Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Usklađenost porodice i države

Usklađenost porodice i države

Jedna zgrada u koju su ugrađene stotine tona željeza, cigli, kamena ostat će postojana i neće se srušiti sve dok je očuvana ravnoteža njenih temelja, stubova i zidova. Ukoliko je zgrada od početka napravljena nasumice, bez proračuna, moguće je da različiti činioci poremete njenu ravnotežu i ona će se zasigurno srušiti. Mnogo je zgrada koje dugi niz godina odolijevaju zubu vremena, zato što imaju čvrste temelje, stoje na čvrstim stubovima i ni najmanji tragovi oštećenja na njima se ne uočavaju. Obrnuto, moguće je naći nove zgrade koje su stare svega nekoliko godina, a koje se, zbog svoje neuravnoteženosti i slabih temelja, ruše.

Svaka država se može posmatrati kao velika građevina, koju sačinjavaju milioni ljudi, te i ona treba biti čvrsto i valjano uravnotežena i utemeljena. U državama koje se vode po načelima pravde i zakonima, te u kojima se prava svih slojeva društva poštuju, ljude će krasiti smirene misli i slobodan duh. Tu vladari ne zloupotrebljavaju svoju moć i nad ljudima ne primjenjuju prisilu. Prođu i stotine godina, a ovakve zemlje ostaju snažne i čvrste te i dalje mogu čuvati život nacije. Poslanik je kazao: “Pravda je zbiljski štit i džennet koji opstaje.”[1]

Zemlje u kojima se čini nasilje jesu one u kojima su ljudi lišeni blagodati pravde, zakona, istine i vrline. U zemlji koja nije uspostavljena na načelu ravnoteže i sklada vlastodršci upravljaju silom i prolijevanjem krvi te ljude tlače i zlostavljaju. Ljudi su zbog straha šutljivi, ali nemaju nutarnji mir i spokoj. Njihova srca puna su srdžbe i ljutnje te samo čekaju priliku da ustanu i osvete se. Međutim, ni sami diktatori i nasilnici nemaju smirene misli. I oni žive u nekom strahu i nutarnjoj strepnji.

U ovakvim zemljama vlastodršci, zarad očuvanja vlasti i položaja, bez imalo ustručavanja ljudima čine nasilje, a svako novo nasilje ljudima donosi novo nezadovoljstvo i nove duševne nemire. Ako bi se narod pobunio protiv tlačenja, ovi bi posegnuli za novim tlačenjem kako bi se narod umirio i utišao. U svakom slučaju, zarad očuvanja moći i položaja, svakim korakom koji ljudi načine, vlastodršci uvećavaju svoju nepravdu. Sve što je tlačenje jače, i neprijateljstvo ljudi je jače, a mržnja i zloba se sve više skupljaju, do trenutka kad nagomilana nezadovoljstva buknu, kada sramna tlačiteljska ostvarenja unište i same korijene nasilnika i njihovog nasilja. Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “Ko sije neprijateljstvo, žanje ono što je posijao.”[2]

Sramna historija dinastije Emevija i njihovi zločini su najbolji dokaz za navedeno. Jezid se radi ojačavanja i učvršćenja svoje nasilne vlasti odvažio na ubijanje hazreti Husejna, a.s. Vijesti o krvavoj drami Kerbele, o ubistvu Husejna, njegove djece i njegovih drugova izazvale su mržnju i protivljenje u cijeloj zemlji. Uskoro se u Medini digao ustanak i Jezida su lišili halifatskog uticaja u ovom gradu, a Jezid se, da bi utišao narod, upustio u novi zločin i uz pomoć vojske iz Šama u Medini je napravio tragične krvave prizore, počinivši tom prilikom sramne zločine.

Prenosi se u historiji da je jedan od pripadnika vojske iz Šama upao u jednu kuću, u kojoj se mlada žena odmarala malo nakon porođaja. Tražio je od nje novac. Žena, koja je sve izgubila tokom pljačke Medine, zaklela se da nema više ništa, a onda se okrenula svome djetetu i kazala mu: “Dijete moje, tako mi Boga, da išta imam – za tebe bih sve dala!” Vojnik je, očajan što nije dobio novac, iz majčina naručja iščupao dojenče, koje je u tom trenutku dojilo, i tresnuo ga od zid tako da mu se mozak prosuo.

