Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Znamenite ličnosti

A A A
Biografija Allame Tabatabaija

Biografija Allame Tabatabaija

Allame sejjid Muhammed Husejn Tabatabai, r.a., rođen je 1281. godine po Hidžri u Tabrizu u pobožnoj i obrazovanoj porodici. Otac mu je merhum Hadži Mirza Aga Tabatabai – čertnaesta generacija nakon merhuma Siradžuddina Abdulvehhaba,[1] pretka azerbejdžanskih Tabatabaija – a živio je oko 1300. g. po H. u Tabrizu.

Otac merhuma Allame bio je učenjak i vjersko lice, a ubrajao se u zemljoposjednike Tabriza. Povezao se sa porodicom Jahjevi, također iz Tabriza. Allame ostaje bez majke u petoj godini, a u devetoj gubi i oca.[2] Brigu o njemu i njegovom bratu na sebe preuzima čovjek iz očeve porodice, u skladu sa oporukom njihovog oca. Ubrzo nakon očeve smrti odlazi u mekteb, a nakon određenog vremena šalju ga u školu. Međutim, poslije nekog vremena, u skladu sa određenim interesima, napušta školu da bi u kući prisustvovao privatnim časovima vrlog znalca šejha Muhammeda Alija Sarabija.[3] Istovremeno uči uobičajene predmete i arapsku književnost kod poznatog učitelja tog vremena Age Mirze Alija Nekija Hattata, a upoznaje se i sa tehnikom kaligrafije, u čemu postiže veliko umijeće. Za šest godina, dakle od 1290. do 1296., izučio je knjige Golestan i Bustan od Sadija, te Nesab, Ahlake mosavvar, Anvare Sohejli, Tarihe Mo‘džam, Manšeate Emir Nezam i Iršad al-hisab, istovremeno se predajući više od svega učenju Kur'ana.

Zbog velike ljubavi i želje[4] koju gaji prema sticanju znanja i islamskog nauka, od 1297. do 1304., dakle za osam godina, merhum Allame savladao je knjige nivoa: Emsile, Sarfe Mir, Tasrif, ‘Avamil, Enmuzedže Samedije, Šarhe Sujuti, Džami, Mugni, Mutavvel, Šarhe Lom'e, Makasib, Me‘alim, Kavanin, Resail, Kifaje, Resaleje manteke kobbra, Hašijeje Molla Abdullah, Šarhe Šamsije, Šarhe Ešarat, Kašf al-murad i druge, koje obuhvataju teme sintakse, etimologije, retorike, fikha, metodologije islamskog prava, logike, filozofije i teologije.[5]

1302. g. po H., dok je bio zauzet učenjem i časovima, i kada je imao 21 godinu, otvorio mu se put za pripremu stupanja u brak i ženi se kćerkom merhuma Hadži Mirze Mehdija Tabatabaija Mahdevija, koji bijaše jedan od rođaka njegova oca. Dvije godine nakon ženidbe, dakle 1304., sa bratom, ženom i sinom Muhammedom, završivši obrazovanje u Tabrizu, odlazi u Nedžef.

 

Obrazovanje i samoizgradnja u Nedžefu

U Nedžefu Allame prisustvuje predavanjima merhuma ajaullaha Age Šejha Muhammeda Husejna Isfahanija, gdje izučava usul u razdoblju od šest godina, kao i specijalizaciju fikha u razdoblju od četiri godine. Osam godina pohađa specijalizaciju fikha pred ajatullahom Nainijem, kao i jedan ciklus specijalizacije nauke o principima fikha. Malo je prisustvovao i časovima fikha kod merhuma ajatullaha Age Sejjida Ebu-l-Hasana Isfahanija, a općenitosti nauke o prenosiocima predaja (ridžal) uči kod merhuma ajatullaha Hudždžeta Kuhkamareija.[6]

Filozofiju uči pred čuvenim filozofom onog vremena merhumom Aga Sejjidom Husejnom Badkubeijem. Pred njim je šest godina učio Manzumu od Sabzivarija, Asfar i Maša‘ir od Mulla Sadre, te ciklus Šifaa od Ibn Sine, knjige Usuludžija i Tamhid od Ibn Turkea te Ahlaq od Miskevejha.

Na preporuku merhuma Badkubeija, prelazi jedan ciklus diskurzivne aritmetike, zatim ciklus geometrije ravni i prostora, kao i diskurzivne algebre pred merhumom Aga Sejjdom Ebu-l-Kasimom Hansarijem, koji je bio vješt matematičar.[7]

U svom životu merhum Allame susretao se s različitim usponima i padovima i nalazio se u različitim uvjetima, ali ga je ipak uvijek nevidljiva ruka spašavala iz opasnih prilika te bi ga – kako je sam imao običaj kazati – iz hiljadu prepreka tajnovita sila izvlačila i usmjeravala prema cilju.[8]

