Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ostalo

A A A
Mevlud u bošnjačkoj književnosti

Mevlud u bošnjačkoj književnosti

Autor: Aida KRZIĆ 


Da tebe nije, da tebe nije (Muhammede), Ja ne bih svjetove stvorio.

Kudsi-hadis 

Neizmjerna je ljubav Allaha, dželle šanuhu, prema poslaniku Muhammedu, alejhi-s-selam. Uzvišeni Allah u Knjizi Svojoj govori o Svojoj ljubavi prema Svom posljednjem, najodabranijem Poslaniku. Poslan je on - kazuje nam Kur'an kao - milost svjetovima. Allah i meleki Njegovi donose salavat na Muhammeda, a. s. - također kazuje Kur’an i poziva i njegov ummet da donosi na njega salavat i gaji najplemenitija osjećanja prema njemu i prema njegovoj porodici, Ehli-bejtu. O svojoj ljubavi i odanosti prema svome Poslaniku govore sljedbenici njegovog ummeta u neprebrojivim usmenim i pisanim predajama, svjedočanstvima, književnim djelima u četrnaest stoljeća dugoj povijesti islama i muslimana.

Život i djelo posljednjeg Božijeg Poslanika rasvijetljeni su do najsitnijih detalja. U hiljadama vjerodostojnih hadisa zabilježeni su ti detalji. Učeni i talentirani pojedinci život i djelo Božijeg Poslanika uobličili su u književna djela. Najpopularnije i najcjenjenije bile su poetske forme u kojima su opjevani najvažniji događaji i najljepši detalji iz Poslanikovog života, ali i najplemenitija i najuzvišenija osjećanja prema voljenome uzoru i učitelju. Još za Poslanikova života čuveni pjesnik Hassan ibn Sabit spjevao je kasidu u slavu Muhammeda, a.s., pa ga je Poslanik ogrunuo svojom džubbom u znak odobravanja i zahvalnosti. Najbrojnija i najpopularnija poetska djela napisana su o Poslanikovom rođenju - Mevludu.

“Karakter Vjerovjesnikov, njegova misija i htijenje vjernih da mu se približe, te želja onih koji znaju da svoju spoznaju ili meditaciju, svoje iskustvo nenametljivo prenesu drugima, bili su motivi iz kojih su brojni pjesnici iskazivali svoju ljubav prema vjerovjesniku Muhammedu, mir s njim. Ili, kazano stihovima iz tesavvufsko-tarikatskog traktata Abdullaha Bošnjaka, Vjerovjesnik je Ogledalo pojava iz Skupa bića, Prva pojava savršenstva i Drugi cilj.”[1]

Dan rođenja poslanika Muhammeda, Božijeg miljenika, obilježavao se i u tradiciji većine muslimanskih naroda. Prve proslave datuma i mjesta Poslanikovog rođenja zabilježene su u vrijeme halife Haruna er-Rašida. Njegova majka obnovila je kuću u kojoj se rodio Poslanik i učinila je mjestom ibadeta. Fatimije, šiijska dinastija u Egiptu, osmislile su obilježavanje dana Poslanikovog rođenja priređujući svečanost učenja mevluda. I u zemljama Šama priređivale su se mevludske svečanosti. Sultan Murat III uveo je proslavljanje mevluda na svome dvoru u Stambolu 1588. godine. Do 1910. u Osmanskom carstvu Mevlud je proslavljan kao zvanični blagdan.

Značenja mevluda

Riječ mevlud dolazi od arapske riječi mawlid koja znači mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je riječ mawlid, odnosno mevlid dobila značenje rođendana Muhammeda, a.s., 12. rebiu-l-evvela, i svečanosti vezane za taj datum. U turskome jeziku riječ mevlid je zamijenila riječ mevlud. U nas se udomaćio izraz mevlud sa značenjem “rođen, novorođen” [2] a odnosi se na rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Mevlud kao specifična poetska forma razvio se u poeziji brojnih muslimanskih naroda a bio je namijenjen širokim narodnim masama. Po precizno utvrđenoj formi i unaprijed zadanom sadržaju mevlude su sastavljali pjesnici i alimi. Nastojali su iskazati svoj doživljaj i svoju neizmjernu ljubav prema Allahu, dž.š., i Njegovome miljeniku, Muhammedu, a.s., najodabranijem i najsavršenijem čovjeku i pečatu svih poslanika. Sastavljači mevluda iznosili su i svoje viđenje najvažnijih događaja iz njegovog života. Islamski učenjaci preporučavali su običaj učenja mevluda kao efikasnu odgojno-poučnu metodu jačanja vjerske svijesti i osjećanja. “Mevludska načela su kodeks poželjnog, dobročiniteljskog i lijepog ponašanja i otuda blagost, milosrđe i spokoj na licima prisutnih tokom slušanja mevluda. Štaviše, poznato je da prilikom masovnog okupljanja ljudi na mevludskim svečanostima, u pravilu, ne dolazi do međusobnih razmirica niti ispoljavanja netrpeljivosti.”[3]

