorka im ne bijaše smrt tijela njihova

Jer se iz bunara i zatvora u bašče preseliše

Zbog tijela si ovog u patnji čovječe

Ptica tvoje duše s drugom vrstom vezana je

Duša je soko, a tijela[13] su gavrani

Od gavrana i od sova ga mučnina hvata

Zar je gorko onom ko odveden bude

Od otrova zmijskog ka životu slatkom?

Od pometnje tijela izbavi se duša

Pa krilima srca leti, bez pomoći tijela nogu

Duša kada spava među ružama i mirisnim cvijećem

Čemu tuga ako tijelo u đubretu biva?

U svijetu sjajnom duša povikuje

“Kamo sreće da zna narod moj”[14]

Ako tvoja duša bez tijela živjeti ne želi

Pa čija li je opskrba[15]: “Na nebu je opskrba vaša”[16]

Mevlana ne poriče međusobni uticaj duše i tijela. S jedne strane, pojasnio je ulogu duše u pokretanju tijela[17], također uticaj duše u suptilnosti i živahnosti tijela, ulogu moralnih svojstava i svojstava duše u promjenama, činovima i reakcijama tijela te ulogu moći duše u brzom izlječenju bolesti itd, a s druge strane, uticaj tijela na dušu na različitim poljima, između ostalog tako uticaj nedozvoljene (haram) hrane na dušu, smatra neupitnim:

Tijelo raste sve uz pomoć duše

Al' kad duša napusti ga, pogledaj šta se sa njim zbiva

U isposničkom umiranju tijela život je duše

Bol tijela ovog čini dušu postojanom

Dok svom tijelu daješ mrsno i slasno

O gojazni, znaj da dragulj duše ti pronaći nećeš!

Nauka se i mudrost s halal lokmom[18] uveća

A ljubav i nježnost iz halal lokme rađa

Zalogaj što uvećava svjetlost i savršenstvo

To zalogaj jeste sa halalom stečen

Kada vidiš da iz tvog se zalogaja rađaju

Zavist, varka, neznanje i nemar, ti znaj da je haram

U ustima tvojim halal lokma rađa

Naklonost k hizmetu i odlučnost u hodu k Onom svijetu

Utonućem[19] svojim siromaštvom[20] će se nagizdat'

Tad bez sjenke k'o Muhammed postaće

Put do slasti, znaj, u nutrini tvojoj je, a ne izvan tebe

Traganje za dvorma i kulama bajnim znaj da glupost je

Kad slon zaspi nužno je

Da u snovim svojim on Indiju sanja

U san magarcu nikad neće doći Indija

Jer magarac nije iz Indije odveden[21]

Ovisnost po biti

Iako je razumna duša čovjeka svjetlosna zraka božanske ljepote i veličanstva i beskrajno je velika, u biti ona predstavlja suštu zavisnost. Ako čovjek samo ovlaš pogleda u dubinu svoje egzistencije, suočit će se sa zavisnošću po biti i zbiljskom ograničenošću. Pred Uzvišenim Stvoriteljem ne samo da sebe neće vidjeti kao jedno postojanje, nego će se vidjeti kao nepostojanje u nepostojanju, a Njega će vidjeti izvorom dobra, postojanja, savršenstva, ljepote itd. Glavna osnova susreta (vusul) i sjedinjenja (visal) je to da se čovjek zbilja uvjeri u svoju potrebitost, nemoć i bijedu.

Mevlana ovoj osnovi pridaje poseban značaj i pojašnjavajući čovjekovu potrebitost po biti otklanja zastore njegovog nemara te na izvanredan način opisuje njegov ograničeni život i nedostatnost njegovih misli, kao i njegove neosnovane tvrdnje i prazne priče. Uvjerenost u ovu misaonu, odgojnu i etičku osnovu za sobom povlači temeljite promjene. Ako čovjek povjeruje da su mu život, misao i volja naspram Boga ništavni, proći će se nepokornosti, predat će se Njemu i iščeznut će u Njemu. Postojanje, Ovaj svijet i život u njegovim očima bit će lijepi a sebe će vidjeti poput komarca koji je rođen u proljeće i kojem predstoji smrt na početku zime:

Ništavila mi smo što prividno postojanju sliče

Postojanje Ti si apsolutno što naizgled nestalno je

Ponos naš i bivstvovanje poklon su od Tebe

Cijelo naše postojanje sve djelo je Tvoje

Ne bijasmo ni mi, ni naše potrebe

Al' dobrota Tvoja čuje riječi naše nemušte

Kakvu li je zaslugu nepostojanje imalo

Da mu vrata Svoje dobrote otvoriš

Kako će znati komarac od kad ovaj vrt je

Kad se rađa u proljeće, a mrijet mu je decembru

Crv koji se rađa u trupcu drveta

A kako će znati da drvo je nekoć bilo mladica nejaka?

Onaj crvić što u izmet ukop'o se

Zemlje konac i početak kako će znati?

Naspram nura postojana kakav značaj ima

Sloboda čovjeka u trenutku napada il' bijega?

Komadić mu mesa sredstvo je govora

A komadić loja sredstvo vida njegova

Dva komada hrskavice aparat mu sluha

Dvije kapi krvi, to jest srce, spoznaje mu sredstvo

Crvićak što nečistima ispunjen je

Po svijetu digao viku i galamu

Od sperme si post'o, okani se jastva

O Ajaze! Sjeti se onog kožnog ogrtača.[22]

Mudri Bog je želio da se čovjek iz ovih slabosti, ograničenja i nedostatnosti uspinje ka savršenstvu. Njegovo htijenje odnosilo se na to da čovjek iz okrilja potrebe po biti stigne do vrha savršenstva i da ga osvoji:

Na pragu se mome nastani i beskućnik budi

Da si svijeća ne tvrdi,već leptir ti budi

Da okusiš slast života

I osjetiš kraljevstvo u služenju skriveno.[23]

Razum i misao

Bog je čovjeka stvorio kao misleće biće i opremio ga je velikom blagodati razuma. Ovaj udio po stvaranju tako je velik da čovjek bez njega ne može imati ni smisla ni značenja. Mevlana čovjeka i misao smatra identičnim i smatra da je čovjek moćan u mjeri svojih misli i spoznaja:

Koliko je svjetova u moćima razuma,

Kolika su prostranstva ovog mora razuma?

Pretpostavka odvodi te u grešku i zabludu

A jedino razum sud ispravan donosi

Ispravno od lošeg razumom ti razluči

Na temelju lika ne priliči žurno donositi sud

Ti upravo misao si, brate!

Sve ostalo tvoje kosti su i meso

Sad vidiš da od misli

Na Ovome svijetu svaki posao opstoji [24]

On čovjekov um istovremeno smatra ograničenim, nedostatnim i nemoćnim i u vezi s njim je iznio mnoga pitanja. Na jedan dio tih pitanja kratko ćemo se osvrnuti:

a) spekulativni um: Čovjek posjeduje spekulativni i praktični um. Spekulativni um odnosi se samo na znanja bez ikakve veze sa praksom i kakvoćom prakse, a tu spadaju naša znanja da su Božiji atributi isti s Njegovom Biti i da je Zemlja okrugla. Praktični um se odnosi na percepcije koje su u vezi sa ljepotom i ružnoćom ljudskih djela.