Merhum Allame je u Nedžefu boravio oko jedanaest godina. Pored izučavanja fikha, usula, matematike, filozofije, ridžala i tefsira, bio je veoma uporan i ozbiljan u praktičnoj gnozi i redovno je odlazio pred velikog učitelja merhuma hadži Mirzu Alija Agu Kazija, opskrbljujući se, posredstvom blagodati njegovog morala, obilnom poputninom u smjeru duhovnog putovanja i ukrašavanja vlastite duše, stigavši do uzvišenih razina i položaja morala i irfana (gnoze). O svom dolasku u Nedžef i studiranju u tom svetom naučnom centru Allame piše: “Kada sam krenuo iz Tabriza u Nedžef s namjerom da nastavim obrazovanje u islamskim naukama, o Nedžefu nisam znao ništa. Nisam znao kamo da idem ni šta da činim. U putu sam uvijek razmišljao o tome šta da učim, čiji učenik da budem i koji put i metodu da odaberem, kako bi to bilo povod Božijeg zadovoljstva. Kada sam stigao u Nedžef, pri ulasku se okrenuh prema Kibli i mezaru Imama Alija te rekoh: ‘O Ali, pred tebe sam došao da bih nastavio školovanje, ali ne znam koju metodu da prihvatim i koji program da izaberem. Tražim od tebe da me uputiš u ono u čemu je dobrobit.’ Iznajmio sam stan i nastanio sam se. Tih dana, prije negoli sam počeo sa učenjem, sjedio sam u stanu i razmišljao o svojoj budućnosti. Iznenada, neko pokuca na vrata. Otvorih. Vidjeh da jedan od velikih alima stoji pred vratima. Nazvao je selam i ušao. Sjeo je u sobu i izrazio mi dobrodošlicu. Imao je veoma privlačno i svijetlo lice. Počeo je razgovor potpuno prisno i prijatno ostvarivši blizak kontakt sa mnom. U toku razgovora naveo mi je stihove i rekao nešto u ovom smislu: ‘Čovjek koji dolazi u Nedžef da stekne znanje, dobro je da pored obrazovanja razmišlja i o ukrašavanju i usavršavanju svoje duše. Ne smije zanemariti svoju dušu.’ To je rekao i otišao. Na tom sam mjestu bio oduševljen njegovim islamskim moralom i ponašanjem. Kratak i prodoran govor tog Božijeg učenjaka ostavio je takav utisak na moju dušu da sam spoznao svoj budući program. Dok sam bio u Nedžefu, nisam prestao bivati u društvu tog bogobojaznog učenjaka. Sudjelovao sam na časovima morala i okorištavao se njegovim prisustvom. Taj veliki učenjak bio je hadži Mirza Ali Aga Kazi, r.a.”

Allame je zbog materijalnih neprilika bio prisiljen da 1314. g. po H. napusti Nedžef i vrati se u Iran, u svoj rodni grad Tabriz, gdje je boravio više od deset godina. Te godine on naziva razdobljem duhovnog gubitka, zato što se zbog nastalog stanja morao posvetiti običnoj svakodnevnici zarađivanja za život, baveći se zemljoradnjom, što ga je odvojilo od učenja i naučnog razmišljanja, čemu je mogao posvetiti sasvim malo vremena, zbog čega je – kako sam naglašava – bio u stanju unutrašnjeg nemira i tegobe.[9]

Na kraju, 1335. g. po H. napušta svoj rodni kraj i prelazi u naučni vjerski centar (Houza). Ova selidba ujedno je i prekretnica u njegovom naučnom i duhovnom životu i preokret u racionalnim znanostima i tefsiru u naučnom vjerskom centru u Komu. Budući da je nakon potrebnog razmatranja osjećao potrebu da se u naučnom centru posveti pažnja racionalnim i filozofskim raspravama, kao i tumačenju Kur'ana, uz sve moguće prepreke koje su postojale, do kraja života je bio posvećen tome i, hvala Uzvišenom Bogu, zahvaljujući blagodatima tog naučnog pokreta, u oblastima tefsira Kur'ana i racionalnih znanosti u naučnim vjerskim centrima imamo učenike ovog velikana koji za sobom ostavljaju važna djela, a naučni centar je do te mjere uznapredovao u tefsiru i drugim naučnim i racionalnim oblastima da je dosad održano nekoliko specijaliziranih ciklusa predavanja iz tefsira, kao što je osnovana i posebna katedra za racionalne znanosti.

 

Djela Allame Tabatabaija

Merhum Allame Tabatabai, pored toga što se bavio predavanjem različitih naučnih oblasti, posebno tefsira i filozofije, imao je vremena i za pisanje. Svako njegovo djelo ima ogroman učinak i blagotvorno je u oblasti religijskih istraživanja. U nastavku navodimo njegova djela:

1. Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, tefsir u 20 svezaka, koji slovi kao njegovo glavno djelo;

