Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Islam i duhovnost

A A A
Stav Allame Tabatabaija o sreći

Stav Allame Tabatabaija o sreći

Allame Tabatabai donosi veliki broj rasprava u vezi sa srećom u svom beskrajno vrijednom djelu Al Mizan fi tafsir al-Qur’an,[1] posvećujući se različitim temama unutar ovog okvira. Mi ćemo se ovaj put osvrnuti na teme vezane za sreću.

Definicija sreće i nesreće kod Allame Tabatabaija

Allame u nekoliko prilika ukazuje na definiciju ovih dviju riječi. Na jednom mjestu sreću i nesreću definira ovako: “Sreća svake stvari ogleda se u njenom stizanju do dobra njenog postojanja, kako bi putem njega postigla svoje savršenstvo i na kraju uživala, a sreća za čovjeka, kao bića složenog od duha i tijela, sagledana je u stizanju do njegovih tjelesnih i duhovnih dobara i uživanja u njima, dok je nesreća sagledana u uskraćenosti ovih stvari i neposjedovanju njih.”[2]

Na drugom mjestu kod definiranja ovih dvaju pojmova iznosi sljedeće: “Pod srećom se misli na stvar koja je za čovjeka dobro stoga što je on čovjek, a pod nesrećom se misli na sve ono što je za njega štetno stoga što je on čovjek.”[3]

Zato on smatra da su sreća i nesreća – budući da su dva naučna termina – vrste posjedovanja i neposjedovanja svojstva.[4]

O razlici između sreće i dobra kaže: “Razlika između ovog dvoga je u bivanju općenitim i posebnim, u značenju da je sreća svojstvena vrsti ili jedinki, dok je dobro općenito.”[5]

Sažetak onoga što je rekao u definiciji ovih dvaju pojmova jesu sljedeće tačke:

1. Sreća je u tome da čovjek stigne do dobra svoje egzistencije, a nesreća je u tome da bude lišen stizanja do njega.

2. Sreća svake stvari zavisi od stanja njenog egzistencijalnog stepena. Otuda je sreća čovjeka, zbog visine stepena njegove egzistencije, u stizanju do Božije blizine, do istinske spoznaje, vrlina i duševnih savršenosti.

3. Sreća i savršenstvo, iako su dva različita pojma, ipak su jedinstveni u primjeru.

4. Sreća je stići do užitka koji je čovjeku dostižan te korištenje savršenstvima koja se tiču duha i tijela.

5. Odnos sreće i dobra je odnos subordinacije. Dakle, gdje god se nalazi sreća, nalazi se i dobro, međutim moguće je da negdje bude dobra, a da sreća u terminološkom značenju tu nije prisutna.

6. Odnos sreće i nesreće je opozicija posjedovanja i neposjedovanja svojstva, tj. nesretnik se kaže za čovjeka koji je dostojan toga da stigne do poželjnog savršenstva.

Veza između sreće i načina razmišljanja

Sreća i nesreća se vraćaju na vrstu čovjekovog svjetonazora i na njegov način gledanja i razumijevanja svijeta. Oni čija misao je materijalistička i koji ne znaju za Božije postojanje, te ne vide svrhu niti smisao svijeta, sreću i nesreću vide u posjedovanju ili neposjedovanju te korištenju ovosvjetskim užicima. Dok nešto nemaju, oni su žalosni, a kada to steknu, opet su tužni, okreću se od toga i teže ka nečemu boljem, kako bi ostvarujući želje ugasili svoju unutrašnju žeđ.

Stoga, oni sreću vide u ostvarenju što većeg broja želja na Ovom svijetu, dok ne obraćaju pažnju na napredak duše i upravo zbog toga svoje stremljenje i napor usmjeravaju na gomilanje imetka i djece, kao i hvalisanje i takmičenje, nastojeći ostvariti veći položaj, vlast i moć. Uvijek gaje želju da to postignu bez napora i muke, živeći život s tom uobraziljom da je sreća upravo u uživanju i korištenju ovosvjetskim stvarima. Prema tome, dok nešto ne steknu žalosni su, a kada steknu, postane im jasno da nije onako kako su zamišljali, jer ukoliko u tome i ima užitka, privremen je i prolazan, a nakon njega slijede brojne nevolje i bolovi. Zbog toga se vežu za uzroke, a ni oni ne mogu umiriti srce, jer svaki od njih ima svoje nedostatke i sve dok svoje srce ne vežu za Uzroka svih uzroka, bit će zarobljeni u toj zamci i život će provoditi s tim žalom.[6]

