Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Društvene teme

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili.

A A A
Šta je društvo?

Šta je društvo?

Skup ljudi, pojedinaca, koji su povezani posebnim sistemima, tradicijama, običajima i zakonima i koji žive zajedničkim životom, oblikuju jedno društvo. Društveni život ne podrazumijeva skupinu ljudi koji žive jedni pored drugih u istom području i klimatskim uvjetima i koji koriste iste prehrambene proizvode. I drveće jednog voćnjaka također živi u jednom području i klimi i koristi iste hranljive tvari, kao što gazele iz jednog krda zajedno idu na ispašu, obitavaju i sele se s jednog mjesta na drugo, pa ipak, ni drveće ni gazele nemaju društveni život i ne čine jedno društvo.

Život društvenog čovjeka podrazumijeva postojanje društvene suštine. To znači da u pogledu potreba, koristi i okorištavanja, djela i djelatnosti čovjek ima društvenu suštinu i nije ostvariv osim kroz podjelu posla, koristi i zadovoljenja potreba u okviru niza sistema i tradicija. S druge strane, kod svih članova jednog društva prevladava jedna vrsta mišljenja, ideja i karaktera koja im daje jedinstvo. Drugim riječima, pod društvom se podrazumijeva skup ljudi određenih istim nizom potreba i pod utjecajem istog niza uvjerenja, ideja i ideala, koji su međusobno isprepleteni i povezani u zajednički život.

Zajedničke društvene potrebe i posebni odnosi ljudskog života tako međusobno povezuju ljude i ujedinjuju njihov život da pojedinci postaju poput putnika koji se nalaze u jednom automobilu, avionu ili brodu i koji se kreću nekom cilju. Svi mogu zajedno stići na odredište ili svi zajedno ne stižu do cilja, svi zajedno dolaze u opasnost i ostvaruju jedinstvenu sudbinu.

Poslanik islama je u ovom smislu naveo lijep primjer kada je objašnjavao filozofiju naređivanja dobra i odvraćanja od zla: “Skupina ljudi se ukrcala na jedan brod i brod je zaplovio sijekući valove. Svaki od putnika je sjedio na svome, određenom mjestu. Jedan od putnika, pozivajući se na to da mjesto na kome sjedi pripada samo njemu, počeo je alatom koji je imao u ruci bušiti rupu na tom mjestu. Da su ga ostali putnici odmah spriječili u tome, ne bi se utopili – spriječili bi utapanje i tog nesretnika.”

Je li čovjek po svojoj prirodi društven?

Od davnina se postavljalo pitanje pod utjecajem kojih činilaca je nastao društveni život čovjeka? Je li čovjek prirodno stvoren kao društveno biće, znači kao djelić cjeline, i u njegovoj suštini postoji težnja pripajanju svojoj cjelini, ili su ga određenost i nužda izvana primorali da prihvati društveni život, tj. želi li čovjek, u skladu sa svojom prvobitnom prirodom, da bude slobodan i da ne prihvati nikakve uvjete, okvire i nametanja koji su nužnost zajedničkog života, ali je na osnovu iskustva shvatio da nije u stanju samostalno preživjeti, pa je iz nužde prihvatio društveni život?

Postoji i treća mogućnost: da čovjek nije stvoren kao društveno biće, ali ni nužda nije bila činilac koji ga je podstakao na društveni život, ili u najboljem slučaju nije bila jedini činilac, nego je na osnovu svog prvobitnog uma i moći pronicljivosti došao do zaključka da u saradnji, zajedničkom radu i društvenom životu bolje može iskoristiti mogućnosti stvorenog svijeta, pa je odabrao ovo učestvovanje.

Dakle, pitanje se može postaviti u tri oblika:

1. Je li društveni život čovjeka prirodan?

2. Je li društveni život čovjeka nužan?

3. Je li društveni život čovjeka njegov izbor?

U skladu s prvom teorijom, društveni život čovjeka, kao što je porodični život žene i muškarca, takav je da su i jedno i drugo stvoreni kao dijelovi jedne cjeline i u biti svakog postoji težnja za spajanjem sa svojom cjelinom.