2. Osule falsefe va raveše realism;

3. Hašijeje bar Asfare Sadru-l-mute'ellihin, djelo koje je štampano sa drugim izdanjem Asfara;

4. Mosahebat ba ostad Henry Corbin;

5. Resale dar hokumate eslam;

6. Hašijeje Kifaje;

7. Resale dar kovve ve 'akl;

8. Resale dar esbate zat;

9. Resale dar af'al;

10. Resale dar sefat;

11. Resale dar vasaet;

12.  Al-Insan qabl al-dun'ja;

13.  Al-Insan fi al-dun'ja;

14.  Al-Insan ba‘d al-dun'ja;

15.  Resale dar nobovvat;

16.  Resale dar velajat;

17.  Resale dar moštakat;

18.  Resale dar borhan;

19.  Resale dar mogalete;

20.  Resale dar tahlil;

21.  Resale dar tarkib;

22.  Resale dar e'tebarijjat;

23.  Resale dar nabavat va manamat;

24.  Manzume dar rasme hate nasta'lik;

25.  Ali va al-falsafa al-ilahijja;

26.  Kor'an dar eslam;

27.  Ši'e dar eslam;

28.  Mohakemat bejne do mokatebat;

29.  Bidaja al-hikma;

30.  Nihaja al-hikma.

Posljednja dva djela, Bidaja i Nihaja, ubrajaju se u veoma važna filozofska djela koja se proučavaju u naučnim vjerskim centrima.[10]

 

Odlike Allame Tabatabaija

Allame Tabatabai svrstava se u red istaknutih religijskih ličnosti i učenjaka. Imao je veoma različite odlike i dimenzije, tako da je osobi koja nema potrebnu stručnost izrazito teško, možda čak i nemoguće, da se upozna sa svim tim dimenzijama. Kada je već tako, čak i uopćeno upoznavanje svake od dimenzija bogate ličnosti ovog Božanskog učenjaka i filozofa omogućit će nam da se bolje upoznamo s njegovom veličinom. Istraživačima nije nepoznata činjenica da ukoliko bi današnja naučna zajednica – uz sve mogućnosti koje su joj na raspolaganju – željela obaviti istraživanja koja je za svoje vrijeme ovaj učenjak obavio sam, ne bi mogla postići onaj obim koji je on ostvario.

On je u svom osamdesetogodišnjem blagoslovljenom životu uspio izazvati promjene u različitim naučnim oblastima. Nalazimo prikladnim da ovdje ponudimo jedan općenit prikaz odlika ovog velikog moralnog učenjaka.

a) Naučne odlike Allame Tabatabaija

Merhum Allame Tabatabai je bio stručnjak u različitim naukama i u njima je pisao djela, a rijetke su osobe koje posjeduju toliku svestranost. Sada ćemo ukazati samo na mali dio njegove raznovrsnosti i njegove enciklopedijske naučne ličnosti:

1. Tefsirska dimenzija

Dosad su veliki islamski tumači Kur'ana napisali ogroman broj tumačenja koristeći se različitim metodama: po redoslijedu sura, tematskom, tradicionalnom, racionalnom, naučnom, kur'anskom. Svaki od njih ostavio je trag na putu predstavljanja neke kur'anske dimenzije na različitim poljima: pojedinačnom, društvenom, moralnom, odgojnom, kulturnom, povijesnom, naučnom, političkom i ekonomskom, a uvaživši širinu kur'anske upute, očita je neophodnost pisanja različitih komentara.

Jedan od komentatora Kur'ana koji su u naše vrijeme na najbolji način napisali tefsir cjelokupnog Kur'ana jeste i Allame Tabatabai, koji je poznat po tumačenju Kur'ana Kur'anom. On se u ovoj metodi tumačenja vodio riječima časnog Poslanika, koje prenosi Ibn Abbas: “Kur'an tumači svoje dijelove svojim drugim dijelovima.” A Imam Ali, a.s., je rekao: “Allahovom Knjigom (istinu) vidite, njom pričate, njom slušate, jedan njen dio govori o dijelu drugom, jedan njen dio svjedoči o dijelu drugom.”[11] Iako je ovu metodu tumačenja Kur'ana preporučio časni Poslanik, s.a.v.a., kao i njegov nasljednik, ipak se rijetko na nju nailazi u tefsirskim djelima.

Pored toga što ovu metodu koristi precizno i temeljito, merhum Allame ulaže trud da u određenim prilikama ponudi zasebne rasprave. Ne miješajući tumačenje Božijeg govora sa mišljenjima i stavovima učenjaka, on ih odvaja od tumačenja ajeta i nudi ih u posebnim odjeljcima pod naslovima kao što su: Filozofska rasprava, Moralna rasprava, Naučna rasprava i sl. Bez sumnje, ovakav postupak je pokazatelj koliko je bio bogobojazan, koliko je bio pobožan i koliko je vodio računa da ni po koju cijenu ne nametne kakvo mišljenje Kur'anu. Ovaj način tumačenja može biti primjer svima koji se pokušavaju kretati poljem tefsira. Takvi moraju biti krajnje obazrivi kako ne bi nizom prethodno stvorenih zaključaka nametnuli nešto Kur'anu i na taj se način suočili sa opasnošću tumačenja po ličnom nahođenju.

