Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Vrijednost odgoja djeteta

Vrijednost odgoja djeteta

Govorit ćemo o odgoju prirodno zdrave djece, dakle djece koja su rođena od zdravih roditelja i u normalnim uvjetima. Djecu s poteškoćama u razvoju treba odgajati uz pomoć posebnih medicinskih i psiholoških metoda, pod nadzorom stručnih odgajatelja. Upotreba valjanih odgojnih programa u odgoju ovakve djece može polučiti vrlo vrijedne rezultate. Ako roditelji ovakve djece budu svjesni svoje velike odgovornosti, ako djeci omoguće pogodnu sredinu za lijep odgoj, i ako u ophođenju i razgovoru sa djecom budu koristili učtiv rječnik i valjan odnos te, korak po korak, budu primjenjivali odgojni program, oni mogu odgojiti djecu dobru u svakom pogledu i na taj način izvršiti Božiju zapovijed i svoju dužnost prema djetetu i zajednici.

Odgoj djece je u današnjem svijetu jedno od najvažnijih društvenih pitanja i jedan od važnih stubova sreće ljudskog roda. Učenjaci su proveli opsežna istraživanja o djetetu sa stanovišta psihe i odgoja. O toj temi je napisano i mnoštvo knjiga. Velike zemlje su, radi ispravnog tjelesnog i duševnog odgoja djeteta, osnovale velike organizacije te su djecu stavile pod svaku vrstu naučnog i djelatnog nadzora. U svakom slučaju, u očima savremenog svijeta dijete je izuzetno važno i prema njemu se odnosi sa pažnjom i poštovanjem.

Prije 14 stoljeća u tamnom dobu neznanja ljudskog roda, u zaostalom svijetu Hidžaza, časni Predvodnik islama posvetio je punu pažnju važnosti odgoja djeteta te je o tome svojim sljedbenicima dao opsežnu poduku. Islam je u potpunosti, korak po korak, objelodanio pravila oko izbora bračnog druga, uvjete koje trebaju zadovoljiti žena i muž u pogledu zdravlja i poroda, te pravila dojenja i način pravilnog tjelesnog i duhovnog odgoja djeteta.

Mnoštvo je smjernica i pravila vezanih za psihu i odgoj djeteta koje su današnji učenjaci zabilježili u svojim naučnim knjigama, a i islamski prvaci i evlije su na njih ukazali u minulim vjekovima te ih nama u vidu predaja dostavili. Koliko li je tek misli koje su ovi velikani duha izrekli o odgoju djeteta, kao i o drugim temama, a koje zbog manjkavosti sredstava bilježenja i prenošenja nisu zapisane i do nas nisu nikad dospjele.

Cilj rasprave o odgoju djeteta na ovom mjestu je dvojak:

Prvo, da se svi čitatelji, a posebno obrazovani mladi ljudi, više upoznaju sa svim islamskim programima i naučnom vrijednošću ove nebeske vjere te da je slijede sa čvrstom vjerom i uvjerenjem.

Drugo, potrebno je da roditelji budu svjesni osjetljive vjerske i nacionalne odgovornosti i dužnosti u pogledu pravilnog odgoja djece, te da krenu ka izvršavanju ove velike životne dužnosti.

Nesumnjiva je činjenica da jedan značajan dio društvenih nevolja i moralnih zastranjenja mladih potiče iz porodičnog okruženja i posljedica je neispravnog odgoja djece u djetinjstvu. S obzirom na različitosti koje očevi i majke imaju sa duhovnog stanovišta, pogrešan odgoj u porodici ima različite korijene.

Posljedice lošeg odgoja

Neki roditelji su sami moralno iskvareni te zbog toga i svoju djecu odgajaju prema svom lošem moralu i nepoželjnom karakteru. Ova djeca u porodičnoj sredini od svojih roditelja usvajaju nevaljale moralne odlike i razvijaju se uz zastranjenja. Jasno je da će govor i ponašanje ovakve djece u društvu biti samo oličenje pokvarenosti i nemorala.

Drugi roditelji vode brigu samo o snabdijevanju svoje djece hranom, odjećom i stanom, a zbog vlastitog neznanja uopće ne obraćaju pažnju na odgojne i moralne potrebe djeteta. Ukoliko pretpostavimo da oni žele da obrate pažnju na ovu svoju veliku dužnost te se osvrnu na moral i običaje djeteta, oni ne znaju šta da urade, šta da kažu, niti kako da upute svoje dijete, zato što nikada nisu imali volje za sticanjem znanja o programu moralnog odgoja djeteta i zato što nisu ovu svoju veliku obavezu htjeli shvatiti.