Posebno poznat, omiljen i često učen je mevlud Sulejmana Čelebija Bursalija Vesiletu-n-nedžat - Sredstvo spasa. Spjevan je na turskome jeziku 1409. godine. Uči se stoljećima ovaj mevlud u Turskoj i u zemljama u koje su islam donijele Osmanlije. Prijevod ovog mevluda na bosanski jezik načinio je hafiz Salih Gašević. Čelebijev mevlud preveli su na engleski jezik F. Lyman i Mac Callum pod naslovom The Mevlidi Sharif, London, 1943. god. Slični mevludi spjevani su i na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Na arapskome jeziku popularan je mevlud Džafera ibn Hasana el-Birzanđija.[4]

Obilježavanje dana i mjeseca rođenja Božijeg Poslanika, rebiu-l-evvela, u Bošnjaka je dio višestoljetne vjerske tradicije. U Ilmihalu za svakog muslimana i muslimanku, objavljenom u Sarajevu 1942. god., navodi se: “Rođenje našeg dragog pejgambera Muhammeda, a.s., ili Mevlud po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog i Kurbanskog bajrama.”

Sama riječ mevlud ima u bošnjačkomuslimanskoj tradiciji nekoliko značenja. Koristi se u značenju:

Spjeva - poeme o rođenju i najvažnijim detaljima iz poslaničkog života Muhammeda, a.s.

Svečanosti kojom se obilježava rođendan Muhammeda, a.s., 12. rebiu-l-evvel.

Svečanosti kojom se obilježava neki značajan događaj u životu muslimana - rođenje djeteta, sunetluk, ženidba, useljenje u kuću ili stan i sl.

Centralni dio svečanosti mevluda je učenje ili recitiranje mevluda - spjeva posvećenog rođenju i najvažnijim trenucima i događajima iz Poslanikovog života. Mevlud slavi rođenje Muhammeda, a.s., opisuje njegov život i rad. U mevludskim spjevovima posebno se akcentira Isra' - putovanje Poslanikovo iz Mesdžidu-l-harama u Mesdžidu-l-aksa i potom Mi'radž - uspeće na nebo, te prva objava, širenje islama, Hidžra - preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu, stvaranje islamske države u Medini, te Poslanikova smrt. Mevludom je nazivan i spjev u kome je opisano samo rođenje Muhammeda, a.s.

Mevludi na bosanskome jeziku

Cijele generacije Bošnjaka muslimana su svoju ljubav prema poslaniku Muhammedu, a.s., njegovale učeći mevludske spjevove, posebice hafiza Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića i Rešada Kadića.

Mevlud hafiza Saliha Gaševića je prvi mevlud na bosanskome jeziku. Prepoznatljivi i pamtljivi su stihovi na početku Mevluda:

Od Allaha koji traži pomoći,

neka mevlud Pejgamberu prouči!

Karakterističan je refren u dijelu Gaševićevog Mevluda Mevludu-n-Nebijji ala lisani bosnevi o rođenju Božijeg Poslanika:

Koji traži da ga vatra ne gori,

neka srce salavatom popuni.

Mevlud hafiza Gaševića bio je zapravo “upjevani prijevod” Mevluda Sulejmana Čelebija. Napisan je arapskim pismom na bosanskome jeziku. Štampan je 1296. godine po Hidžri, odnosno 1878/79. godine po Miladu. Do naših dana dospio u redigiranoj formi. Redakciju su radili Džemaluddin ef. Čaušević i Mehmed ef. Handžić. Štampana su brojna izdanja Gaševićevog Mevluda jer je bio popularan i rado izvođen u narodu. “Ono što osobito plijeni, jeste njegova sposobnost pjesničkog prilagođavanja jeziku i mentalitetu čovjeka za koga piše, zatim vrlo osoben osjećaj za ritam, za ritmičko kazivanje i postizanje muzikalnosti djela, bez koga ne bi bilo ono što jeste.”[5]

Muharem Dizdarević Rušdi, jedan od posljednjih alhamijado pjesnika, spjevao je dva mevluda. I njegovi mevludski spjevovi na tragu su Čelebijevog i Gaševićevog mevluda kojima je Rušdi dao svoj osobni pjesnički doprinos. Osobenost njegovog drugog mevluda, naslovljenog Mevlud šerif bi lisani bosnevi - Časni mevlud bosanskim jezikom napisan je izdvajanje Miradža kao posebne idejno-poetske cjeline.

Musa Ćazim Ćatić autor je mevludskog spjeva Lejlei-mevlud objavljenog 1904. godine. Ćatićev Mevlud opjevao je samo rođenje Muhammeda, a.s. Kraći je od ostalih, originalan je, umjetnički vrijedan, ali nije imao osobitu popularnost u narodu.