Mevlana spekulativni um spominje kao partikularni ili raspravljački um i smatra ga moćnim na polju dijalektike, pobjedonosnim na poljima dvoumljenja, poricanja, rasprava i umišljenosti, no smatra da je um nemoćan u pogledu percipiranja vječnih povoda, zbiljskih uzroka, shvatanja suptilnosti vjerovanja, gnosticizma i poslaničkih čuda, jer osim toga što je po biti nedostatan, um je izložen mnogim opasnostima kao što su mnijenje (vahm) i imaginacija (zan). Na temelju navedenog, raspravljački um je proračunat, oprezan, sprečavajući, natmuren, suhoparan, nepostojan, klimavih i drvenih nogu te nikada ne može čovjeku priskrbiti nužnu spoznaju ni uputiti ga na stvarni cilj stvaranja i zbiljsko savršenstvo. S obzirom na navedeno, mada je čovjekova obaveza da se koristi spekulativnim umom, da stiče znanje i da priskrbljuje spekulativna i praktična znanja iz zvaničnih nauka, on se ne smije zaustaviti na ovom stepenu znanja. Zapravo, on se mora truditi s ciljem povezivanja raspravljačkog i partikularnog uma sa univerzalnim umom, treba biti pokoran pred učiteljem, šejhom, upućivačem i onima koji su postali neovisni o pomoći i upućivanju drugih i treba se pozabaviti nutarnjim putovanjem kako bi postigao darovano (‘ilmi mevhubi) i prisutno znanje te duhovno osvjedočenje, kojima je izvorište u nutrini duše. Kada stigne do nalazišta znanja, više neće imati straha od nedostatnosti:

Privid i pretpostavka pošasti su uma krnjavoga[25]

Jer u tminam' domovina uma krnjavog je

Iako se predstavlja da spoznaje posjednik je

Um krnjavi ljubav poriče

Sto hiljada čuda Božijih poslanika

Našom dušom i umom obujmit mi ne možemo

Štap vam dade On da s'njime naprijed kročite

Iz obijesti svoje na Njega s njim ste udarili[26]

Krnjavi je um poput munje i bljeska njena

Pod bljeskom munje odlazak do Vahša kad će moguć biti?[27]

Za plača nam munja našeg uma je

Da bi nepostojanje[28] plakalo u čežnji za postojanjem

Krnjavi je um u tebi skriven

Zato traži po svijetu onog uma potpunog

Od njegova apsoluta da krnjavi um tvoj savršen postane

I okuje strasti tvoje, apsolutni Um[29]

O apsolutnom umu reče: “I pogled mu nije skrenuo”

Dok krnjavi um tvoj na sve strane gleda

Um što pogled ne skreće, svjetlost to je odabranih

Um što pogled skreće to učitelj iz kabura mrtvima je.[30]

b) praktični um: Mevlana u pogledu praktičnog uma zastupa sljedeći stav: ukoliko praktični um postane zarobljenik strasti duše i životinjskih želja, kretat će se na polju šejtanskog, prevara i koristoljublja, ali ukoliko se ova sveta moć oslobodi okova i bude se kretala ka obožavanju i robovanju Boga te sticanju savršenstva, stalno će biti u preporodu i nastojanju. Oslobađanje uma od koprena i tmina je izvodivo samo pomoću umnog koji je savršen. Naravno, ovo se ne odnosi na one koji su stvoreni kao neovisni o upućivanju drugih:

O junače, znaj da razum strastima se protivi

A što strast ti kroji razumom ne zovi

To što strast prosjači prividom ti zovi

A privid je patvorina od dukata razuma

Pobožni je um kao vladar pravedni

Čuvar i upravnik on je grada srca

Razum je čovjeku krilo i perje

Ne bude li razuma, ni vodiča neće biti

Il' pobjednik budi il' tragaj za pobjednikom

Il' mislilac budi il' tragaj za misliocem[31]

Mjesto očitovanja Božije svjetlosti (srce)

Glavne osnove gnostika i sufija na polju sticanja zbiljskih spoznaja, rasta i povećanja zbiljskih znanja jesu opredijeljenost za čišćenje srca i glačanje ogledala nutrine. Oni zastupaju uvjerenje da kada pozornica srca bude očišćena od hrđe grijeha i izglačana, srce postaje mjestom zračenja božanske svjetlosti, postiže beskrajne zbilje i spoznaje te se nikada ne boji da će ih izgubiti. Jasno je da misli i um nikada neće zakoračiti na ovu postaju.

Mevlana je nezamjenjivu ulogu srca na veoma lijep način opisao i otjelovio kroz dijalog u kojem učestvuju Grci, Kinezi i vladar. On kazuje: Slikari Grci i Kinezi hvalisali su se time da su umješniji u umjetnosti slikarstva. Vladar ih odluči provjeriti i za dvije skupine odredi kuće na čijim će zidovima slikati. Te dvije kuće nalazile su se jedna naspram druge. Kinezi su na zidovima svoje kuće naslikali veoma lijepe slike bojama koje su uzeli iz blagajne i nakon završetka posla odali su se pobjedničkom slavlju. Međutim, Grci nisu tražili ništa i samo su se bavili poslom brisanja boje sa zida i glačanjem zidova. Nakon završetka posla pozvaše vladara da vidi i da presudi. On je prvo pogledao rad Kineza, koji su bili na zidove nacrtali veoma lijepe zadivljujuće slike i oblike, tako da su njihove umjetničke izvedbe začarale umove. Vladar nakon njih ode kod Grka. S obzirom da je došao njihov red, otkloniše zastore i otvoriše vrata. Ono što je bilo naslikano i nacrtano na zidovima kuće Kineza oslika se u boljem, jasnijem i još divnijem izdanju na izglačanim zidovima kuće Grka, tako da se oči nisu mogle oduprijeti prizoru. Stoga Grci i pobijediše.

Nakon što je iznio ovu priču, Mevlana veli:

Sufije su Bizantijci,[32] o oče!

Bez učenja, čitanja i sticanja vještine!

Al' prsa su oni svoja uglačali, očistili

Od pohlepe, požude, škrtosti i zlobe.

Čistoća ogledala odlika je duše

Kadre primit' bezbroj formi i oblika.

Od mirisa i od boja spašeni su oni prsa očišćenih

Koji motre svakog trena u zbilju Dobrote.

Nauke su ostavili oblik i vanjštinu

I razvili bajrak čvrstog uvjerenja.[33]

Propustiše učenje gramatike i fikha,

A za uzvrat stekoše iščeznuće i nezavisnost duha.

Ko meleci recite: “Mi znanja nemamo.”

Da bi te pomogao “Onaj što nas poduči.”

Srce tvoje kad se s Edenskim vrtom spoji

Ti govori i ne boj se da ćeš ostati bez znanja.[34]

Ljubav

Ljubav (‘ašk) i iščeznuće (fana) spadaju u osnovna načela kod Mevlane. Prema Mevlani, ljubav prema Bogu izvor je života i najveći eliksir koji mijenja štastvo i oslobađa čovjeka od okova sopstva, bivanja, nebivanja, vremena, prostora, dobitka, gubitka, Ovog svijeta i Onog svijeta i koji ga pretvara u drugu vrstu čovjeka. Čovjekova ličnost uobličuje se i počinje davati plodove tek onda kada njegov odnos sa Bogom bude odnos ljubavi i iščeznuća. Naime, kada se ovaj bezvrijedni ulije u more Jednosti i iščezne u Bogu, u ovom slučaju on je Božije lice i opstojan opstojnošću Božijom, a njegove misli su toliko obuhvatne da više neće imati straha od njihova gubljenja. Mevlana čovjekov susret i sjedinjenje sa Bogom, savršenstvo i uspinjanje smatra uvjetovanim ljubavlju, i to ljubavlju koja spaljuje oholost, strasti i želje:

Ako kao dan da osvjetljavaš želiš,

Spali svoje postojanje što poput noći je.

Na pragu se mome nastani i beskućnik budi,

Da si svijeća ne tvrdi,već leptir ti budi.