Jedan od učinaka ovakve vrste tumačenja jeste odvajanje ispravnih od neispravnih predaja. Kada bi se u toku rasprave susreo s predajama koje nisu bile u skladu s vanjštinom i tekstom Kur'ana, on bi ih odbacivao, što je činio na temelju preporuke Bezgrješnih, a.s., čija je naredba bila da se predaja koja se ne slaže s Kur'anom – što znači da je nije ni izgovorio Imam, a.s. – treba odbaciti, jer su takav govor ili izmislili neprijatelji Ehli-bejta ili su ga iz određenog razloga pripisali Imamu neuki prijatelji.[12] Dakle, na ovaj način treba obaviti odvajanje neispravnih od ispravnih predaja.

2. Filozofska dimenzija

Filozofija u značenju načina razmišljanja o egzistenciji i univerzalnim zakonima koji vladaju svijetom svojstvena je Božanskim religijama, posebno islamu, pa je zbog toga – a s obzirom na preporuke i naglašavanja koji postoje u ajetima[13] i predajama – neophodno zaroniti u sami svijet postojanja i u skladu sa unutrašnjim kapacitetima razmišljati o tome te na taj način odvratiti sebe od slijepog slijeđenja u temeljnim pitanjima religije. Zato Allame u izučavanje filozofije ulaže veći dio svoga vremena te stiče dubok uvid u filozofske škole, posebno islamsku filozofsku školu, i na temelju toga obavlja važna djela, od kojih ćemo neka ovdje spomenuti:

2.1. Nabrojao je sva temeljna pitanja filozofije, čije osnove dostižu brojku od 700 pitanja. Zatim, ulažući velik trud u proučavanje, razdvaja osnovna pitanja grčke filozofije koja su ušla u islamski djelokrug od osnovnih pitanja koja su postavili islamski filozofi, dokazavši da filozofija iz grčke epohe nije obuhvatala više od 200 filozofskih pitanja, a nakon njihovog ulaska u djelokrug islamske filozofije i zalaganjem islamskih filozofa, ta pitanja dostižu brojku od 700. Koliko samo jedan čovjek treba imati uvida u obje epohe da bi pored nabrajanja temeljnih pitanja uspio i razdvojiti i razlikovati jedna od drugih!?[14]

2.2. Filozofska pitanja u većini knjiga, što udžbenika što drugih knjiga, nemaju ispravan raspored i uređenost. Mnoga osnovna pitanja u nekim filozofskim knjigama spominju se i razrađuju tek na kraju, a pitanja koja su zaključci posebne skupine pitanja donose se na samom početku knjige. Da bi olakšao pristup, Allame uspijeva filozofska pitanja geometrijski urediti, poredavši ih tako da prvo pitanje predstavlja osnovu za drugo, drugo za treće itd. Na ovaj način izvođenje filozofskih zaključaka jednog nakon drugog postaje lahko. On je ovaj pristup do određene mjere uspio primijeniti u svojim filozofskim djelima Bidaja al-hikma i Nihaja al-hikma.[15]

Obavljanjem temeljitih istraživanja u racionalnim i filozofskim znanostima Allame je uspio stići do posebnih tema, koje u prošlosti ili nisu bile nikako spominjane ili je to činjeno krajnje površno. U nastavku ćemo ukazati na jedan manji dio tog njegovog postignuća.

2.3. Razdvajanje stvarnih nauka od konvencionalnih. Razdvajanje zbiljskih percepcija od obzirnosnih svrstava se u velike korake u kojima je Allame bio pionir. Niz je pitanja – poput Svijeta i objektivnih egzistencija ili, drugim riječima, onoga što ne možemo egzistencijalno obujmiti – koja su dokaziva preciznim naučnim demonstrativnim argumentima. Međutim, konvencionalne nauke, koje imaju konvencionalni aspekt – poput prava, književnosti i drugih društvenih pitanja koja u društvu uživaju društvenu vrijednost – ne mogu biti dokazane racionalnim demonstrativnim argumentom, već je u vezi s njima potrebno u obzir uzeti validan način obzirnosti. O ovom pitanju Allame piše dva odvojena traktata na arapskom i perzijskom jeziku. Prvi je Al-Haqaiq va al-i‘tibarijjat, napisan 1348. g. po H. u Nedžefu, ali dosada još nije doživio štampano izdanje.[16] Drugi je Hakaik ve e'tebarijjat, traktat napisan na perzijskom jeziku, koji je štampan kao poglavlje u knjizi Osule falsafe va raveše realism.[17]

Naravno, zbog važnosti koju ima ova je tema ponovno obrađena u desetom poglavlju jedanaestog kruga knjige Nihaja al-hikma.

2.4. Rješavanje sedamdeset filozofskih pitanja. Merhum Allame u posebnom traktatu obrađuje pitanja vezana za potencijalnost (quvvat) i aktuelnost (fi‘l) te temeljitom razradom teme uspijeva razriješiti sedamdeset filozofskih pitanja, od kojih neka uopće nisu razmatrana u djelima prethodnih generacija. Iako je Mulla Sadra utemeljio i prvi koncipirao pitanje “supstancijalnog kretanja”, što je dovelo do duboke promjene u filozofskom sistemu, on nije uspio ponuditi sve dimenzije i zaključke ovog pitanja, dok ih merhum Allame privodi kraju na dostojan način i uvaživši njegove različite aspekte i dimenzije.

