Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Prednost odgoja nad naslijeđem

Prednost odgoja nad naslijeđem

Odgojni običaji i vježbe toliko su snažni da mogu zasjeniti i nadvladati cijeli sistem nasljednih osobina te stvoriti sasvim nove prilike. Hazreti Ali, a.s., je kazao: “Navika je druga ljudska priroda.”[1]

Ljudska pluća po prirodi služe za disanje. Čovjek koji po prvi put povuče dim cigarete u dubinu pluća biva ošamućen, kašlje, povraća mu se, oči mu suze, prezire dim koji mu ozbiljno smeta – zato što pluća nisu namijenjena za dim. Međutim, usljed višestrukog ponavljanja uvlačenja duhanskog dima on postaje ovisan, pluća gube svoj prvotni prirodni karakter i ono što je donedavno bilo izvor neprijatnosti i odvratnosti sada im postaje slatko i prijatno. Pluća se preodgoje za miris dima te na osnovu toga poprime drugu prirodu, a gube svoju prvotnu. Upravo zbog ove neprirodne navike pluća počinju uživati u dimu i u tome nastavljaju.

Božiji poslanici, a.s., nisu došli s ciljem da urođene maloumnike učine genijalcima, jer su ovdje u pitanju urođene nepromjenjive osobine te je svaki rad na njima uzaludan. Poslanici žele svojim ispravnim odgojem pod vjerskim i praktičnim nadzorom djelovati na one ljudske osobine koje su promjenjive. Oni žele uputiti ljude u pravcu sreće i savršenstva.

Poslanici žele podržati osobe koje su ugledne u pogledu porodičnog korijena i koje nasljeđuju dobre osobine kako bi svoje potencijalne unutrašnje vrjednote aktualizirali. Oni žele da ih upute na Pravi put, da njihovo vrijedno genetsko naslijeđe ne bude izgubljeno usljed eventualnog lošeg odgoja te da zbog druženja sa ljudima sklonim poroku, pijančenju i grijehu ne bi postali prljavi i nečisti.

Poslanici žele ispravnim odgojem postepeno ugasiti neispravne potencijale i loše sklonosti djece koja su došla na svijet kod loših i pokvarenih roditelja i koja su od njih genetski naslijedila sklonosti ka lošim i nepoćudnim osobinama, žele uz pomoć korisnih poučavanja i vježbi u njima oživjeti vrline i čistotu u obliku druge prirode i žele ih u konačnici dovesti do sreće i savršenstva. Ovaj postupak je i sa stanovišta vjere i sa stanovišta nauke moguć i ostvariv. Koliko je samo iskvarenih i zalutalih ljudi islam odgojem doveo do sreće i koliko je bezvrijednih i zabludjelih ljudi u ozračju vjerskog i moralnog nadzora izašlo na Pravi put! 

Svaki čovjek ima dva izvorišta – jedno je embrionalna struktura iz koje je došao na svijet, a drugo kakvoća razvoja i odgoja. Nasljedne osobine se učvršćuju u embrionu kao sklonosti i potencijal novog bića te se na osnovu uvjeta u kojima se razvijaju embrion, fetus, novorođenče i odrasla osoba ti činioci ostvaruju ili se zaustavljaju. Prema tome, izvorište individualnosti svake ličnosti povezano je sa nasljednim činiocima i činiocima razvoja i odgoja. Međutim, ne postoji nikakvo precizno mjerilo putem kojeg bi se odredili procentualni udjeli ove dvije vrste činilaca u građi našeg bića. Mi čak ne znamo da li je udio odgojnih osobina važniji i da li prevladava. Zaključak iskustava i eksperimenata koje posjedujemo ukazuje da su udjeli naslijeđa i odgoja različiti s obzirom na različitost osoba. Najčešće ne možemo tačno odrediti pojedinačni udio svakog od ovih činilaca.[2] 

Naučnici smatraju da odgojni činilac ima izuzetnu ulogu i da može odlike lošeg naslijeđa zaustaviti, a pojedince sa lošim naslijeđem usmjeriti ka putu sreće i uspjeha. Međutim, moguće je da u nekim slučajevima odgoj ne donese pozitivne učinke i da ne poluči korisne plodove, a to se već tiče raznolikosti osobina različitih ljudi. Jasno je da se prema svim ljudima treba ophoditi kao prema potencijalno sposobnim i svima treba dati priliku da budu lijepo odgojeni, tako da se kod osoba koje u svojoj nutrini posjeduju dobre potencijale i nadarenosti ti potencijali pretoče u aktualitet i da se oni koji posjeduju takve potencijale učine dobrim i valjanim osobama.