Onoga dana kada se zemlja digla protiv Emevija, kada je sazrelo sjeme neprijateljstva i kada se narod podigao radi osvete – ženama, muškarcima, mladim i starim članovima te loze nisu se ni najmanje smilovali. Čak nakon ubijanja njihove leševe nisu sahranjivali, nego su ih bacali psima lutalicama i pticama grabljivicama. 

Ako roditelji u maloj državi, zvanoj porodica, budu vladali po moralnim načelima i duševnim vrlinama, ako budu poštivali osnovna načela razuma i pravde te ne budu nad porodicom provodili silu i nasilje, ovakva porodica – bez obzira kako stara bila – bit će mlada i imat će pravo da živi. Protok nekoliko stoljeća i nekoliko pokoljenja neće je moći oštetiti niti srušiti njeno porodično ustrojstvo zato što samo njeno ustrojstvo počiva na moralnim vrijednostima, pravednosti i poštenju.

S druge strane, očevi koji članove svoje male države, tj. porodice, zlostavljaju, silom lišavaju njihovih prava i, umjesto razumnog i valjanog odgoja, provode mučenje i proganjanje – ovim djelima u nutrini članova svoje porodice siju sjeme mržnje i zlobe, a svojim daljnjim zlim postupcima navodnjavaju mladicu mržnje i neprijateljstva, čime svojim rukama pripremaju tlo za pobunu i ustanak te sebi i svojoj djeci pripremaju uzroke nesreće. Onoga dana kada smrt, putovanje ili očeva nemoć slome branu prijetnji i kada se pruži prilika, unutrašnji kompleks u njegovoj djeci će prasnuti poput skladišta baruta, podići će buru i može se desiti da prilikom osvete učine neka opasna i nepopravljiva djela.

Nasilnici su oni roditelji koji se ne uzdržavaju od lošeg ponašanja, pa čak i batinanja svoje djece. Neki njihovi udarci možda ne zadaju tako teške bolove tijelu koliko je surovost štetna za srce i dušu. Prinudno zatvaranje djeteta u jednu sobu ili njegovo držanje u stavu mirno uza zid, radnje su koje kod djeteta ruše snagu izdržljivosti.

Neki roditelji dječiju hranu sipaju u posude slične posudama za životinje, ili čak neki neobični roditelji hranu sipaju u prljave posude i donose pred dijete. Neki očevi pak pljunu u lice djetetu ili ga ostave golog na ulici, i čine još puno sličnih nepodopština prema djeci.

Ovakva djeca gube kontrolu i bivaju mrzovoljna. Njihovi kasniji postupci su neispravni i iznenađujući. Njihova mržnja i nelagoda usmjerava ih prema zastranjivanju, uglavnom u vidu zločina. Ta djeca putem svojevrsnog moralnog samoubistva žele da se osvete onima koji su ih zlostavljali. Zato su neosjetljivi ako slučajno neko iskaže samilost prema njima i nijedno kažnjavanje u njima ne ostvaruje dobar učinak.[3]

Porodici prije svega trebaju razum i pamet, pravda i poštenje. Razuman i mudar odnos i postupanje roditelja u odgoju djece čine temelj sreće djece.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Kuća u kojoj nema ništa od mudrosti nije ništa do ruševina.”[4]

Nezakonito i nerazumno nasilništvo roditelja i prekomjerna strogost u suprotnosti su sa šerijatom i razumom. Zle posljedice takvog postupanja su loš odgoj djece i razaranje porodice, a ponekad ovo postupanje uzrokuje nepokornost i pobunu djece.

Dodjela poslova u diktatorskoj i u pravnoj državi 

Društvo je poput ljudskog tijela. Poslovi unutar tijela podijeljeni su među različitim organima. Svaki organ je zadužen za određeni posao. U društvu, također, treba podijeliti poslove među ljudima i svaki čovjek mora vršiti svoju posebnu zadaću.

