Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ostalo

A A A
Ljepota i mladost

Ljepota i mladost

Ljepota i mladost su riječi koje predstavljaju veoma važnu temu za mlade ljude. Štaviše, riječ je o temi koja nije važna sa­mo za mlade već za cijelo čovječanstvo. Vjera ima obzira pre­ma ovoj činjenici te zahvaljujući tome obraća posebnu paž­nju na ovu temu.

Danas ćemo svoju pažnju usredsrijediti na dvije stvari, jed­na je ljepota kao princip, a druga je mladost, kao izraz te lje­pote. O sinovi Ademovi, uljepšajte se kada pođete u dža­mi­ju – poručuje nam Kur’an. Jedite i pijte ali, ne pretje­ruj­te, zaista Allah ne voli one koji pretjeruju – još je jedna ku­r’an­ska poruka (El-A‘raf, 31). Ko je taj što je zabranio bla­go­da­ti koje je Allah Svojim robovima dao, i dobrote iz Božijih riz­nica – još jedan je ajet iz Kur’ana (El-A‘raf, 32). Iz na­ve­de­nih ajeta možemo doći do četiriju zaključaka. Prvi se og­le­da u tome da je ljepota u osnovi ljudska potreba. Drugi, ka­da kažemo ljepota, tada se misli i na duhovnu i moralnu lje­potu. Treći, postoje materijalne i društvene ljepote. Četvr­ti i općenit zaključak je da između nabrojanih ljepota vlada rav­noteža i sklad. Ljepota je potreba cijeloga društva, zašto?

Kada bi čovjek živio samačkim životom, ne bi uopće imao potrebe ni za ljepotom ni za ogledalom. Kada bi čo­vjek ži­vio sam, izgledao bi poput neandertalaca, bio bi sav ču­pav, za­pušten, zamazan, jednostavno sav nikakav, što je sas­vim lo­­gično i prirodno, jer ne bi imao potrebe da se ne­ko­me uljep­šava. Budući da čovjekov život može biti samo društve­nog karaktera – jer čovjek je stvoren da živi u za­jed­nici – ljepota je nužan uvjet i značajan činilac druš­tve­­nog života.

U društvu i zajednici postoje ljubav i mržnja, zadovolj­stvo i srdžba. Sa jedne strane postoji lijep moral, a s druge, suro­vost i nemilosrdnost. Tako čovjek izrazom svoga lica ne­ko­me stavlja do znanja da li ga voli, ili ga možda mrzi. Čovjek jed­nom vrstom ponašanja biva odbijen, a drugom privučen. Ka­da u društvu primijetimo kako se neko čudno ponaša, od­ma­h shvatimo da mu nešto nedostaje. Uzvišeni Bog je po­du­čio čovjeka putem njegovog fitreta, tj. putem one Bo­žan­ske niti položene u svakom čovjeku, da svoje nedostatke mo­ra preodgojiti ili ih sakriti od drugog da ne bi postao pred­met ogovaranja. Kada odbojnost ili privlačnost među lju­di­ma ne bi postojala, čovjek uopće ne bi ni pomišljao na to ka­ko će izgledati i kako će se ponašati. Prema tome, fizičko ulje­p­šavanje i ljepota, duhovno uljepšavanje i duhovna lje­po­ta nužne su potrebe svakog pojedinca u društvenom ži­vo­tu. Upravo zbog toga običaj uljepšavanja u društvenim odnosi­ma u potpunosti je u korelaciji sa kulturnim miljeom u ko­jem se živi. Svako društvo i svaka zajednica, u mjeri u kojoj su ci­­viliziraniji u toj mjeri su i ljepši. Društvo u kojem se lje­po­ti ne pridaje značaj smatra se nazadnim. Naiđete li na za­jed­nicu u kojoj je sasvim svejedno šta je ljepota, uljep­ša­va­nje, lijep odnos, našli ste se u mrtvoj zajednici, zajednici ko­ja nema nikakvih elemenata života. Život zajednice je pravi ži­vot tek kada članovi jedni drugima pomažu, kada u od­re­đe­nom broju stvari postignu jedinstvo interesa, kada neke stv­a­ri koje to zaslužuju imaju vrijednost i u vezi s njima se članovi dru­štva slažu, te kada postoji određeni broj stvari koje za­slu­žuju kritiku i bivaju opisane kao nepoželjne. U ovakvom dru­štvu dolazi do izražaja međusobna saradnja i smisao za­jed­ničkog života. Zamislite društvo koje nema iz­gra­đen osjećaj vrijednosti ni prema vanjskoj ni prema unu­­traš­njoj ljepoti!

