Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Znamenite ličnosti

A A A
Hazreti Hatidža

Hazreti Hatidža

Hazreti Hatidža je prva supruga Božijeg Poslanika i prva osoba koja je posvjedočila njegovo poslanstvo i prihvatila vjeru islam. Imala je značajnu ulogu u historiji rađanja Islama i uz Ebu Taliba, najveći dobrotvor muslimanima u tom periodu.

Hazreti Hatidža je jedna od najdinamičnijih i najvitalnijih uglednih ličnosti u cijeloj historiji Islama. Nemoguće je govoriti o islamu a da se ne spomene doprinos koji je ona dala za njegov opstanak, konsolidaciju i konačan trijumf.
Rođena je u Meki. Bila je kćer Huvejlid bin Asad bin Abdul Uzza bin Kusaj. Kusaj je bio zajednički predak njene i Poslanikove loze. Ona je prema tome bila srodnik loze Beni Hašim.Poslije Beni Hašima, njena porodica se smatrala najplementijom i najčasnijom u cijeloj Arabiji. Huvejlid, hazreti Hatidžin otac, kao i ostali članovi mekanskog plemena Kurejš bio je trgovac.

Trgovina je bila osnova ekonomije Meke. Meka nije imala obradivih površina niti vode za navodnjavajnje te Mekelije nisu mogle uzgajati hranu. Da bi obezbjedili hranu, bili su oslonjeni na trgovinu sa Sirijom i Jemenom.Sa onim što bi zaradili trgujući, kupovali bi žito i druge životne potrebštine.

Majka hazreti Hatidže je kako navode historičari umrla oko 575 godine a njen otac Huvejlid, desetak godina kansije, oko 585 godine. Iako historija nije zabilježila detalje iz života plemenite Hatidže, i ono što je preneseno može u određenoj mjeri rasvijetliti njenu lilčnost. Hatidža se u ranoj mladosti udala za Atika ibn ‘Aneza, ali nije prošlo mnogo a Atik je umro i Hatidžu ostavio sa velikim imetkom i bogatstvom. Ona je jedno vrijeme bila neudata, a zatim se udala za jednog od istaknutih pripadnika plemena Benu Temim po imenu Hind ibn Binas. Međutim, i Hind je umro veoma mlad i ponovo je Hatidža ostala sama sa velikim bogatstvom.

Jedna od činjenica koje mogu osvijetliti veliki duh, slobodoumnost i nezavisnost duha ove plemenite žene je i to da Hatidža nije zapustila ni upropastila bogatstvo koje je naslijedila od prvog i drugog muža te nije pribjegla lihvarenju i kamatarenju, što je bilo uobičajeno u to vrijeme, nego ga je upotrijebila za trgovinu i poslovanje. Uposlila je pouzdane i čestite ljude i počela se baviti trgovinom.Legalnom trgovinom Hatidža je povećala svoje bogatstvo tako da je zabilježeno: “U rukama njenih uposlenika bilo je na hiljade kamila koje su bile korištene u trgovini po ostalim zemljama kao što su Egipat, Sirija i Jemen.”[1]

Ibn Hišam piše: “Hatidža je bila bogata i plemenita žena koja se bavila trgovinom i zaposlila je muškarce koji su poslovali za nju.”[2]

Jasno je da upravljanje tako velikim karavanima, još u to vrijeme i na arapskom poluotoku, nije bilo lahak posao, posebno ako ga vodi jedna žena u vrijeme kada su žene bile uskraćene za društvena prava i mnogi nemilosrdni muškarci su zakopavali svoju živu žensku djecu. Prema tome, ta plemenita žena je morala imati izuzetne sposobnosti, istaknut karakter, nezavisnost duha i obaviještenost kako bi mogla rukovoditi tako velikom i opsežnom trgovinom.

Hazreti Hatidža je bila pod snažnim uticajem svog rođaka Varake bin Naufala. Prezirala je idole i idolopoklonike. Ona nije pridruživala druga Stvoritelju. Kao Varaka i još neki članovi njihove porodice bila je sljedbenik poslanika Ibrahima i Ismaila.

U tom prostoru i vremenu u društvu je dominirao muški rod. Žena nije imala bilo kakav status. Mnogi Arapi su vjerovali da su žene donosile lošu sreću.Općenito, tretirali su žene više kao pokretnu imovinu nego li kao osobe.Muškarac je mogao oženiti onoliko žena koliko je želio. A kada umre, njegov najstariji sin bi”nasljeđivao” sve te žene osim svoje vlastite majke. Drugim riječima,oženio bi sve svoje maćehe. Stvari kao što je etički princip jednostavno nisu postojale da bi ga spriječile na bilo koji način. Opšte je poznato da su zbog straha od siromaštva i drugih razloga neki Arapi ubijali žensku djecu. Bilo je i onih Arapa koji nisu ubijali svoje kćerke ali su ih lišavali svih njihovih prava. Smatrali su da pošto će njihove kćeri, kada se udaju otići u domove drugih ljudi, nisu tebali trošiti išta na njih. 
Takva je bila sredina u kojoj se Hatidža rodila, odrasla i živila – jedno "antižensko okruženje.

Iz svoje kuće u Mekki , Hatidža je kontrolisla stalno rastući posao koji se širio na susjedne zemlje. Ono što je njoj uspjelo u poslovanju, bi bilo izvanredno u bilo kojoj zemlji, u bilo kojem dobu i za bilo koga –muškarca ili ženu. Ali njezino dostignuće je dvostruko vrijedno kada se uzme u obzir “anti-ženska“ orjentisanost arapskog društva. Zbog njenih sposobnosti prozvali su je princezom plemena Kurejš i princezom Meke ali hazreti Hatidža je stekla i treće ime. Zvali su je "Tahira" što znači "Čista". Ko joj je dodjelio titulu „Tahire“? Nevjerovatno ali su joj je dodjelili oni isti Arapi koji su bili poznati po svojoj oholosti , uobraženosti, taštini i muškom šovinizmu. Hatidžino uzorito ponašanje je bilo dosljedno da su to čak i oni zamijetili pa su je nazvali “Čista“.

Bilo je to prvi put u historiji Arabije da su jednu ženu nazvali Princezom Meke i Tahirom. Arapi su Hatidžu zvali princezom od Meke zbog njenog bogatstva a Tahirom zbog njenog besprijekornog ugleda. Oni su bili svjesni i da je ona bila vrlo odgojena djevojka. Ona je bila ugledna ličnost čak i u doba prije Islama – u Vrijeme Neznanja.
Nakon što su Hatidžini prvi i drugi suprug umrli, ona je stekla specifičnu nezavisnost i slobodu. Poput najmudrijih i najsposobnijih muškaraca, posvetila se trgovini, ne prihvatajući ponude za brak, iako je zbog porodičnog porijekla i ugleda te velikog imetka i bogatstva imala mnogo prosaca koji su bili spremni dati veliki mehr da bi se oženili njom. Međutim, ona je odlučno odbijala sve bračne ponude. Zanimljiva je činjenica da je upravo ta Hatidža, koja ni po koju cijenu nije prihvatala da se uda za istaknute i bogate prosce među Arapima, iskazala veliki interes i želju da se uda za Muhammeda, koji je bio siroče i bez imetka. Hatidža nije bila žena bez prosaca. Historija je zabilježila da su joj dolazili bogati prosci čak i iz vladarskih porodica, ali ona nije pristajala na brak. A što se tiče udaje za Muhammeda, ne samo da je bila spremna, nego je sama, insistirajući i uz veliku želju, predložila sklapanje tog braka te je čak i mehr izdvojila iz svog imetka, što je bilo povod podsmijeha i kritika.

