Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Društvene teme

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili.

A A A
Starenje

Starenje

Čovjek i život

Kada je čovjek zadužen, to je uzrok brzog starenja. Od ha­zre­ti Alija se prenosi: “Zadužene ljude, prije negoli ih vrijeme po­stara, postara ih dug. Dugovanje je noćno tugovanje.” Du­govanje ima različite činioce i povode. Jedan je nemati mje­ru u životu. U jednoj predaji se kaže da se savršenstvo ko­je čovjek može ostvariti u ovom životu temelji na trima či­niocima.

Prvo, da razumije vjeru, da razumije razlog njenog po­sto­janja. Vjera postoji da bi čovjeku osigurala i duhovni i ma­te­rijalni vid postojanja. Sasvim je prirodno da kada čovjek ri­ješi materijalne i duhovne probleme, to znači da je uspio osi­gurati lagodnost i uživanje.

Drugi činilac koji dovodi do potpunosti jeste strpljivost u ono­me što nam se događa. Izvjesno je da živimo život u di­men­ziji koja se ne može zamisliti bez problema i sukoba. Uz­mimo u obzir nešto što je svima nama ugodno, nešto po­put unošenja ukusne hrane u organizam. Da bi se hrana pojela, mo­ra se sažvakati, provariti, što znači da čovjek mora utro­ši­ti izvjesnu količinu energije da bi došao do novih zaliha ener­gije. Koliko stečena energija može opstati, koliko je po­treb­no da se energija u nama pretvori u misao, koliko traje da se misao pretvori u praksu? Prema tome, čovjek mora ra­ču­nati na to da ga u životu čekaju problemi i sukobi, a ako to zna, ozbiljno stupa na scenu života, uklanjajući problem po problem.

Treći činilac na kojem se gradi savršenstvo na Ovome svi­jetu jeste proračunat život. Znači, treba napraviti tabelu svo­ga ponašanja, tabelu dužnosti i obaveza. Treba tačno na­zna­čiti ono što se tiče i duhovnih i materijalnih obaveza. Je­dan od razloga da čovjek zapadne u dugove jeste nepro­ra­ču­nat način života, kada se ne vodi računa o tome koliko se ima sredstava, a koliko se troši. Sadi Širazi kaže:

Od jada nad njim treba plakat cio svijet,

kad prihod je devetnaest, a rashod dvades' pet.

Zaista, nad njim treba plakati jer je svakog dana po jednu mar­ku u minusu. Sjetimo se poslovice: Zrno po zrno poga­ča, kamen po kamen palača. A čovjek koji ne proračunava ži­votne potrebe sigurno će stradati.

Sljedeći razlog zbog kojeg čovjek zapada u dug jeste lije­no­st. U jednom se rivajetu navodi jedanaest stvari koje uz­rokuju siromaštvo u društvu. Deset stvari tiče se ljudi, a sa­mo jedna je od Boga putem koje nas Bog iskušava i daje nam do znanja da neko upravlja i rukovodi Ovim svijetom. Po­gledajmo malo oko sebe, koliko samo pametnih i bistrih lju­di živi krajnje sirotinjski, a s druge strane vidimo naj­ve­će ne­sposobnjakoviće (po našem mišljenju) da su najveći bo­­ga­taši. Ovi nam detalji pojašnjavaju da nije sve do nas, da ne ovisi sve o nama, već postoji neki činilac koji je iz­nad sve­ga. Vidimo da taj činilac postoji upravo da bi nam ot­­vo­rio oči, dok je deset ostalih ljudskih činilaca, bez obzira o ko­joj vrsti da govorimo: naučnoj, tehnološkoj itd. Is­lam­ske dr­žave uglavnom grcaju u siromaštvu jer su dozvolile da ljud­­­ski činilac zakaže. Ne može se reći – mi smo mu­sli­ma­ni, na­ma će Bog nadoknaditi. Budite sigurni da nije tako, teško na­ma kada dođemo pred Boga upravo zato što smo mu­­sli­ma­ni.