2.5. Upotpunjavanje ontološkog demonstrativnog argumenta (burhane siddikin). Jasno je i dokazano da je ontološki demonstrativni argument najbolji i najvrjedniji filozofski argument za dokazivanje Stvoritelja. Vjerovatno je prva osoba među muslimanskim filozofima koja je iznijela ovakav argument bio Ibn Sina, koji ga je tumačio dodajući mu neispravnost pogrešnog kruga (circulus vitiosus) i nemogućnost beskonačnog niza koji se sastoji od kontingentnih uzroka.[18] Nakon toga, Mulla Sadra smatra ovo objašnjenje nedostatnim, objašnjava ga na drugačiji način i naglašava da za stizanje do zaključka, tj. do dokazivanja Nužnog Bića, nema potrebe za pogrešnim krugom i nemogućnošću beskonačnog niza koji se sastoji od kontingentnih uzroka,[19] iako postoji potreba za premisama poput fundamentalnosti, nesloženosti i gradiranosti bitka. Naravno, i drugi velikani su imali svoja objašnjenja i obrade ontološkog demonstrativnog argumenta.[20] Međutim, u ontološkom demonstrativnom argumentu koji nudi Allame Tabatabai nijedna od navedenih premisa nije potrebna, već se samim prihvatanjem postojanja objektivne zbilje dokazuje Nužni bitak koji je Zbilja bitka.

2.6. U filozofiji se pitanje kretanja svrstava u veoma važne teme. Jedna od rasprava unutar ove teme jeste i ta da li se kretanje ubraja u jednu od deset kategorija (u skladu sa poznatim stavom). Nakon dokazivanja supstancijalnog kretanja, Mulla Sadra kretanje u svakoj kategoriji smatra istovjetnim toj kategoriji, dok je Allame uvjeren da se svaka stvar koja se da vidjeti u više od jedne kategorije ne može svrstati ni u jednu kategoriju. Najbolji svjedok ovog stava jeste “zbilja bitka”, uz pomoć kojeg se manifestiraju sve kategorije, ali sam on ne pripada nijednoj kategoriji, a bitak u svakoj kategoriji je istovjetan toj kategoriji. Na temelju toga, znanje, kretanje, jednoća i sve ono što se nalazi u različitim kategorijama ne može biti svrstano ni u jednu kategoriju i ima presudu bitka. Ove riječi, s ovakvom jasnoćom i ovako sveobuhvatne, ubrajaju se u odlike Allamine škole. Naravno, prije njega, ali ne ovako jasno i precizno, na to je uputio Hakim Sabzevari u raspravi o umnom bitku.[21]

Merhum Allame svojim filozofskim postignućima uspio je smanjiti razdaljinu između istočne i zapadne filozofije, koja se u prvi mah čini velikom, jer je uvijek postojala pretpostavka da su ove filozofije potpuno neuskladive te da među njima postoje samo rijetke zajedničke tačke. Međutim, nakon iščitavanja knjige Osule falsafe va raveše realism (Načela filozofije i metod realizma) stižemo do zaključka da postoje zajednička pitanja u ovim dvjema filozofijama te, pored toga što prema naslovima nisu iste i uporedive, njihove suštine i sadržaji ne razlikuju se mnogo.[22]

2.7. Neke odlike Allamine filozofske metode u poučavanju su:

Čuvanje od rasplinjavanja govora i usredsrijeđenost govora unutar tematske cjeline.

Objašnjavanje uzvišenih tema kratkim i izražajnim riječima te izbjegavanje ukrašenog govora.

Potpuno razjašnjavanje teme o kojoj se raspravlja.

Izbjegavanje stihova u racionalnim i filozofskim temama, a upotreba dokaza i argumenata.

Iskazivanje poštovanja položaju učenjakā i njihovom naučnom statusu te izbjegavanje korenja čak i onih čije je stavove kritizirao.

Potpuna pažnja i poštovanje prema učenicima i njihovim prigovorima.

Skrušenost i dostojanstvo u odgovorima na prigovore, neishitrenost te priznavanje bez ustručavanja ukoliko ne bi znao odgovor.

3. Etička i irfanska dimenzija

Najvažnije egzistencijalne dimenzije merhuma Allame jesu njegova etička i irfanska dimenzija. On je postigao veoma visoke stepene u teorijskom i praktičnom moralu, kao i u teorijskom i praktičnom irfanu. Iako nam je teško da ove egzistencijalne dimenzije shvatimo na ispravan način, kako to njima i priliči, iz onoga što je rečeno i napisano o tome dolazi se do zaključka da je ova velika Božanska ličnost, krećući se na duhovnom putovanju stazama morala i irfana, prevalila brojna staništa. U teorijskom irfanu pažljivo je izučavao i savladao knjige kakve su Tamhid al-qava‘id od Ibn Turkea, Futuhat od Muhjiddina te Šarhe Fusus. Kad je riječ o teorijskom moralu i filozofiji morala, iz njegovih vrijednih djela stiče se dojam da je u toj oblasti bio stručan i da je imao osebujne stavove.

