Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Pretjerivanje u iskazivanju ljubavi

Pretjerivanje u iskazivanju ljubavi

 لاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ يَفْرَحُونَ بِمَا أَتَواْ وَّيُحِبُّونَ أَن يُحْمَدُواْ بِمَا لَمْ يَفْعَلُواْ فَلاَ تَحْسَبَنَّهُمْ بِمَفَازَةٍ مِّنَ الْعَذَابِ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja.[1]

Jedan od razloga nastanka kompleksa niže vrijednosti jeste pretjerana ljubav prema djetetu. Djeca kojoj se više nego što je potrebno ukazuje ljubav i pažnja i na koncu postanu razmažena i samozadovoljna – kasnije u životu, posebno onda kada se suoče sa životnim nedaćama i poteškoćama, bivaju teško pogođena osjećajem niže vrijednosti. Postaju sklona nekim nepoćudnim djelima i u nekim trenucima upadaju u psihičke i mentalne krize, koje ih čak mogu dovesti do ludila ili samoubistva.

Ljubav je dječijoj duši potrebna i neophodna kao što je hrana potrebna za jačanje tijela. Važnost i vrijednost tačnog određivanja količine i kvaliteta ljubavi, kao i njenog ispoljavanja nije ništa manje značajna od same ljubavi. Upravo kao što pomanjkanje hrane, pretjerano uzimanje hrane, zatrovanost hrane i slični činioci, svaki pojedinačno, imaju loš uticaj na tijelo, isto tako pomanjkanje ljubavi, pretjerana ljubav ili neprikladna ljubav, utiču negativno na psihu djeteta i dovode ga do stanovite nesreće.

Cilj ispravnog odgoja jeste u tome da se dijete pripremi za život protkan srećom. Sav život je borba sa teškoćama i nedaćama. U toku života čovjek se neprestano suočava sa padovima i usponima, uspjesima i neuspjesima, pobjedama i porazima. Stoga je dobar odgajatelj onaj koji može valjano odgojiti duh i tijelo djeteta da bi ono bilo spremno boriti se sa životnim teškoćama i nedaćama.

Upravo kao što se tijelo djeteta uravnotežuje i jača na temelju odgovarajućih doza i kvaliteta hrane, spavanja, kretanja i igre, da bi bilo u stanju oduprijeti se vrućini i hladnoći, žeđi, gladi i bolesti – isto tako i djetetova duša u okrilju duhovne čistote, moralnih podučavanja, uravnoteženosti u ljubavi, ljutnji i srdžbi, postaje jača i otpornija te se može oduprijeti životnim iskušenjima i oskudicama, neuspjesima i duševnim porazima.

Nasuprot ovome, roditelji djece koja uživaju pretjeranu ljubav bezuvjetno su im predani. Oni ispunjavaju sve dječije dobre i loše želje te na taj način od njih proizvode samozadovoljne tlačitelje, slabog duha i ranjive prirode. Njihova životna odlika postaje to da od djetinjstva do kraja života pred najmanjom grubošću i najmanjim neuspjehom postaju očajni i neraspoloženi. Ukratko, u životnim bitkama vrlo rano bivaju poraženi. Razmažena djeca cijelog života su nezadovoljna i podložna nečijem uticaju. Ona se, suočena sa običnim životnim teškoćama, u strahu povlače, a u težim iskušenjima pribjegavaju samoubistvu.

Odgojne greške

Iako svaki neprikladan roditeljski oblik odgoja za sobom povlači loš ishod te zlosretne i negativne posljedice po dijete, ipak pretjerana ljubav i razmaženost djeteta predstavljaju jednu od najvećih odgojnih pogrešaka prema djetetu. Nesreća koju dijete nosi kao posljedica ovakvog odgoja jedna je od najopasnijih stvari za njegovu budućnost. Svi stručnjaci za dječiju psihologiju i pedagogiju smatraju ovu odgojnu temu izuzetno važnom. Svi su o njoj izrekli svoje stavove. Primjera radi, ovdje iznosim mišljenja nekoliko zapadnih učenjaka iz ove oblasti.