Međutim, ljudi koji razmišljaju kao vjernici i shvataju da im je biće složeno od vječnog duha i materijalnog i promjenjivog tijela trude se i nastoje dovesti se do savršenstava koja im priliče, koja su poželjna i koja Uzvišeni Allah voli. Zato polaze za znanjem i spoznajom, koji su povod sreće čovjekovog duha, te ukoliko stupe u svetu trgovinu s Bogom svojim imetkom i djecom, oni to isto postavljaju kao ulaganje za svoj duh i tijelo.[7] Ukoliko se sučele s dešavanjima koja uzrokuju gubljenje ili povredu tijela, poput davanja života na Božijem putu ili udjeljivanja imetka, budući da je to razlog duhovne sreće koja ih čini vječnim i cijenjenim, oni to objeručke prihvataju.[8]

Međutim, ono što upropaštava tijelo i šteti duši povod je čovjekove nesreće i kazne, a časni Kur’an takva djela, koja donose samo tjelesni užitak, naziva kratkim ili neznatnim uživanjem, na koje se ne treba oslanjati. Kur’an kaže:

 لَا يَغُرَّنَّكَ تَقَلُّبُ الَّذِينَ كَفَرُوا فِي الْبِلَادِ مَتَاعٌ قَلِيلٌ ثُمَّ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ  وَبِئْسَ الْمِهَادُ

Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju: kratko uživanje, a poslije, mjesto njihovog boravišta bit će Džehennem, a užasno je to prebivalište![9]

Iako se svaka stvar koja šteti i duši i tijelu i sa kur’anskog i sa materijalističkog stanovišta prihvata kao patnja, ipak je aspekt patnje različit. Kur’an na to gleda kao na patnju jer uznemirava dušu, a materijalisti to smatraju patnjom jer je povod nesreće i neugodnosti za tijelo, poput različitih vrsta kazni koje su spuštene na prethodne narode.[10] Zato časni Kur’an o ovome kaže:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ  إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ فَصَبَّ عَلَيْهِمْ رَبُّكَ سَوْطَ عَذَابٍ  إِنَّ رَبَّكَ لَبِالْمِرْصَادِ

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palača na stubovima, kojem ravna nigdje na Zemlji nije bilo; i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, i faraonom, koji je klinove imao – koji Zemlji obijesni bili i poroke na njoj umnožili, pa je na njih Gospodar tvoj bič patnje spustio. Zaista, Gospodar tvoj je, u zasjedi.[11]

Zaključak ove rasprave jeste da je metoda Kur’ana, kada govori o sreći i nesreći, drugačija od metode koju koriste materijalisti. Stoga oni čija ideja je materijalističke naravi moraju znati da ukoliko teže za ugodnim životom, moraju slijediti ideologiju koja će im dati ispravnu sliku sreće i nesreće, a ne da neko po svom nahođenju pretpostavi da je sretnik, a da iz kur’anske perspektive bude gubitnik, i obratno[12], i čovjek mora znati da, ukoliko ne veže svoje srce za Boga, nikada neće stići do sreće, jer mora vjerovati da je istinski vladar svega Svevišnji Bog i da ništa ne može opstojati, ako to Bog ne održava.[13]

Prevladavanje činilaca sreće nad činiocima nesreće

Uzvišeni Allah je ljudima stavio na raspolaganje ono što ima ulogu u stizanju do savršenstva, počevši od osnova, sposobnosti i kapaciteta pa do religije, unutrašnjih i vanjskih vodiča, koji na svim poljima pokazuju svoju ulogu predvođenja. Dakle, ljudi su stvoreni da dostignu savršenstvo i istinsku sreću. Zbog toga je potrebno da sve mogućnosti i činioce iskoriste u najvećoj mjeri, kako bi stigli do savršenstva. Bez sumnje, čovjek, uzevši u obzir potencijale, slobodu i moć izbora koju mu je Allah dao u onome što želi izabrati, može sebe dovesti do najboljeg željenog savršenstva, kao što može skrenuti s puta i pasti na najnižu razinu. Dakle, za čovjeka je važan izbor puta i kretanje prema cilju koji se ima u vidu. Ukoliko neko u potpunosti iskoristi činioce koji su mu dati na raspolaganje, na taj način će biti u kretanju ka vlastitom poželjnom i krajnjem savršenstvu i na kraju, uz trud i zalaganje, nastojat će da stigne do željenog i odgovarajućeg cilja. Naravno, svako će ostvariti uspjeh u mjeri svojih mogućnosti i sposobnosti. Međutim, oni koji ove mogućnosti budu koristili na krivom putu krećući se iz krajnosti u krajnost, te ako ono što izaberu ne postave na stazi savršenstva, neće imati pristupa čovječnosti i položajima koji se tiču čovjeka.