Prema drugoj teoriji, društveni život je kao saradnja i savez dvije zemlje koje se pojedinačno smatraju slabim pred zajedničkim neprijateljem i primorane su uspostaviti neku vrstu veze i međusobne usklađenosti.

Treća teorija vidi društveni život kao preduzeće dvojice poslovnih ljudi koji za ostvarenje veće dobiti obrazuju jednu trgovačku, poljoprivrednu ili industrijsku kompaniju.

Prema prvoj teoriji, glavni činilac je unutarnja priroda čovjeka, prema drugoj, to je vanjski činilac, izvan čovjekovog bića, a prema trećoj – snaga čovjekovog razuma, promišljanje i pronicljivost.

Po prvoj teoriji, društvenost je jedan opći cilj i smisao kojem je čovjek usmjeren po svojoj prvobitnoj prirodi. Druga teorija tvrdi da je društvenost jedna od slučajnih pojava i, kao što kažu filozofi, predstavlja drugostepeni, a ne prvostepeni cilj, a treća da je društvenost

jedna vrsta razumskog, a ne prirodnog cilja.

Iz ajeta časnog Kur'ana može se zaključiti da je društvenost

čovjeka usađena u biti njegovog stvaranja. U suri El-Hudžurat, 13. ajet, kaže se:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَىٰ وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا ۚ إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّـهِ أَتْقَاكُمْ ۚ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. 

U ovom časnom ajetu, pored donošenja jednog moralnog savjeta, ukazuje se na društvenu filozofiju posebnog stvaranja ljudi u smislu oblikovanja u različite skupine u vidu naroda i plemena.

Pripadnici različitih naroda i plemena se međusobno upoznaju, što je neodvojivi uvjet društvenog života. Dakle, da nije ovih veza koje, s jedne strane, povezuju ljude, a s druge strane ih razdvajaju, međusobno upoznavanje bi bilo nemoguće i shodno tome, društveni život, koji je zasnovan na međusobnim odnosima ljudi, bio bi nemoguć. Ove i njima slične pojave, kao što je razlika u izgledu, boji kože i visini, omogućavaju svakoj osobi uvjete za identifikaciju.

Kada bi, pretpostavimo, svi ljudi bili istovjetni, jedne boje kože i izgleda, i kada među njima ne bi vladali različiti odnosi i pripadnosti, bili bi poput istovjetnih proizvoda jedne tvornice, tako da ne bi bilo moguće njihovo poređenje i međusobno upoznavanje, te bi u konačnici to onemogućilo njihov društveni život na osnovu odnosa, razmjene mišljenja, proizvoda i rada.

Prema tome, pripadanje različitim narodima i plemenima nosi u sebi mudrost i prirodnu svrhu, a to je razlikovanje i međusobno upoznavanje ljudi – što je neodvojivi uvjet društvenog života – a ne uzvisivanje i smatranje jednog nadređenim drugome, jer uistinu, izvor plemenitosti i časti čovjeka je bogobojaznost.

U 54. ajetu sure Furkan se kaže:

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ مِنَ الْمَاءِ بَشَرًا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرًا ۗ وَكَانَ رَبُّكَ قَدِيرًا 

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.

Ovaj časni ajet navodi na to da su krvne i tazbinske veze,koje čine temelj međusobnog povezivanja i upoznavanja ljudi, pojamkoji je postavljen u samom stvaranju radi univerzalnog cilja.

U 32. ajetu sure Ez-Zuhruf se kaže:

أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَتَ رَبِّكَ ۚ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ۚ وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا ۗوَرَحْمَتُ رَبِّكَ خَيْرٌ مِّمَّا يَجْمَعُونَ 

Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. – A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.

Samo ćemo ukratko reći da ajet ukazuje na to kako ljudi, u pogledu mogućnosti i sposobnosti, nisu stvoreni jednaki jer, da jesu, svako bi imao isto ono što imaju i ostali, a i nedostaci bi im bili isti, tako da ne bi postojala uzajamna potreba, veza i razmjena usluga. Bog je ljude, u pogledu sposobnosti i fizičkih, duhovnih, emotivnih i razumskih mogućnosti, stvorio različitima. Nekima je podario određene vrline koje su izraženije nego kod drugih, a drugima je podario neke osobine koje prvi nemaju. Na taj način je učinio da jedni druge po prirodi trebaju i da teže za povezivanjem, čime su stvoreni uvjeti za društveni život. Ovaj ajet također ukazuje na to da je društveni život čovjeka prirodna stvar, a ne samo dogovoren, odabran, nužan ili nametnut.