Šta je to u čovjekovom biću što ga privlači ka lijepom? U ve­zi sa ljepotom postoji stav prema kojem ukoliko Bog ne bi stvorio ljepotu te istovremeno našim dušama dao sposob­no­st opažanja i shvatanja ljepote, u tom slučaju naše duše, tj. ono što nas čini onim što jesmo, ne bi mogle napredovati. Ako bi naše duše bile sklone samo zemaljskim, materijal­nim vrijednostima, onda ljepota postaje svojevrsni lanac i okov. Uko­liko pak postoji samo težište prema duhovnom vidu lje­po­te, onda nas ono diže ka višim svjetovima. Mnogi ljudi ži­ve tako da uopće nemaju osjećaj za uzvišenije vrijednosti i ka­tegorično su opredijeljeni za gledanje materijalnih lje­po­ta. U takvom je slučaju ljepota svedena samo na konzumiranje raz­ličitih prehrambenih proizvoda, unošenje tečnosti u or­ga­ni­zam, spavanje, lijepo oblačenje te eventualno i na lijepu funk­ciju. Ovakve, nižerazredne zemaljske vrijednosti vežu nas za zemlju, ne dozvoljavajući nam da se uspinjemo ka vi­šim svjetovima. Međutim, pogledamo li malo u smjeru uz­vi­šenih duhovnih ljepota, vidjet ćemo kao da na Ne­be­si­ma posvuda ima poseban okvir kroz koji gledamo prekrasne pri­zore, što nas još jače vuče prema gore.

Rumi o tome govori u sljedećim stihovima:

Kad bi pogled upravljao derviš,

u plavet punu Božijih dragulja,

ugledo bi zvijezde kao jarke svijeće,

što svjetlost im noć u dan premeće.

Rekao bi da su zvijezde s mjesta ustale

sa zemljanima priču zapodjenule:

O zemljani, razumni budite,

u ovom trenu noć s nama probdijte.

Lice derviša zajapuri se vidjevši to,

oko mu zaiskri poput zvijezda sto.

O Bože, strop zendana Ti, pun je elana,

poput izložbe u galeriji porculana.

Ne znam da l’ je i veranda toliko lijepa

kada nam strop zendana ljepotom tepa.

Božijem Poslaniku, s.a.v.a., bio je običaj da ustaje oba­vi­ti noćni namaz. Dok je uzimao abdest i pripremao se za na­maz, upućivao bi pogled u nebesko prostranstvo učeći slje­de­će ajete:

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio Ti si već osra­mo­tio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postu­pa­ka naših, i učini da poslije smrti budemo s dobrim. Go­spo­­daru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svo­jim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti zaista ne kršiš obe­ćanja!”

Ovo su ajeti od 190. do 194. sure Ali-Imran, a to što ih je Po­slanik redovno ponavljao jedna je vrsta praktične naredbe da i mi učimo. Poslanik bi gledajući u zvijezde, u te noćne ukra­se neba nad našim glavama, pogledom prolazio kroz njih. Njegovo je oko kadro da prodre do zbilje, a upravo radi toga oči su mu bile ispunjene suzama. Upravo ovakvim po­stup­cima naš Poslanik je poticao svoje sljedbenike da i oni gle­daju u zvijezde, drugim riječima, da i oni gledaju Božije stva­ranje, pa da i oni dođu do zaključka čemu sve to služi. Zato je u dovi koja se uči u trenucima svitanja tokom mje­se­ca Ramazana između ostalog molio: “Bože naš, ne liši Tvoje zaljubljenike Svoje ljepote.” Pogledamo li ovaj svijet re­alnim očima, vidjet ćemo da je svako Božije stvorenje ema­nacija Božije ljepote. Za produhovljene ljude, arife, ci­je­li Univerzum i sva stvorenja nisu ništa drugo do ogledala u kojima se očituje lice Božije. Svako stvorenje, budući da su sva stvorenja osobena, pokazuje sliku odraza Božijeg.