Allame govoreći o ovome ukazuje na Božiju pažnju i milost u vezi sa činiocima sreće, jer napominje da je Uzvišeni Allah odredio da činioci sreće prevladavaju nad činiocima nesreće i na taj način je upotpunio dokaz protiv čovjeka, kako bi on koristio sve ono što mu je na raspolaganju i na taj način stigao do željenog cilja. On o ovome kaže: “Jedan od propisa djela iz aspekta sreće i nesreće ogleda se u tome da činioci sreće prevladavaju nad činiocima nesreće. Prvoj skupini (činioci sreće) pripadaju svi lijepi atributi i odlike, poput pobjede, postojanosti, stabilnosti, sigurnosti, utemeljenosti i opstanka, dok se nasuprot njima nalaze činioci druge skupine, tj. netrajanje, neispravnost, nesigurnost, strah, prolaznost, potlačenost i sl.”[14]

Nakon toga kaže da postoji veliki broj kur’anskih ajeta o ovoj temi, navodeći tom prilikom nekoliko ajeta, kao ajete od 24. do 27. sure Ibrahim:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّـهُ مَثَلًا كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاءِ تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا  وَيَضْرِبُ اللَّـهُ الْأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ  وَمَثَلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الْأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ يُثَبِّتُ اللَّـهُ الَّذِينَ آمَنُوا بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الْآخِرَةِ  وَيُضِلُّ اللَّـهُ الظَّالِمِينَ  وَيَفْعَلُ اللَّـهُ مَا يَشَاءُ 

Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere ne bi li pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: drvetu iščupanom s površine zemlje nema opstanka. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na Ovom i na Onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće.

U ovim časnim ajetima istina poredi se s lijepim drvetom, koje ima jak korijen i plodonosno je, dok je zabluda poput ružnog grma bez korijena, bez trajanja i učinka.

Također, navodi i druge ajete:

لِيُحِقَّ الْحَقَّ وَيُبْطِلَ الْبَاطِلَ

Da istinu utvrdi i neistinu uništi.[15]

وَالْعَاقِبَةُ لِلتَّقْوَىٰ

A lijep kraj je za Boga svjesne.[16]

وَلَقَدْ سَبَقَتْ كَلِمَتُنَا لِعِبَادِنَا الْمُرْسَلِينَ إِنَّهُمْ لَهُمُ الْمَنصُورُونَ وَإِنَّ جُندَنَا لَهُمُ الْغَالِبُونَ

A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti![17]

وَاللَّـهُ غَالِبٌ عَلَىٰ أَمْرِهِ وَلَـٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Allah je nadmoćan u Svojoj odluci, ali većina ljudi ne zna.[18]

U posljednjem ajetu ukazuje se na to da većina ljudi nije upoznata s činiocima koji dovode do prevage činilaca sreće nad činiocima nesreće, te da je ovo osjetilne prirode, svi bi ga opazili, tako da ne bi imalo smisla reći ali većina ljudi ne zna. Dakle, spomenuto prevladavanje je iz dvaju aspekata za većinu ljudi nepoznato i oni koji ga poriču, poriču ga iz dvaju aspekata. Prvo, čovjekova misao je ograničena, on vidi i shvata samo ono što je pred njim, dok ono što je sakriveno od pogleda ne vidi. Zato se većina onoga što govori tiče trenutnog stanja, dok svoju budućnost previđa. Samo sreću jednog dana, sreću i pobjedu jednog časa, smatra pobjedom. Svoj kratkotrajni život i oskudno življenje postavlja za mjerilo na temelju kojeg sudi za ili protiv cijelog univerzuma.

