Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ostalo

A A A

Vlast i politika

Islam čovječanstvo ne razlikuje na temelju rase, nacionalnih klasifikacija i jezičkih podjela, već na osnovu pripadnosti nekoj vjeri. Iz tog razloga, s islamske tačke gledišta najvažnija razlikovna specifičnost jednog ljudskog društva u odnosu na ostala društva jeste njihova pripadnost osobitim zajednicama (ummetima), te imamo razlikovanja poput Mesihove, a.s., zajednica, Musaove, a.s., zajednice i zajednice Poslanika Muhammeda, s.a.v.a.

Ciljem islama treba smatrati uspostavu islamskog ummeta i svaki musliman prihvatanjem islama postaje članom ummeta odnosno islamskog vjerskog društva, a njegovo donošenje šehadeta jeste i zakletva vjernosti tom društvu.

Dakle, biti muslimanom ne znači samo izjaviti prihvatanje skupa uvjerenja, nego i članstvo u društvu u kojem odnos između njegovih članova počiva, s jedne strane, na robovanju Bogu i, s druge strane, na iskrenoj islamskoj bratskoj vezi između svih njegovih članova.

Obzirnost i srčana vezanost za islamski ummet oduvijek je bilo pitanje od velike važnosti za muslimane, pa je i danas, unatoč političkim podjelama tokom proteklih stoljeća, islamski ummet kao realnost očuvao svoju snagu i čudesnom vezom spojio sve muslimanske narode cijeloga svijeta, bilo da se radi o Arapima, Irancima, Malajcima ili Kinezima, bilo da su crni ili bijeli, živjeli u Africi, Aziji, Evropi ili Americi.

Prošlost vlasti u islamu

Za razliku od kršćanstva, islam ne razdvaja područje Boga i područje cezara. Politička vlast u islamu uvijek je imala i važnu vjersku dimenziju i, osim u novoj epohi kad su se mnoge islamske zemlje okrenule slijeđenju zapadnjačkih ideja i stavova, vjera i politika su kroz cijelu historiju islama bile povezane.

Poslanik islama, s.a.v.a., uspostavio je u Medini prvu islamsku državu i dužnost upravljanje ovom novom državom je preuzeo na sebe. On svoju poslaničku ulogu nije ograničio samo na duhovna pitanja, nego se, pored duhovnih pitanja, bavio i društvenim, političkim i vojnim pitanjima.

Na temelju kur'anskih ajeta, muslimani su imali obavezu slijediti Poslanika u svim političkim i društvenim odredbama, njemu iznositi svoje pravne i krivične sporove i pokoravati se njegovoj presudi.[1]

Muslimani su i nakon Poslanika nastavili istu političku metodu i islamsku vlast su smatrali odgovornom za reguliranje političkih i društvenih odnosa. I Ali, a.s., se tokom skoro pet godina svog političkog vodstva bavio društvenim, političkim i ekonomskim poslovima muslimana.

Vjerska vlast

Islam ima gledište zasnovano na Šerijatu i sistem vlasti temelji na vjerozakonu. Važan dio propisa Kur'ana odnosi se na uređenje ovosvjetskog života i društvenih odnosa među ljudima. Uspostava reda i društvene pravde u Kur'anu se spominje kao jedan od ciljeva slanja Božijih poslanika.

U islamskom vjerovanju, rukovođenje s vlasti je božanski položaj i dužnost, a krajnji izvor i ishodište zakonitosti vlasti jeste Bog. Te riječi znače da ukoliko vlast s gledišta osobina vladara ili načina upravljanja društvom nije u skladu s Božijim propisima, ona nije zakonita.

Najvažnije političko učenje islama jeste da islamsko društvo mora biti utemeljeno na zakonima Božijim i biti upravljano na način koji ishodi iz naučavanja Kur'ana i Sunneta. Kao rezultat, od strane islama prihvaćen je onaj oblik vlasti koji može štititi Šerijat i brinuti se o provođenju i izvršavanju njegovih naučavanja.

U Kur'anu i hadisu postoje važna načela koja se tiču vlasti, poput: načelo šure (savjetovanja),[2] što ukazuje na važnost savjetovanja s elitom islamskog društva, uspostava pravde,[3] ne zaboravljanje Božijeg nauka o pravdi i milostivosti, provođenje propisa i kaznenog prava islama,[4] odbacivanje nasilja i tlačenja, duhovni odgoj pojedinaca i prevazilaženje ekonomske uskraćenosti naroda.