Da okusiš slast života

I osjetiš kraljevstvo u služenju skriveno,

U svojoj duši rasplamsaj vatru ljubavi,

Spali misli i rečenice, od prve do posljednje.

Bivstvovanje tvoje kod Onog je što o svem se postojanju stara,

Poput bakra topljenoga u rukama alhemičara.

Došlo je vrijeme da postanem nag,

Da napustim oblike i čista duhovnost postanem.

Šta god je mimo ljubavi biva ljubavlju pojedeno,

Oba svijeta su k'o zrno jedno za usta ljubavi.

Svi su ljudi odlutali s puta stoga

Što ih strah je nepostojanja, a ono im je utočište.

Do same obale mora tragovi su stopa,

Međutim, tragova tih u moru nema.

Božanska ljubav je sunce savršenstva,

Izvor je svjetlost Njegova, a ljudi su poput sjena.

Ljubav je svojstvo Boga neovisnog,

Zaljubljenost u drugog samo je metafora.

Ljubav prema čistim usadi u duši,

Ne daj ljubavi,osim za ljubav srca radosnih

Sve nestaje, osim Lica Njegova,

Kad nestaneš u Njegovu Licu ti ne traži postojanja drugog!

Onog ko iščezne na putu ka Licu Našem

Ne obuhvata “I sve će nestati”.

Za svakog ko postigne život u ljubavi

Nevjerstvo je sve, osim robovanja.

Onaj ko je košulju iz ljubavi pocijep'o

Od pohlepe i mahana taj čist je potpuno.

Ti radosna budi o ljubavi, naš sevdahu dobri,

O liječniče svih bolesti naših![35]

Čovjekova sloboda izbora

Sloboda izbora postavljena je u suštinu čovjeka. Ona je osnova njegove ličnosti i vrsna razlika. Važnost slobode izbora je u tome što se u osnovi slanje poslanika, obrazovanje, odgoj, etika i bilo koja vrsta odgovornosti, prihvatanje obaveza, nagrada i kazni itd. bez nje ne mogu opravdati ni pojasniti. Sloboda izbora označava čovjekovo djelovanje na polju rada i odlučivanja na osnovu znanja, obaviještenosti i želje za odlučivanjem. Mevlana u apologetici slijedi metodu eš'arija, iz čega proizlazi da bi trebao biti determinist, ali on slobodu izbora za čovjeka smatra očiglednom i prirodnom. Da bi dokazao postojanje slobode izbora kod čovjeka, on iznosi mnoge dokaze i čvrste znakove, među njima i stanja kao što su kajanje, postiđenost, srdžba, kritika, dvoumljenje, naređenje, zabrana, obećanje nagrade, obećanje kazne, nagrada, kazna itd. On dalje ističe: Kada determinist kaže: "Moje djelo je Božije djelo", priznao je svoju slobodu izbora. Ipak, on ljubav smatra konačnim dokazom kojim se potvrđuje postojanje slobode izbora kod čovjeka i od Boga traži da ga sačuva pada u provaliju determinizma. Na koncu, uvjerenost u determinizam smatra izvorom lijenosti, besposlenosti, otuđenosti od sebe, poricanja osjetila, idealizma, sofizma i poricanja blagodati:

Bez sumnje posjedujemo slobodu izbora,

Čula jasna ne mogu se poreći.

Slobodu izbora vidi svoju sada, fatalista ne budi,

Napustio si put, vrati se na njega i ne idi krivo.

Fatalizam veća bruka od apsolutne je slobode

Zato jer fatalist čula svoja poriče

O srce, jedan primjer navedi o razlici izmeđ' ovog dvoga

Da razliku shvatiš izmeđ' fatalizma i slobode izbora.

Kada ti se ruka trese zbog bolesti,

I kada je ti pomjeraš sa mjesta,

Znaj da su oba pokreta stvorena od Boga,

Ali ovaj se ne može uporediti sa onim.

Dvojimo između dvaju poslova:

A kad je dvoumljenje bilo bez slobode izbora?

Kada bi mi bile vezane ruke i noge,

Kako bih rekao da li da uradim ovo ili ono?

Da li bih se ikad dvoumio u sebi

Da li da odem u more ili da skočim gore?

Dvoumljenje ukazuje na moć,

Ako ne, onda ismijavaš samoga sebe.

Sloboda izbora leži u nutrini tvojoj,

Dok Jusufa ne vidješe, ruke svoje ne posjekoše.

Stoga što je sloboda izbora nam očita

Ispravno je obavezivati ga poslom.

Kada kažeš: Nevjerovanje moje volja je Njegova,

Priznao si postojanje i svoje volje.

Zato, bez volje tvoje nema ni nevjerovanja tvoga,

Nevjerovanje bez volje govor je oprečan.

Ovako ide rasprava do Sudnjega dana

Između deterministe i pristalice slobode izbora.

Ove rasprave, dušo moja, ljubav prekida i tačka,

Ona izbavlja od rasprava.

Ljubav je stega šejtanskome došaptavanju, i tačka,

A da tako nije, kako bi se čovjek od šejtana spasio?[36]

Napomena: U Mesneviji se govori o dvije vrste determinizma:

Pokuđeni determinizam jest tvrdnja da je čovjek predodređen po stvaranju. Ovo vjerovanje je, kako Mevlana kaže, pučko ili proizlazi iz duše koja naređuje zlo (nefs ammare). Oni koji vjeruju u determinizam postali su takvi ili zbog toga što se nisu mogli izboriti sa zamršenim dokazima, s tim da isti ovi ljudi u praksi prihvataju da čovjek posjeduje slobodu izbora, ili su postali deterministi s ciljem izbjegavanja odgovornosti, opravdavanja za lijenost, zbog sklonosti ka životu bez pravila i zakona te radi otklanjanja prepreka na putu činjenja nasilja i nepravde. Mevlana je mnoštvom dokaza odbacio ovu vrstu vjere u predodređenost.

Uzvišene istine i da svako pojedinačno postojanje smatra nestalim i iščezlim u Apsolutnom postojanju. U ovom slučaju on je poput kapi koja se ulila u more, čije postojanje, bit, atributi, činovi, djela, kretanje i mirovanje slijedi more u svemu. Pored prihvatanja slobode izbora kod čovjeka, Mevlana traži od Boga da pronađe put do svijeta u kojem nema slobodu izbora, nije sebe svjestan i iščezao je.

O Bože, Plemeniti i Blagi,

Zaštiti me od ove dvije vrste slobode izbora![37]

Privuci me ka stazi koja vodi na Pravi put,

Boljoj od dvaju puteva dvoumljenja, o Plemeniti!

Iako Si cilj ovih dvaju puteva Ti,

Ovo dvoumljenje između ovog dvoga je jako teško.[38]

Sačuvaj od ove dvojbe, učini nam kraj dobrim,

O Bože, učini duše naše radosnim![39]

Riječ fatalizam nestrpljivom ljubav učini,

Fatalizam zatoči svakog onog ko zaljubljenik nije.

Zajedništvo sa Istinom ovo je, a ne fatalizam,

Ovo mjeseca je očitovanje, a ne oblaka.

Fatalizam ako ovo je, zasigurno fatalizam puka nije,

Fatalizam nije duša koja naređuje zlo i odana je strastima.

O sinak, fatalizam poznaje onaj

Kome Bog je otvorio oči srca.