Postoji li društvo izvorno i objektivno?

Društvo je sastavljeno od pojedinaca: ako nema ljudi, društvo ne postoji. Ovdje se postavlja pitanje: kakav je to spoj i kakav je odnos pojedinca i društva? I o ovom pitanju postoji više različitih mišljenja.

a) Kompozicija društva sačinjena od pojedinaca vještačka je sporazuma kompozicija, što znači da nije došlo do ostvarenja istinskog spoja. Stvarna kompozicija nastaje kada dva niza stvari ostvaruju međusobni utjecaj. One utječu jedne na druge i usljed tih međusobnih utjecaja, akcija i reakcija i stvaranja uvjeta nastaje nova pojava sa svojim posebnim osobinama, poput onih koje možemo zapaziti kod hemijskih spojeva.

Naprimjer, usljed uzajamnog utjecaja, akcije i reakcije dva plina, kisika i vodika, nastaje nova pojava s novom suštinom, osobinama i posebnim utjecajima po imenu voda. Nužni uvjet za nastanak stvarnog spoja jeste da dijelovi koji ga čine, nakon međusobnog miješanja i sjedinjenja, izgube svoju vlastitu suštinu, osobine i učinke i da se utope u novonastalom spoju.

Ljudi se ni u kom slučaju u društvenom životu ovako ne sjedinjuju jedni s drugima i ne utapaju se u društvo kao u jednog sveopćeg čovjeka. Prema tome, društvo ne postoji istinski, izvorno i objektivno, nego sporazumno i apstraktno. Ono što postoji istinski, izvorno i objektivno jest pojedinac i ništa više. Prema tome, mada čovjekov život u društvu ima društveni oblik i suštinu, članovi društva ne postaju jedan stvarni spoj po imenu društvo.

b) Društvo nije stvarni spoj poput prirodnih spojeva, nego je proizvedeni spoj. Proizvedeni spoj je vrsta stvarnog spoja, iako nije prirodan. On je poput mašine čiji su dijelovi međusobno povezani. U prirodnom spoju dijelovi gube svoj identitet i utapaju se u cjelinu pa, shodno tome, silom prinude gube svoj nezavisan utjecaj i učinak. Međutim, u proizvedenom spoju dijelovi ne gube svoj identitet, ali gube nezavisnost svoga utjecaja. Dijelovi se, na poseban način, povezuju jedan s drugim i njihovi utjecaji se, također, povezuju tako da iz njih proizlaze učinci i utjecaji koji nisu istovjetni sa skupom učinaka pojedinačnih dijelova cjeline. Naprimjer, jedan automobil određenom brzinom prevozi ljude ili robu s jednog mjesta na drugo, dok se takav učinak ne može pripisati nijednom pojedinačnom dijelu automobila, a niti skupu učinaka koje mogu izazvati dijelovi automobila kada su nezavisni i nepovezani. Kod sastava automobila imamo određenu prisilnu saradnju, povezanost i odnos među njegovim dijelovima.

Međutim, identitet dijelova automobila nije utopljen i izgubljen u cjelini niti cjelina postoji nezavisno od dijelova. Cjelina predstavlja skup dijelova uz dodatak posebnih odnosa među njima. I društvo je ovakvo. Društvo je obrazovano od prvostepenih i drugostepenih ustanova. Ove ustanove i ljudi koji ih čine međusobno su povezani i zavisni. Iz promjena u bilo kojoj ustanovi – kulturnoj, vjerskoj, ekonomskoj, političkoj, pravosudnoj, odgojnoj – proističu promjene u drugim ustanovama tako da je društveni život poput ishoda djelovanja društvenog aparata, ali pri tome pojedinci ili ustanove ne gube svoj identitet u društvenoj cjelini.