Međutim, sud Uzvišenog Allaha – Koji obuhvata vrijeme i prostor i koji upravlja Ovim i Budućim svijetom, koji ima vrhovnu vlast nad svakom stvari – jeste konačan, a odredba krajnja. I Ovaj i Onaj svijet kod Njega su prisutni, kod Njega je strah od nestanka nesuvisla stvar, zbog čega nikada ne žuri, i stoga je moguće da kvarnosti jednog dana učini sredstvom kojim će popraviti jedan život, ili da lišenost jedne jedinke učini sredstvom spasenja jednog naroda. Pritom uskogrudi neznalica umišlja kako je stanje jedne osobe izmorilo Boga i kako je On ne može popraviti. Ili, pak, misli da i Bog može biti pobijeđen i da Ga neko može preduhitriti. Oni ne znaju da Uzvišeni Allah kao što vidi jedan dio vremena, tako u cijelosti vidi i vrijeme od početka do kraja i ne vlada samo nad pojedincima, već nad cjelokupnim svijetom. Nijedan ga posao ne ometa od drugih poslova, On je čuvar Nebesa i Zemlje.[19] Zato i kaže Svome Poslaniku:

لَا يَغُرَّنَّكَ تَقَلُّبُ الَّذِينَ كَفَرُوا فِي الْبِلَادِ  مَتَاعٌ قَلِيلٌ ثُمَّ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ  وَبِئْسَ الْمِهَادُ 

Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju: kratko uživanje, a poslije, mjesto njihovog boravišta bit će Džehennem, a užasno je to prebivalište![20]

Drugo, prevladavanje duhovnog se razlikuje od prevladavanja tjelesnog, jer prevladavanje tjelesnog znači ovladavanje nad djelima i pokoravanje njih sebi, na način da ona nemaju svoju volju, kao što je običaj nasilnih kraljeva tiranina koji nakon nametanja svoje vlasti jedan broj ljudi ubijaju, jedan zatvaraju, iako se ova vrsta vladavine nije mogla stalno provoditi nad živim narodima, ali kada duhovnost preuzme vlast, u jednom trenutku će se očitovati i pokazat će svoju snagu i kada se duhovne zbilje ostvare u stvarnom značenju i čovjekova se duša ispuni prisnošću i vezom sa Allahom Svevišnjim, pojavit će se nesalomljiva sila.[21] Istina će se objelodaniti i pobijediti obožavaoce Ovog svijeta i u vanjskom i u unutrašnjem aspektu. U vanjskom zbog toga što svijet stvaranja čovjekovu vrstu iz aspekta stvorenosti upućuje prema istini i sreći, i na kraju će čovjek stići do krajnjeg cilja, a ovi povremeni napadi i navale nisu nešto na šta treba obraćati pažnju, već će uvijek biti uvodi za pojavljivanje istine, a u unutrašnjem aspektu su dominantni usljed toga što je dokaz i neporecivi dokaz uvijek sa istinom, a zabluda ne posjeduje nikakav argument.[22]

Sreća i nesreća, dva pravca na putu povratka Bogu

Uzvišeni Allah je čovjeka stvorio na takav način da on iz aspekta bitka posjeduje put i razvoj. Taj njegov put je povezan sa mrtvom prirodom, a iz aspekta iskonske prirode povezan je sa Božijom odredbom i Njegovim upravljanjem. To je ona stvar o kojoj Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَن يَقُولَ لَهُ كُن فَيَكُون 

Njegova naredba je takva da kada nešto hoće, on rekne: “Budi!”, i to bude.[23]

Na drugom mjestu kaže:

إِنَّمَا قَوْلُنَا لِشَيْءٍ إِذَا أَرَدْنَاهُ أَن نَّقُولَ لَهُ كُن فَيَكُونُ

Naša riječ za stvar koju hoćemo jeste samo da kažemo: “Budi!”, i to bude.[24]

Čovjek se sa svetim težnjama iz aspekta svoje iskonske prirode kao i iz aspekta prirodnog stvaralačkog kretanja pojavio kao živo biće na Ovom svijetu i on kao prolaznik mora razmišljati o povratku. Pored toga što razmišlja gdje se nalazi, mora razmišljati i shvatiti kakvu obavezu ima na Ovom svijetu, kako bi za poslije, na Budućem svijetu, za sebe pripremio dobar teren. Na Ovom svijetu ljudi hode dvjema stazama. Jedan put je upravo put sreće, što je najbliži put prema Svevišnjem Gospodaru. Čovjek krećući se ovim putem, a to je Pravi put Božiji, postaje Božijim prijateljem i ovaj ga put stalno vodi više i više, dovodeći ga do Gospodara. [25] On prilazi ususret milosti Božijoj i dolazi tim putem do sreće i spasenja.