Na duhovnom putovanju ovaj produhovljeni učenjak razvijao se i odgajao pod budnim okom velikog arifa i učitelja morala hadži Mirze Alija Age Kazija. Kao što je i sam u svojoj biografiji naglasio, od samog ulaska u Nedžef pa do posljednjeg dana boravka u tom mjestu uvijek su ga pratili blagonaklonost i pažnja ovog velikog učitelja.

Kako to njegovi učenici prenose, bogobojaznost, ustezanje od Ovog svijeta i skroman život bili su posve uočljivi u njegovom blagoslovljenom životu te je ulagao krajnji napor u izvršavanju naredbi i izbjegavanju zabrana. Čak ni za trenutak nije ogovarao ili ružno govorio o muslimanima i uvijek je ljude susretao vedra lica.

4. Islamsko pravo i metodologija islamskog prava

Sljedeća naučna dimenzija ovog Božanskog učenjaka, koja je čak bila skrivena, jeste poznavanje islamskog prava i metodologije islamskog prava. On je prešao dva potpuna ciklusa metodologije islamskog prava (usul) na nivou za mudžtehida pred velikim učiteljem šejhom Muhammedom Husejnom Isfahanijem, koji je preselio 1361. g. po H., kao i pred merhumom ajatullahom Nainijem, koji je preselio 1355. g. po H., a što se tiče islamskog prava (fikh), više se okoristio predavanjima ajatullaha Sejjida Ebu-l-Hasana Isfahanija, koji je preselio 1365. g. po H. Bez sumnje, njegov naučni nivo u islamskom pravu i metodologiji islamskog prava – uz uspjehe i istraživanja koja je u ovoj oblasti proveo – bio je veoma visok. Nekad je čak i sam držao katedru islamskog prava na nivou za idžtihad, kao i katedru argumentativnog prava, kojoj je prisustvovala skupina studenata. Međutim, osjetio je da je potreba za katedrom tefsira i filozofije veća u vjerskom naučnom centru te je, unatoč kapacitetu kojim je raspolagao u pravu i metodologiji, prestao držati te katedre i posvetio se tefsiru i filozofiji kao stalnim potrebama vjerskog naučnog centra. Ono što otkriva njegovu misaonu veličinu u metodologiji islamskog prava jesu temeljiti komentari napisani na djelo Kifaja merhuma Ahunda Horasanija. U toj knjizi, koju je izdala Kulturna fondacija “Allame Tabatabai”, zabilježeni su njegovi komentari o raspravi “o izrazima”, kao i o raspravi o racionalnim načelima. Njegova predavanja iz metodologije islamskog prava zalaganjem nekih njegovih učenika prenesena su i na papir.[23]

5. Druge dimenzije Allame Tabatabaija

Merhum Allame je bio posebno stručan u nauci o hadisu. Zbog velike ljubavi koju je gajio prema hadisima pažljivo je pročitao i u cijelosti istražio Bihar al-anvar. Zatim je izvršio redakturu zbirke Vasail al-ši‘a, usporedivši je s primjerkom autora Vasaila i unijevši ispravke uz pomoć nekoliko prijatelja, tako da je njegov primjerak najtačniji primjerak nakon autorovog primjerka Vasaila. Allame je o hadisu napisao knjigu Sunen al-Nabijj, koja je svima korisna i pristupačna. Ova knjiga je veoma podesna za one koji se žele upoznati sa Sunnetom časnog Poslanika.

Allame je, također, bio upućen u matematiku i astronomiju te je u vjerskom naučnom centru predavao traktat Eker va šarhe Čogmejni,[24] kao i Tašrih al-aflak.[25] U medresi Hudžetiji u Komu postavio je indijsku kružnicu za određivanje smjera Kible i preciziranje meridijana zahvaljujući kojem bi se svakodnevno moglo odrediti nastupanje podneva. Nažalost, nije posvećena pažnja očuvanju kružnice pa je ovo naučno-praktično djelo izgubljeno.[26]

Jedan ciklus predavanja geometrije ravni i prostora te argumentativnu algebru Allame je učio pred velikim matematičarom merhumom Sejjidom Ebu-l-Kasimom Hansarijem. Allame je bio jedan od najvećih stručnjaka za algebarske jednačine i razlike, obavljao je triangulaciju, a nekada bi s univerziteta tražili njegove instrukcije.[27]

Pažljivo je izučavao novu astronomiju, Van Dyckov sistem, kao i druge knjige iz ove oblasti, imajući na taj način uvid u svjetske tokove u ovoj znanosti. U vezi sa sticanjem znanja iz matematičkih znanosti kaže: “Merhum Badkubei je bio veoma zainteresiran za moje obrazovanje pa mi je – da bih se upoznao s načinom demonstrativnog argumentiranja i na taj način ojačao vezu s filozofijom – naredio da izučavam matematiku, a ja sam – da bih to proveo u djelo – otišao kod merhuma Sejjida Ebu-l-Kasima Hansarija, koji je glasio za velikog matematičara, te sam pred njim izučio jedan ciklus diskurzivne aritmetike, zatim geometrije ravni i prostora te diskurzivne algebre.”[28]