c) Društvo je stvarni spoj poput prirodnog spoja, ali spoj duša, mišljenja, osjećaja, želja, volja, odnosno kulturni, a ne spoj tijela i organa. Kao što materijalni elementi usljed uzajamnih utjecaja stvaraju uvjete za nastanak nove pojave, terminologijom filozofa rečeno, i kao što dijelovi materije, nakon međusobne akcije, reakcije i uzajamnog poništavanja dobivaju spremnost za novi oblik pa na taj način nastaje novi spoj, a dijelovi nastavljaju postojati s novim identitetom, isto tako i ljudski pojedinci, svaki sa svojim vrijednostima koje crpe iz svoje prvobitne prirode i vrijednostima koje stiču iz svoje prirode, ulaze u društveni život, duhovno se utapajući jedni u druge i na taj način dobivaju jedan novi duhovni identitet koji se naziva kolektivni duh. Ovaj novi spoj predstavlja jedan, sebi svojstven, poseban prirodni spoj kojem nema sličnog.

Pošto dijelovi ostvaruju međusobni objektivan utjecaj i uzrokuju objektivne promjene jedni u drugima tako da dobijaju novi identitet, ovaj spoj je prirodan i objektivan. Međutim, pošto cjelina i spoj ne postoje kao jedna stvarna jedinica, ovaj spoj se razlikuje od drugih prirodnih spojeva. Znači, u drugim prirodnim spojevima radi se o stvarnom spoju jer dijelovi ostvaruju stvaran uzajamni utjecaj tako da pojedinci dobijaju drugi identitet pa je taj spoj jedna stvarna jedinica, što znači da postoji samo jedinstven identitet, a mnoštvo dijelova se preobrazilo u jedinstvo cjeline. Tu dolazi do istinskog uzajamnog utjecaja i akcije i reakcije pa dijelovi spoja, u ovom slučaju pojedinci, dobivaju novi identitet i oblik, dok ni u kom slučaju ne dolazi do promjene mnoštva u jedinstvo i ne postoji čovjek cjelina kao jedna stvarna jedinica u kome se utapa mnoštvo. Čovjek cjelina je ustvari skup pojedinaca i postoji sporazumno i apstraktno.

d) Društvo je stvarni spoj viši od prirodnog spoja. Kod prirodnih spojeva sastavni dijelovi, prije međusobnog povezivanja, posjeduju vlastiti identitet i učinke. Usljed uzajamnog djelovanja među njima stvaraju se uvjeti za nastanak nove pojave. Međutim, ljudski pojedinci u razdoblju prije postojanja društva ne posjeduju nikakav ljudski identitet. Oni su poput prazne posude koja ima samo sposobnost prihvaćanja kolektivnog duha. Bez postojanja u društvu, ljudi su obične životinje koje posjeduju samo mogućnost za čovječnost. Čovječnost čovjeka – znači osjećanje ljudskog ja, ljudsko mišljenje, osjećanja i na kraju sve želje, sklonosti, zamisli koje se odnose na čovječnost – javljaju se u okrilju kolektivnog duha tako da taj društveni duh puni tu praznu posudu i od čovjeka čini ličnost. Kolektivni duh je uvijek bio sa čovjekom i uvijek će postojati sa svojim učincima i očitovanjima kroz moral, vjeru, nauku, filozofiju i umjetnost.

Uzajamni duhovni i kulturni utjecaji, akcije i reakcije među ljudima javljaju se posredstvom i u okrilju kolektivnog duha, a ne prije toga i u stepenu koji mu prethodi. Ustvari, sociologija čovjeka ima prednost u odnosu na njegovu psihologiju. Nasuprot ranijoj teoriji, koja čovjeku pripisuje psihologiju prije stepena postojanja u društvu i smatra da sociologija čovjeka slijedi u stepenu nakon njegove psihologije, stoji mišljenje da, ukoliko čovjek ne bi postojao u društvu i kada ne bi imao socijalnu stranu života, onda ne bi postojala ni pojedinačna ljudska psiha, niti psihologija pojedinca.

Prva teorija je teorija koja u potpunosti daje prednost pojedincu jer, shodno ovoj teoriji, društvo niti ima stvarno postojanje, niti zakon, tradiciju, sudbinu ni spoznaju: jedino pojedinci objektivno postoje i to je objekt spoznaje. Sudbina svakog pojedinca je nezavisna od sudbina drugih osoba.