U ustrojstvu tijela svaki organ obavlja ulogu za koju je osposobljen i koju zna obavljati. Mudri Bog je na početku stvorio organe sposobne da obavljaju zadatke koji su im povjereni. Naprimjer, srčani mišić miokard ima ulogu da cijelog života izvodi otkucaje te da pojačava tonus svim drugim tjelesnim mišićima. Uzvišeni je taj mišić, u skladu sa njegovom ulogom, učinio snažnim i moćnim, te nijedan drugi mišić u tijelu nema njegovu snagu. U društvu svakom pojedincu, također, treba biti dodijeljena uloga prema njegovoj snazi i sposobnosti, tako da svaki pojedinac bude osposobljen za ulogu koja mu se dodjeljuje. Pitanje davanja uloga u prave ruke najvažnija je društvena i državna obaveza, jer u njoj počiva sjeme ljudske sreće.

U diktatorskoj državi, u kojoj vlada samovolja, kada jedan pojedinac bespravno vlada drugima, poslovi se neće dodjeljivati ljudima u skladu sa njihovim znanjem i sposobnostima. Stizanje do vrha državne ljestvice vlasti neće biti moguće posredstvom sposobnosti i vrijednosti. Tu znanje i sposobnost nemaju vrijednost i jedini činilac društvenog uspjeha i sreće jeste slaganje i zadovoljstvo nasilničkog vladara. On može najsloženije i najvažnije državne poslove dati u ruke ljudima koji su najnedostojniji tih mjesta i tako ih unaprijediti na najviše državne položaje. Isto tako, on može najsposobnijeg i najdostojnijeg čovjeka lišiti i najobičnijeg i najmanje zahtjevnog posla i položaja te ga primorati da zaostaje i pada na bezvrijedna mjesta.

U ovakvoj zemlji, umjesto da priskrbljuju znanje i nauku, kvalitete i vrijednosti te da dosežu visoke stepene sposobnosti i zaslužnosti, ljudi trebaju učiti načine dodvoravanja i ulagivanja te diplomirati u školi snishodljivosti, poniženja i niskosti. Onaj ko je u gaženju svoga obraza, dostojanstva i časti dosljedniji, onaj ko je revnosniji u izricanju laskanja, veličanja i hvalospjeva te onaj ko je u klanjanju i veličanju prizemniji, brže će napredovati na ljestvicama povlastica i prije će dospjeti do vrhova vlasti, koji su drugima neosvojivi.

Jasno je da ova društvena praksa uzrokuje mnoštvo nenadoknadivih društvenih šteta. Ovim se stiču činioci neophodni za nazadovanje i urušavanje države. U ovakvim društvima, s jedne strane, naučna i praktična moć sposobnih ljudi, usljed lišenosti obavljanja važnih poslova, postaje neučinkovita, a s druge strane, nesposobni pojedinci su nemoćni i nedostojni da vode važne državničke poslove koji su im povjereni. Svakog dana društvo i država se urušavaju i padaju za po jednu stepenicu niže.

U zemlji pravde i pravičnosti, u zemlji slobode i zakona, u zemlji gdje su poslovi podijeljeni u skladu sa sposobnostima i zaslugama – tu je okruženje nauke i djelovanja, tu je okruženje odgajanja ljudskih talenata, svjetlo nade obasjava sva srca i pokazuje put razvoja i napretka svim ljudima. Tu su svi ljudi slobodni da stiču sposobnosti i zasluge. Onaj ko bolje radi, stiče više sposobnosti i ostvaruje veće uspjehe. Takva država je u materijalnom i duhovnom smislu kolijevka dobra i takva zemlja je središte ljudske sreće i uspjeha.

U maloj državi, dakle porodici, duh djece i metoda psihološkog odgoja slijede logiku očeve vladavine. Otac koji s djecom razgovara samo jezikom kazne i prijetnje, te koji ih strahom podstiče na slijepu poslušnost, nikada u djetetovom mentalnom ustroju neće stvoriti ljubav prema visokim vrijednostima i napretku te djetetovi talenti i nutarnje sposobnosti neće doći do izražaja. Takva djeca neće ni pomišljati na sticanje vrlina ni na svoje dostojanstvo. U ovakvoj porodici djeca sebe u osnovi ne shvataju i ne vode brigu o svojoj ličnosti, jer otac nikada s njima nije razgovarao o njima i nikada nije njihovu vrijednost uzimao u obzir, već je sa svojom djecom razgovarao samo jezikom štapa, biča i sile.

