Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Razmažena djeca

Razmažena djeca

Razmaženost djece dolazi do izražaja u raznolikim okolnostima i u raznim oblicima. Razmažena djeca još u mlađem dobu svojim nevaljalim i neispravnim postupcima svoje roditelje dovode u tegobu i suočavanje sa teškoćama.

Kada se dijete u porodici razmazi te se rodi drugo dijete, to ovom prvom djetetu nanosi najveći duševni udarac, zato što je način njegovog odgoja bio pogrešan. Do jučer je ono odgajano tako da je radilo šta je htjelo i imalo je kod svojih roditelja tretman roditeljskog nedodirljivog cvijeta. Ono je vodilo glavnu riječ, roditelji su s potpunim zadovoljstvom udovoljavali svim njegovim željama. Međutim, rođenjem drugog djeteta prvo dijete u njemu vidi opasnog suparnika koji ugrožava njegov nedodirljivi primat – dakle, suparnika koji ga želi svrgnuti, i koji to na koncu i uspijeva. Prvo dijete ne zna i ne može u novonastalim okolnostima pokazati nikakvu reakciju. Najzad je prinuđeno svoje protivljenje progutati u sebi i ponekad, da bi privuklo pažnju roditelja, noću se pomokri u postelju, povremeno vrišti, a ponekada kada govori, govori teško i zamuckuje.[1]

U nekim porodicama starije dijete postaje razmaženo. Sve njegove kretnje, osmijesi, riječi u očima njegovih mladih roditelja izgledaju neočekivani, slatki i privlačni i ono postaje veliki i značajni porodični ideal. Dijete koje veoma dobro shvata šta se dešava, malo-pomalo, umišlja da sva pažnja i poštovanje trebaju biti usmjereni isključivo na njega.

Ali, kada se u porodici rodi i drugo dijete, počinje velika avantura. Ovo starije dijete ne samo da mora shvatiti da roditeljsku ljubav i naklonost treba dijeliti sa novopridošlim djetetom nego da zbog tog drugog djeteta treba podnositi i da ga povremeno zapostavljaju, što je svakako uzrok njegovoj novoj boli. Ukoliko se slučajno ovo dijete slomljenog srca razboli, onda će ono nastojati da kroz bolest privuče pažnju, samilost i naklonost roditelja i čak će s tom namjerom svojom djetinjastom pameću igrati razne uloge. Na ovaj način dijete koje se ponašalo normalno i prirodno postaje zatečeno rođenjem novog djeteta i njegovo ponašanje biva nepodnošljivo. Ono će sada izvesti hiljade naizgled luckastih i neočekivanih postupaka tako da svoje roditelje preneražava i izluđuje.[2]

Životne nesreće i društvena lišavanja djece koja pate od sindroma zadovoljstva sobom i razmaženosti dostižu svoj vrhunac onda kada ona napuste djetinjstvo i djelatno uđu u društvenu zajednicu. Ti mladi ljudi ovdje, svojim neispravnim i neprihvatljivim postupanjem, pokazuju svoju lošu narav i u društvenoj komunikaciji i druženju pokazuju sve razine svoje moralne zastranjenosti i nedostojnosti.

Razmažene i samoljubive osobe suočavaju se sa dvije velike nesreće: s jedne strane, očekuju da se ljudi u zajednici prema njima odnose poput oca i majke, da ih tetoše, paze, bez osnova cijene i poštuju te da njihove zapovijedi bespogovorno izvršavaju. Kada uvide da ljudi ne samo da ih ne poštuju nego ih zbog njihovih neumjesnih očekivanja čak ismijavaju, postaju teško razočarani i u sebi se osjećaju manje vrijednim i neznatnim. S druge strane, unutrašnji porazi i psihički neuspjesi, koji su postali izvorište kompleksa niže vrijednosti, čine da ovakva osoba biva osorna, razdražljiva, nestrpljiva, neučtiva i bezlična. Prema ljudima je pesimistična, ružnim riječima i odbojnim postupcima čini ih ljutim i nezadovoljnim i zato je uvijek obuzeta ovim dvjema nesrećama.