Sljedeći činilac koji odvodi u dug jesu pogrešne misli. Po­grešna razmišljanja možemo podijeliti na dvije vrste. Vi­dimo neke pojedince da se hvale: “Meni je ponos što sam si­romah.” Bez obzira što postoji Poslanikov hadis u kojem se kaže: “Moje siromaštvo je moj ponos”, budite sigurni da Po­slanik ovim riječima nije ukazivao na materijalno siro­maš­tvo, već je posrijedi egzistencijalna svijest koja je odlika sa­mo onih ljudi koji su za nas, obične smrtnike, na izuzetno vi­sokom duhovnom stepenu savršenstva. Poslanik je svjes­tan da sve što ima, čak i on sam, zavisi od Boga, što znači da je po tom pitanju siromah. Zašto ukazujemo na ovu či­nje­nicu? Zato što postoji niz hadisa koji nam potvrđuju oči­gled­nost namjere, naprimjer: “Siromaštvo je povod crnog lica na oba svijeta”, ili: “Skoro da je siromaštvo nevjerstvo”, ili: “Ko pronađe izvor vode na svome zemljištu pa i pored to­ga bude siromah, neka je proklet.” U ovom hadisu spo­me­nu­te su zemlja i voda, što je potpuno u skladu sa ondašnjim uv­je­tima života, međutim važno je znati da se ovim ha­di­som ukazuje na to da ko bude imao bilo kakav potencijal, s ko­jim može napraviti nešto, a to ne učini – on je proklet. Dak­le, ustanovili smo da zastranjenost i sklonost kretanju u kraj­nosti kada je razmišljanje u pitanju dovodi do toga da si­ro­maštvo smatramo dobrom stvari. Stvarnost nije takva.

Sljedeći činilac prisutan kod ljudi jeste slabost prema pre­dodređenju. Čuli smo kako se priča da postoji nešto što se naziva sudbina i predodređenje. Dovoljno je samo da to ču­jemo, pa da nakon toga zaključimo da smo u potpunosti ob­u­hvaćeni Božijom voljom i da za to što smo siromašni nis­mo krivi mi, te da nam niko ne može prigovoriti po tom pi­tanju.

Međutim, Kur’an nam otvara oči ajetom u kojem ka­že: Zaista Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni sami sebe ne promijene. (Er-Ra‘d, 11)

Kada bi sud­bi­na bila nešto nepromjenjivo, nešto gdje jednostavno ne mo­žemo ništa promijeniti, postavlja se pitanje zašto bi do­la­zi­li Božiji poslanici. Odgovor je: da bi se došlo do smisla na­građivanja onih koji su pokorni i kažnjavanja onih koji to ni­su. Uzmimo jedan jednostavan životni primjer. Dođe nam ne­ko iznenada u goste, u trenutku kada nemamo hljeba. Br­zo šaljemo dijete u najbližu prodavnicu da kupi hljeb. Žuri nam se, nestrpljivo iščekujemo da se dijete vrati, a njega nema, pa nema. Ljutito izlazimo iz kuće, kad imamo šta vidjeti, di­je­te nam privezano za električni stup. Hoćemo li ružiti di­je­te? Kada ga oslobodimo, hoćemo li uzeti šipku i kazniti ga? Ako bismo ga eventualno kaznili pod takvim okolnos­ti­ma, zar nas razumni ljudi ne bi osuđivali? Klimamo glavom i odobravamo da je za kritiku. Međutim, šta je sa Bogom? On će nas natjerati da budemo dobri i da uživamo u nagradi, a jadni nesretnici koji moraju biti loši, oni će da pate i to je nji­hov problem!? Upravo zbog ovakvih se stvari kaže: Ra­zu­­mijevanje vjere je jedan od triju stupova na kojima se vje­ra gradi i oslanja.

Naredni činilac je neangažiranost, nerad, neslaganje. Sv­a­ki čovjek ima neku nadarenost i talent, a ukoliko ga ne bude (is)koristio, sasvim je izvjesno da će biti lišen koristi do ko­jih se putem njega može doći.

Neispravna ishrana je jedan od razloga ubrzane starosti, me­đutim, ako ne budemo radili, nećemo imati dovoljno sred­stava da kupujemo zdravu hranu bogatu vitaminima i mi­neralima. Mi, bez obzira da li smo mladi ili stari, moramo raz­mišljati i unaprijed planirati. Ukoliko se to ne dogodi, si­gur­no ćemo se kad-tad kajati i sigurno će nas zadesiti tre­nu­tak kada će za kajanje biti kasno. Svako biće je stvorio Uz­višeni Gospodar, a stvorio ga je zbog određenog cilja. Da bi se stiglo do toga cilja, on je odredio tačnu i određenu pu­ta­nju kako ne bi došlo do odstupanja. Ukoliko ne pre­po­z­na­mo tu putanju ili ukoliko je prepoznamo, ali ne ra­di­mo u sk­la­du sa spoznatim, sigurno ćemo biti lišeni stizanja do ci­lja. Ako ne spoznamo, lutat ćemo, ako i spoznamo, ali to ne popratimo djelovanjem, sasvim je prirodno da ne­će­mo do­ći do cilja, jer rezultat se postiže radom, a ne samo zna­njem.