U porodicama u kojima se odgoj zasniva na duševnom uzdizanju i ljubavi ka usavršavanju, u kojima je cilj odgoja razvijanje sposobnosti i zaslužnosti kod djece – u njima nema govora o prijetnjama i kaznama. Odgajatelj u ovakvim okolnostima vodi računa o dječijoj ličnosti, a koristeći se dječijom iskonskom osobinom da teže ka savršenstvu, on bodri djecu i podstiče ih da slobodno zadovoljavaju svoje pozitivne sklonosti.

Predaja koju sam vam na početku ovog poglavlja naveo utemeljena je na istom načelu. Hazreti Hasan, a.s., sa djecom nije govorio o sebi niti im je predočavao svoju moć da ih uplaši. Jedino je djeci govorio o njima samima, kazavši im: Danas ste vi djeca, a već sutra ste, moguće je, velikani društva. Biti velikan u društvu nužno iziskuje zaslužnost i dostojnost. Dobro učite, budite stručnjaci i učenjaci i putem znanja i nauke stvorite u sebi dostojnost te potrebne dobre odlike za visoke položaje.

Iz ove predaje vidimo da se odgoj djeteta zasniva na slobodi i sposobnosti te se može zaključiti da se islamska država i njena društvena uređenost, također, temelje na načelima slobode i pravde, jer porodica svoje dijete odgaja za život u društvenom i državnom okruženju te je potrebno da između porodičnog odgoja i društvenog života postoji usklađenost.

Zakoni odgoja prvi su zakoni koji nama upravljaju, a otuda što nas ovi zakoni pripremaju za društvo, svaka porodica treba biti vođena u skladu sa planom velike porodice, koja obuhvata sve porodice, a zove se društvena zajednica. Prema tome, zakoni odgoja u svakom dijelu vlasti su različiti.[5]

Odgoj u diktatorskim režimima: U diktatorskim zemljama srca i duše trebaju igrati ulogu pokornih robova. Pretjerana poslušnost uvjetuje da poslušnik bude neznalica, kako bi bio poslušan podanik.

U diktatorskim vladama svaka porodica zasebna je vlada. Porodični odgoj, čiji najvažniji cilj je suživot, u ovim zemljama vrlo je ograničen. Odgoj u ovim režimima predstavlja usađivanje straha u srca.

Dakle, može se kazati da odgoja u diktatorskim režimima zapravo i nema, jer dok se u potpunosti ne izgubi porodični odgoj, diktatorski režimi ne mogu nastati. Bolje rečeno, prvo se moraju stvoriti loši podanici, da bi onda od njih nastali dobri robovi.[6] 

Islamska država temelji se na pravdi, slobodi, istini i drugim vrlinama i vrijednostima. Roditelji su dužni da svoje dijete u porodici odgajaju za život u ovakvom državnom okruženju i da, slijedeći velikane islama, svoju djecu odgoje tako što će ih podučiti vjeri, moralu, pravdi, slobodi, ljubavi ka savršenstvu i sreći. Hazreti Ali, a.s., je kazao svome sinu Hasanu, a.s.: “Nemoj biti rob drugima, jer zaista te je Allah stvorio slobodnim.”[7]

Ovom kratkom rečenicom veliki otac – Ali – položio je najveće blago u nutrinu svoga djeteta i podučio ga je slobodarstvu i slobodoumnosti.

Za učenje djece kazao je: “Ko ne bude učio u djetinjstvu, neće predvoditi narod u starosti.”[8]

Hazreti Ali, a.s., nije djecu silom i prijetnjama tjerao na učenje, nego ih je potpuno slobodno podsticao na sticanje znanja uz pomoć ljubavi ka uzdizanju i usavršavanju.

Dobar odgajatelj je onaj koji se okoristi djetetovim nagonom za savršenstvom i napretkom te značajan dio svoga odgajanja postavi na ovom čvrstom stubu.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 47.

[2] Kafi, sv. 2., str. 302.

[3] Če midanim (Terbijate etfal došvar), str. 30.

[4] Tefsir Medžme‘u-l-bejan, sv. 1., str. 382.

[5] Ruhu-l-kavanin, str. 38.

[6] Ruhu-l-kavanin, str. 42.

[7] Nehdžu-l-belaga, str. 450.

[8] Gureru-l-hikem, str. 697. 

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 14 Januar 2016 10:05
×

Log in