Gilbert Ruben je kazao:

Činjenje djeteta razmaženim ima za posljedicu jaku razdražljivost i tlačiteljski mentalitet, što obično uzrokuje želju za prevlašću. Usljed toga dijete uzima moć u svoje ruke i napreduje velikom brzinom. Iako je veoma osjetljivo, postaje nadmoćno koristeći prevaru i grubost. Razmaženost djecu čini nesretnom, slabom, bezvoljnom, nepouzdanom. Oni koji su u prošlosti s dozom sarkazma majci bez ustručavanja govorili: “Tvoje dijete nije razmaženo, već je upropašteno”, ne samo da nisu pretjerali već su napravili ispravnu prognozu njegove sudbine.

Ponekad, gledajući odgojnu nebrigu i nepažnju roditelja prema djeci, zadrhtim, zato što uistinu vidim nevino ubijene koji su mogli biti spašeni.[2]

McBride kaže:

Omiljenost je još jedan pokazatelj kompleksa niže vrijednosti. Njen korijen treba tražiti u pogrešnoj metodi odgoja djeteta. Dijete koje sebe smatra središtem roditeljske ljubavi, jednog dana, kada odraste i postane punoljetan čovjek ili žena, i dalje želi da bude bezuvjetno omiljen i u središtu pažnje svih. Kada takva osoba vidi da nije privukla pažnju drugih, postaje uzrujana, potištena i neraspoložena. Čak je spremna i na samoubistvo ili je pripravna druge potcjenjivati i omalovažavati. Kompleks niže vrijednostikoji se na ovaj način javlja kod nekih osoba velika je društvena opasnost.[3]

Raymond Beach je rekao:

Moramo upozoriti na greške koje se javljaju u najranijem dobu odgoja djeteta. Najrasprostranjenija greška je metoda koja dovodi do razmaženosti djece. Neumjesna ljubav odmah na početku djecu čini razmaženom. Roditelji prirodno žele dobrobit i sreću svoga djeteta i zato mu poklanjaju preveliku pažnju. Tepaju mu i umiljavaju mu se, nastoje svaku njegovu i najmanju nelagodu otkloniti, i kako dijete odrasta, stavlja mu se na raspolaganje sve što odgovara njegovu uzrastu. Naravno, ova osjećanja površinski gledano zaslužuju svaku pohvalu, ali u suštini zastrašujuće su opasna.[4]

Razmaženo dijete u kasnijim životnim olujama i previranjima nema snagu za borbu i otpor. Ono, kad odraste, pri najmanjoj okolnosti koja se suprotstavlja njegovoj volji biva toliko potišteno da je u krajnjem spremno i na samoubistvo.

Alfred Adler, poznati psiholog i osnivač škole individualne psihologije, iznosi iskustvo jedne žene koja je patila zbog povišenog tona komšijinog radio-aparata. Ni nakon višekratnog upozoravanja, komšija nije bio voljan da smanji ton na svom radiju. Izvršila je samoubistvo. Adler je proveo istraživanje o njoj i ustanovio da je od malih nogu odgojena kao mjezimica i razmažena. U kući se bezuvjetno udovoljavalo svim njenim zahtjevima. Stoga, nije imala snagu za život u svijetu u kojem je dobivala odrične odgovore.[5]

Časna vjera islam u programu odgoja djeteta poziva roditelje da ne pretjeruju u djelima kojima iskazuju ljubav. Oni koji pretjeruju u ljubavi i maženju djeteta i koji ga tako dovode do bolesti samozadovoljstva i samoljublja, izvrgnuti su kritici islamskih prvaka:

Imam Bakir, a.s., je kazao: “Najgori su oni očevi koji u dobročinstvu i u ljubavi prema svojoj djeci prelaze granicu, i najgora su ona djeca koja zbog nepotpunog ispunjenja obaveza svoje očeve čine nezadovoljnim.”[6]

Nesreće koje pogađaju dijete zbog pretjerane ljubavi veoma su važne i opasne. Upravo zato Imam, a.s., roditelje koji su skloni pretjerivanju u dobročinstvima i ljubavi prema svojoj djeci smatra najgorim roditeljima.

Dobri odgajatelji

Dijete po prirodi želi biti slobodno i raditi šta hoće. Ono želi sve dodirnuti i želi da mu niko ne staje u tome na put. Ali, to nije u interesu djeteta, jer ono ne razaznaje sve što je dobro i loše. Dobar odgajatelj je onaj koji uravnoteži dječije želje i koji u pogledu onoga u čemu je djetetova korist i interes postupa blago i nježno, a kad je u pitanju ono što djetetu šteti, on će mu uputiti samo jedan prijekoran pogled i odvratiti ga od toga.