Islamske vođe pružile su brojne primjere načina izvršenja ovih načela, a najuzvišeniji primjer toga može se pronaći u poznatom pismu hazreti Alija, a.s., Maliku Aštaru.[5]

Ishodište suvereniteta

U novoj političkoj filozofiji, volja većine naroda smatra se ishodištem suvereniteta i političke vlasti, i vlast stoga odgovara samo narodu. Međutim, u islamskoj misli, glavno ishodište (zakonitosti) vlasti jeste Bog, a vlast je dužna dati prednost izvršavanju Božijih naredbi. Politička vlast u islamskom društvu oslanja se na volju naroda koji vjeruje u svoju odgovornost i odgovornost vlasti spram Božije volje.

Na temelju toga, u političkoj filozofiji islama političko djelovanje vlasti uređuje se na temelju sljedeća dva kriterija:

Prvo, ciljevima i zahtjevima koje je Bog postavio pred vođe i narode koji vjeruju; i drugo, onim što muslimanski narod traži od državnika.

Za usklađivanje to dvoje potrebno je odgovarajuće djelovanje i poredak u sistemu vlasti, postojanjem čega će biti ostvarene i Božija volja i želje naroda, a da između njih neće postojati nikakav sukob.

Ishodište zakona

U sistemima zasnovanim na demokratiji, zakoni se uspostavljaju glasovima ljudi, te su zakoni na Zapadu uglavnom utemeljeni na rimskom i običajnom pravu, a stalno ih nadopunjuju mišljenja svake nove generacije pravnika, pravnih stručnjaka, parlamenata i različitih kongresa. Međutim, pojam zakona u islamu u potpunosti se razlikuje od ovog shvatanja. Glavni zakonodavac je Bog, a izvor i ishodište tih zakona jeste volja Božija.

U savremenom svijetu, zakoni se donose kako bi se uskladili sa postojećim prilikama i stanjem, dok u islamu postojeće prilike i stanje treba mijenjati na način da ih se uskladi sa Šerijatom, dakle s Božijim zakonom.

Pravo naroda na vlast

Pitanje odnosa vjerske vlasti i pravo naroda na vlast jeste jedno od izazovnih pitanja. Neki misle da je uplitanje glasova i želja naroda u zakonodavstvo skrnavljenje suvereniteta vjere i zakonodavne volje Božije. Nasuprot tome, druga skupina vjeruje da je islam upravljanje poslovima društva povjerio narodu i da stoji posve po strani od uplitanja u to područje. Prema tome, isti onaj politički poredak liberalnih društava možemo primijeniti i na islamsko društvo. Ovaj sukob mišljenja javio se u doba konstitucionalizma i pri pisanju prvog Ustava u našoj zemlji. Jedna skupina odbacivala je svako uplitanje vjere u rad zakonodavstva, dok je druga skupina postojanje savjetodavne skupštine smatrala suvišnim i govorila kako su naš zakon upravo propisi i odredbe koje se nalaze u vjerskim vrelima.

U ispravnoj teoriji, pravo Božijeg suvereniteta i pravo naroda na vlast nisu u sukobu i put za uporedno prisustvo ova dva prava je otvoren. Prema ovom gledištu, narod ima Bogom dano pravo da svoja društvena pitanja uređuje u okvirima islamskih zakona, a državnici moraju, poštujući islamska načela i vrijednosti, realizirati želje naroda.

Ukoliko se između želja većine naroda i vjerskih načela i vrijednosti javi kolizija, shodno prosudbi razuma i vjerozakona, treba dati prednost pravu vjere i ne žrtvovati dugoročne interese ljudi zarad njihovih kratkoročnih želja. No, islamska vlast mora u svakom vremenu iznalaziti odgovarajuće puteve za ostvarenje razumnih želja naroda koje su u skladu s vjerskim načelima i vrijednostima.



[1] En-Nisa', 65.

[2] Eš-Šura, 38.

[3] En-Nisa', 135.

[4] El-Bekare, 229.

[5] Nehdžu-l-belaga, pismo 151.

Zadnji put promijenjen: petak, 06 Decembar 2013 05:56
×

Log in