Drugi put, koji je dalek i ustvari put koji je zastranjenje od puta čovječnosti, jeste put nesreće, koji čovjeka odvodi do najnižih nizina, pa iako i on okončava kod Gospodara, to je susret sa Božijom srdžbom i ljutnjom. Allame Tabatabai u vezi s časnim Kur’anom ističe važnu činjenicu da časni Kur’an ima dovoljnu i potrebnu količinu sadržaja kada je riječ o uputi i zabludi te sreći i nesreći, međutim o stvarima koje su ispod te razine Kur’an šuti i ne iznosi ništa.[26]

Veza djela i postojanih duševnih sposobnosti sa srećom i nesrećom

Bez sumnje, kada se čovjek nađe na putu sreće ili nesreće, on sam sebe uz uvodne korake i činioce postavlja na položaj sretnika ili nesretnika, a u te uvodne korake ubrajaju se i djela koja on čini. Sasvim je jasno da svako djelo koje čovjek učini ostavlja traga na njegovo stanje i psihu i nije moguće da djela koja čovjek čini ne ostave baš nikakvog traga na njemu. Ako je djelo dobro, tj. ako čovjek čini dobra djela, to ga postavlja na stazu sreće, a ako su mu djela loša, ona ga dovode na stazu nesreće.

Allame u vezi s kakvoćom povezanosti djela, s jedne, te sreće ili nesreće, s druge strane, vjeruje da od samoga početka, prilikom svakog djela koje čovjek učini, u njegovoj duši nastaje stanje ili oblik sreće ili nesreće, a ukoliko se to djelo ponavlja, u čovjekovoj duši nastaje stanje koje postaje jače ponavljanjem tog djela, što potom prerasta u oblik postojane sposobnosti ili sekundarne prirode. Nakon tog ustaljivanja u duši dolazi do pojave forme sretnosti ili nesretnosti, koja je izvor duševnih stanja i formi, pa ukoliko je ta postojana sposobnost sretnička, njeni učinci su egzistencijalni i podudarni i u skladu su sa novom formom i dušom koja je ustvari poput materije koja prima tu formu, a ukoliko je pak riječ o formi nesretnosti, učinci su joj nepostojeće stvari koje se preciznom racionalnom analizom vraćaju na nepostojanje i zlo.[27]

Nakon toga, Allame ukazuje na važnu tačku, usko povezanu sa spomenutim definicijama o sreći i nesreći. Riječ je o tome da duša koja je sretna uživa u tragovima koje ostavlja oko sebe, jer vidi da njena čovječnost svakog trenutka dobija novu aktuelizaciju te u tome uživa.[28] Ukoliko je riječ o nesretničkoj duši, njeni su učinci – prema racionalnoj analizi – nepostojeći i zlo. I pored toga, budući da su ti učinci povezani sa čovjekovom dušom, on aktuelno uživa, također i njegovi učinci prijaju njemu, jer zna da su to njegovi učinci, međutim, riječ je o trenutnom i prolaznom užitku, a on će poslije zbog tih učinaka biti ophrvan bolom i patit će.[29]

Iz riječi Allame Tabatabaija može se zaključiti sljedeće:

1. I u sreći i u nesreći postoji užitak.

2. Užitak u sreći (upravo kako navodi u definiciji sreće, da se pod srećom misli na stvar koja je za čovjeka, stoga što je on čovjek, dobro) je stalan, racionalan ili duhovno osvjedočen, jer osjetilni, pa čak i imaginarni užici, koji su bolji od osjetilnih, nisu stalni.

3. Razlog čovjekovog užitka je što on vidi da njegovi potencijali prerastaju u aktuelnost, postaju očiti i ispoljavaju se.