S obzirom da su žene uglavnom naklonjene bogatstvu i ugodnom životu i da im je najveća želja da dobiju bogatog i uglednog muža kako bi u bračnom životu uživale sve blagodati, jasno je da je Hatidža imala uzvišenije mišljenje o braku i da je iščekivala izvanrednog supruga i izuzetnu ličnost. Očito je da Hatidža nije željela bogatog i imućnog supruga, nego je tražila izuzetan karakter i produhovljenu ličnost koja će spasiti svijet od nesreće i neznanja. Historija nas obavještava da je Hatidža od nekih učenih ljudi svoga vremena čula da je Muhammed, s.a.v.a., posljednji Božiji Poslanik i sama je vjerovala u to. Neko vrijeme nakon što je Muhammeda izabrala za vođu svojih trgovačkih karavana – a možda je i sam taj postupak bio jedna vrsta ispita kako bi se uvjerila u mišljenja učenjaka, te je Mejseru, svoga slugu, postavila da nadgleda putovanja, pa joj je kasnije prepričavao čudne događaje vezane za Muhammeda – ta plemenita žena je konačno pronašla željenu osobu za brak. Pozvala je Muhammeda i rekla: “O Muhammede, pošto sam uvidjela da si ti plemenit, povjerljiv, istinoljubiv i karakteran, želim da sklopim brak s tobom.”[3]

Muhammed, s.a.v.a., je o tome obavijestio svoje amidže i oni su kao prosci otišli kod Hatidžinog amidže i iznijeli svoje namjere. Hatidžin amidža, koji je bio od učenih ljudi, htio je odgovoriti, ali pošto nije mogao dobro govoriti, inicijativu je preuzela Hatidža i rekla je: “O amidža, iako si dostojniji od mene da govoriš, ja sama više raspolažem sobom”, a zatim je dodala: “O Muhammede! Sama sam ti predložila brak i mehr sam izdvojila iz svog imetka. Reci svome amidži da za svadbenu gozbu zakolje kamilu.”[4] Historija bilježi da je Hatidža Varaku uzela kao posrednika u sklapanju braka sa Muhammedom, s.a.v.a. Kada ju je Varaka obavijestio da su Muhammed i njegovi rođaci pristali na sklapanje braka, Hatidža mu je, u znak zahvale, poklonila veliki dar.[5] Kada je Muhammed htio izaći iz kuće, Hatidža mu je rekla: “Ova kuća je tvoja kuća i ja sam tvoja sluškinja. Kada god želiš, dođi u svoju kuću.”[6] Ovaj brak je za Poslanika imao veliku vrijednost jer je, sa jedne strane, bio siromašan i upravo iz tog razloga, ili nekih drugih, do dvadeset i pete godine nije se mogao oženiti, a s druge strane, bio je bez kuće i sam, osjećao je usamljenost i preko ovog blagodarnog braka riješio se neimaštine i, također, pronašao je prijatelja i dobrog savjetnika.

Muhammed, s.a.v.a., i Hatidža su osnovali jedno toplo i ugodno porodično okrilje. Prva žena koja je prihvatila Muhammedov poziv bila je Hatidža. Ta plemenita žena sav svoj imetak i bezgranično bogatstvo, bez ikakvog uvjetovanja, stavila je na raspolaganje Muhammedu, s.a.v.a. Hatidža nije bila od onih žena kratke pameti koje, čim imaju malo bogatstva i nezavisnosti, ne obraćaju pažnju na svog supruga i uskraćuju mu svoj imetak. Pošto je znala za uzvišeni cilj Poslanika i vjerovala je u njega, sav svoj imetak je stavila njemu na raspolaganje i rekla: “Troši ga na širenje Božije vjere kako god smatraš da je ispravno.”
Skoro svaki Mekelija je uložio novac u karavansku trgovinu. Bogati su bili u mogućnosti posjetiti strane zemlje na duge periode od nekoliko mjeseci. Ali ljudi ograničenih materijalnih mogućnosti su morali ostati kod svojih kuća. Oni bi stoga povjeravali svoju robu zastupnicima da je prodaju, a davali bi im i pare da kupe robu traženu u Arabiji a takva je jedino bila dostupna na tržištima Sirije, Yemena, Abisinije i Egipta. Kad bi im njihovi zastupnici donijeli tu robu u Meku, oni bi je prodavali i zarađivali. Bio je to sistem koji su oni našli realno održivim nakon dugogodišnjeg iskustva.
Pri ulasku u Meku, Muhamed je prvo otišao u okrug Kabe gdje bi obišao uobičajenih sedam krugova, i onda je otišao da se vidi sa svojim poslodavcem. Podnio joj je detaljan izvještaj o obavljenom putovanju i poslovnim transakcijama koje je obavio za njen račun. Kasnije je informisao svoga amidžu Ebu Taliba, o najvažnijem doživljaju, o njegovom novom iskustvu trgovca. Maysara, Hatidžin rob, je imao vlastitu priču koju će reći Hatidži. Ispričao joj je priču o putovanju u i iz Sirije te o dobiti koju je Muhamed zaradio za nju. Ali za njega je od priče o uspješnoj trgovačkoj misiji, bio mnogo zanimljiviji karakter i ličnost samog Muhameda. Izražavao je veliko divljenje prema Muhamedovom trgovačkom umijeću. Kazao je Hatidži da je Muhamedovo predviđanje bilo sigurno; njegova opažanja su bila tačna; i njegova procjena nepogriješiva. Hatidžu je ova priča fascinirala pa je postavila mnogo pitanja Maysari o svom novom nadzorniku, Muhammedu. Vjerovatno je ne bi iznenadilo da joj je Maysara kazao da je Muhamed najneobičnija osoba koju je ikad vidio i kako nema stvari za koju on nije bio sposoban da je uradi.