Mevlud Safvet-bega Bašagića je prvi originalni mevlud na bosanskome jeziku. Spjevan je srcem iskrenog vjernika, dušom istinskog pjesnika i vrsnog poznavaoca bosanskoga jezika. Objavljen je 1924. godine. Književnik i publicista Alija Nametak ističe da smo Bašagićevim Mevludom “dobili pravo originalno književno djelo o najvećem događaju i najvećem čovjeku u povijesti svijeta.”[6]

Svoj Mevlud Bašagić otvara Predgovorom:

Najprije Božje spomenimo ime –

svako dobro djelo počima se s njime.

onda se sjetimo Božjeg poslanika

Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,

koga dobar dio čovječanstva slavi

kao začetnika islamske ljubavi.

Poslije uvodnih stihova pobožnosti i veličanja Gospodara i Njegovoga Poslanika, karakterističnih za svaki mevludski spjev, Bašagić otvara svoje srce i prepušta se istinskom zanosu pjesnika, tragača za ljepotama i tajnama rođenja i uzdignuća u nebeske sfere najodabranijeg, najboljeg, najustrajnijeg insana i poslanika.

Proljetno veče na zemlju pade

po nebu zviježđe blistati stade,

između zviježđa mjesec se šeće,

i blijeskom svojim posipa cvijeće.

Nebesa trepte u moru sjaja,

Zemlja izlaže sliku od raja.

Opis ambijenta i atmosfere neposredno prije i tokom Poslanikovog rođenja, koji slijede u stihovoma, otkrivaju nam pjesnikovu saosjećajnost, odanost, zadivljenost:

Kad popi čašu blažena mati,

iz njene kuće započe sjati

svjetlo, poput božanskog nura,

kakono sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina

rodi ko zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam došo, najviši sine,

arapskog roda i domovine!

Dobro nam došo, stari plemiću,

Hašimovići, Kurejševiću!

koji će slabe dići na noge –

i lišit ropstva narode mnoge!...

Stihovi Bašagićeve dobrodošlice uče se na mevludskim svečanostima i kad se uči mevlud nekog drugog autora.

I početak Bašagićevog Miradža je osoben i prepoznatljiv:

Mi slavimo Boga, Koji je Svog roba

Muhammeda pozv'o u najljepše doba,

jedne ljetne noći, na nebesa gori,

da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Stihovi Miradža nižu se u raskošnoj ljepoti i punoći Poslanikove bogobojaznosti, odanosti ummetu, zanesenosti tajnama i otkrićima Božije svemilosti, ljubavi i sveumijeća. Susret s Gospodarom vrhunac je Miradža:

Tu je Kabi-Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija Vječna - izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao -

i Bogu na sedždu u zanosu pao,

i dušom slušao riječi bez glasa,

i dušom gledao u ideal spasa...

Poslije Miradža nižu se poglavlja Nat-i šerif, Hasbihal, Munadžati. Završni stihovi su u znaku slavljenja Uzvišenog:

Slava Tebi, Vječni Bože

Koji Svojim glasom zbori

Koji Svojom moći može

da od ništa svemir stvori!

Mevlud Rešada Kadića jedan je od najpopularnijih mevluda spjevanih na bosanskome jeziku. Prvi put je štampan 1963. godine. Recitira se i uči po prepoznatljivoj ugodnoj kombinaciji recitiranja i melodičnog učenja. Sadrži poglavlja: Prolog, Arabija prije islama, Rođenje, Djetinjstvo, Muževno doba, Razmišljanje, Prva objava, Širenje islama, Miradž, Hidžra, Oprosni hadž, Islam i Smrt. Prvi stihovi mevluda su stihovi Prologa koji se obično recitiraju:

Bože vječni, Bože blagi - Jedini.

Što nas ovdje u islamu sjedini,

Ti si Allah i Stvoritelj sviju nas...

Na kraju Prologa pjesnik nas poziva:

Proučimo Muhammedu mevlud mi,

Zahvalimo punim srcem njemu svi,

nek to bude topla hvala sviju nas

Pejgamberu što pokaza put i spas.

Prvi stihovi Rođenja obično se uče lagahnom melodijom koja upotpunjuje plemenite i uzvišene emocije:

Amina se blago javi, uzdahnu,

suza joj se alem-kamen otisnu,

donesenog vidje sina Amina,

k'o na sedždu da je pao po tlima!

Poslije ovih stihova donosi se tekbir i nastavak Rođenja se obično recitira:

Podiže se rajska ptica, kliknu glas:

"Bog je jedan, Bog je vječan, On je spas!

Veseli se, ljudski rode, sviće dan,

rođeni je za Vjesnika odabran!

...