Njihova sloboda izbora i fatalizam su nešto drugo,

Kapi postaju biseri u bisernim školjkama.[40]

 

Tevhid u djelima

Očitovanje jednoboštva u djelima predstavlja osnovu i stub mnogih Mevlaninih uvjerenja. On se u mnoštvu preciznih pitanja koja se tiču apologetike, filozofije, gnosticizma i vjere, kao što su konačno određenje (kada) i sudbina (kadar), determinizam i sloboda izbora, jedinstvo egzistencije (vahdeti vudžud), namjesništvo Božije, izvođenje čuda i kerameta, bivanje čovjeka predmetom očitovanja Boga, oslanjanje na Boga, kao i u mnogim drugim pitanjima veoma dobro koristio očitovanjem jednoboštva u djelima.

Tevhid u djelima ili očitovanje jednoboštva u djelima znači da čovjek vjeruje da je Bog izvor postojanja, savršenstva i ljepote. On je činilac svih stvari. Uzvišena Istina prisutna je svugdje i u svim stanjima. Sve blagodati, učinci, stvaranje uzroka i uništavanje uzroka od Boga je i Njegova Moć iza zastora vidljivih uzroka upravlja svijetom. On sve što postoji stvara i postavlja na njemu pripadajuće mjesto, a materijalni povodi, uzroci i uticajni činioci nisu ništa više od sredstva. On je Uzrok svih uzroka. Prva postaja koju duhovni putnik i gnostik koji sve spoznaje Allahom (‘arifi billah) ostvaruje u duhovnom putovanju jest uvjerenje da otklanja zastor i prelazi granice vidljivih povoda, uticajnih uzroka i činilaca te stiže do Uzroka svih uzroka. S obzirom da čovjek uglavnom vidi vanjštinu, on poznaje samo vidljive uzroke, a ne poznaje veće uzroke i neobaviješten je o nepromjenjivim zakonima Božijim (sunnat) i zakonima koji vladaju stvorenjima Božijim.

Da ne postoje nepromjenjivi Božiji zakon i zakoni koji vladaju Božijim stvorenjima, da li bi se u svijetu postojanja mogli vidjeti njihovi uticaji i njihovo prihvatanje? Da li uistinu možemo za moguća bića i stvorenja, koja su nepostojanje u nepostojanju (dakle, po sebi čisti nebitak), vjerovati da ona po sebi posjeduju uticaj, sposobnost, zahtjev, zaslugu, ljepotu, život, ljubav itd?

Ako zanemarimo nepromjenjive božanske zakone, da li možemo uspostaviti vezu između vida i oka i njegovih dijelova, između sluha i uha, između govora i komadića mesa, između volje i života tjelesne materije, između lijepog cvijeta, zemlje i gnojiva itd?

Bog, Stvoritelj, tako je htio i tako stvorio, a da nije bilo Njegove stvaralačke naredbe i Njegovih nepromjenjivih zakona i zakona za sva stvorenja, egzistencija, ljepota, savršenstvo, uticaj i primanje uticaja nikada ne bi ni postojali.

Ovi uzroci zastori su pred pogledima,

Jer nije svaki pogled dostojan Njegovo stvaralaštvo da vidi.

Treba pogled koji će prodrijeti kroz uzroke

Da iščupa zastore iz korijena njihova,

Da Uzrok svih uzroka u besprostorju vidi,

Da bi trud, uzrok i dućan vidio uzaludnim.

Zbog uzrokâ si u nemaru prema Uzroku svih uzroka,

Zato si pokrivačima ovim sklon.

Kada ne djeluju uzroci, onda po glavi se udaraš

I dozivaš: O Gospodaru, o Gospodaru!

Zašto smo oči uprli u uzroke

Ako smo od lijepih očiju naučili namigivanje?

Iznad uzrokâ postoje uzroci drugi,

Ne gledaj u uzroke ove, u Njega gledaj!

Vjerovjesnici su došli da bi prekinuli uzroke

Objelodanjujući svoja čuda.

Kada udariš kamenom na željezo, varniči;

To varničenje je po naređenju Boga.

Kamen i željezo su uzroci, ali

Ti gledaj iznad, o dobri čovječe.

Ti bacio si ono što bilo ti je u ruci;

Nisi ti bacio, bilo je to očitovanje moći Božije.

Ruka je tvoja ruka, a bacanje od Nas,

Oba odnosa ova, i potvrdni i odrični, ispravni su.[41]

 

Prihvatanje i vršenje uticaja

Prihvatanje i vršenje uticaja kod čovjeka je jedna od važnih osnova obrazovanja i odgoja. S jedne strane, čovjek prima uticaje od raznih činilaca kao što su roditelji, odgajatelj, učitelj, prijatelj, također je otvoren i prema uticajima okoline, društvenih uvjeta i stanja, dok u isto vrijeme on utiče na druge pojedince, mijenja uvjete i stanja u društvu. S druge strane, pokreti, djela, ponašanje i govor čovjeka – pokuđeni ili dobri – utiču na njegovo duhovno stanje, tako što se njegove namjere, misli, viđenja, uvjerenja i unutarnja dešavanja očituju u njegovom izgledu. Zapravo su spoljašnja djela i ponašanje te misli, namjere i nutarnja uvjerenja u stalnom i neprekidnom vršenju i primanju uticaja da bi se oblikovala čovjekova ličnost, način ponašanja, način mišljenja i vjerovanja. Mevlana je vrste uticaja koje čovjek vrši i prima pretočio u stihove na veoma lijep način. On je čovjekovo primanje uticaja od odgajatelja, prijatelja, okoline, šaptanja u sebi, fantazija, misli itd. pojasnio i s obzirom na gore navedene činjenice postizanje blaženstva bez posjedovanja uzora na koje će se ugledati smatra nemogućim:

Sve čestice koje su na nebu i na Zemlji

Poput ćilibara svoju vrstu privlače.

U svijetu svaka stvar privlači drugu:

Toplo privlači toplotu, a hladno hladnoću,

Stanovnici Vatre privlače stanovnike Vatre,

Prosvijetljeni tragaju za prosvijetljenim.[42]

On primanje i vršenje uticaja čovjeka predstavlja putem jedne lijepe alegorije: Dijete se popelo na krov kuće i ušlo u kanal, zbog čega mu je prijetila ozbiljna opasnost. Njegova majka, šta god da je uradila, nije ga mogla nagovoriti da izađe. Na kraju je otišla kod Vladara pravovjernih, 'Alija, a.s., ispričala mu je slučaj ne bi li našla kakvo rješenje. Imam, a.s., je poručio da povedu neko drugo dijete na krov kako bi dijete izašlo iz kanala radi ovog drugog djeteta:

Neka žena kod Murteze dođe,

Reče mu: Dijete mi je korito otišlo,

Ne dolazi ma koliko god da ga zovem,

Bojim se da će upasti dolje ako ga pustim.

Reče: Povedi na krov još jedno dijete

Da bi svoju vrstu vidjelo to dijete tvoje.

Izaći će iz korita hitajući ka vrsti svojoj,

Vrsta je zaljubljena u svoju vrstu, vječno..

Žena učini tako; kada njeno dijete ugleda

Svoju vrstu, svo veselo priđe mu,

Izađe iz korita i dođe na krov;

Znaj da svaku vrstu privlači njena vrsta!

Zbog toga su poslanici iz roda ljudskog,

Kako bi iz korita izašli ka vrsti svojoj,

Jer je istovrsnost jako privlačna;

Gdje god ima tragaoca, tu je i privlačnost vrste.

Ako dadneš ruku svoju šejhu,

Šejhu mudrosti, koji je mudar i obaviješten,

O muride, on je poput vjerovjesnika svog vremena,

Od njega se očituje svjetlost vjerovjesnika.