Neki očevi i majke neznalice uopće ne pridaju pažnju stvarnim interesima djeteta i njegovom dobrom odgoju. Oni su, zapravo, neuki prijatelji i slijepi zaljubljenici u svoje dijete. Njihov cilj svodi se isključivo na udovoljavanje svim dječijim željama. Djetetu tako nesmotreno otvaraju teren na kojem ono postaje zapovjednik, a oni njegove sluge i poslušnici. Dijete svakog dana postaje sve sebičnije i u svijesti se učvršćuju korijeni tlačenja i svojeglavosti.

Neuki roditelji, u ime svoje ljubavi i plemenitosti prema djetetu, ustvari čupaju korijen njegove sreće i svojom neumjesnom pažnjom i neodgovarajućim iskazima ljubavi usmjeravaju ga na put nesreće.

Djeca koja se na ovaj neprikladan način odgajaju postaju razmažena i samozadovoljna, a takav nepoželjan karakter je teška duševna bolest, koja ostavlja tragove i na tijelu i na duši. Loše posljedice te bolesti jasno se mogu nazrijeti iz govora i ponašanja takvih osoba.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Najgora stvar je biti zadovoljan samim sobom.”[7] 

Dijete koje je godinama tlačiteljski vladalo u porodici i kome su roditelji bili bezuvjetni poslušnici, jasno da je razmaženo i samim sobom zadovoljno. Ono tako očekuje da mu svi muškarci bezuvjetno budu poslušni kao njegov otac i da mu sve žene bespogovorno budu poslušne kao što je to bila njegova majka te da bez pogovora izvršavaju njegove naredbe. Naravno da će se osoba koja ima ovakva očekivanja od društva suočiti sa odbojnošću i srdžbom, a to je samo jedna nesretna posljedica samoljublja.

Imam Hadi, a.s., je kazao: “Osoba koja je sama sobom zadovoljna ima mnogo onih koji je mrze.”[8]

A Imam Ali, a.s., je kazao: “Čuvaj se zadovoljstva samim sobom, inače će se mnogi srditi na tebe.”[9]

Također, Imam Ali, a.s., je kazao: “Na onoga ko bude zadovoljan samim sobom mnogi će se srditi.”[10]

Onaj ko ima snažan i zdrav intelekt, on poznaje svoje granice i mogućnosti i ne prekoračuje svoj zbiljski okvir. Samozadovoljstvo je dokaz nezrelosti nečijeg razuma. Jer, da takve osobe imaju slobodan i snažan duh, nikada ne bi upale u ovakvu bolest i sebe ne bi cijenile više nego što vrijede.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Zadovoljstvo čovjeka sobom dokaz je manjkavosti njegovog razuma.[11]

Drugim riječima, onaj ko ima zdrav i potpun razum nikada neće upasti u bolest zvanu “zadovoljstvo samim sobom”.

Djeca koja zbog pretjerane ljubavi postanu razmažena i samozadovoljna ne mogu se kasnije uskladiti sa neminovnim zakonima života niti mogu biti pobjednici nad životnim teškoćama. Ona do kraja života boluju od ove bolesti i trpe njene posljedice.

Naravno, djetetu treba mnogo ljubavi, ali ne pretjerane ljubavi koja će podsticati njegove apetite i želje. Postoje nepromjenjivi zakoni koji uvijek i u svakom vremenu imaju uticaja na upravljanje života i zajednica ljudi. Jedan od tih zakona je onaj koji kaže da svaka osoba, na temelju svoje postojanosti, truda i izdržljivosti pred obavezama, svojim rukama sebi oblikuje sudbinu. Razmaženo i pokvareno dijete nemoćno je da se uhvati ukoštac sa životnim poteškoćama. Ono će uvijek biti u jednom imaginarnom i neuravnoteženom svijetu i sve do posljednjeg časa života vjerovat će da su jedan smiješak ili durenje, jedna mala naklonost i tračak blagosti dovoljni da sve ljude pokrenu.