Merhum Allame je bio veoma stručan i u književnosti. Spjevavao je irfanske stihove te je umio najtanahnija irfanska značenja pretočiti u krasne stihove.

b) Lične odlike Allame Tabatabaija

Nije imao nikakva dobra Ovoga svijeta, niti je i na trenutak išao za njim. Mnogo godina živio je u unajmljenoj dvosobnoj kući, a nije bio u mogućnosti osigurati ni sredstva za život. Njegov zet, Šehid Kudusi, koji je bio jedan od važnih funkcionera u državnom pravosuđu, rekao je: “Doskora (malo nakon Allamine smrti) uopće nisam znao da je imao velike dugove.”[29]

Bio je miran i niko ga nije mogao razljutiti. Iako su mu nervi bili veoma oštećeni, nikome se nije ljutito obraćao. Ako bi neki učenik rekao nešto nevezano za nastavu i ako bi se baš naljutio, rekao bi: “Subhanallahi-l-‘alijji-l-‘azim.” Jedanput je radi liječenja otišao u Teheran kod neurologa. Kada se vratio, rekao je: “Ljekar veli: Nemoj čitati, nervi su ti upropašteni!” Ljekar je u odgovoru na njegove riječi: “Stidim se”, rekao: “I tvoj stid je zbog slabosti nerava.”[30]

Cijelo biće bilo mu je ispunjeno stidom u toj mjeri da prilikom predavanja nije gledao učenicima u oči, već bi predavao gledajući ili u zemlju ili u plafon, sve zbog velikog stida koji je imao.[31]

Bio je veoma osjećajan, čak i prema domaćim životinjama. Jedan njegov istaknuti učenik je rekao: “Allame bi govorio: ‘Kokoš ne koljemo, treba toliko ostati dok sama ne ugine.’ Na drugom mjestu je govorio da čovjek mora biti osjećajan i da onaj ko nije osjećajan nije prijatelj s Kur'anom.”[32]

Bio je i vrlo skroman, a jedan od načina očitovanja ljepote njegove skromnosti ogledao se u tome da kada bi osmislio nešto novo u filozofiji ili kada bi dao odgovor na neko naučno pitanje i prigovor, to bi tako objašnjavao i izgovarao da onaj ko nije upućen u potankosti te teme ne bi ni shvatio da je to što on govori plod njegovog promišljanja. Isto tako, kada ne bi znao odgovor na pitanje, veoma glasno bi rekao: “Ne znam.” Mnogi su čuli ove riječi od njega, a kada bi htio dati odgovor na pitanje, to bi činio smirenim glasom.

Uvijek bi sebe oslovljavao sa “ja rob” ili “moja malenkost”. U odgovoru na pitanje jednog učenika rekao je: “Ne znam.” Zatim je dodao: “Naše nepoznanice trebamo usporediti sa Božijim znanjem.” Drugim riječima, isto onako kako je Božije znanje apsolutno i Bog sve zna, mi nemamo istinsko znanje ni o čemu i neznanje nam je bezgranično.[33]

Prenosi se da mu je jednog dana nakon časova, a prije odmora, jedan učenik rekao: “Posavjetujte me!” On se u tom trenutku postidje, zajapuri te mu reče: “Ko sam ja da mogu savjetovati!”[34]

Za njega nije bilo razlike da li ima nekoliko učenika, samo jednog ili više. On bi cijeli ciklus filozofije Nihaja predavao i samo jednom učeniku.[35] Toliko je bio skrušen da je svojim prijateljima rekao da ga – kada god uoče kod njega neki nedostatak – opomenu kako bi se ispravio.[36]

Za moral je bio uvjeren da to nije nešto što treba objašnjavati, već nešto što treba činiti.[37] Možda je time htio ukazati na činjenicu da moralu treba poučavati djelima, a ne samo riječima.

Uvijek je preporučivao ajet:

فَاذْكُرُ‌ونِى أَذْكُرْ‌كُمْ

Pa sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti.[38]

Bio je od onih koji su spominjali Boga, razmišljali, nadgledali sami sebe, a pri kraju života stalno je govorio: “Pažnja, pažnja!” Zato je svakog petka poslijepodne odlazio na mezarje govoreći: “Odlazak na mezarje učinkovit je u izgradnji čovjeka.”[39]

Religioznost je smatrao najvećom i najtežom duhovnom vježbom,[40] jer se u predaji od hazreti Alija, a.s., kaže: “Vjerozakon je uvježbavanje duše.[41]

Bio je prisan s Kur'anom. Svakog mjeseca proučio bi cijeli Kur'an, a ukoliko nekog dana iz nekog razloga ne bi učio Kur'an, to bi nadoknadio. Pitali su ga kako učiti Kur'an, a on je u odgovoru kazao: “Obratite pažnju na činjenicu da su to riječi Božije, što samo po sebi nosi more značenja.” Također su ga pitali šta je srž i sažetak Božije riječi u Kur'anu. On je odgovorio:

تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّـهَ وَلَا نُشْرِ‌كَ بِهِ شَيْئًا وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْ‌بَابًا مِّن دُونِ اللَّـهِ

Dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, gospodarima ne držimo![42]

Gajio je veliku ljubav prema čistom Ehli-bejtu. S ljubavlju i privrženošću ljubio je mauzolej Imama Ride, a.s.