U svijetu svaka stvar privlači drugu stvar:

Nevjerovanje nevjernika, uputa upućivača

Postoji ćilibar, i magnet postoji,

Da bi se saznalo da li si željezo ili si slamka.[43]

Mevlana je u narednim stihovima veoma lijepo pojasnio čovjekovo primanje uticaja od ljudi srca, drugova, prijatelja i drugih:

Kada bi postao granit ili mramor,

Postao bi dragulj pored srca čovjeka.

Blago onom ružnom kojem lijepi posta prijatelj,

Teško onom lijepom licu kojem jesen posta prijatelj.

Tamno drvo posta drugom vatra,

Nestade mu tmina i posta svo svijetlo.

Tako mi prava čiste Biti Neovisnog Allaha,

Zla zmija je bolja od zlog prijatelja.

Zla zmija ubija onoga koga ujede,

A zao prijatelj vodi vječnoj Vatri.

Od prijatelja, bez priče i razgovora s njim

Srce potajno poprima ćud iz njegove ćudi.[44]

U vezi s čovjekovim primanjem uticaja od dobrih i loših misli, došaptavanja u sebi (vesvese) i fantazija Mevlana zastupa uvjerenje da loše misli čovjeka čine uznemirenim, mrtvim, neraspoloženim i beznadnim, a njegovo srce pretvaraju u kuću žalosti mrtvih srca:

Čovjek se osjeća zdravim

Kada su mu misli lijepe,

A ako su mu misli loše,

Topi se poput voska na vatri.

Ako budeš međ' zmijama i škorpijama

A Bog ti podari misli dobre.

Zmije i škorpije će ti prisni prijatelji biti,

Misli kao da su ti bile alhemija za bakar.

Prvo misao, djelo dolazi na kraju,

Svijet je ovako postavljen od prapočetka, znaj!

Šta je iskon i izvor svakog zanimanja,

Do li vizija, djelovanje i ostvarenje.

Zloba je poput noktiju punih otrova,

U dubini para lice duše.

Nešto je u očima tvojim poput zmije,

Dok je ono u očima drugog ljepotica.[45]

Mevlana zastupa uvjerenje da govor, ponašanje, stavovi i misli oblikuju zbiljsku ličnost čovjeka te je kvalitet čovjekove ličnosti pod njihovim uticajem. U narednim distisima ukazuje se na forme međusvijeta (suvar barzahi), koje su posljedice i plod čovjekovih djela i ponašanja, na uticaj grijeha u potištenosti duše i na uzajamne uticaje koje čula vrše i primaju jedna od drugih:

Od pometnje tijela izbavi se duša

Pa krilima srca leti, bez pomoći nogu tjelesnih.

U vrijeme proživljenja sve stvoreno[46] svoj oblik imat će,

Oblik svega stvorenog poredak svoj ima.

Glačanje je sporedno,

Iz sporednomg djela ovog dragulj čisti rađa se.

Namaz i post sporedni su,

Jer nestaju i ne mogu opstati u dva vremena.

Kada napustiš svakodnevni zikr svoj,

Zbog boli i nemira osjećaš tjeskobu.

Ako i kratko svakodnevni zikr napustiš,

Odmah će nastupiti tjeskoba i tmina, dobro znaj![47]

Mevlana smatra da su potištenost, tjeskoba i mrtvilo duše, kao i njeno raspoloženje i radost posljedica čovjekovih djela i tvrdi: Ako napustiš ibadet ili učiniš kakvo nasilje, obuzet će te potištenost i tjeskoba, a ako se ne pokaješ i ne vratiš se na Pravi put, ova potištenost i tjeskoba će se nastaviti i učvrstiti i ostat će vezane za tvoje noge poput okova jer stvarna ljudska dimenzija čovjeka ne očekuje od sebe prestup, a u vrijeme činjenja prestupa osvješćuje ga ružnoća grijeha i on promišlja: Da li ja to činim grijeh? Zašto sam počinio grijeh? Zar nisam imao drugog izbora? Da li se mogu pokajati? Ako se vrati i pokaje se, spašava sebe i otklanja tjeskobu iz svoje duše, ali ako se ne osvrne na pozive savjesti i božanska upozorenja, njegova čovječnost polahko će se suočiti sa ozbiljnom opasnošću i ovo je tačka gdje se počinju oblikovati njegove duhovne srčane bolesti:

Prilikom griješenja tjeskoba pritišće,

Nakon smrti tjeskobe se vežu u lance.

Kada lopov ukrade imetak nekom,

Tjeskoba mu i potištenost srce probadaju;

On se pita: Čudno, odakle ova tjeskoba?

Zbog onog jadnika koji zbog zla tvoga plače je ona.

Kada osjetiš tjeskobu, traži korijen te tjeskobe,

Jer svi vrhovi rastu iz korijena.

Ako radost osjećaš, pa njeguj radost,

A kada stignu plodovi, podijeli ih s prijateljima![48]

Čovjekova duša pod uticajem umišljaja i praznih fantazija, kao što su iskazivanje ljubavi od strane drugih, izricanje pohvala na njegov račun, prisustvo mnoštva sljedbenika i pristaša te ulagivanje, pada u strašnu provaliju samoobožavanja, polahko postaje bolesna srca, okreće se ka buntu prema Bogu i glasno uzvikuje: "Ja sam vaš najveći gospodar", a izvor svega ovoga je u praznim fantazijama i neosnovanim umišljajima. Zapravo, mir i rat, ponos i sramota i sve ono što ljude Ovog svijeta zaokuplja sobom jesu njihove fantazije i umišljaji:

Predstava u duši nestvarna je, neutemeljena,

Pogledaj kako se svijet giba na priviđenjima!

Na nestvarnoj predstavi je i njihov rat i njihov mir,

Na nestvarnoj predstavi su njihov ponos i njihova sramota.

Zbog loših zamisli sve vide loše,

Slijepo im je i sporedno i glavno oko.[49]

 

Stvarna domovina

Gnostičke, odgojne i etičke misli Mevlane temelje se na obaviještenosti čovjeka o njegovoj stvarnoj domovini. On na početku Mesnevije u Najnami, koja ustvari predstavlja sadržaj ovog djela, govor otpočinje stvarnom domovinom čovjeka. Stvarna domovina čovjeka je iznad svijeta materije. On je u toj plantaži naja živio u svijetu ispunjenom čistotom i duhovnošću, a sada kada je spušten na Ovaj svijet proživljava samoću u stranoj zemlji i u stalnom je kretanju kako bi se vratio na Onaj svijet.

Misao o stvarnoj domovini priprema uvjete za savršenstvo čovjeka. Upravo ta misao je vjerovjesnike, Božije prijatelje, jako iskrene, šehide i čestite robove učinila onakvima kakvi oni jesu. Radosni, s mišlju o susretu sa svojom stvarnom domovinom i Gospodarom Samostojnim, nisu obraćali pažnju ni na Ovaj svijet, ni na Onaj svijet, ni na korist, ni na interes! Samo su gledali na svog Voljenog, na svoje stvarno boravište i na putu stizanja do cilja nisu se ustezali ni od kakve žrtve.

Mevlana smatra da obraćanje pažnje na stvarnu domovinu izgrađuje zaljubljenika. Onaj ko obraća pažnju na stvarnu domovinu jeste čovjek srca. U njemu se primjećuje ljubav, bol i izgaranje i on jauče zbog odvojenosti od svijeta veličanstva. Ali, onaj koji je dalek od svoje stvarne domovine i ko je neobaviješten o njoj nikada neće osjećati bol zbog odvojenosti, poput osobe koja nema djecu pa, shodno tome, ne može pronalaziti ni imati unutrašnji osjećaj roditeljske ljubavi. Njegovu bol može osjetiti samo onaj ko u srcu ima bol zbog odvojenosti. Međutim, sa Mevlaninog gledišta, ushićenje svih ljudi jeste radi dolaska do Onog svijeta. Sve misli, molitve, govori, radnje, govorno i praktično uzvikivanje u cilju su dolaska do prave domovine, iako je čovjek nemaran:

Svakim dahom slijeva i zdesna pjev ljubavi stiže,

Mi putujemo ka visinama; odlučni da posmatramo Ispravnog.