Selam alejk, Miljeniče, merhaba,

Ljepšeg dara ljudskom rodu ne treba,

odabran si međ' ljudima, pred Bogom,

s odanošću ustajemo pred Tobom!

Ovdje izvođači i slušatelji ustaju i obično uče stihove Čelebijeve ili Bašagićeve dobrodošlice.

Posebno dirljiv dio Kadićevog Mevluda je Smrt. Malo ko može savladati emocije i ne pustiti suzu dok sluša stihove:

Mimberu je priš'o jecajima praćen,

o kako je bio bolešću ispaćen!

A onda je Ime Boga spomenuo,

i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.

Okren'o se zatim pa vjerne pitao,

je l' ikome išta krivo učinio

il' je možda nekom šta dužan ostao?

..... 

Tad se Ukaš diže pa ovako zbori: 

“Poslaniče Božji, tvoj bič me još boli,

kod Tafe si mene s deve udario,

nehotice bješe, al' me zaboljelo,

pravedno bi bilo kad bih ti vratio

udarac udarcem kad bih naplatio!”

Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:

Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se,

...

Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:

...

“Bičuj, bičuj, Ukaš - nek i mene boli!”

U trenu se onda ovo dogodilo:

Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,

pa ozaren srećom kroz suze grcao:

“Posalniče Božji, uv'jek sam žudio

da naslonim glavu na mubareć grudi

da osluhnem srce koje tol'ko ljubi!”

Ešref Kovačević autor je najpotpunijeg i umjetnički najvrednijeg mevluda spjevanog na bosanskome jeziku naslovljenog Muhammed Resulullah. Objavljen je 1981. god. u Sarajevu.

Autor ističe da je mevlud nastajao punih sedamnaest godina, da je dotjerivan s pažnjom i da je tek “sićušni znak neizrecive zahvalnosti za vječnu sreću što pripadam Njegovom ummetu i što Ga ovako volim”.

Kovačevićev mevlud sadrži bitne pojedinosti Poslanikovog života i rada, afirmira uzvišene islamske principe vjerodostojno a zadovoljava i zahtjevne umjetničke kriterije- što je osobito važno istaknuti.

“Prvi dojam, koji se nameće čitaocu ovog poetskog djela, je da je autor vrlo inventivno, sugestibilno i, prije svega, originalno uspio da stihom uobliči život Poslanika. Ovaj spjev je lirski intoniran i dat s puno duše i suptilnosti.”[7]

Autoru najmiliji stihovi, izuzetno topli i podsticajni su:

Muhammede, miljeniče

Stvoritelja Jedinoga

Pozdravljam Te svakim dahom

i kucajem srca svoga!

Nema sreće kao Tebi

posvetiti vrijeme, zdravlje

a gorjeti Tvojim aškom

nad svakim je slavljem slavlje!

{tip Tooltip Title::Tooltip text}Link text{/tip}Spomenuti treba još Mevlud hafiza Seida Zenunovića koji je napisan - kako kaže pjesnik - u kratko da vam, braćo, bude učit baš slatko; potom rukopisni mevlud Šemsudina Sarajlića napisan 1958. godine.

Arif Sarajlija - Brkanić, Mahmud Džaferović i Vehbija Hodžić autori su manje poznatih mevludskih spjevova.

Tradicija učenja mevluda u bošnjačkim kućama i džamijama živi stoljećima. Mevludi se uče u mjesecu Poslanikovog rođenja ali i u drugim mjesecima uz svečane i važne događaje i prilike. U pojedinim krajevima njegovana je tradicija učenja mevluda srčanije i s više originalnosti, u pojedinim tek povremeno, ali skoro da nema naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem se barem jednom godišnje ne prouči mevlud.

[1] Amina Šiljak-Jesenković, Ljubav prema vjerovjesniku Muhammedu, a.s., u književno-umjetničkom tekstu, Mevlud u kulturi Bošnjaka, Zbornik radova - Izbor mevluda - Bibliografija, BZK Preporod, Sarajevo, 2000. god., str. 91.

[2] Fehim Nametak, Tradicija mevluda u Bosni i Hercegovini, nav. dj. str. 41.

[3] Džafer Obradović, Odgojno-poučno značenje mevluda, nav. dj., str. 110.

[4] Enes Kujundžić, Mevlud kao jedan od simbola bošnjačkog identiteta, nav. dj. str. 32.

[5] Aziz Kadribegović, Naši mevludski spjevovi, Islamska misao, br. 59-60, 1983. god. str. 64.

[6] Safvet-beg Bašagić, Mevlud, Po muteber ćitabima spjevao: Mirza Safvet, nav. dj. str. 173.

[7] Prof.dr. Lamija Hadžiosmanović, Znalački način slikanja jednog vremena, nav. dj. str. 260.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 29 Septembar 2014 13:34
×

Log in