Narednog dana, Waraqa bin Naufal je došao do Hatidže. I on je htio da čuje vijesti koje su trgovci donijeli iz inostranstva. Najviše su ga zanimale vijesti o starom sukobu između Perzije i Rimskog Carstva. Svako od ovih carstava je željelo da uspostavi vlastitu hegemoniju u cijeloj regiji zvanoj "Plodni Polumjesec." Vjerojevatno je i Waraqa kao i ostali stanovnici uložio novac u mekansku uvozno-izvoznu trgovinu pa je želio da se raspita kako je ovom karavanu prošla trgovina. 
Hatidža je ispričala svom rođaku sve onako kako je čula od samog Muhameda i Maysare. Također mu je spomenula da joj je njezin novi nadzornik zaradio nezapamćenu dobit.
I Waraqa je razgovarao sa Mysarom o putovanju i o Muhamedu. Maysara je međutim htio da razgovara samo o Muhamedu. Ništa ga drugo izgleda nije zanimalo, a ponajmanje trgovački poslovi. 
Kad je Waraqa čuo tu dugu priču, utonuo je u duboke misli. Nakon duže stanke, rekao je Hatidži : "Sudeći po onom što ste mi ti i Maysara ispričali o Muhamedu a sudeći i prema onom što ja znam o njemu, izgleda mi da on ima sve kvalitete, osobine, karakteristike i potencijale Božijeg poslanika.Njemu bi ustvari moglo biti suđeno da postane jedan od njih u vremenu koje dolazi.” 
Zagledajući se u tamu paganske Arabije , Waraqa je bio u mogućnosti, možda na osnovu svoje dalekovidosti, spaziti svjetlucanje Svijetla Islama, koje će se uskoro pojaviti na horizontu i u Muhamedu je moguće prepoznao Donosioca toga svijetla. 
Mnoge knjige koje govore o životu Muhammeda Mustafe, budućeg Poslanika Islama, Allahov blagoslov na njega I njegovu porodicu, su zabilježile izvjestan broj čudnih događaja koji su se navodno dogodili tokom njegovog putovanja za Siriju te tokom njegovog boravka u Siriji. A. Yusuf Ali, prevodilac Kur’ana Medžida, u tom pogledu piše: 
"Nijedan vjerovjesnik nije pokazivao bilo kakve mu’džize (čuda) niti je očitovao unaprijed bilo kakve ”Znakove” , osim po Allahovoj volji. Allahova Volja je sveznajući , univerzalni Plan, koji nije načinjen u korist jednog plemena ili naroda ili jednog razdoblja ili zemlje. Najveća mu’džiza u historiji je bio i ostao- Kur’an. Mi možemo osjetiti njegovu ljepotu i veličanstvenost danas, isto onako kao što su osjećali ljudi za vrijeme Muhammeda alejhisselama, čak i više, jer se naše kolektivno znanje o prirodi i Allahovom stvaranju povećalo." 
Na drugom mjestu, A. Yusuf Ali kaže: "Znakovi poslani svetom Poslaniku Muhamedu sallallahu alejhi ve selleme su bili: (1) Kur’anski ajeti I (2)njegov život i djelo, u kojima su se Allahov Plan i Namjera očitovali."

Izgledalo je da su Muhamedov šarm i karizma uticali i na Hatidžu. Kao Meysara i ona je postala njegov ljubitelj, a i kako je iko mogao ne postati njegov ljubitelj. Hatidža ga je poznavala kao blagog, skromnog, tihog i nenametljivog mladića. Znala je i da ga Mekelije zovu Iskreni i Povjerljivi. A sada je objelodanio i svoju sposobnost u trgovini. Njegovo umijeće i razum su bili dio njegove karizme. Njena nova procjena Muhameda je stoga bila, da on nije bio puki zanesenjak koji gleda u zvijezde već praktični čovjek od posla. Ova procjena je podstakla njenu odluku da "izabere" Muhammeda kao rukovodioca njenih poslova na svim budućim putovanjima.

Muhamedovo trgovačko putovanje u Siriju se ispostavilo kao uvod u njegov brak sa Hatidžom. Zabilježeno je da je jedna od bliskih prijateljica Hazreti Hatidže , bila žena plemenitog roda iz Meke, a zvala se Nafisa kći Munyahova. Ona je znala da je Hatidža odbila mnoge prosce. U prvi mah se pitala da li postoji ijedan čovjek u Meki koji odgovara standardima koje je ona postavila. Mnogo je puta razgovarala o tom pitanju sa Hatidžom. Naposlijetku je obavila još jedan razgovor sa njom. Ono što je zaista impresioniralo Hatidžu, njena je prijateljica zaključila, bio je karakter – čisti karakter. Hatidža se divila samo čovjeku sa etičkim i moralnim principima.

Desilo se i to da je Nafisa znala da ima jedan takav čovjek u Meki a zvao se, Muhamed. Zabilježeno je da je jednog dana Muhameda dok se vraćao kući od Kabe, Nafisa zaustavila pa se sljedeći razgovor odvio između njih: 
Nafisa:”Muhammede, ti si mladić i neoženjen si. Ljudi koji su mnogo mlađi od tebe su već oženjeni; neki čak imaju i djecu. Zašto se ne ženiš? “
Muhammed: Nemam mogućnosti da se oženim; Nisam dovoljno bogat da bih se oženio.
Nafisa: “ Kako bi glasio tvoj odgovor, kad bi imao priliku da se oženiš ženom - lijepom, bogatom, uglednom i časnom, uprkos tvome sadašnjem siromaštvu?

Muhammed: “Ko bi mogla biti takva žena? “
Nafisa: “Takva žena je Hatidža, kći Huvejlidova. 
Muhammed: “Hatidža? Kako je moguće da bi se Hatidža udala za mene? Znaš da su je mnogi bogati i moćni prinčevi i vođe plemena prosili i da ih je ona sviju odbila. 
Nafisa: “Ako si saglasan da se oženiš njome, samo reci a ostalo prepusti meni. Ja ću sve dogovoriti. “

Muhammed je želio da obavijesti svog amidžu i staratelja o Nafisinom koraku i da se posavjetuje sa njim po tom pitanju prije nego joj odgovori.
Ebu Talib je poznavao Hatidžu jednako dobro kao što je znao svog bratića. Nafisin prijedlog je pozdravio s odobravanjem. Što se njega tiče, nije bilo sumnje da bi Muhammed i Hatidža bili idealan par. Stoga je on dao svoj blagoslov ovom bračnom prijedlogu. Odmah zatim, Muhamed je kazao Nafisi da prihvaća njezin prijedlog te da ona ima njegovu dozvolu da u njegovo ime ugovori brak sa Hatidžom. 
Čim je Ebu Talib odobrio ovu ženidbu, poslao je svoju sestru Safiju da ode do Hatidže i porazgovara sa njom o predloženom braku. U međuvremenu, Nafisa je već završila "glavni dio posla," i Hatidža je očekivala posjetu iz kuće njenih budućih rođaka. Ljubazno je primila Safiju, ugostila je i kazala joj da je izabrala njenog (Safijinog) bratića za svog životnog druga bez ikakvih preduslova i rezervi. Safija je bila vrlo sretna zbog uspjeha svoje zadaće. Prije nego je napustila njezinu kuću, Hatidža joj je dala elegantnu haljinu na poklon, koju je ona primila sa izrazom velike radosti i zahvalnosti. 
Ebu Talib je onda odlučio da se vjenčanje obavi po tradicionalnim običajima . Kupio je darove za Hatidžu, i poveo svoju braću, Abbasa i Hamzu Hatidži u posjetu da formalno isprosi Hatidžu za svoga bratića. Hatidža je primila darove koje joj je Ebu Talib donio i naravno prihvatila je bračnu ponudu. Ove dvije strane su odmah odredile tačan dan sretnog vjenčanja. Sam Ebu Talib se pobrinuo da izvrši pripreme za brak svog voljenog bratića. Za tu blagoslovljenu priliku, on je iznio sve nasljeđene značajnije porodične stvari . Ovo je uključivalo i ogrtač i štap koji su pripadali Abdul Muttalibu, posljednjem vođi Beni Hašima. Mladoženja je obukao ogrtač i držao štap u ruci. Ebu Talib je stavio crni plemenski turban na mladoženjinu glavu i prsten od zelenog ahata na njegov prst. Prsten je svojevremeno pripadao Hašimu bin Abd Manaf bin Qusayy. 
Vjenčanju su prisustvovali svi poglavari Kurejša i velikaši Meke. Mladoženja je jahao plemenitog i uznositog konja, a mladi ratnici Beni Hašima su zamahivali sjajnim mačevima visoko iznad njihovih glava prateći ih od Ebu Talibove pa do Hatidžine kuće. Žene Beni Hašima su otišle ispred mladoženje, i već su bile u ugošćene u mladinoj kući.
Hatidžina kuća je bila osvjetljena mnoštvom svjetiljki. Unutar kuće, lusteri su visili na zlatnim lancima sa plafona, a svaki luster je držao sedam svjetiljki.Gosti su stigli u sami suton.