Mi smo bili u visinama, bili smo drugovi meleka,

Ponovo se svi tamo vraćamo jer tamo je domovina naša.

Mi smo viši od neba i bolji od meleka,

Zašto da ne pređemo preko ovog dvoga, jer naše boravište je kod Veličanstvenog?

Odakle je čista supstancija? Odakle je svijet zemaljski,

Zašto se se tu spustio? Spremite se za odlazak, kakvo je mjesto ovo?[50]

Poslušaj ovaj naj kako tuguje,

O rastancima pripovijest on kazuje.

Iz staništa moga od kad me otrgnuše,

Od jecaja moga, i muško i žensko se rasplakaše.

Prsa želim ranjena, zbog rastanka na komade isjeckana

Da im čežnje boli kažem, protumačim.

Od izvora svoga daleko ko padne

Taj ponovno traži sastanka trenutak.[51]

Nema sumnje da pjev srca koje je patilo zbog odvojenosti potiče čovjeka srca na put spoznaje i savršenstva, a melodija naja ljude lošeg stanja zabavlja njihovimvmaterijalnim maštarijama, a to su zaostali i nemarni prema svojem počelu (asl). Oni tragaju za spajanjem (sa svojim počelom i stvarnom domovinom) onda kada postanu svjesni svoga počela i kada budu spoznali svoje počelo i svoju stvarnu domovinu. Upravo iz ovog razloga, kod svih ljudi ne postoji bol koja proizlazi iz čežnje.

Gdje sam?

Sasvim sigurno, obaviještenost o zbilji i biti Ovog svijeta i vjerovanje u povezanost Ovog i Onog svijeta spada u osnove odgoja. To ima ključnu ulogu u individualnom i društvenom duhovnom putovanju čovjeka te u pripremanju etičkih, odgojnih i razvojnih planova. Mevlana je u Mesneviji na mnogo mjesta pojasnio bit Ovog svijeta, karakteristike Ovog svijeta i vezu Ovog i Onog svijeta. Ovaj svijet on vidi kao bivanje nemarnim prema Bogu i upozorio je čovjeka u vezi sa ovim načinom obožavanja Ovog svijeta. Jasno je da korištenje ugodnosti i užitaka Ovog svijeta ne znači obožavanje Ovog svijeta. Zapravo, obožavanje Ovog svijeta je vezivanje srca za bogatstvo, položaj, djecu, ženu itd. tako da čovjek postane nemaran prema Bogu i duhovnom savršenstvu:

Šta je Ovaj svijet? Nemarnost prema Bogu

Nije ni platno, ni srebro, ni mjera, niti je žena.

Imetak koji se nosi radi vjere

Nazvao je Poslanik divnim i dobrim imetkom.

Voda u lađi uzrok je propasti lađe,

Voda ispod lađe naslonjač je lađe.

Budući da je imetak i vlast izbacio iz svoga srca,

Sulejman sebe nije nazvao imenom drugim do siromahom.

Iako je sav Ovaj svijet njegovo vlasništvo,

Vlast u očima srca njegovog nije ništa.[52]

Mevlana je prilikom pojašnjavanja biti Ovog svijeta naveo njegove osobine, te kao gnostik koji je postigao svoj cilj smatra Ovaj svijet "zatvorom, lešinom, igralištem, svijetom boli, uznemirenja i suprotnosti, jer on sa svim svojim blagodatima, ljepotama i radostima, nasuprot duhovnim užicima, ekstazi, sjedinjenju i susretu arifa, jeste jako bezvrijedan:

Ovaj svijet je zatvor, a mi zatvorenici,

Iskopaj tunel i oslobodi se!

Ostavi psima ovu lešinu,

Do najsitnijih djelića razbij bocu mašte!

Reče: Ovaj svijet je igra i zabava,

A vi ste djeca, istinu je rekao Bog.

Ovaj svijet je truhli orah, o povjerljivi,

Smanji njegove kušnje, izdaleka ga gledaj!

Ako bježiš nadajući se rahatluku,

I sa one strane ide ti ususret nesreća.

Nijedan ćošak nije bez neprijatelja i bez zamke,

Osim blizine Božije, nigdje nije mirno.

Tako mi Allaha, kada bi ušao i u mišiju rupu,

I tu će te dočekati kandže mačije![53]

Mevlana vezu Ovog i Onog svijeta vidi kao čvrstu i duboku vezu i vjeruje da je Ovaj svijet u odnosu na Onaj svijet poput materice u odnosu na Ovaj svijet. Kao što se u materici oblikuju i razvijaju djetetovi udovi i organi da bi ono na Ovom svijetu živilo lagodno, tako se i na Ovom svijetu moraju pripremati sva sredstva, činioci i uvjeti za lagodnost čovjekovog onosvjetskog života, kako bi on mogao na vječnom svijetu živjeti u lagodnosti i miru:

Ovaj svijet planina je, a djela naša glas su:

K nama se vraća odjek našeg glasa

Ovaj svijet je brdo, a tvoj govor

Vraća se tebi kao odjek.

Ja sad svijet ovaj ko matericu vidim

Jer sam vidio u onoj vatri ovaj mir.

Ovaj svijet je poput sna čovjeka koji spava:

Spavač umišlja da san je taj vječan.

Čim iznenada svane jutro smrti,

Oslobodi se tmina umišljaja i obmana.

Sve što vidiš u snu, i dobro i loše,

Na Sudnjem danu jedno po jedno će se pojaviti.

Ono što si učinio u snu Ovoga svijeta

Objelodanjeno biće prilikom buđenja.

Onda ti svakog trenutka umireš i ponovo oživiš,

Mustafa je poručio: Ovaj svijet je čas jedan.

Sa svakim dahom svijet se obnavlja, a mi

Nesvjesni obnavljanja u opstojanju.

O ti koji si poderao košulju Jusufu,

Ustat ćeš kao vuk iz ovog teškog sna.

Tvoje ćudi jedna po jedna postadoše vukovi

Koji iz srdžbe trgaju tvoje udove.[54]

 

Kraj čovjekovog puta

Obraćanje pažnje na kraj čovjekovog putovanja spada u osnove obrazovanja i odgoja kod Mevlane. Mevlana smrt smatra početkom vječnog života i prelaskom ka onosvjetskom životu.

On kaže: Duša nikada ne umire. Ona, zapravo, napušta tijelo da bi stigla divnom vječnom životu i životu koji je ispunjen svjesnošću, budnošću, oštroumnošću, egzistencijalnošću i očitošću. Važno je naglasiti da koliko god da je princip smrti izvan dometa čovjekove slobodne volje, ipak su kakvoća smrti i proživljenja u dometu njegove slobode izbora, jer svi umiru onako kako su na Ovom svijetu živjeli i na isti način će biti proživljeni na Onom svijetu. Prema tome, edukacijski i odgojni planovi i programi u čovjekovom životu trebaju biti pripremljeni na način da kraj čovjekovog putovanja bude Božija blizina. U tom slučaju neće imati nikakvog straha od smrti. Onaj ko strahuje i bježi od smrti u stvari strahuje i bježi od samog sebe:

Sve ove smrti, smrti tijela nisu,

Ovo tijelo duši poput oruđa je.

Oruđe se slomi, al' živ osta razbojnik,

Duša živa, iako joj jahalica krvari.