Neki roditelji donekle shvataju smisao i značenje moralnog i duhovnog odgajanja, kao što u određenoj mjeri znaju i način njihove provedbe, ali u praksi izbjegavaju izvršenje svojih obaveza i u vezi s tim ne osjećaju odgovornost.

Oni kao da duhovni i psihološki razvoj djeteta smatraju svojevrsnim prirodnim i slučajnim događanjem te svoju djecu bez i najmanje pažnje prepuštaju slučajnom odgoju i putu moralnih zastranjenja. Neće proći dugo, a loši učinci ovog zanemarivanja i nepažnje će se objelodaniti. Ovakva djeca, zbog neposjedovanja moralne ličnosti i psihičke snage, vrlo brzo potpadaju pod uticaj raznoraznih razarajućih činilaca i zavođenja te zastranjuju s Pravog puta. Od njih se može očekivati da počine razne vrste grijeha i nedjela. U svakom slučaju, ovakvi roditelji snose odgovornost za to.

Doba djetinjstva od izuzetne je važnosti za postavljanje osnova života. Djetetov valjan ili loš odgoj predstavlja značajno izvorište njegovog budućeg dobra ili zla. Čovjek u životu djeluje na osnovu svojih moralnih osobina, a osnova čovjekovog karaktera uspostavlja se u doba njegova djetinjstva.

Časni Kur'an veli: Svako postupa u skladu sa svojom prirodom.[1]Djela svakog čovjeka su u skladu sa njegovom ćudi, naravi i prirodom. Jasnije rečeno, djela svakog čovjeka prate njegovu prirodu i ćud.

Istina koja je iz dana u dan sve poznatija jeste to da dječije misli, opažanja, događaji i iskustva iz doba djetinjstva imaju snažan uticaj na ličnost i odgovorno se može reći da ova opažanja i iskustva iz djetinjstva, ustvari, čine temelje zdravlja, bolesti, sreće ili nesreće do kraja života.

U prvim godinama svoga djetinjstva dijete se izgrađuje vlastitim rukama i upravo od tih prvih dana, kada napušta bešiku, ono je postalo sve ono što treba ili ne treba biti.

U prvim danima dojenja oblikuje se emotivni život djeteta, tako da će ono vanjski svijet na samom početku doživjeti kao nešto s njim saglasno i nešto što mu pruža nadu, ili će taj vanjski svijet na prvom koraku doživjeti kao nešto razočaravajuće i beznadežno, ili će možda od prvog trenutka shvatiti da vanjski svijet treba savladati plačem i vriskom, ili će povjerovati da ima neko ko razumijeva njegovo stanje i ko mu čini pogodnim uvjete okruženja. Ove i sve druge zbilje, činjenice i iskustva tako utiču na duh novorođenčeta da će to imati odraza na sva njegova buduća životna razdoblja, od djetinjstva, puberteta do zrelog doba.[2]

Izgradnja ličnosti djeteta

Da bi djeca postala neovisne i samostalne ličnosti, da bi stekla samostalnost i izbjegla osjećaj manje vrijednosti i komplekse, potrebno je da roditelji od samog početka njihova djetinjstva povedu računa da svojim govorom i postupanjem odnjeguju njihovu ličnost. Trebaju postupati s djecom tako da ona povjeruju u svoju nezavisnost i da se smatraju istinskim članovima porodice. Jedan od najboljih i najprirodnijih načina za izgradnju ličnosti djeteta jeste iskazivanje poštovanja djetetu i uzdržavanje od njegova ponižavanja i vrijeđanja.

Već smo ukazali na hadis Božijeg poslanika: “Poštujte svoju djecu!”kojim je Božiji poslanik izrekao temeljni savjet roditeljima u odgajanju djece. Današnji naučnici u knjigama iz oblasti psihologije i pedagogije uveliko pozivaju da se pazi na naredne dvije činjenice:

Roditelji moraju nastojati da prodru u dubinu srca svoga djeteta da bi ono vidjelo stvari upravo onakvim kakvim ih vide njegovi roditelji. Djeca ponekad čuju da se o njima govori, da se ogovaraju njihovi postupci i greške. Njihova jednostavnost i naivnost odraslima pružaju priliku da se na njihov račun zabavljaju i da ih kore te djeca vide da ih odrasli ismijavaju i zajedljivo im se obraćaju, ne shvatajući pritom kakav je duh djeteta.