Postavili su Hegelu pitanje: “šta je to ljepota? Za nešto ka­žemo da je lijepo, za nešto drugo da je ružno. Reci nam šta je lijepo, a šta ružno.” On im je rekao sljedeće: “Svaka stvar i svaki predmet što više bude ukazivao na onostrane zbi­lje, tj. što nas bude više približavao Bogu, on je za­hva­lju­ju­ći tome i ljepši.” Dakle, sve stvari stvorene na Ovom svi­je­tu svojom ljepotom polahko nas vode ka krajnoj Ljepoti. Po­sljedica nema ljepotu sama po sebi, već su posljedice og­le­dala koja ukazuju na izvornu ljepotu Božiju. Naprimjer, ka­kav značaj i ulogu igra ukrasni lančić? On bi sam po sebi bio bezvrijedan, međutim, on je vrijedan tek kada se nađe na nečijem vratu i tada on ukazuje na ljepotu nečega dru­gog, a ne na sebe. Ljudi skloni ukrašavanju svjesni su da nakit ne slu­ži da bi ukrasio samog sebe. Nije svrha ukazati na ljepote uk­rasa kao što je lančić ili prsten, već im je uloga da ukažu na nešto drugo. Uzvišeni Allah, Stvoritelj svih stvari i bića na ovom Svijetu, ne želi da pokaže njih, već Sebe. Svima vam je poznat hadis kudsi: “Bio sam skrivena riznica, po­že­ljeh da budem upoznat pa stvorih stvorenja.” Prema tome, svaka dunjalučka sitnica je samo kap u moru ljepota koja tre­ba ukazati na krajnju, izvornu Božiju ljepotu. Kako je He­gel volio grčke filozofe, njegov stav je platonistički stav, naslijeđen od njih. Platon je zastupao stav da su sve stvari ovo­ga svijeta samo sjene i odrazi svojih originala koji su u vi­šim svjetovima. A pjesnik je napisao stih prema ovoj Pla­to­novoj misli: Ja sam taj koji je tragao za Lejlom u ogle­da­lu, tj. tražio sam svoju ljepotu kroz Lejlu. Medžnun je iz­go­rio, ne zbog Lejle, već zbog sebe, Lejla mu je bila samo ogle­da­lo.

Kur’an govori o površnim ljudima na Zemlji, od kojih jed­­ni vide malo više, dok su drugi prikovani za zemlju i vi­de samo pred sobom te takvi ljepotu vide samo u materijalnim stvarima. Međutim, produhovljeni ljudi vide malo dalje od oblaka. Oni kažu – ova ljepota što je vidim – to je blijeda slika ljepota iz viših svjetova. Sokrat divno primjećuje: “Onaj koji vidi samo materijalne ljepote spava, a oni koji vide du­hov­ne ljepote su budni.” Poslanik kaže da su ljudi mrtvi, a ka­da umru, probude se i ožive. Kur’an kaže da kada na Sud­njem danu takvi budu upitani gdje su im drugovi i ku­mi­ri, gdje je sve ono što su obožavali: novac, žene..., oni će od­go­vo­­riti: “Bože, savladale su nas strasti.” (El-Mu'mi­nun, 106)

Platon nas pita: “Šta ako vas sada ja upitam šta je lje­po­ta?” On ukazuje da kada bismo u odgovoru pokazali neki li­je­­pi cvijet i rekli: “Ovo je ljepota”, pogriješili bismo. Cvijet jeste lijep ali, on nije ljepota. Isto tako, kada bi nekog upitali za neki predivni vodopad koji je pred njim i upitali ga šta je lje­pota, on bi rekao: “Evo, ovo.” Dođemo u neku divnu šu­mu i zadivimo se ljepoti. Sa obale mora posmatramo zalazak Sun­ca pa kažemo: “Ah, kakav divan prizor”; ugledamo li­je­po lice, opet ljepota; noć puna zvijezda, opet uzdah, kakva lje­pota. Kiša koja pada u Africi – kakva ljepota. Filozof bi re­kao: “Pa šta ti je onda ljepota ako ti je sve lijepo?” Platon ka­že da je svaki od navedenih primjera zapravo strelica koja po­kazuje u pravcu ljepote. Oni nisu ljepota, oni ukazuju gdje je ljepota, a izvorna ljepota krije se u našim dušama. Pjesnik kaže:

Čuo sam glasnika ljepote iz moje nutrine,

kako mi prstom pokazuje:

Pogledaj gdje vjetar puše,

da li traga za svojom voljenom?

Voda kuda teče, za svojim voljenim.

Vatra kuda plamen diže, za svojim voljenim.

Hoće reći da cio svijet ide za voljenim. Kreće se u prav­cu svoga savršenstva. Sva ova lijepa, prekrasna bića i sama te­že i ukazuju na pravi izvor svoje ljepote, a nas upućuju ka tom krajnjem cilju, najvećem izvoru ljepote.

Bože, mi znamo šta su žene uradile pred Jusufom kada su ugledale njegovu ljepotu – posjekle su prste. Bože, malo se pokaži i našim dušama jer mi smo toliko okorjeli u od­vo­je­nosti od Tebe.