Kada izađe sunce proživljenja,

Iz zemlje će izaći i ružni i lijepi.

Hitat će k sudu Božijem,

Dobro i loše ide na provjeru.

Onaj kome su djela dobra – radostan je,

Onaj ko je djela loših – izbezumljen je i u vatri.

Ovaj je sretan: “Da, mi smo bogobojazni”,

A onaj drugi pognutog vrata poput visibabe.

Smrt svakog čovjeka slična je njemu, o sinak,

Kod neprijatelja neprijatelj, a za prijatelja prijatelj.

Onaj koji se boji – bježi od smrti,

On se boji sebe, o dušo, oprez!

Ružno je lice tvoje, a ne lice smrti,

Tvoja duša je poput stabla, a smrt lišće.

Iz tebe je izraslo bilo da je dobro ili loše,

Svaka ti je osobina iz tebe dobra i loša.

Sigurno ćeš biti proživljen u obliku

Svojstva koje bićem tvojim vlada,

Stoga, zavidnici na Sudnjem danu

Bez sumnje bit će proživljeni u obliku vukova.

Na Sudnjem danu pohlepni i tračari-lešinari

Proživljeni bit će u obliku svinje.

U biću je našem na hiljade vukova i svinja,

Čestito i nečestito, dobro i loše.

Dan sijanja je dan skrivanja,

Dan bacanja sjemena u zemlju.

Svjesnost je sa Onog svijeta, a kada

Ona ovlada, Ovaj svijet postaje nizak.

Svjesnost je sunce, a pohlepa led je,

Svjesnost je voda, a Ovaj svijet prljavština.

Sa Onog svijeta daje se pomalo

Da ne bi na Ovom svijetu cvjetala pohlepa i zavist.

Kada bude ubijeno ovo teško tijelo,

Oživi biće koje spoznaje tajne.

Iskušao sam, moja smrt je u životu mome,

Jer trajnost je moja u oslobođenju od života.[55]

 

Život i svijest postojanja

Neki mislioci i gnostici zastupaju stav da bića svijeta postojanja ne posjeduju samo život, već posjeduju i neku vrstu svijesti i volje. Mevlana je svoj gnostički, edukacijski i odgojni program utemeljio na svijesti svijeta postojanja. U mnogim slučajevima u Mesneviji on život, svijest i slavljenje (tesbih) bića svijeta postojanja veoma lijepo pojašnjava i dokazuje na sljedeći način: Priroda je Božije stvorenje, potčinjena je Bogu, pokorava se naredbi svoga Stvoritelja, Upravitelja i Gospodara i djeluje u skladu sa Božijim htijenjem. Dovoljno je samo da Bog želi i priroda će djelovati tačno po Njegovoj želji. Jasno je da prihvatanje Božijeg htijenja nije moguće bez percipiranja tog htijenja i nema sumnje da ona prihvata Božije htijenje upravo zbog toga što ga poima. Prema tome, poimanje Božijeg htijenja, s jedne strane, i nesuprotstavljanje Njegovom htijenju i djelovanje tačno po njemu, s druge strane, od najočitijih su pokazatelja života, svijesti i slavljenja bića svijeta postojanja. Zar nisi vidio da se Musaov, a.s., štap jednom naredbom pretvorio u aždahu i obavijestio o životu neživih bića? Zar ne znaš da se potop Nuha, a.s., završio samo jednim obraćanjem nebu i Zemlji? Zar kamenčići nisu selamili Ahmeda, s.a.v.a.? Zar brda nisu govorila sa Davudom i Jahjaom, a.s.? Zar sve ovo ne govori o postojanju života i svijesti u prirodi? Zar pomoću ovih primjera ne možemo shvatiti zbilju i bit cijelog svijeta postojanja?

Mevlana ističe: Čovjek može percipirati svijest i slavljenje svijeta postojanja onda kada se bude udaljio od bolesti kao što su opčinjenost prirodom, materijalizam i empirizam, a čišćenjem i ukrašavanjem svoje duše bude povećao domet svog shvatanja. Kada kao takav iz svijeta mrtve prirode i prirode zakorači u duhovni svijet da bi čuo milozvučnu melodiju slavljenja bića, više nema potrebu za tumačenjem načina na koji bića slave:

Sve čestice svijeta u tajnosti

Obraćaju ti se svaki dan i svaku noć.

Mi čujemo, vidimo i sretni smo,

Pred vama strancima mi nijemi smo.

Kad vidite samo vanjštinu nežive materije,

Kako da budete prisni s dušama materije nežive?

Iz nežive materije idite ka svijetu duša

Da bi u svijetu nežive materije čuli žuborenje.

Tespih materije jasno ćete čuti

Tada će se tebi o tumačenju tom sumnje otkloniti.

Zato što tvoja duša nema svjetiljku,

Da ga spoznaš ti ga na svoj način tumačiš

Da: Kako vanjsko slavljenje može biti cilj?

Tvrdnja o viđenju uzaludno sanjarenje je.

Pošto čovjek iz okvira čula ne izlazi,

On je stranac naspram nevidljivih slika.

Kamen što pozdravlja Ahmeda,

Brdo poruku prenosi Jahjau,

Zemlja poput zmije proguta Karuna,

Stub Hannana plačnim glasom prozbori.

Učinio si da sve slavi,

I razumna i nerazumna bića,

Svako od njih izgovara svoju slavu,

Neobaviješteni jedni o drugima.

Čovjek poriče slavljenje nežive materije,

Dok neživa materija učitelj je u ibadetu.

Kad sam ja nesvjestan slavljenja razumnih,

Kako da mi srce zna za slavljenje neživih bića?

Zemlja, voda, zrak i vatra rasplamsana

Nesvjesni nas, ali svjesni Boga.

Mi, suprotno od njih, svjesni onoga što nije Bog,

Nesvjesni smo Boga, pored mnogih opominjača.

Sve čestice i u kretanju i u mirovanju

Govore: “Mi se Njemu vraćamo”,

Žubori na nebu od

Skrivenog slavljenja čestica.

Kada je Musaov štap ovdje postao zmija,

Um obaviješten posta o stanovnicima u njemu.

Sačekaj dok se ne pojavi sunce Sudnjeg dana

Pa da vidiš kretanja tjelesa svijeta![56]

 

Izvor: Grupa autora, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanjhu i odgoju, svezak 2, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009., s perzijskog preveo Lutfi Akbaš

 

[1]  Mesnevija, sv. 5, stihovi 3425-3426.

[2]  Ibid., stihovi 3823-3825; u vezi sa ovim vidjeti i: sv. 2, stih 458, sv. 3, stih 3200, sv. 4, stih 3055. 

[3] Rabbanijska duša – duša koja je od Gospodara, Božija duša. Shodno kur’anskom ajetu: ..i u nj udahnem od duše Svoje – (El-Hidžr, 29) čovjekova duša je božanskog iskona. Nakon što je Bog stvorio čovjeka od zemlje i vode udahnuo je u njega dušu božanskog iskona. (Op.prev.)

[4] Mesnevija, sv. 1, stihovi 3280-3285, sv. 4, stihovi 3031-3032, 1882.

[5] Mikrokosmos.

[6]  Supstancija.

[7] Akcident.

[8] Tjelesnog osjetila.

[9] Pod rušenjem, poništenjem tijela misli se na uravnoteženje ljudskih potreba, želja i strasti te stavljanje

[10] Odnosno, ona su sredstva pomoću kojih mi upoznajemo i spoznajemo svijet oko sebe. (Op.prev.)

[11] Aluzija na hadis Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

[12]  Mesnevija, sv. 3, stih 1304, sv. 2, stihovi 3341, 49, sv. 1, stihovi 304, 306, sv. 5, stih 3937, sv. 4, stih 1151, sv. 3, stihovi 1053, 4056-4058, 4066-4070, 4077.