Svi su gosti čestitali Muhamedu Mustafi na njegovom vjenčanju, i poželjeli mu sreću. Čestitali su i njegovom amidži, Ebu Talibu, na upriličenoj svečanosti. A njih su se obojica zahvaliili svim gostima na iskrenim željama. 
Nakon gošćenja, svaki od gostiju je darovan počasnim svečanim odjelom, u skladu sa starovjekovnim običajem arapskog plemstva. Odmah potom, glavni upravitelj svečanosti je objavio da je mlada mlada spremna za polazak. Pred kućnom kapijom bila je spremna deva, opremljena bogatim bijelim ogrtačem. Svi su se gosti okupili u predvorju da isprate mladu do kućne kapije.

Vjenčanje Muhameda i Hatidže je sviju činilo sretnim ali Ebu Talibova radost nije imala granica. Bio je vrlo zabrinut iz želje da njegov bratić ima dobru ženu. Ova zabrinutost se preokrenula u čistu i nepomućenu radost kada mu se bratić oženio Hatidžom. Bolji par se nije mogao naći. Ebu Talib je zahvaljivao Allahu na sreći koju je Muhamedu podario, a sretni su bili i njegova braća Abbas i Hamza kao i svi ostali pripadnici roda Beni Hašim. Hatidža je dugo godina čekala savršenog čovjeka. Na kraju je njeno čekanje nagrađeno Muhamedovim dolaskom, i oni su bili sjedinjeni svetim brakom.

Porodično gnijezdo, koje su prvi svili hazreti Adem, a.s., i Hava, svoje savršenstvo je dostiglo u porodici Plemenitog Muhammeda, a.s., i hazreti Hatidže. Hatidžine ruke su ubrale ruže u njegovom sretnom domu, koji je bio poput Džennetske bašče, i tokom cijeloga života mu pružale bukete ljubavi i vjernosti. Na taj način ona je postala žena najsretnije porodice na ovom svijetu. Bila je toliko prefinjena i plemenita da je Allahov Poslanik, a.s., za nju rekao: „Ja sam, uistinu, opskrbljen njenom ljubavlju!“

Vjenčanje Muhameda, a.s., i hazreti Hatidže je bilo prvo i posljednje svoje vrste u svijetu. To je bilo jedino vjenčanje na cijelom svijetu koje je bilo ispunjeno božanskim kao i materijalnim blagodatima. To je bio brak koji je nemjerljivo i neprocijenljivo obilovao blagoslovima nebesa i zemlje.

Narednih godina njihovog braka, Muhammed je nastavio putovati sa Hatidžinim karavanima do Sirije.
Brak je otvorio novo poglavlje u životima Muhameda i Hatidže. Osnovna crta obvog “poglavlja” bila je sreća – najčistija vrsta sreće. Blagoslovljen srećom kakvom je njihov brak bio, blagoslovljen će biti i djecom. Njihovo prvo rođeno dijete bio je dječak koga su nazvali Kasim. Tada su po rođenju novorođenčeta Kasima, njegovog oca Muhammeda Mustafu, prozvali Ebul-Kasim – otac Kasimov - po arapskom običaju. Nakon njega rodila je kćeri, pa onda sina 'Abdullaha. Nosio je nadimke Tahir i Tajib. Obojica, Kasim i Abdullah, umrli su još kao bebe. Obojica sinova umrli su u Mekki, u ranom djetinjstvu, te zbog toga o njima nema mnogo podataka u biografskoj literaturi. Smrt djece veoma teško pada roditeljima, bilo gdje i bilo kada, pa je i Poslaniku, a.s., i njegovoj vjernoj supruzi Hatidži bilo veoma teško kada su umrli njihovi sinovi. Predislamski Arapi su, inače, imali jedan neljudski običaj, zakopavanje žive ženske djece. To su činili zbog toga što se u njihovoj paganskoj vjeri smatralo da ženska djeca donose nesreću porodicama u kojima se rađaju. Zato su, samo zbog nužne reprodukcije svoje nacije, ostavljali pokoju djevojčicu da živi kako bi mogla rađati djecu. Naravno, Poslanik, s.a.v.s., nikada nije ispoljavao bilo kakav oblik paganske religioznosti niti je učestvovao u njihovim obredima.[7]

U sredini u kojoj su ženska djeca zakopavana, smrt muške djece smatrana je još većom tragedijom. To su i mušrici iskoristili kada su Poslaniku upućivali prigovore. Oni su, naime, govorili da će Poslanik, s obzirom da su mu pomrla muška djeca, ostati ebter, tj. bez spomena i nasljednika. O tome se u suri El-Kevser govori u Kur'anu časnom: 'Mi smo ti (Muhammede), uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi (i prigovara ti zbog smrti tvoje djece) sigurno će bez pomena ostati.'

U svim sirama navodi se da je Poslanik, nakon stupanja u brak, od svoje supruge Hatidže dobio kao dar mladog roba koji se zvao Zejd ibn Harise. Ubrzo, Poslanik oslobođa Zejda i, s obzirom da su mu muška djeca umirala, uzima ga za svog posinka. Zejda su tada počeli zvati Zejd ibn Muhammed i on postaje stalni član Poslanikove porodice. Kasnije će Objava dokinuti taj običaj i regulisati propise u vezi s usvajanjem djece. Zejd ibn Harise je do kraja života bio ljubimac Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Od svih ashaba jedino je on po imenu spomenut u Kur'anu časnom (sura El-Ahzab, 37. ajet), što predstavlja posebnu počast. Poginuo je kao šehid u bici na Mu'ti, osme godine po Hidžri, noseći bajrak islama i hrabro se boreći protiv Bizantinaca i njihovih arapskih saveznika.