Iako suštinu nasljednih pretpostavki ne možemo dobro spoznati, treba ih smatrati pogodnim i prirediti najpovoljnije odgojne uvjete za svaku osobu, tako da ona bude u prilici da iskaže sve svoje skrivene osobine i potencijale, pa ako u pepelu bude skrivena neka iskra, da se u obliku plamena uzdigne.[3]

Islam je na temelju ovoga uspostavio svoje vjersko učenje i svete odgojne upute s ciljem spasenja svih ljudi i njihova uvođenja u okrilje sreće. Islam sve ljude, iz svih slojeva, poziva u vjeru i čistotu. Zato islam svakoga – bez obzira kakvo porodično naslijeđe i osobine nosio u svojim genima – smatra odgojivim i praktično ga podvrgava poduci da obožava Boga, poukama o moralnim vrlinama i praktičnim čistim metodama, s nadom da će mu ova sveta Božija podučavanja i odgoj podariti život dostojan čovjeka, te ako u njegovoj nutrini postoje sveti potencijali, da će biti pretočeni u aktualitet.

Vanbračno dijete

Jedan od istaknutih primjera islamske metode odgoja osoba koje su naslijedile nepoželjne osobine jesu djeca proizašla iz nezakonitog odnosa. Bez sumnje, djeca koja se rode kao plod vanbračnih odnosa nosioci su loših i nepoželjnih osobina, ali islam smatra da se i ovakva djeca mogu odgojiti i uputiti. Upravo zato ih islam poziva na usvajanje vjerskih i moralnih učenja kao i vjerskih metoda. Da je Prvak islama smatrao da su nesreća i zastranjenje konačna i nepromjenjiva sudbina ovakve djece, poput sudbine djece koja se rode maloumna, nikada ih ne bi pozivao ka Bogu.

U islamu, kao i u svim drugim vjerama Božijih poslanika, za brak su uspostavljeni posebni zakoni i pravila u skladu s kojima se blud smatra nezakonitim i grješnim činom. Mnogo je naroda koji ne slijede nebeska poslanička naučavanja, ali su i oni za brak uspostavili pravila i propise, te se međusobni intimni odnos bez ovih zakonskih pravila smatra bludom i preljubom. Ukratko, bračna veza i međusobni intimni odnos supružnika u svijetu se smatraju ispravnim i zakonitim onda kada su usklađeni sa bračnim zakonodavstvom.

Dijete koje dođe na svijet iz zakonitog braka smatra se zakonitim djetetom, dok se vanbračna djeca smatraju nezakonitom. U statistici rođenih u nekim zemljama naznačava se broj vanbračne djece, a to samo po sebi govori da se u tim zemljama zakonita i vanbračna djeca razlikuju u očima ljudi.

U izvještaju koji je nedavno objavio ured za sociološka istraživanja u SAD-u stoji da je prošle godine broj vanbračne novorođenčadi iznosio 208.700 i ovaj broj u odnosu na broj od prije deset godina pokazuje porast od 47 %.

Spomenuti izvještaj dodaje još da se značajan broj ove vanbračne novorođenčadi rode maloljetnice i djevojke koje su u 40 % slučajeva mlađe od 20 godina.[4]

Londonski Reuters – prema francuskoj novinskoj agenciji – prenosi da je Ž. A. Skot kao uposlenik i ljekar gradske bolnice u Londonu u izvještaju naveo da je prethodne godine svako deseto novorođenče u Londonu bilo vanbračno. Osim toga, doktor Skot ističe da su nezakonita rođenja u porastu i da je brojka od 33.838. vanbračne djece iz 1957. za godinu dana porasla na 53.434.[5]

Prema stanovištu prvaka islama, dijete rođeno iz nezakonitog braka je neuravnoteženo jer mu se u psihi vrzmaju nagoni za kršenje zakona i loš moral.

Imam Sadik, a.s., je u jednom govoru nabrojao odlike vanbračne djece“Vanbračno dijete posjeduje sklonost ka grijehu. Ono ponižava vjerske zakone i druži se sa ljudima lošeg morala.”[6]

Moguće je da se neko sada zapita, znajući da ova djeca dolaze na svijet kao proizvod očevog i majčinog sjemena – a budući da se proizvodnja muških spermija i ženskih jajašaca odvija besprijekorno – kakva je razlika u tome da li je do njihovog spajanja došlo na zakonit ili nezakonit način?

Kakav ima uticaj izgovaranje riječi kojima se sklapa vjerski brak ili izdavanje vjenčanog lista na spojene muške i ženske jajne ćelije? I zašto bi vanbračna djeca morala zastraniti?

Iako je odgovor na ovo pitanje već dat kroz objašnjenja prethodnih dana, kada smo objasnili uticaj psihe i svijesti na tijelo, ipak ću ovom prilikom iz navedene i sličnih perspektiva reći nešto više o samom činu bluda i o nezakonitoj djeci.

Hazreti Sadika, a.s., su upitali: “Zašto je Uzvišeni zabranio bludne radnje?” Odgovorio je: “Zato što iz njih proizlazi društveni nered. Blud ruši sistem naslijeđa i prekidaju se nasljedne veze. Žena bludnica ne zna iz čijeg sjemena je zanijela i čije dijete će donijeti na svijet. Tako rođeno dijete ne zna oca i ne zna ostale članove svoje porodice, niti zna sve svoje bliske rođake.”[7]

Desetine su moralnih, psiholoških, društvenih, odgojnih, porodičnih, materijalnih i emotivnih razloga zbog kojih su božanski zakonodavci, odnosno Božiji poslanici zabranili blud i nezakonite seksualne veze i smatrali ih grijehom. Ostali zakonodavci također su blud označili kao nezakonit, a usto ga smatraju ružnim i odvratnim.