[13] U perzijskom tekstu upotrebljen je izraz “prirodni elementi” od kojih je prema drevnom vjerovanju na istoku, a koje su kasnije preuzeli Grci, sazdan čitav svijet. Ti elementi su: vatra, zrak, voda i zemlja – metaforički, ovdje se misli na ljudsko tijelo koje je sazdano od ovih tjelesnih, tj. Materijalnih elemenata. (Op. prev.)

[14] Aluzija na kur'anski ajet: I reći će se: "Uđite u Džennet!' – a oni će reći: "Kamo sreće da narod moj zna" (Ja-Sin, 26.)

[15] A na nebu je opskrba vaša... (Ez-Zarijat, 22.)

[16] Mesnevija, sv. 4, stih 1547, sv. 1, stih 1727, sv. 5, stihovi 1715, 843-844, 1722-1723, 1740-1742, Mesnevija, sv. 4, stih 1547, sv. 1, stih 1727, sv. 5, stihovi 1715, 843-844, 1722-1723, 1740 1742, 1744

[17] Ibid., sv 1, stihovi 3280-3285.

[18] Halal zalogaj.

[19] Fena fi'llah – utrnuće u Bogu, oslobođenje sebe i svoga “ja” i utapanje u moru Allahove dž.š. jednosti. (Op. prev.)

[20]  Fakr- siromaštvo, irfanski termin koji označava stanje u kome čovjeku nije potreban nikog osim Allaha. (Op.prev.)

[21]  Ibid., sv. 4, stih 1882, sv. 3, stih 3367, sv. 2, stih 265, sv. 1, stihovi 1652, 1655, 1658, sv. 5, stih 673, sv. 6, stih 3420, sv. 4, stihovi 3069-3070.

[22] Mesnevija, sv. 1, stihovi 606-609, 614, sv. 6, stih 570, sv. 2, stihovi 2329-2330, sv. 4, stih 2837, sv. 2, stihovi 1854-1858.

[23]  Ibid., sv. 5, stihovi 414-415.

[24]  Ibid., sv. 1, stih 1117, sv. 3, stih 3572, sv. 6, stih 2980, sv. 2, stihovi 278, 1037.

[25]  'Akl džoz'i – partikularni (raz)um, no u Mevlaninom svjetonazoru ova vrsta (raz)uma ekvivalentna je izrazima 'akl nakes– krnjavi (raz)um, 'akl ektesabi – stečeni (raz)um, ograničeni spekulativni (raz)um koji je u svom djelovanju podložan činjenju greškama te stoga ne može biti zbiljski vodič čovjeku kroz život. (Op. prev.)

[26] Mesnevija, sv. 3. stih 1559, sv. 1, stih 1993, sv. 5, stih 1542, sv. 1, stih 2149.

[27]  U ovim stihovima partikularni um predstavlja se kao nepostojana munja, čijim odbljeskom se ne može stići na udaljena mjesta. Vahš je grad u Srednjoj Aziji.

[28]  Nepostojanje – čovjek, postojanje – Bog. (Op. prev.)

[29] Mesnevija, sv. 1, stihovi 2063-2064. Kada se partikularni um poveže sa univerzalnim umom, univerzalni um okuje noge i ruke nefsa i ne dozvoljava nefsu da čovjeka spriječi da putuje prema Bogu i postigne savršenstvo (Op. prev).

[30]  Mesnevija, sv. 4, stihovi 1310-1311. Ukazuje se na ajet: Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio. (En-Nedžm, 17)

[31]  Ibid., sv. 4, stihovi 2302-2303, 1987, sv. 6, stihovi 4089-4090.

[32]  Rumijan – Bizantijci ili Grci u ovom stihu su simbol prisutnog znanja ('ilm huzuri), za čije postizanje nije potrebno učenje, podučavanje, studiranje i čitanje knjiga. Prisutno znanje je obaviještenost o višoj zbilji, kada na scenu stupa osvjedočenje (šuhud), koje čovjeka vodi do uzvišenih zbilja svijeta postojanja. Ovakvo znanje ne može se steći posredstvom razumskih pojmova, niti putem filozofskih rasprava. (Op.prev)

[33]  ‘Ilmu-l-jekin.

[34]  Mesnevija, sv. 1, stihovi 3497-3499, 3506-3507, 3511, sv. 3, stih 1130, sv. 5, stih 3199.

[35] Mesnevija sv. 1, stih 3023, sv. 5, stihovi 414-415, sv. 2, stih 1767, sv. 1, stih 3024, sv. 6, stih 618, sv. 5, stih 2728, sv. 6, stih 827, sv. 5, stih 803, sv. 6, stihovi 976, 988, sv. 1, stihovi 727, 3065-3066, sv. 5, stih 1868, sv. 1, stihovi 22-23.

[36]  Mesnevija, sv. 5, stihovi 2969-2970, 3010; sv. 1, stihovi 1506-1508, sv. 6, stihovi 413-415, 417, sv. 5, stihovi 2977, 3023, 3101-3102, 3216, 3242, 3232.

[37] Apsolutna sloboda i poricanje slobode.

[38] Mesnevija, stihovi 205-207.

[39] Tafsir va nakd va tahlili Masnavi, sv. 13, str. 130.

[40]  Mesnevija, sv. 1, stihovi 1473-1474, 1478.

[41] Mesnevija, sv. 5, stihovi 1553-1555, sv. 3, stihovi 3156-3157, 2517-2519, sv. 1, stihovi 844-846, sv. 3, stihovi 3662-3664.

[42]  Mesnevija, sv. 6, stih 2909, sv. 2, stihovi 81, 83.

[43] Mesnevija, sv. 4, stihovi 2658-2659, 2665-2668, 2670-2672, sv. 5, stihovi 742-743, sv. 4, stihovi 1634-1635.

[44]  Ibid., sv. 1, stih 726, sv. 2, stihovi 1345-1347, sv. 5, stihovi 2636-2638.

[45]  Mesnevija, sv. 2, stihovi 597-600, 973, 971, sv. 5, stih 559, sv. 2, stih 602.

[46]  Akcident.

[47]  Ibid., sv. 5, stih 1723, sv. 2, stihovi 966, 957, 949, sv. 3, stihovi 349-350.

[48]  Mesnevija, sv. 3, stihovi 353-356.

[49]  Ibid., sv. 1, stihovi 70-71, sv. 2, stih 610.

[50]  Kullijat Šems Tabrizi, gazel, 464.

[51]  Mesnevija, sv. 1, stihovi 1-2, 10.

[52]  Ibid., sv. 1, stihovi 987-990, 993.

[53]  Mesnevija, sv. 1, 986, 1385, 3445, sv. 6, stih 3481, sv. 2, stihovi 593-594, 596.

[54] Mesnevija, sv. 1, stih 216, sv. 2, stih 2193, sv. 1, stih 797, sv. 4, stihovi 3656-3657, 3659, sv. 4, stihovi 3663-3664.

 

[55]  Mesnevija, sv. 5, stihovi 3823-3825, 1798-1800, 1804, sv. 3, stihovi 3441-3443, 3445, sv. 2, stihovi 1423, 1416-1417, 1421, sv. 6, stih 3540, sv. 5, stihovi 2078-2080, sv. 2, stih 1446, sv. 3, stih 3840.

 

[56]  Mesnevija, sv. 3, stihovi 1018-1024, 1028, 1017, 1016, 1496-1498, 1502, sv. 2, stihovi 2378-2379, sv. 3, stihovi 464-465, 1010-1011.

×

Log in