I druga teorija daje prednost pojedincu. Ona društvu, kao jednoj cjelini, i spoju pojedinaca, kao stvarnom spoju, ne pripisuje predmetnost i izvornost, ali smatra da su odnosi između pojedinaca neka vrsta izvornih i objektivnih odnosa koji su slični fizičkim odnosima. Shodno ovoj teoriji, iako društvo ne postoji nezavisnu od pojedinaca i mada su pojedinci ti koji objektivno i stvarno postoje, pošto su članovi i dijelovi društva poput dijelova jedne tvornice ili jedne mašine međusobno povezani i zavisni i pošto, usljed mehaničkog odnosa uzroka i posljedice, utječu jedni na druge, članovi društva imaju zajedničku sudbinu i društvo. Znači, taj skup povezanih dijelova, zbog posebnog uzročno-posljedičnog mehaničkog odnosa među njegovim dijelovima, iziskuje spoznaju koja ne zavisi od spoznaje svakog sastavnog dijela.

Treća teorija izvornost pripisuje i pojedincu i društvu. Pošto ne smatra da se dijelovi društva (pojedinci) utapaju u društvo i društvu ne pripisuje jedinstveno postojanje kao kod hemijskih spojeva, ovo je individualistička teorija. Budući da skupove pojedinaca u pogledu duhovnih, razumskih i emotivnih pitanja posmatra kao hemijske spojeve tako da pojedinci u društvu dobijaju novi/društveni identitet, iako društvo nema jedinstven identitet, ova teorija je i kolektivistička.

Prema ovoj teoriji, usljed uzajamnih utjecaja dijelova javlja se nova, živa stvarnost, novi duh, svijest, volja i htijenje koji, pored pojedinačnog duha, svijesti, savjesti, volje i misli pojedinaca, prevladava nad sviješću i savješću pojedinca. Četvrta teorija izvornost u potpunosti pripisuje društvu.

Shodno ovoj teoriji, ono što postoji je kolektivni duh, kolektivna savjest, kolektivna volja, kolektivna svijest i kolektivno ja. Pojedinačna svijest i savjest su samo i isključivo očitovanje kolektivne svijesti.

Ajeti časnog Kur'ana potvrđuju treće stanovište. Kao što smo ranije već rekli, Kur'an ne predstavlja pitanja poput neke ljudske naučne ili filozofske knjige, nego to čini na drugi način. Pitanja u vezi s društvom i čovjekom Kur'an iznosi na takav način da potvrđuje treću navedenu teoriju. Za ummete (društva) uzima u obzir zajedničku sudbinu, zajedničku knjigu djela, zajedničko razumijevanje i svijest, djela, poslušnost i neposlušnost.[1]

Jasno je da, ukoliko društvo ne postoji objektivno, onda sudbina, razumijevanje, svijest, poslušnost i neposlušnost nemaju smisla. Ovo su dokazi da Kur'an priznaje jednu vrstu društvenog života. Društveni život nije isključivo neka alegorija i primjer, nego je činjenica, isto kao što je i društvena smrt jedna od tih činjenica.

U 34. ajetu sure El-A‘raf se kaže:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ ۖ فَإِذَا جَاءَ أَجَلُهُمْ لَا يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً ۖ وَلَا يَسْتَقْدِمُونَ

Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.

U ovom ajetu se govori o životu i življenju koji imaju krajnji trenutak koji se ne može izbjeći, niti se može ubrzati, niti se može odgoditi i taj život pripada društvu, a ne pojedincu. Jasno je da pripadnici društva svoj pojedinačni život ne gube zajedno i u jednom trenutku, nego u različitim vremenima.

U 28. ajetu sure El-Džasije kaže se:

كُلُّ أُمَّةٍ تُدْعَىٰ إِلَىٰ كِتَابِهَا

Svaki narod bit će prozvan prema svojoj Knjizi.

Jasno je dakle da svoje knjige nemaju samo pojedinci, nego i društva. Pošto se smatraju živim tijelima, koja imaju svijest, volju i obaveze i mogu biti sagovornici, te imaju volju i mogućnost izbora, imaju i svoju knjigu djela i bit će pozvani prema njoj.