4. Nesretnik je čovjek koji uživa u onome što čini, jer je to njegovo djelo, ali to je aktuelni užitak, dok će na Ahiretu upravo zbog tih užitaka trpjeti bol.

5. Užitak nesretnika također prija njegovoj duši, međutim, on svoje potencijale nije doveo do razine koju je zahtijevala egzistencijalna ravan njegove duše te je zastranio s puta. Zato je taj užitak samo na Ovom svijetu, i to u kratkotrajnom obliku.

6. Ono što Allame spominje u vezi je s potpunim dušama koje se nalaze na dvjema stranama sreće i nesreće, dakle čovjek ima dobro činjenja, a ima i dobro činitelja, kao i ko ima zlo činjenja, ima i zlo činitelja.[30]

Nakon ovog objašnjenja Allame Tabatabai ukazuje na ljude koji pripadaju ovim dvjema dušama, govoreći: “Ima ih nekoliko skupina. Jedna skupina su oni koji su ustvari sretnici, ali su uradili i loša djela, a druga skupina su oni koji su u stvarnosti nesretni, tj. poricatelji su, nevjernici, idolopoklonici i licemjeri, ali su učinili neka dobra djela.

Prva skupina jesu ljudi koji imaju prava i postojana uvjerenja, ali zbog grijeha i zala koja su počinili polahko poprimaju forme nesretnika i niskih, međutim, budući da se te forme ne podudaraju sa njihovom biti, opstanak tih formi u duši će biti prisilan i neprirodan – a racionalni dokaz je već ustvrdio da ono što je prisiljeno i neprirodno nije trajno. Takve duše ili na Ovom svijetu ili u Barzahu ili na Sudnjem danu postići će svoje suštinsko očišćenje.[31]

Drugu skupinu čine ljudi koji imaju neistinita uvjerenja, ali su privremeno posudili dobre forme zbog dobrih djela koja su obavili, međutim, zbog toga što takvi oblici i forme nisu u skladu sa suštinom njihovih duša i neprirodni su im, još na Ovom svijetu ili u Barzahu ili na Sudnjem danu izgubit će ove lijepe forme i bit će uronjeni u džehennemske patnje, poput licemjera, u čijim dušama nije nastao nijedan trag ispravnog vjerovanja, ali istovremeno su vršili dobra djela te su pod uticajem ponavljanja stekli posuđene i privremene forme.

Međutim, ona duša koja na Ovom svijetu nije stigla ni do jedne aktuelizacije, ni sretničke ni nesretničke, te je s Ovog svijeta otišla nepotpuna i slaba, ona je primjer očekivanja Božije odredbe i ona će čekati da vidi šta će Allah s njom učiniti.[32]

Bez sumnje, postojana duševna svojstva, bilo da su vrline ili poroci, imaju jaku vezu s pitanjem sreće i nesreće, jer ukoliko neko ne posjeduje vrline i ispravna uvjerenja, neće postići sreću. On kao takav nije okusio užitke dostojne čovjeka zato što je onaj koji ima poročne duhovne osobine i neispravna uvjerenja samog sebe bacio u bezdan nesreće.

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Pogledati: Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 175, 277; sv. 2, str. 278; sv. 3, str. 14. i 15; sv. 8, str. 119; sv. 11, str. 22. i 46; sv. 3, str. 163. i 264.

[2] Isto, sv. 11, str. 22.

[3] Isto, sv. 1, str. 183.

[4] Isto, sv. 11, str. 19.

[5] Isto.

[6] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 3, str. 11.

[7] Isto.

[8] Isto, str. 12.

[9] Alu ‘Imran, 196.

[10] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 3, str. 12.

[11] Al-Fadžr, 6–14.

[12] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 3, str. 12.

[13] Isto.

[14] Isto, sv. 2, str. 185.

[15] Al-Anfal, 8.

[16] Ta-Ha, 132.

[17] Al-Saffat, 171–173.

[18] Jusuf, 21.

[19] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 2, str. 186.

[20] Alu ‘Imran, 196 i 197.

[21] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 2, str. 187.

[22] Isto.

[23] Ja-Sin, 82.

[24] Al-Nahl, 40.

[25] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 2, str. 187.

[26] Isto.

[27] Isto, sv. 1, str. 183.

[28] Isto.

[29] Isto.

[30] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 184.

[31] Isto.

[32] Isto.

×

Log in