Prema riječima doktora Adlera u knjizi Odgoj djece,djeca koja prođu ovakav odgoj prirodno žele da ih svi vole. Teško da smo pretjerali ako kažemo da ovo prati ovakvu djecu sve do smrti. I zaista, ko to još nije vidio odraslu i ostarjelu “djecu koja su i dalje razmažena”? To su osobe koje ponekad, na osnovu zapaženih talenata, dođu do samog pobjedničkog cilja i uspjeha, pokazujući stanovite sposobnosti, a onda iznenada, zbog svog djetinjastog ponašanja i postupka, sve to upropaste. Ta zar i sami ne vidite da još uvijek ima žena u šezdesetim godinama koje misle da prekidom kontakata s drugima i durenjem mogu dobiti sve što hoće.[12]

Prve navike i osobine

Mnogi roditelji poklanjajući obilje pažnje i ljubavi svome djetetu vjerovatno nisu ni svjesni koliko su njihovi naizgled lijepi postupci, usmjereni ka odobrovoljavanju srca njihova djeteta, ustvari veliko nasilje prema njemu, jer će, s jedne strane, dobiti razmaženo i samozadovoljno dijete i time ga unesrećiti za cijeli njegov život, a s druge strane, sebe će, prema riječima Imama Bakira, uvrstiti u red najgorih roditelja.

Da bi ovo odgojno pitanje bilo koliko-toliko jasno, te da bi se roditelji upoznali sa šerijatskim i naučnim dužnostima, današnju temu nastavljamo pojašnjavanjem nepovoljnih posljedica razmaženosti djece, s nadom da će cijenjena gospoda s pažnjom pratiti moje izlaganje, da će ove smjernice praktično provesti na svojoj djeci te da će se sačuvati odgojnih propusta.

Prva činjenica koja treba u današnjoj raspravi biti razjašnjena jeste pitanje od kojeg doba roditelji trebaju početi određivati i mjeriti ljubav koju daju djetetu da ono ne bi upalo u bolest razmaženosti i samozadovoljstva.

Svi znaju da je hranjenje djeteta i jačanje njegova tijela proces koji počinje od prvog dana djetetovog života. Dijete je živo stvorenje, a svakom živom stvorenju treba hrana kako bi održavalo svoju materijalnu egzistenciju. Ali, ne znaju svi roditelji da je odgajanje dobrih i loših navika u djetetu ustvari odgajanje njegovih budućih dobrih ili loših osobina. U sklopu ovoga je i pretjerano poklanjanje ljubavi djetetu koje biva razlog njegove razmaženosti. Dakle, pitanje je otkad počinje ova razmaženost.

Neki ljudi misle da je novorođenče komad živog mesa kojem treba samo hrana i spavanje te da mu je potrebna najmanje jedna godina života da bi se njegov duhovni perceptivni aparat postepeno pokrenuo te da bi tek od tada roditelji trebali početi s odgajanjem lijepih osobina u njemu. Drugim riječima, oni misle da hranjenje tijela djeteta počinje od prvog dana života, a da hranjenje duha počinje sa navršenom jednom godinom života. Ovakvo rasuđivanje je čista greška i potpuni promašaj. Dijete već od prvih sedmica života svojim nagonima i refleksnim sposobnostima stiče neke navike i ako su te navike i običaji ružni, oni postaju prepreka za kasnije usvajanje lijepih navika.

Novorođenče posjeduje nagone i reflekse, ali ne posjeduje navike, jer su mu sve navike koje je steklo u majčinoj maternici u okolnostima i stanjima nakon rođenja beskorisne. Ponekad ga čak treba podučiti i disanju. Jedini nagon koji ima dobro razvijen jeste dojenje. Kada se upusti u sisanje mlijeka, ono se tek upoznaje sa novom okolinom, dok mu ostatak budnog stanja prođe u svojevrsnoj zbunjenosti, a iz ovog stanja izlazi jedino kada spava, što je veći dio dana. Nakon dvije sedmice ono u potpunosti mijenja ovo stanje. Dijete zbog iskustava koja su se uredno ponavljala prilikom prethodne dvije sedmice počinje gajiti određena očekivanja i u to vrijeme postaje usredsređeno. Ono je u ovo vrijeme više i potpunije usredsređeno nego što će biti u bilo kojem kasnijem vremenu i mrzi svaku promjenu koja se dešava u stvarima na koje je naviklo.