U 108. ajetu sure El-En‘am čitamo:

زَيَّنَّا لِكُلِّ أُمَّةٍ عَمَلَهُمْ 

Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali.

Ovaj ajet dokazuje da su opažanje, razumijevanje, način mišljenja i mjerila prosuđivanja (barem mjerila vezana za djelo) svakog naroda posebni i jedinstveni za to društvo. Svaki narod ima svoje posebne pravne i moralne propise i, naprimjer, neka djela, koja su sa stanovišta jednog naroda lijepa, kod drugog se smatraju ružnim. Djela svakog naroda su za taj narod lijepa i prihvatljiva, što znači da svaki narod ima svoje društveno okruženje koje izgrađuje spoznajni ukus članova u tom smislu.

U suri El-Mu'min 5. ajet kazuje:

وَهَمَّتْ كُلُّ أُمَّةٍ بِرَسُولِهِمْ لِيَأْخُذُوهُ ۖ وَجَادَلُوا بِالْبَاطِلِ لِيُدْحِضُوا بِهِ الْحَقَّ فَأَخَذْتُهُمْ ۖ فَكَيْفَ كَانَ عِقَابِ 

Svaki narod nastojao je da se domogne svoga poslanika i trudio se da neistinom uguši istinu, pa sam ga Ja kažnjavao, – a kakva je bila kazna Moja!

U ovom ajetu se govori o jednoj neodgovarajućoj društvenoj odluci i volji – da se besmisleno suprotstavi istini, čiji ishod neće biti ništa drugo nego opća kazna.

Časni Kur'an, ponekad, djelo jednog pripadnika društva dovodi u vezu s tim cijelim društvom, kao i djelo jednog naraštaja sa sljedećim naraštajima.[2]

Ono što uzrokuje ovakvo dovođenje u vezu i odnos jest to što pripadnici naraštaja svakog društva imaju jedno društveno mišljenje, jednu opću volju i, ukratko, jedan kolektivni duh.

Jedan od slučajeva u kojima časni Kur'an djelo jedne osobe pripisuje cijelom društvu odnosi se na priču o narodu Semuda, kada je jedan od pripadnika tog naroda ubio kamilu hazreti Saliha (neka je Božiji mir i spas s njim). Kur'an časni ističe da je jedan čovjek iz naroda Semuda uzeo oružje i ubio kamilu, ali istovremeno ubistvo kamile pripisuje i dovodi u vezu sa svim pripadnicima, sve ih smatra grješnicima i zaslužnim za kaznu i kaže:

فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُم بِذَنبِهِمْ فَسَوَّاهَا

.. već su je zaklali - i Gospodar njihov ih je zboggrijeha njihovih uništio.[3]

Objašnjavajući ovo pitanje, Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali (mir neka je s njim) kaže: “O, ljudi, zaista ono što okuplja ljude jest zadovoljstvo ili mržnja.” Ove riječi hazreti Alija ukazuju na to da su zadovoljstvo i mržnja ono što ljude okuplja i ujedinjuje ih, daje im zajedničku sudbinu. Znači, kada god ljudi, u obliku društva i skupine, osjećaju zadovoljstvo ili nezadovoljstvo zbog djela koje je urađeno, pa čak ako ga je uradio i jedan čovjek, slijedi im ista sudbina.

Cijeli narod Semuda je bio zadovoljan zbog odluke koju je donio jedan od njih i djela koje je učinio. Ta odluka, koja je pretvorena u djelo, bila je odluka svih. Upravo zbog toga Uzvišeni Bog je na sve njih spustio kaznu. Tako je Allah Uzvišeni rekao:

فَعَقَرُوهَا فَأَصْبَحُوا نَادِمِينَ

Ali oni je zaklaše, pa se potom pokajaše.[4]

Ovdje treba ukazati na jednu činjenicu, a to je da se zadovoljstvo zbog nekog grijeha, sve dok ostane samo zadovoljstvo i ne bude se smatralo praktičnim učešćem u tom grijehu, ne ubraja u grijehe. Naprimjer, ako neko počini neki grijeh, a drugi neko, prije ili poslije učinjenog grijeha, sazna za njega i osjeti zadovoljstvo, pa čak kada bi njegovo zadovoljstvo dostiglo stepen donošenja odluke za činjenje grijeha, ali ne dostigne stepen praktičnog izvršavanja, opet se neće smatrati grijehom.