Odemo li kod najboljeg ljekara na svijetu, ukaže nam se pri­lika i mi je iskoristimo, on nam na osnovu utvrđene di­ja­gn­o­ze prepiše recept. Mi taj recept, zbog toga što ga je iz­dao najbolji doktor na svijetu, plastificiramo, ljubimo i govo­ri­mo kakav dobar recept imamo. Da li ćemo ovim činom oz­dra­viti, ili trebamo otići do apoteke, uzeti lijekove i koristiti ih? Svaki čovjek ima svoje životno područje, ako ga svako za sebe ne ispuni i svoj teret ne ponese, sigurno ga niko dru­gi ponijeti neće. Ovo niko drugi nemojmo shvatiti samo kao neki drugi čovjek, ovo niko drugi može biti priroda, može biti Kreacija uopće. Dakle, ukoliko ne pokrenemo svoje po­ten­cijale, svoj razum, svoj talent, onda nam niko ne može po­moći. Pokušavamo duhovnim putem objasniti životnu re­al­nost koja nam poručuje: gdje smo i kada vidjeli da je ne­ko stigao do uspjeha, da je neko uspio ostvariti bilo šta, a da se nije namučio, da se nije potrudio? Ako ne ponesemo svoj lični teret jednostavno nemamo prava kritizirati druge. Ukoliko podignemo svoj teret i stavimo ga na pleća, u tom slu­čaju će nam pomoći i Uzvišeni Bog, i priroda, i drugi. Či­njenica je da kada god učinimo djelo koje je korisno našoj po­rodici, mjestu u kojem živimo, prirodi, svijetu, sigurno će nam se sve spomenuto odazvati i tako ćemo naići na po­zi­ti­van odgovor i reakciju.

Već smo govorili o ajetu koji nam poručuje: Zaista smo Mi objavili (zikr) Kur’an i zaista ćemo ga Mi čuvati. Vjerski uče­njaci, koji proučavaju vjeru i vjerski nauk, kažu kako se ovim riječima ne misli na to da gdje god postoji svezak Ku­­r’a­na, uz njega stoje dva meleka i ko god priđe s na­mje­rom da mu našteti, oni ga udare po ruci i kažu: “Ne diraj!” Stvar je u tome da je Kur’an knjiga koja koristi, Kur’an je knji­ga koja svima donosi korist. Kada je već tako, nesum­nji­vo je da će ga cijela Kreacija čuvati. Ovo nije svojstveno sa­mo Kur’anu, već svakom egzistentu od najsitnijeg do naj­krup­nijeg. Zašto su poslanici iz svih problema i nedaća ko­jih je bilo bezbroj uvijek izlazili kao pobjednici? Uzmimo kao pri­mjer more, ono uzima Musaa, a.s., i izvodi ga na suho, a s druge strane uzima Faraona i davi ga. Upravo zato se tre­ba­mo truditi da budemo korisni i sebi, i drugima, i svijetu u ko­jem živimo. Otac će biti poštovan, ugledan i voljen uko­li­ko njegova djeca i unučad od njega osjećaju korist, sigur­nost, potrebu za njim. Kada bude takav, onda će ga čuvati ci­jela Kreacija, jer je koristan. U vezi sa ovim pravilom mo­že­mo nastaviti u nedogled nabrajajući primjere sa ostalim bi­ćima. Također je jasno da nositi svoj teret ne znači za­tvo­ri­ti se u sebe i misliti samo na sebe. Štaviše, kada nekome po­mognemo, kada damo milostinju, mi zapravo nismo po­mo­gli toj osobi, mi na taj način pomažemo sami sebi. Ku­r’an kaže da čovjeku ne pripada ništa drugo do rezultat lič­noga napora. Međutim, ukoliko lični napor bude usmje­ren u ispravnom pravcu, to će ga odvesti u najviše sfere, a uko­li­ko bude usmjeren u pogrešnom pravcu, zna se šta ga čeka. Dakle, trebamo se truditi da budemo korisni sebi, društvu i kre­aciji da bismo na taj način bili sačuvani.