Fatima ez-Zehra' najmlađa je Poslanikova kćerka. Rođena je kada je Poslaniku bilo, otprilike, trideset i pet godina i njeno rođenje poklapa se s događajem u vezi s postavljanem Hadžeru-l-esveda prilikom rekonstrukcije Kabe. U toj godini Poslanik se, s obzirom da je njegov amidža Ebu Talib imao brojnu porodicu pa mu je trebalo pomoći, dogovorio s amidžom 'Abbasom da svako od njih uzme u svoju kuću po jedno Ebu Talibovo dijete: Poslanik je uzeo Aliju, r.a., a 'Abbas Dža'fera. Tako je hazreti Fatima odrasla igrajući se s hazreti Alijom jer su njene sestre bile udate i prešle su u kuće svojih muževa. Hazreti Fatima bila je dražesno i Poslaniku posebno drago biće. O njoj i njenim vrlinama Poslanik je izrekao više hadisa. Kada je odrasla Poslanik ju je vjenčao za Aliju, r.a. To se desilo godinu dana nakon Hidžre. Njihov bračni život počeo je godinu dana kasnije. U tom braka rođeni su Poslanikovi unuci: Hasan, Husejn i Muhsin, te unuke: Ummu Kulsum i Zejneb. Hazreti Fatima, r.a., preselila je na ahiret šest mjeseci poslije oca, tj. trećeg ramazana jedanaeste godine po Hidžri. Preko njenih sinova hazreti Hasana i Husejna, r.a., nastavljeno je potomstvo posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Prije nego je primio svoju Poslaničku misiju, Muhamed je provodio dane i noći u molitvi i razmišljanju, kod kuće i u pećini Hira. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami. Utočište je pronašao u maloj pećini na vrhu jednog od mnogobrojnih brda u širem području Meke, nekoliko kilometara sjeverno od Kabe. Brdo je danas poznato po imenu ''Džebelun-Nur'' što na arapskom znači ''Brdo svjetlosti''. Pećina Hira u kojoj je boravio nalazi se nekih desetak metara ispod samog vrha, usmjerena tačno u pravcu Kabe. Svake godine bi na početku mjeseca ramazana uzeo nužnu opskrbu u hrani i vodi, te bi otišao u Hiru kako bi tamo u osami, postu, razmišljanju i ibadetu proveo čitav taj mubarek mjesec. Kasnije je, kada bi ga pitali o načinu njegova ibadeta za vrijeme tih boravaka u pećini, izbjegavao direktan odgovor, tako da je za većinu nas odgovor na to pitanje ostao tajnom. Dragi Allah jedino zna cjelinu mudrosti i savršene ljepote toga ibadeta i svrhu njegove tajnovitosti, a mi jedino možemo zamisliti kako je boravak u pećini čitav mjesec u postu i ibadetu Bogu, izdvojen od griješnosti i duhovne zamućenosti svakodnevnog neznabožačkog života, Muhammedovu, alejhisselam, plemenitu nutrinu uglačavao do savršene sjajnosti i mudrost njegovu izoštravao do nivoa prefinjene britkosti. Ovim putem su, voljom dragog Allaha, Muhammedovo, alejhisselam, plemenito srce, duh njegov i duša njegova nekoliko godina bili pripremani za plemenitu zadaću koja mu je još u ezelu bila povjerena. Kur'an nam je kasnije sasvim jasno potvrdio da Muhammed, alejhisselam, u tim periodima osame u pećini Hira nije znao kakva mu se deredža priprema u neposrednoj budućnosti:
Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali, ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga ... (28:86).

Nakon što bi upotpunio mjesec ramazan boraveći u Hiri, krenuo bi nazad u Meku pri čemu bi prvo obavio obredno kretanje oko Kabe (tavaf) sedam puta i tek onda išao kući.
Stigao je ramazan 610. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, godine u kojoj je Muhammed, alejhisselam, navršio četrdeset godina. Uobičajeno je otišao u Hiru. Moguće da mu je izgledalo da će i taj ramazan proteći ''uobičajeno'', onako kako je bilo i prethodnih godina, sve dok jedne mirne blagoslovljene noći u zadnjoj njegovoj dekadi, u tišini mubarek pećine Hira nije osjetio još nečije prisustvo. Iznenada se pojavio niotkuda, izgledao je kao savršeno stvoreni mladić izuzetne ljepote i energično je zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! Začuđen iznenadnim prisustvom tajanstvenog neznanca i još više njegovom naredbom, Muhammed, alejhisselam, samo mu je odgovorio: ''Ma ene bi kâri'in (Ja nisam učač).'' Mladić mu je tada prišao, obgrlio ga i stisnuo toliko snažno da je Muhammed, alejhisselam, pomislio da će mu duša iz tijela izaći, nakon čega mu je ponovo zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! I dalje zbunjen zbog čega mu ovo naređuje, Muhammed, a.s., ponavlja da on ne zna čitati, nakon čega ga mladić ponovo stisne. To se ponovilo ukupno tri puta, da bi nakon trećeg stiska mladić izrekao sljedeće znamenite riječi, prve ajete časnoga Kur'ana:

Ikre' bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara), halekal insane min 'alek (stvara čovjeka od ugruška)! Ikre' ve Rabbukel ekrem (čitaj, plemenit je Gospodar tvoj), el-lezi 'alleme bil-kalem (koji poučava peru), 'allemel insane ma lem ja'lem (koji čovjeka poučava onome što ne zna). (96:1-5)

Tada je Muhammed, alejhisselam, shvatio da se od njega ne očekuje da čita već da uči, tj. da ponavlja riječi koje mu na ovaj način dolaze. Ponovio je sve onako kako mu je mladić proučio i odmah je osjetio da su mu se riječi urezale duboko u srce tako da ih više nije mogao zaboraviti. Nakon toga je neznani mladić otišao, a Muhammed, alejhisselam, je, bivši veoma uplašen ovim tajanstvenim i neobičnim iskustvom, želio što prije pobjeći iz pećine. Izašao je vani i prešavši preko male zaravni na vrhu brda, žurno krenuo niz padine Džebeli-Nura ka dolini. Kada je bio na sredini padine ponovo je čuo poziv, ali ovog puta iznad sebe, sa nebesa: ''Muhammede, ti si Poslanik Božiji, a ja sam Džibril''! Pogledao je iznad sebe i na nebesima vidjeo svoga maloprijeđašnjeg posjetitelja, koji se sada pojavio u svome nebeskom obliku, ali još uvijek prepoznatljiv, pojave tako velike da je prekrio čitavo obzorje. Na koju god stranu je pogledao, Muhammed, alejhisselam, je vidjeo Džibrilov lik. Sada mu je postalo sasvim jasno da ga nije posjetio običan čovjek, već melek.
Naposljetku melek Džibril iščeznu, a Muhammed, alejhisselam, žurno krenu kući. Došavši doma pun straha, samo je legao u postelju i zatražio od hazreti Hatidže da ga pokrije ćebetom. Ona je bila veoma začuđena njegovim iznenadnim prijevremenim dolaskom u stanju tolike uznemirenosti, ali je strpljivo sačekala neko vrijeme gledajući svoga voljenog muža kako od straha drhti ispod ćebeta, sve dok ga strah nije minuo kada joj je ispričao šta mu se sve desilo.