Zadovoljstvo neke osobe zbog grijeha koji je drugi učinio smatra se grijehom samo onda kada, na neki način, ta osoba utječe na odluku i djelo onoga ko čini grijeh. Društveni grijesi ulaze u ovu vrstu grijeha. Ako su društveno okruženje i kolektivni duh zadovoljni zbog nekog učinjenog grijeha i podstiču na njegovo činjenje, a zatim neko od članova društva, čije je zadovoljstvo dio društvenog zadovoljstva i čija je odluka dio društvene odluke, počini taj grijeh - na taj način, grijeh je proistekao od jedne osobe, a ustvari je grijeh društva.

Rečenice Staze rječitosti koje, između ostalog, ukazuju na poruku kur'anskog ajeta imaju u vidu tu činjenicu, a ne općenito zadovoljstvo ili mržnju koji, ni u kom slučaju, ne učestvuju u odluci i djelu počinitelja grijeha.

U Kur'anu se, ponekad, djelo jednog naraštaja dovodi u vezus naraštajima koji slijede, kao što se prošla djela naroda Izraeladovode u odnos s pripadnicima tog naroda u doba Poslanika islama. Tako se kaže da oni zaslužuju poniženje i bijedu zato što su ubijali poslanike na pravdi Boga. Ovo je zbog toga što su Jevreji, savremenici Poslanika, zapravo nastavak i produžetak onih prethodnih u pogledu kolektivnog duha. To što kažu: “Čovječanstvo više sačinjavaju mrtvi, nego živi”[5] (tj. u izgradnji čovječanstva, kao sastavni elementi, u svakom vremenu umrli i preci imaju veći udio nego živi), ili kada kažu: “Mrtvi danas imaju veću vlast nad živima, nego što je to bilo u prošlosti”[6], ukazuje upravo na ovo značenje.

U tefsiru El-Mizan, nakon rasprave o tome da je društvo,ukoliko ima jedinstven duh i jedinstveno društveno mišljenje, poput pojedinca, a njegovi pripadnici postaju poput ljudskih moći i organa koji su suštinski i aktuelno ukorijenjeni u ljudsku ličnost – njihovi užici i boli su istovjetni užicima i bolima čovjeka, a njihova sreća i nesreća je istovjetna sreći i nesreći čovjeka, dalje se kaže:

“Sudeći o narodima i društvima koja su zbog vjerskih ili nacionalnih predrasuda imali jedinstveno kolektivno mišljenje, Kur'an nastupa tako da naredne naraštaje i klase podsjeća i opominje na djela prethodnih naraštaja, a prisutne osuđuje. U pojedinačnom društvu, u kome narod ima kolektivno mišljenje i kolektivni duh, ispravan sud i ne može biti drugačiji.”[7]

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 3 - Društvo i historija, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., sa prezijskog preveo: Sabahudin Šarić

 



[1] Vidjeti u: El-Mizan, sv. 4., str. 102.

[2] Naprimjer, u 79. ajetu sure El-Bakara: A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!; također u 112. ajetu sure Ali ‘Imran: Ma gdje se našli, bit će poniženi, ako se ne stave pod Allahovu zaštitu i zaštitu muslimana, i zaslužit će Allahovu srdžbu i snaći će ih bijeda, zato što u Allahove dokaze ne vjeruju i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i zato što protiv Boga ustaju i što u zlu svaku mjeru prekoračuju.

[3] Eš-Šems, 14

[4] Staza rječitosti, govor 199. i 157. ajet sure Eš-Šu‘ara'.

[5] Auguste Comte, prema Raymond Aron: Osnovne faze mišljenja u sociologiji, str. 117. 

[6] Isto.

[7] El-Mizan, sv. 4., str. 112.

 

Zadnji put promijenjen: utorak, 05 Januar 2016 11:56
×

Log in