Sljedeći činilac koji čovjeku pomaže, a koji se spominje u hadisu, jeste živjeti principijelnim načinom života. Šta zna­či živjeti s načelima? To znači da čovjek treba napraviti lis­tu svojih životnih potreba, realnih potreba. Ako ih ne budemo ima­li, ako ih ne budemo naznačili, život će nam biti krnjav, ne­potpun, težak. S druge strane trebamo sagledati svoje mo­guć­nosti i uporediti ih sa potrebama, da bismo uvidjeli šta od toga zaista možemo imati. Drugim riječima, trebamo na­praviti listu prioriteta da bismo tačno znali šta to sebi mo­že­mo priuštiti. Ono što je najvažnije, to stavljamo na prvo mjesto i tako redom. Veoma je korisno uzeti u obzir poruku ovog ha­disa i uvijek imati na umu da u životu postoji ono što je va­ž­no i ono što je sporedno. Imamo ono što je farz, neizos­tav­na potreba, obaveza i načelo, ali postoji i nešto što je ogra­­nak, nešto što nije toliko važno. Ako ono što nije obaveza na­nosi štetu onome što jeste, što je farz, okani se toga, ne­moj to više raditi, kloni ga se. Ukoliko si sposoban da poneseš samo onoliko koliko si obavezan, a sve ostalo ti kao nešto što nije prijeko potrebno nanosi štetu kada je riječ o kvaliteti far­zova, onda se kloni svega dobrovoljnog, tj. neobaveznog. Mo­žemo se upitati ko je sposoban učiniti ovakvu stvar. U sk­ladu sa hadisom, na taj način može postupiti samo onaj čo­vjek kojem je budućnost jasna, koji tačno zna kamo se kre­će, koji tačno zna svoje interese, koji tačno zna šta to tre­ba uraditi da bi sve bilo kako treba, koji jednostavno poznaje re­zultate svojih djela. Pogledajte samo kako nas vjera lijepo uči i daje nam plan života.

Vjera nas uči da živimo sa načelima, tj. da svoje breme no­simo sami. Zatim nas uči da uvijek sagledavamo svoj ži­vot, da uvijek u svakom trenutku znamo šta radimo i šta iz to­ga proizlazi da bismo na taj način bili korisni sebi i dru­gi­ma. Sjetimo se Nuhovog, a.s., događaja. Nastupa nevri­je­me, oni koji žele polahko se ukrcavaju na lađu. Nuhov sin, po­slanikovo dijete, neće i ne želi da se ukrca. Nuh kaže: “Bo­­že, pa to je moje dijete”. Bog kaže: “Ne, to nije tvoje di­je­te”. Ne u smislu da je tuđi sin, već u smislu da nema oče­vu vjeru, očevo ponašanje, očev moral, da nije poput Nuha. Za­tim slijedi jedan veoma lijep izraz kada Bog kaže: “On je dje­lo koje nije dobro.” (Hud, 46) A kada je tako, kada je on sa­mo djelo koje ne vrijedi, za njega nije bitno to što je sin po­slanika. Sadi Širazi u vezi s ovim kaže: Pretpostavite da vam je babo bio jako vrijedan i jako čuven. Kakve vi koristi od toga imate? Nemojte se hvaliti time, već ako želite da bu­dete neko – potrudite se.

Odmah da zaključimo kako u vremenu kada nastupa do­ba odmora od predavanja, fakulteta, škole, ne smijemo sebi do­zvo­liti da dva, tri mjeseca “pustimo mozak na pašu”. Odmo­ri­te se deset dana, a nakon toga se mora raditi, jer čovjek ko­ji sebi dozvoli da tri mjeseca uživa u besposličarenju, na­kon toga devet mjeseci mora kukati i podnositi velike teš­ko­će. Međutim, oni koji iskoriste to vrijeme od dva do tri mje­seca u učenju, pripremanju za buduća predavanja, kada ona nastupe, oni su spremni i sretni idu dalje. Rad i zala­ga­nje predstavljaju racionalni užitak, a racionalni užitak je neš­­to što ostaje, što traje. Strasti i provod nisu ništa drugo do emocionalno rasipanje, bacanje u prazno. Život nije šala, ži­vot je jedna sasvim ozbiljna stvar, a posebno nije šala za nas ko­ji se izjašnjavamo kao muslimani, koji znamo da ži­vot ne traje 50 ili 60 godina, već – cijelu vječnost. Posebno imajući u vidu činjenicu da kada nam prilika izmakne, ne­ma­mo mo­guć­nost da je vratimo i produžimo. Jedan čovjek je naveo veo­ma lijep primjer. Život je kao kad čovjek šeće uli­com i od­jednom ispred njega iskoči novinar sa mikro­fo­nom u ruci. Pro­laznik u tom trenutku može da kaže najbolje ri­ječi, naj­bo­lju misao, a može da kaže i najgluplju stvar na svi­jetu i ka­da njegov odgovor bude emitiran na televiziji, os­taje mu sa­mo da se lupi po glavi ali, već je gotovo.

Još jednom: život je izuzetno ozbiljna stvar.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja Mladim, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog Ertan Basarik

Zadnji put promijenjen: petak, 11 Septembar 2015 12:12
×

Log in