Kada je arif ubrao cvijet lale, rekao je: “O lalo, od koga si posudila svoju ljepotu? Uzela si je od moga prijatelja, od ono­ga što je i meni i tebi dao.” Pa je pogledao u vrapca i re­kao: “O ptico lijepa, ti si svoj kljunić uzela iz riznice ljepote mo­ga Prijatelja. O Mjeseče puni, što nas svojim pogledom i smi­ješkom obasjavaš, nije li tvoj smiješak odraz govora o lje­poti moga voljenoga stvoritelja, Koji ti je upravo dao da moj govor pretočiš u osmijeh?” Čovjek, samim tim što je čo­vjek, treba ljepotu. Da nema ljepote čovjek uopće ne bi ni tra­žio ni stigao do nekog savršenstva, i svi naučni, teh­no­loš­ki i drugi napreci ne bi ni postojali kada ne bi bilo podsticaja za ljepotom. Zato je Uzvišeni Bog položio fitret koji teži za lje­potom zahvaljujući čemu čovjek može da ulaže napor i da se trudi u postizanju svoga savršenstva. Kako da se mi ko­ji pripadamo ljudskom rodu odnosimo prema ljepotama po­čevši od kapi kiše, vodopada i drugih prirodnih ljepota? Čo­vjek dok je mlad uopće ne razmišlja, niti ima uvida šta će ga snaći u poznim godinama. Tako je starac ugledao svoje li­ce u ogledalu, vidio ćelavost, bradu, naborano lice i ostale tra­gove starosti pa se onespokojio i naljutio. Reče sebi: “O ti vrećo, šta bi od one džennetske ljepote koju si nekada imao? Šta bi sa onim lijepim licem?”

Ono što je svojstveno mladalačkom dobu jeste cvjetanje emo­cija. U mladosti djeluju osjećaji. Ovo je ujedno i od­go­vor na pitanje zašto mladi vole muziku. Kakvu vrijednost ima buđenje osjećaja? Koliko god porastu i koliko god emo­cio­nalne potrebe čovjeka budu ispunjene na valjan način, ni­vo njegovog saznanja i svijesti poraste za jedan stepen. Ko­liko god se pojačaju emocije na valjan način, čovjekova du­ša postaje suptilnija. Oni koji su skloni ubijanju su be­zob­zir­ni ljudi i lišeni svake pozitivne emocije. Koliko se god čo­vjek umije zadiviti prirodnim ljepotama, toliko u njemu ras­te samilost i emotivni naboj. Suprotno tome – kada su emo­cije na manjem stepenu, tj. kada čovjek ima manje emo­­tivnog naboja, tada opada nivo milosti u društvu. Ljudi po­sta­ju grubi i netolerantni. Jedan psiholog kaže da djeca i lju­di koji nisu i koji ne pohađaju školu vole govoriti glasno, do­zi­va­ti se preglasno, vikati i ponašati se primitivno. Oni ne­ma­ju nikakvog osjećaja prema ljepotama izlistale šume, lijepog pej­zaža, vodopada. Upravo je jedna važna funkcija i uloga pjes­nika i pisaca da do određene mjere povećaju nivo osje­ća­ja, da nam približe prirodne ljepote, ne bi li malo pomogli po­jedincima koji pate od manjka emocija.

Poznati pisac i filozof Jean-Jacques Rousseau (1712-1778) kaže da su prirodne ljepote, poput oblaka kada ih večernji po­vjetarac nosi po nebu, korisne jer ljudima približavaju lje­po­te prirode odgajajući u njima osjećaje i veću naklonost pre­­ma prirodi. Sve to s ciljem da bi se ljudska osjetila, iz­me­đu ostalih oči i uši, odgojile. Kur’an nam, također, ističe zbog čega i zašto sve te ljepote i ljubav. Jedan od razloga zaš­to vjera podstiče čovjeka u kretanju ka ljepoti jeste da bi se čovjekov um usmjerio prema njoj. Uđemo li malo dublje u ovu temu, vjerovatno će nam se nametnuti pitanje kakve ve­ze ima sa moralom ako sebe uspijemo usmjeriti da poč­ne­mo s većim uživanjem gledati prirodne ljepote i na taj način po­čnemo primjećivati ono što prije nismo. Zašto postajemo mo­ralniji prema drugima? Kur’an naglašava i podstiče da se gle­daju ljepote i uvidi koliko u njima ima vrijednosti. Cilj gle­danja ljepota jeste preodgajanje našega morala, osjećaja i da bi se u nama izoštrili suptilni osjećaji. Dakle, pitanje je: Kak­va je veza između potrebe ka lijepom i uživanja u lje­po­ta­­ma prirode te našega morala, tj. ponašanja prema dru­gi­ma?

Izvor: Akbar Eydi, Predavanje mladim,Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2012, preveo sa perzijskog: Ertan Basarik

Zadnji put promijenjen: utorak, 03 Februar 2015 11:05
×

Log in