Nakon kratkog perioda, Džebrail alejisselam se još jednom javio Muhammedu, alejhisselam, i prenio mu drugi ajet Objave:

“O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! “ (El-Muddasir-Pokriveni; ajeti 1-3)

Božija zapovijed da “ustane i opominje " je Muhammedu, a.s., bio je znak da započne svoj zadatak. Džebrail alejhisselam mu je rastumačio njegove nove dužnosti od kojih je najvažnija bila da iskorijeni obožavanje lažnih bogova I da postavi zastavu Tewhida - principa Jedinstva Stvoritelja – u cijelome svijetu; I imao je za obavezu da pozove čovječanstvo u Istinsku Vjeru Islama. Islam znači predanost Allahu dž.š. i svjedočenje da je Muhammed Njegov rob I Njegov Poslanik.

“ Elif-lam-ra.Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Sura Ibrahim-ajet 1)

Muhammed sallalahu alejhi ve selleme je morao da izvede čovječanstvo iz dubokih tmina na svjetlo. Kako da Muhammed izvede čovječanstvo iz Dubokih Tmina na Svjetlo? Allah džellešanuhu odgovara na ovo pitanje u Kur’ani Medžidu sljedećim ajetom: “ Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči I da vas ono što niste znali nauči. (El-Beqare –151)

Te večeri Muhammed, a.s., se vratio kući svjestan svoje nove dužnosti da “ ustane i opominje” Morao je da javno propovijeda Islam, Allahovu vjeru, cijelome svijetu a trebao je početi od svog vlastitog doma – od svoje supruge. Muhammed je ispričao Hatidži o Džebrailovoj drugoj posjeti, i dužnosti koju mu je Allah dž.š. dao, da i nju pozove u Islam. Za Hatidžu je dosadašnji život i besprijekoran moral njenoga supruga bili neupitna potvrda da je on zaista Božiji Poslanik, i ona je odmah primila Islam. Ustvari, između nje i Islama, već je od ranije postojala "sklonost". I zato ga je, kada joj je Muhammed, a.s., predočio Islam, ona odmah prigrlila. Vjerovala je da je Stovritelj Jedan i da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik , I posvjedočila je: “Svjedočim da nema Boga sem Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. “

Ona je bila prva, baš prva koja je posvjedočila vjeru u Jeninog Boga i ona je bila prva koja je posvjedočila da je Muhammed Božiji Poslanik cijelome čovječanstvu. Muhammed je “upoznao” Hatidžu sa Islamom. Pojasnio joj je Njegovo značenje, i uveo je u Islam. Kazao joj je da su pokornost i ljubav prema Allahu dž.š. najvažniji u cijelom sistemu koji je nazvan Islamom.

Zatim je, kako bilježe neke predaje, Muhammed, a.s., pokazao Hazreti Hatidži kako da uzme abdest i kako da uči. Oboje su uzeli abdest i obavili namaz. Nakon namaza bi se zahvalili Allahu dž.š. što ih je darovao blagoslovom Islama. Također bi mu se zahvalili za blagoslov molitve (namaza) kroz koji ih je su Mu se mogli obratiti. Uskoro će Hatidža otkriti da je molitva bila "Kapija" Allahovog Oprosta i Milosti. Ponizni Allahovi robovi moraju proći kroz ovu "Kapiju" da bi došli do Njegove zaštite i da bi pridobili Njegov oprost i milost.

Hatidža je prvi Musliman - prva koja se uz svoga supruga pokorila Allahu dž.š. Bez obzira ko sakuplja listu prvih vjernika, njeno ime će uvijek biti na vrhu liste. Niti jedan historičar nije niti ne može promijeniti ovu činjenicu. Čast Prvog sljedbenika Poslanika Muhammeda, a.s., pripada Hatidži, i biće njena vječno.

Shodno principu postepenosti, prve objave su se odnosile na Muhammeda, alejhisselam, lično kao i na njegovo najintimnije okruženje. Odatle je sasvim razumljivo što su, kako predaje kazuju, upravo članovi njegovog domaćinstva bili i prvi sljedbenici nove vjere, pa je kako smo već naveli, prva žena koja je primila islam u Meki bila Poslanikova, alejhisselam, supruga hazreti Hatidža a prvi muškarac hazreti Ali ibn Ebi Talib. Odmah za njima u islam su ušli i Zejneba, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima i Zejd.

Druga osoba koja je primila islam, koliko je nama znano, bijaše hazreti Ali ibn Ebi Talib. Imao je tada samo deset godina, ali već bijaše izuzetno intelegentan i mudar, a Muhammeda, alejhisselam, neizmjerno voljaše otkako je znao za sebe, budući da je boravio u njegovoj kući još od najranije mladosti i provodio više vremena s njim nego li s rođenim ocem Ebu Talibom. Naravno da je i Muhammed, alejhisselam, izuzetno volio i bliskim držao hazreti Alija.
U Nehdžu-l-Belagi (Staza rječitosti), str. 158-160. Može se pročitati govor Hazreti Alije u kom pomno opisuje svoj život i odnos prema Poslaniku,a .s.

Svjedočenje jednoće dragoga Boga i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika samo je kratak period vremena bio jedini zahtjev kojeg je morao ispuniti svaki musliman, jer ubrzo nakon što je okončan period prekida objavljivanja, plemeniti melek Džibril se pojavi Muhammedu, alejhisselam, i udari svojom petom u zemlju izazvavši čudesno izviranje vode. Melek potom uze abdest tom vodom te klanja namaz (salat) poučivši tako Muhammeda, alejhisselam, kako se pravilno uzima abdest i klanja namaz. Zapamtivši sve to Poslanik ode kući, pouči Hatidžu naučenom i zajedno klanaše prvi namaz. Koliko je nama poznato u to doba klanjala su se samo dva namaza dnevno,[8] jedan po danu i jedan naveče, pri čemu se lice okretalo u pravcu Mesdžidul-aksaâ (Bejtul-makdisa) u Jerusalimu. Muslimani su u prvo vrijeme klanjali namaze uglavnom sami, skriveni u svojim kućama od neželjenih pogleda, a ponekad bi se okupili u nekom od klanaca na periferiji Meke i tamo klanjali.

Kada su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni ajeti: ... I opominji rodbinu svoju najbližu (26:214), on ih je shvatio kao svoju dužnost da okupi svoju rodbinu i sve ih zajedno pozove u islam. Ovaj skup je bio veoma znakovit, kako po jednom od čuda (mu'džiza) Muhammeda, alejhisselam, tako i po tome što je on iznjedrio poseban položaj Alija ibn Ebi Taliba u rodbini Poslanikovoj.