Zanimljivo je da u civilizovanom svijetu blud predstavlja jedan problem, a rađanje djece iz bluda drugi. U islamu je, isto tako, vanbračni seksualni odnos grijeh, a vanbračna trudnoća je drugi, zaseban i još veći grijeh.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nakon širka nema većeg grijeha od haram sjemena koje čovjek ubaci u maternicu koja mu nije dozvoljena.”[8]

“Bludničenje i ubacivanje sjemena u nedozvoljenu maternicu veliki je grijeh, dok je bludničenje i izbacivanje izvan maternice manji grijeh od prethodnog.”[9]

Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “Zaista će najtežom kaznom na Sudnjem danu biti kažnjen onaj čovjek koji ubaci sjeme u zabranjenu maternicu.”[10]

Ako muška i ženska osoba stupe u nezakonite intimne odnose i iz toga se ne rodi dijete, oni su samo prekršili zakon o seksualnom odnosu, ali ako žena zanese, društvo će dobiti dijete koje će biti sklono kršenju zakona. Jasno je da je opasnost u ovom drugom slučaju mnogo veća od opasnosti iz prvog slučaja.

Da bi objasnili stanja djece dobijene iz nezakonitih odnosa i razliku između njih i djece iz zakonitih brakova, razmatrat ćemo stanja duha žena koje stupaju u nezakonite intimne veze i uporedit ćemo ih sa stanjem duha žena koje stupaju u zakonite spolne veze. Da bi naši cijenjeni čitaoci bolje shvatili ovu problematiku, ovu raspravu svest ću samo na stanje duha i misli žena muslimanki.

Milioni žena i djevojaka u muslimanskim zemljama žive međusobno se razlikujući u pogledu vjerovanja. Neke od njih su prave vjernice koje na islam gledaju kao na božansku vjeru, a slijeđenje časnog Poslanika smatraju obavezom. Suprotstavljanje propisima islama smatraju grijehom i vjeruju da grješnik zaslužuje Božiju kaznu. Ako ovakva žena posrne i upadne u nezakonitu spolnu vezu, nju obično pogađaju dvije psihološke poteškoće:

a) sramota koju osjeća pred Uzvišenim Gospodarom,

b) strepnja i očaj od toga da ikada bude otkrivena, da joj bližnji saznaju za ovu sramotu te da je prozovu bludnicom.

Neke osobe su slabog ili gotovo nikakvog imana te je njihova pripadnost islamu na mnogo nižoj razini u odnosu na prvu skupinu. Kada ove osobe stupe u nezakonit spolni odnos, one osjećaju neuporedivo manju posramljenost pred Bogom, ali se i one boje općeg mišljenja ljudi iz njihova okruženja. U svojoj nutrini boje se općeg prezira i mržnje svijeta i nipošto nisu spremne da ih narod prozove bludnicima i razvratnicima. Muškarci koji su i sami bludnici i koji ne prezaju od bilo kakvih nezakonitih spolnih odnosa nikada nisu spremni da se ožene ženama koje su poznate kao bludnice.

U treću skupinu spadaju žene koje zbog razvratnosti ili bijede i siromaštva javno gube čednost i zapadaju u prostituciju. Iako se ove žene čine zadovoljne takvim postupanjem, unutar njihove savjesti postoji neporeciv kompleks, zbog čega osjećaju nezadovoljstvo zbog tog čina i kada god nađu povjerljivog sagovornika, s kojim mogu govoriti iskreno o svojoj skrivenoj unutrašnjosti, one govore o nesreći i poniženju ukazujući na nezadovoljstvo zbog svog niskog i sramnog posla. I upravo zato, kada razgovaraju sa osobama koje ih ne poznaju po razvratu i nečasnosti, ustrajavaju na tome da su čiste i kreposne.

Rezultat navedenog je to da su vjersko naučavanje, društveni običaji, kao i nacionalno i porodično ponašanje općenito, u nutrini svih žena i muškaraca muslimana – bili oni pravedni ili pokvareni, bogobojazni ili ne – stvorili jednu neporecivu unutrašnju svijest da je bludničenje nešto ružno te da je žena bludnica u narodu obeščašćena, nepoželjna i omražena.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Gureru-l-hikem, str. 26.

[2] Ensane našenahte,str. 241.

[3] Ensane našenahte,str. 242.

[4] Ettela‘at,br. 10523.

[5] Ettela‘at,br. 10090.

[6] Sefinetu-l-bihar (zina), str. 560.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Isto.

[10] Vesail,sv. 5., str. 37. 

Zadnji put promijenjen: srijeda, 06 Januar 2016 11:29
×

Log in