Život u dvadesetom stoljeću više od svega traži hrabrost i postojanost te je borba sa teškoćama u ovome vremenu bez ovih osobina nemoguća misija. Upravo dijete koje je loše odgajano biva lišeno ove dvije značajne osobine, i to zato što su ga u djetinjstvu puštali da slobodno čini šta hoće, osigurali su mu sve što želi i, općenito, u svom dječijem svijetu i u okrilju porodičnog života ono je bilo tlačitelj u punom smislu te riječi. Kao posljedica toga, u svijesti ovakvog djeteta nemaju nikakvo značenje ni smisao prepreka, teškoća, katastrofa i bivanje usamljenim i napuštenim.

Kada odraste, dijete koje je loše odgajano, a uz to naslijedi i bogatstvo, htjelo – ne htjelo, morat će se družiti i uspostaviti vezu s ljudima, a pošto ljude iz svoje okoline ne vidi sličnim onima iz svoga djetinjstva (neodgovornim, milostivim i tolerantnim) – onda mu ne preostaje ništa nego da sve njih smatra niskim, pokvarenim i tretira kao osobe nedostojne druženja. A tek takvim odnosom će sebi zagorčati život.

A ako ne bude imalo bogatog nasljedstva od roditelja nego je primorano da za nastavak života sāmo stiče sredstva za život, tada će, zbog nedostatka one dvije važne odgojne osobine – hrabrosti i samostalnosti – započeti njegova životna katastrofa u kojoj će biti zarobljeno između beznađa i nesretnosti. Ubrzo će shvatiti da ono nije odgojeno za život u svijetu borbe za opstanak i da nije u stanju opstati samostalno na svojim nogama. Neminovno će se naći u redu onih koji ne samo da su teret za društvo nego su paraziti poput kockara, gatara, pijanica, džeparoša itd.[3]

Loša osobina zadovoljstva sobom izvor je mnogih nedostataka i nedoličnosti. Osobe koje pate od ovih moralnih bolesti uglavnom imaju ružan rječnik i ponašanje. Iz njihova prijateljstva ili neprijateljstva, potvrđivanja ili negiranja, slaganja ili neslaganja uvijek izviruje i izbija samoljublje i razumsko zastranjenje. Oni neispravnim postupcima i neumjesnim govorom sami sebe osramoćuju i pokazuju svoju samodopadnost i hvalisavost. 

Imam Ali, a.s., je kazao: “Posredstvom zadovoljstva sobom objelodanjuju se ružnoće i nedostaci.”[4]

On je također kazao: “Onome ko je zadovoljan samim sobom otkrivaju se nedostaci.”[5]

Jedna od posljedica zadovoljstva samim sobom jeste slabost duše. Djeca koja su razmažena, tj. ona koju roditelji bespogovorno slušaju i ona koja bez ikakva truda dolaze do svega što požele, psihički su slaba i brzo se povređuju. Takva djeca u životnim previranjima, u životnim bitkama, u okolnostima kada naiđu na prepreku i kada ih snađu nevolje i boli, nemaju snagu da se odupru, odmah se predaju i potpuno nesretni i poniženi se povlače. Prihvatanje poniženja, dodvoravanje drugima, odvajanje od drugih, samoubistvo i slični postupci predstavljaju različite načine povlačenje s poprišta života.

Šta potiče na samoubistvo, i koji su to činioci koji čovjeka navode na samoubistvo? Ako zanemarimo obespamećene, alkoholičare, narkomane i slične, onda ćemo vidjeti da od normalnih ljudi činu samoubistva pribjegavaju one osobe koje nastoje da pobjegnu od životnih tegoba, bolova i iskušenja, ili od sramote poraza. U činu samoubistva ne može se naći nimalo hrabrosti niti ičega junačkog već je to čin koji proizlazi iz neambicioznosti. Jer, upravo ovim činom osoba pokazuje da ne može da se hrve sa nevoljama i životnim obmanama s kojim se suočava, te da ne želi dalje na svojim plećima nositi teret vlastite odgovornosti. Samoubistvo kao i zločin predstavlja jedno od očitovanja osjećaja egoističnosti.[6]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Medžmu‘a verram, sv. 2., str. 208.

[2]Ma ve farzandane ma, str. 45.

[3]‘Ukdeje hakarat, str. 14.

[4]Gureru-l-hikem, str. 338.

[5] Isto.

[6]Će midanam (Dženajat), str. 24.

Zadnji put promijenjen: srijeda, 16 Decembar 2015 11:47
×

Log in