O ovome u knjizi Ebu Bekra Siradžuddina o Poslanikovom životu se navodi:

... Nakon objave ajeta: I svoju najbližu rodbinu ti opominji, Poslanik je zovnuo Alija i rekao mu: "Bog mi je naredio da opomenem svoju porodicu, svoj najbliži rod, a taj zadatak prevazilazi moju snagu. Ipak, spremi hranu, jedan ovčiji but i šolju mlijeka, pa okupi Beni Abdul-­Muttalib, da im kažem šta mi je naređeno." Ali je učinio tačno ono što mu je bilo rečeno, ni više ni manje, i većina članova roda Hašim, negdje oko četrdeset ljudi, došli su na jelo.
"Kad su se okupili," pričao je Ali, "Poslanik mi je rekao da prinesem hranu koju sam pripremio. Onda je on uzeo komad mesa, zagrizao ga i ponovo bacio u posudu, govoreći: 'Uzmite u ime Boga.' Ljudi su jeli na smjenu, po nekoliko u isto vrije­me, sve dok se svi nisu najeli.'' "Ali'', pričao je Ali, "nisam mogao primi­jetiti da se išta promijenilo na hrani osim što je bila iščopana rukama, a života mi, da je namjesto njih sviju bio samo jedan čovjek, mogao je po­jesti sve što sam stavio pred njih. Onda je Poslanik rekao: 'Podaj im da piju', pa sam im donio šolju i svaki se dobro napio, iako je jedan čovjek mogao popiti cijelu šolju. Kad je Poslanik zaustio da im se obrati, Ebu Leheb ga preduhitri i reče: 'Vaš je domaćin bacio čini na vas,' i svi se raziđoše prije nego što je on mogao doći do riječi.''
Slijedećeg dana Poslanik je rekao Aliju da uradi isto što je uradio i prethodnog dana. Tako je pripremljeno još jedno slično jelo i sve je bi­lo kao i ranije, samo što je ovaj put Poslanik bio na oprezu, te im se uspio obratiti. "Sinovi Abdul-Muttalibovi," rekao je, "ne znam da je ije­dan Arap donio svome narodu učenje plemenitije od moga. Nudim vam najbolje od ovoga i budućeg svijeta. Bog mi je naredio da vas pozovem u okrilje Njegovo. Ko će mi, onda, od vas pomoći u ovome, da mi bude brat, izvršitelj i nasljednik?" Nastupila je tišina među pozvanima. I Džafer i Zejd su mogli govoriti, ali su znali da njihov islam nije sporan, i da su se sastali zbog drugih, a ne zbog njih dvojice. Pa kad i dalje niko ne progovori, trinaestogodišnji Ali se osjeti pozvanim da se on oglasi: "Bo­žiji Poslaniče, ja ću ti biti pomoćnik." Poslanik je spustio ruku na Alijev vrat i rekao: "Ovo je moj brat, izvršitelj i nasljednik među vama. Slušaj­te ga i povinujte mu se." Ljudi ustadoše na noge, smijući se i govoreći Ebu Talibu: "Evo ti je naredio da slušaš svoga sina i da mu se povinu­ješ.''[9]
Od Poslanikovih tetaka jedino Safija nije oklijevala da krene njegovim putem, što je učinio i njen sin Zubejr, ali njezinih pet sestara nisu se mogle odlučiti. Arvin (Ervin) je stav bio tipičan za sve njih, znala je reći: "Če­kam da vidim šta će mi sestre uraditi." S druge strane, njegova strina, Ummul-Fadl, žena kolebljivca Abbasa, bila je prva žena što je primila islam nakon Hatidže. Nije joj trebalo dugo da još tri svoje sestre dovede Muhammedu - Mejmunu, svoju pravu sestru, i dvije polusestre, Selmu i Esmu. Džafer je odrastao u kući Ummul-Fadl i baš tu je upoznao i zavolio Esmu, kojom se nešto ranije i oženio, a Hamza se oženio njenom sestrom Selmom. Među prvima što su se odazvale bila je i Umm Ejmen. Za nju je Poslanik rekao: "Ako ko hoće da oženi ženu iz Dženneta, neka oženi Umm Ejmen",[10] što je čuo Zejd i duboko primio srcu.

Kurejšije Mekke nisu bile spremne prihvatiti ideje islama. Možda nisu bili intelektualno sposobni da ih shvate. Smatrali su ih očiglednim svetogrđem. Tada su i odlučili da se suprostave Muhammedu a.s. (neka Allah dž.š. blagoslovi njega i njegovu porodicu) i unište “herezu” (krivovjerje) zvano Islam prije nego pusti korijenje i postane održiva. Njihov zdrav razum zamućivala je njihova izopačenost, gramzljivost, paranoja i iskrivljeno shvatanje. Vodio ih je oholost- ponos koji prevazlazi ljudskost, i njihov čvrsti materijalizam da se odluče suprostaviti se Muhammedu s.a.v.s. i Islamu. Ovom odukom, Kurejšije su objavile svoju namjeru da se bore do posljednje kapi krvi, u odbrani svojih idola kao i u odbrani svog ekonomskog i društvenog sistema, koji im je osiguravao privilegije. Odlučivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratića. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo budući da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sačuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova među Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše čvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vođe pa pokušaše stvar riješiti na miran način. Posmatrajući svijet isključivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožački poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveći imetak i postave ga na najmoćniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga čemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratića i obrati mu se, kako većina predaja govori, u smislu sljedećih riječi: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veći nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeća izvijesnu nelagodu zbog mogućnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah je srce svoga Poslanika učinio odanim i čvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim riječima: ''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''! [11]

Mekka je bila po tom pitanju u ratnom stanju! Kurejšije su započele pohod protiv Islama, mučenjem i progonjenjem Muslimana. Na početku progonjenje Muslimana je bilo ograničeno na uvrede, izrugivanja ismijavanja, ali kako je vrijeme prolazilo, Kurejšije su prešle sa nasilnih riječi na nasilna djela. Nadali su se da će kroz nasilje uspjeti uništiti ili barem poljuljati vjeru Muslimana. Ustezali su se da nanose uvrede Muhammedu a.s. lično iz straha od odmazde ali nisu su se ustručavali da vrijeđaju Muslimane nižeg društvenog položaja. Dugo vremena ti Muslimani su nosili teret bijesa i neprijateljstva Kurejšija.

Kao i svi muslimani, Hatidža, r.a., je mnogo toga podnijela na putu Istine. Svojim očima je gledala smrtne muke Sumejjine – prvog šehida u Islamu. Gledala je sva mučenja i sama ih podnoseći. Gledala je i doživljavala muke njenog supruga, njene djece, muslimana.[14]

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo, ugostio ih i kod njega su našli smirenost i sigurnost kakvu nisu pronašli u svojoj zemlji među svojom rodbinom.

Ovi muslimani su ostali u Abesiniji tri mjeseca. Za to vrijeme u Mekki dogodio se veliki preokret u životu muslimana, javile su se prilike kakve prije nisu postojale, a koje su bile razlog buđenja većih ambicija kod muslimana kada je bio u pitanju poziv u Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru. U tom periodu islam je primio Hamza b. Abdil-Muttalib, amidža Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon toga, Svevišnji Allah je učinio Hamzina prsa prostranim za islam, pa je bio istinski vjernik, postojan u Allahovoj vjeri. Hamza je bio jedan od najsnažnijih i najodvažnijih kurejšijskih mladića. Kurejšije su shvatile da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Hamzinim prihvatanjem islama ojačao, da će ga njegov amidža braniti od napada pa su se ustegli od pojedinih načina zlostavljanja Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon Hamzinog primanja islama, islam prima i Omer b. El-Hattab.[12]
Ubrzo su idolopoklonici Mekke pribjegli novoj metodi borbe protiv muslimana: izolaciji muslimana, prekidu svake veze s njima. To je bio razlog ponovnog vraćanja muslimana u Abesiniju ali sada u većem broju nego prvi puta. Sada ih je bilo osamdeset dva ili tri muškarca i četrnaest žena, ne računajući njihovu malu dječicu. Ponovo su se našli u sigurnosti i blagostanju. To je druga hidžra u islamu koja se dogodila prema većini historičara 616.godine.