Nevina djeca ne shvataju zašto ih odrasli kore ili zašto ih tjeraju da silom prihvate metodu za koju ovi jadnici ne mogu pronaći valjan i logičan razlog. Upravo zato njihov svijet se odvaja od svijeta odraslih, dok sama po sebi dolaze do zaključka da su ova uznosita gospoda neka druga bića u odnosu na njih i da se pred njima trebaju “naoružati” sredstvima odbrane.

U razgovoru s djecom odrasli moraju voditi računa o tome da ne pričaju glasnije nego onda kada razgovaraju s nekim kolegom ili gostom. Kada su potrebne opomene, to treba činiti spuštenim tonom, blagim i dobrostivim glasom, da se između njih i djeteta ne bi napravio raskol i da ne bi došlo do patnje, boli i gorčine. Kada se na ovaj način ponaša sa djecom, ona onda polahko rastu i razvijaju se sa karakterom, dostojanstvom i samopouzdanjem.

Djeci stavite do znanja da su ona aktivni članovi porodice, stavite im do znanja da svako od njih treba prihvatiti neku odgovornost i da mora izvršavati svoje poslove.[3]

Osjećanja novorođenčeta

Jedna od važnih činjenica koju roditelji trebaju znati jeste da oblikovanje ličnosti djeteta počinje vrlo rano. Već u prvim sedmicama života, u vrijeme dojenja i vrijeme provedeno u bešici počinju funkcionirati djetetova psihološka čula i osjećaji. U vrijeme kada dijete još ne govori, kada nije još prohodalo i kada svojim prstićima još nema snage da nešto uzme, ukratko, kada izgleda poput komadića pokretnog mesa u jednom uglu, ljutnja i nasilništvo, ljubav, tepanje i maženje, ostavljaju uticaj na njegov duh i na njemu se ogledaju poželjni ili nepoželjni učinci djela drugih ljudi.

Roditelji zato trebaju od samog početka obratiti pažnju na dijete i izvršavati svoju obavezu odgoja psihe i izgradnje djetetove ličnosti.

Odgajateljeve misli prodiru u vlakna, živce i psihu djeteta poput vode koja prodire u sitni pijesak. Stoga se odgajatelj nikada ne treba zadovoljiti korištenjem samo jedne skupine činilaca, jer naprimjer u formiranju snage i otpornosti mišića, pored fizioloških i hemijskih činilaca, djeluju i moralni. Psihološko napredovanje je nemoguće bez pomoći svih činilaca potrebnih za napredak. Važno je da se ovi činioci u odgoju djeteta redovno, svakodnevno, od malehna imaju u vidu, te da se praktično već od dana rođenja djeteta počnu uzimati u obzir.

Zbog ovog majka mora biti čak više i od učitelja upoznata sa mehanizmima odgoja djeteta i načinima njihovog korištenja. Beba vrlo jednostavno shvata da neke stvari nisu drage njenom ocu i majci i na nju utiče kritika ili pohvala onoga koga voli.[4]

Časni Poslanik islama, pored onoga što je o odgoju djece i oživljavanju njihove ličnosti preporučio svojim sljedbenicima, sve te preporuke i potrebne smjernice do u tančine je primijenio na svojoj djeci te je od njih načinio karakterne i dostojne osobe. Naš Vjerovjesnik je od dana rođenja, razdoblja dojenja do razdoblja zrelosti neprestano pazio svoju djecu i stalno ih je, korak po korak, vodio na putu psihičkog odgoja i putu ostvarenja ljudskih vrlina i u svako doba im je, shodno stepenu njihova duhovnog savršenstva, ukazivao poštovanje i pažnju. Važnije od toga je da on nije samo obraćao pažnju na metodu i valjanost odgajanja svoje djece već je iskazivao posebnu pažnju prema odgajanju djece drugih ljudi oko sebe. Prema tome, ovaj prvak islama bio je muslimanskoj djeci, kako veliki učitelj i odgajatelj, tako i milostivi otac i nastojao je, koliko god je mogao, da im ojača psihu i karakter.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] U izvornom tekstu tj. u Kur'anu je upotrijebljena riječ šakile, što znači po prirodi i ćudi. (Prim. prev.)

[2]‘Ukdeje hakaret, str. 9.

[3]Ma ve farzandane ma, str. 31.

[4]Rah va rasme zendegi, str. 168.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 18 Januar 2016 08:50
×

Log in