Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Islam zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece

Islam zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece

Neki ljudi misle da je zabrana udaranja djece na snazi tek danas, u savremenom svijetu, i da samo današnji svijet zabranjuje udaranje djece. Radi ispravljanja rečene pogreške, reći ću vam da ta zabrana ima svoje davnašnje utemeljenje u islamu. Osim predaja koje zabranjuju udaranje djece, u minulim stoljećima islamski fakihi (pravni stručnjaci) su, u sklopu svojih zbirki fetvi za svakodnevno djelovanje muslimana, davali odgovarajuće proglase.

Neki čovjek je došao hazreti Aliju, a.s., i požalio se na svoje dijete. Imam mu reče“Ne udaraj ga, nego ga odgajaj tako što ćeš se na njega naljutiti, ali pazi da tvoja ljutnja ne traje predugo!”[1]

Iz ove predaje vidimo da je hazreti Ali jasno zabranio tjelesnu kaznu, a umjesto nje je preporučio emocionalnu kaznu. Otac je jedino utočište i oslonac djetetu. Očeva ljutnja najveća je duhovna i mentalna kazna djetetu. Zato je kazao ocu: “Naljuti se na njega!” Međutim, odmah slijedi preporuka da to ne smije trajati dugo, jer ukoliko očeva ljutnja ostvari dubinski uticaj na duh djeteta, njena dugotrajnost bi u djetetu mogla izazvati duševni lom, a ako bude imala slab uticaj na djetetovu psihu, to bi u dužem vremenskom razdoblju u dječijoj psihi moglo izazvati osjećaj očeve bezvrijednosti, zbog čega bi očeva ljutnja i prijekor u budućnosti bili bezvrijedni. 

Kažnjavanja koja se provode emotivnim i moralnim, umjesto materijalnim sredstvima, djelotvornija su. Kod ove vrste kazni, umjesto da dijete materijalno uskratimo, treba nastojati djelovati na djetetovu moralnu savjest, na njegovo srce, njegovu čast i ponos, jer ukoliko bilo kakva materijalna kažnjavanja i lišavanja ne budu povezana sa emocijama djeteta, ona neće polučiti valjan učinak.[2]

Hazreti Ali, a.s., je kazao: “Čovjek se opamećuje lijepim pristupom (edeb), a životinja samo batinama.”[3]

Ovdje vam navodim i fetvu iz naučne risale Tevzihu-l-mesail,koja je na raspolaganju svim ljudima:

Otkupnina za šamar i tjelesno kažnjavanje

Pitanje br. 2816: Ako neko nekoga ošamari ili nečim drugim udari tako da mu lice pocrveni, onda mora za otkupninu platiti 1.5 šerijatskih miskala zlata, pri čemu svaki miskal vrijedi 18 nuhuda (zrna graška). Ako udareno mjesto poplavi, mora platiti 3 šerijatska miskala,a ako pocrni,onda 6 miskala zlata. Ukoliko neko nekoga udari po drugom mjestu i ukoliko pocrveni, poplavi ili pocrni, onda će platiti polovinu navedene količine zlata.

Pitanje br. 2820: Ukoliko pak dijete učini neki veliki grijeh, onda ga staratelj ili učitelj može kazniti uobičajenim batinama, ali svakako manjim od onih za koje se mora platiti šerijatski otkup.

Pitanje br. 2821: Ukoliko neko udari dijete tako da za taj čin slijedi obavezni šerijatski otkup, onda taj otkup pripada djetetu. Ako bi dijete umrlo, onda otkup ide njegovom zakonitom nasljedniku. Ukoliko bi pak otac toliko udarao dijete da ga usmrti, onda bi otkup išao drugim nasljednicima djeteta, a otac ne bi imao pravo na njega.

Iz navedena tri propisa slijedi zaključak da se dijete ne može tući. Ako otac, majka ili učitelj udare djetetu toliko jak šamar da mu obraz pocrveni, poplavi ili pocrni, to iziskuje otkupninu, a u slučaju kada dijete učini velik grijeh, postoji dozvola da se ono tuče u mjeri koja ne iziskuje otkup. Očevi i majke koji su svoju djecu u djetinjstvu toliko tukli da su bili obavezni dati otkupninu, obavezni su otkupninu dati djeci ili ih nagovoriti da im oproste. Isti propis važi i za učitelje ako su nekim slučajem udarali djecu u toku nastave.

Očevi muslimani koji u svojoj kući ne vrijeđaju, ne zlostavljaju i ne uznemiravaju ženu i djecu, ali su im teški i nisu nagodni, neka povedu račun o sljedećem hadisu:

Umro je Sa‘d ibn Muaz, jedan od cijenjenih ashaba Božijeg poslanika. Sam Božiji poslanik, s.a.v.a., mu je srdačno obavio dženazu, sam Božiji poslanik je nekoliko puta na svojim ramenima nosio njegov tabut, sam Poslanik je sišao u kabur i spustio njegovo mrtvo tijelo i svojim rukama je kopao i nagrtao zemlju na njega. Sa‘dova majka, koja je svu ovu Poslanikovu pažnju prema njenom sinu pratila sa strane, kazala je: “O Sade neka ti je prijatan Džennet!” Nato joj Božiji poslanik reče:“O majko Sa‘dova, polahko! Nemoj sa sigurnošću govoriti u vezi s onim što pripada tvome Gospodaru! Zaista je Sa‘d pogođen stiskom i patnjom.” Kada su ga upitali za razlog, Poslanik je odgovorio: “Zaista je biološe naravi prema porodici.”

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 114.

[2] Če midanim (Terbijate etfal došvar), str. 94.

[3] Gureru-l-hikem, str. 236. 

Zadnji put promijenjen: utorak, 19 Januar 2016 09:50
×

Log in