Hatidžina vjera, dobrota i milosrdnost su bili općepoznati. A kad je morala da živi kao prognanik, ljudi su otkrili i upozanali da je Hatidža i strpljiva u tegobi, i puna volje da se bori. Podnosila je tegobu ustrajno, a borila se protiv očaja i gubitka volje, i savladavala ih. Cijeli njen život bio je protkan nadom. Nada se nimalo nije uklapala u okolnosti pod kojima je Hatidža tada živila. Ali ne i za nju. Njena nada je bila nepobjediva i jednostavno je prelazila na druge ljude. Ona je klonula srca, ohrabrivala nadom. Radovaće se Allahovoj nagradi i milosti I tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (Kur’ani Medžid,Sura 3; ajet 174)

Hatidža je bila obradovana Allahovom nagradom i  milošću. Bila je darovana obilato.
Jedva da su se počeli oporavljati od teškoća života u planinama, skrivanja tokom tri godine, kad se Hatidža supruga, saputnik i prijatelj Allahovog Poslanika, a.s., i dobrotvor Islama i Muslimana, razboljela. Bolest joj je bila kratka i smrtna. Cijelog svog života živila je u obilju i raskoši, ali posljednje tri godine u prognanstvu, prekomjerna okrutnost neizbježno su od Hatidže uzeli svoj danak. Kao što smo već i ranije pomenuli , Hatidža je bila prva od žena koja je posvjedočila da je Allah Jedan , i da je Muhammed Njegov Poslanik. Slava i čast Prvog Vjernika na svijetu, njoj pripadaju vječno.

Kako je rastao pritisak neprijatelja na Islam, Hatidža je žrtvovoala svoju udobnost, zdravlje i svoj dom za Islam; i na kraju žrtvovala je i svoj život. Bez sumnje, da je ostala živiti u svojoj raskošnoj kući u Mekki, okružena svojim služavkama, mogla je živjeti još godinama. Ali, ona je više voljela ostati uz svoga supruga i njegov rod, i dijeliti sa njima gorčine života.Tokom opsade, morala je pretrpjeti ne samo bol od gladi i žeđi, već i ekstremne vreline ljeti i hladnoće zimi; ali se ipak nikada nije požalila svome suprugu na sve ovo. Bilo da su bila dobra ili lošija vremena, bilo da je bila u obilju ili nemala ništa, uvijek je bila vedra. I nikadanije bila zlovoljan zbog oštrina I neimaština. Njena je narav bila neiscrpan izvor utjehe, hrabrosti i snage za njenog supruga tokom teških trenutaka njegovog života. 

Nakon ove teške blokade i izolacije muslimana od mušrika, Hatidža, r.a., se razboli u svojoj 65. godini života. U njenoj smrtnoj bolesti, uvijek je uz nju bio Poslanik, a.s., Fatima i Ummu Kulsum, r.a. Za vrijeme godina opsade, Hatidža je potrošila svo svoje bogatstvo kupujući životne potrebštine kao što je hrana i voda, za rod svoga supruga. Kad se vratila svojoj kući, sve je bilo potrošeno do posljednjeg novčića; a kad je umrla, u kući nije bilo dovoljno novca ni da joj se kupi ćefin. Ogrtač njenog supruga, poslanika Muhammeda, a.s., kako bilježe neki historičari, je upotrebljen kao ćefin za nju, i u njemu je Hatidža i sahranjena.

Muhammad ibn Ishak, u životopisu Poslanika a.s., kaže da kada je ponovo otpočela Božija Objava, nakon prekida Objave poslije druge posjete Džebraila a.s.,Hazreti Hatidža je primila nagradu i selam od Allaha Uzvišenog.
Muhammedu je poruka stizala preko Džebraila a.s., a kada ju je Poslanik prenio Hatidži, rekla je: "Allah je Mir(as-Salam), i od Njega je sav Mir, Ii neka je Selam na Džebraila."

Muhammed će se zauvijek Hatidže sjećati sa naklonošću, zahvalnošću i ljubavlju. Dok je bila bolesna, prebdio bi cijelu noć pored nje, njegujući je, tješeći i moleći se za nju. Kazao joj je da joj Allah obećao Vječnu Sreću, i da je za nju od bisera u Džennetu izgradio kuću. Do jutra, njeno krhko tijelo nije više moglo izdržati napade groznice I njena sveta i plemenita duša je napustila ovaj svijet i otišla ka svome odredištu u Džennetu. Njena je smrt ispunila Polsnaikovo srce tugom. 

Hatidža je preselila 10 Ramazana desete godine po Objavi Islama. 
Hatidža je sahranjena u Hujunu poviše Meke. Muhammed Mustafa, sam Allahov Poslanik, je sišao u njen mezar i legao u njega nekoliko trenutaka. Zatim je pomogao ostalim ožalošćenim da spuste njeno tijelo u mezar. Nakon dženaze, poravnao je zemlju na njenom mezaru. 
Tako je umrla Hatidža, prva žena koja je uzvjerovala u Jedinstvo Stvoritelja.
Neka je Selam na Hatidžu, kojoj je Allah Uzvišeni poslao Svoje selame i pozdrave. 
Neka je Selam na Hatidžu za koju je Allah Uzvišeni podigao biserni dvorac u Džennetu. 
Neka je Selam na Hatidžu, najbolju od žena, I predvodnicu svih žena. 

Hatidža je preselila 619 godine .Jedan mjesec nakon njene smrti, Muhammed je morao pretrpjeti još jedan udarac, umro je Ebu Talib, njegov amidža i zaštitinik. Godinu njihove smrti nazvao je “Godinom Tuge”.

Priredio: Esad Bajić

Izvor: www.medzlis-konjic.com

[1] Biharul-envar, sv. 16, str. 26.

[2] Sire Ibn Hišam, sv. 4, str. 199.

[3] Biharul-envar, sv. 16, str. 9.

[4] Tezkiretul-havas, str. 302; Biharul-envar, sv. 16, str. 14.

[5] Biharul-envar, sv. 16, str. 65.

[6] Sefinetul-bihar.

[7] Esmir M. Halilović, Poslanikove supruge

[8] Esmir M. Halilović, Poslanikove supruge

[9] Leydensko izdanje Ta'rihur-rusuli vel-muluki od Muhammeda ibn Džerira et-Taberija, 1171

[10] Leydensko izdanje Kitabut-Tabaqat el-Kebir od Muhammeda ibn Sa'da, VIII, 162.

[11]  Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'' str. 49, 50.

[12] Es-siretu en-nebevijje, 1/365.

Zadnji put promijenjen: petak, 25 Maj 2018 14:35
×

Log in