Iznenađujuća je brzina kojom novorođenče upija navike iz svog okruženja. Svi loši običaji i navike koje dijete upija predstavljaju prepreku upijanju kasnijih dobrih navika i običaja. Stoga i jeste toliko važan nastanak navika na početku djetinjstva. Ako prvi običaji i navike budu dobri, onda ćemo se u budućnosti spasiti beskrajnih podsticanja i bodrenja. K tome još, navike koje se steknu na početku života bit će kasnije poput nagona i imat će istovjetan uticaj i kontrolu, dok druge navike, koje su u suprotnosti sa prvim stečenim navikama, ne mogu imati toliki uticaj i kontrolu. S obzirom na rečeno, potrebno je posvetiti punu pažnju prvim dječijim navikama.

Osim toga, dojenče je mnogo više nego to odrasli mogu i pojmiti lukavo i sklono pravljenju smicalica i obmana. Kada vidi da mu plač donosi dobar učinak, ono će odmah početi svoje prohtjeve zadovoljavati kroz plač. A kada kasnije uvidi da mu vriska i suze ne donose plodove, već izazivaju odbojnost, ono stupa u ulogu začudnog posmatrača, pri čemu mu izgleda da je okolni svijet hladan, suh i bezdušan.

Prema tome, pravo vrijeme da se dijete počne podučavati moralnim navikama jeste upravo trenutak njegova rođenja. Jer, upravo je ovo vrijeme kada bez očekivanja neuspjeha možemo krenuti s odgajanjem. Ako zakasnimo i s odgajanjem krenemo kasnije, onda ćemo se morati mučiti s ispravljanjem nepoželjnih navika. Tako, onaj ko ne krene s odgojem blagovremeno, suočit će se sa stanovitom mržnjom i odbojnošću.[13]

Dakle, poželjne ili nepoželjne navike oblikuju se u dječijem biću još u prvim sedmicama po njegovu rođenju. Odlike i osobine na koje se dijete navikava od djetinjstva, prodiru u dubinu njegove duše i njihovo mijenjanje je prava poteškoća.

Baš kao što roditelji od prvog dana vode računa o hrani za tijelo svog novorođenčeta, koju mu daju u pravim mjerama i u pravim vremenskim razmacima, a sve u duhu naučnih standarda, isto tako bi od prvog dana trebalo povesti računa o njegovoj duhovnoj hrani te djetetu pristupiti s ispravnim odgojnim programom, valjanim navikama i običajima.

Ovim što je rečeno odgovoreno je na ranije postavljeno pitanje. Dakle, od prve sedmice života novorođenčeta treba početi s odvaganom i odmjerenom ljubavlju, da bi se tako spriječio nastanak razmaženosti kod novorođenčeta. Jer, kad je dijete napunilo godinu dana života, ono je već prošlo nekoliko odgojnih faza. Ukoliko su roditelji u ovoj prvoj godini života pretjeranom ljubavlju napravili razmaženo i samozadovoljno dijete, ispravljanje ovih slabosti kasnije će biti vrlo teška zadaća.

U prvih nekoliko mjeseci života oblikuju se prvi temelji morala novorođenčeta, a navršavanjem prve godine roditelji su svojim odgojem ili dobili dijete koje posjeduje kapacitete i sposobnosti za svaku vrstu discipline i reda, ili dijete koje uopće ne posjeduje ništa od toga.

Naravno, ubrzo će doći vrijeme kada mi više nećemo moći vladati njihovim odlikama i karakterom, jer smo zaboravili početni odgoj djeteta – odgoj koji nam je bio manje važan od svakog drugog posla.[14]

 

 Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1]Ali ‘Imran, 188.

[2]Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 23.

[3]‘Ukdeje hakarat, str. 27.

[4]Ma ve farzandane ma, str. 39.

[5]Ruhe bešer, str. 131.

[6]Tarih Jakubi, sv. 3., str. 53.

[7]Biharu-l-envar, sv. 17., str. 215.

[8]Gureru-l-hikem, str. 147.

[9] Isto.

[10]Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 1081.

[11]Gureru-l-hikem, str. 424.

[12]Ma ve farzandane ma,str. 40.

[13]Der terbijat, str. 57.

[14]Ma ve farzandane ma, str. 39.

Zadnji put promijenjen: srijeda, 06 April 2016 09:12
×

Log in