Jednog dana u haremu Imama Ride, a.s., neko mu je htio poljubiti ruku, a on je rekao: “Poljubi zemlju harema, bolja je od moje ruke.”[43]

Jednom prilikom Allame je htio ići u harem Imama Ride, a.s., a neko mu reče: “U haremu je gužva, idite neki drugi put.” On reče: “Pa dobro, i ja sam dio te gužve.”[44]

Upitali su ga kako se treba učiniti zijaret kada se uđe u harem. On reče: “Zar se išta drugo svjedoči osim Boga?”[45]

Mnogo je volio hazreti Fatimu, a.s., i pridržavao se toga da svake godine u danima njenoga šehadeta deset dana u kući održava žalost i tim povodom poziva sve svoje prijatelje.[46] Učestvovao je i na skupovima tugovanja za hazreti Husejnom, a.s., govoreći: “Učestvujem da bi bilo više vojske.”[47] Jedan je čovjek bio u njegovoj blizini, ali nije znao da je on Allame, pa je izgovorio neke neprimjerene riječi. Kada je shvatio ko je zapravo on, postidio se i izvinio te rekao: “Nisam ni sanjao da si ti ekselencija Allame Tabatabai. Kada sam te vidio, pomislio sam da si jedan od ovih što uče žalosne pjesme posvećene Imamu Husejnu, a.s.” Allame mu tada reče: “Kamo sreće da sam jedan od onih koji uče žalosne pjesme Predvodniku šehida, a.s.! Sve godine koje sam posvetio časovima i raspravi nisu vrijedne kao jedna žalopojka za Imama Husejna, a.s.”[48]

Allame je rekao: “Svi Imami su dobri, ali se dobrota Imama Ride, a.s., da osjetiti.” Na drugom mjestu se prenosi od njega: “Svi Imami su samilosni, ali je samilost Imama Ride očita.”[49] Zatim bi nastavio: “Kada čovjek ulazi u harem Imama Ride, a.s., vidi kako iz kapija i zidova harema isijava samilost.”[50]

Cijelog svog života nastojao je obavljati ono čime je Uzvišeni Allah obavezao učenog čovjeka, nikada nije stremio ka ličnoj koristi i zaradi, jer to je način postupanja velikih vjerskih učenjaka.

Sve naprijed rečeno samo je jedna kap iz mora naučnog, produhovljenog i moralnog života ovog Božanskog mudraca i arifa povezanog sa Višim svijetom, velikog tumača Kur'ana i odgajatelja pripravnih duša. Bez sumnje, kako je i istaknuto, sagledavanje svih dimenzija života i djela ove ogromne ličnosti islamskog svijeta odveć je teško za nas. Nadamo se da će naučne zajednice više nego prije nastojati da predstave učenjaka koji svim ljudima može biti naučni, duhovni i moralni uzor!

Izvor: Reza Ramazani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo: Ertan Basarik



[1] Merhum Siradžuddin Emir Abdulvahhab je živio u Tabrizu oko 900. godine po H, a bio je šejhu-l-islam u Azerbejdžanu. 937. godine po H. napušta Ovaj svijet. Ukopan je u blizini Ebu Ejjuba Ansarija. Sva njegova djeca i potomci postigli su visoku razinu u obrazovanju i kulturi i većinom su važili za ugledne građane Tabriza. Pretežno su živjeli od zemljoradnje. (Marzbane vahj va herad, str. 67, Mo'aseseje bustane ketab, Kom, štampano u čast stogodišnjice rođenja Allame Tabatabaija 1381. g. po H. od strane Entešarate daftare tabligate eslami hozeje elmije Kom.)

[2] Neki navode i da mu je otac preselio kada je imao deset godina. (Marzbane vahj va herad, str. 67–68.)

[3] Isto, str. 68.                                                                                                                   

[4] Naravno, ova ljubav nije postojala od samog početka obrazovanja, već se, kako to sam navodi u autobiografiji, pojavila nakon Božije blagonaklonosti koja mu je ukazana: “U početku sticanja znanja, dok sam učio sintaksu i etimologiju, nisam bio zainteresiran da nastavim obrazovanje. Zbog toga, šta god da sam čitao, nisam shvatao, i to je potrajalo četiri godine. Nakon toga, iznenada, ozarila me Božija blagonaklonost i to me je promijenilo. Osjetio sam jednu vrstu oduševljenja i nestrpljivosti u vezi sa sticanjem savršenstva, tako da od tog dana pa do kraja obrazovanja, koje je trajalo otprilike sedamnaest godina, nikada nisam osjetio zamor i nezainteresiranost kada je riječ o učenju i razmišljanju.” (Marzbane vahj va herad, str. 41.)

[5] Marzbane vahj va herad, str. 41.

[6] Marzbane vahj va herad, str. 40. i 72.

[7] Isto.

[8] Isto, str. 41.

[9] Heradname, str. 40; Šenahtnameje Allame Tabatabai, sv. 1, str. 10.

[10] Šenahtname, sv. 1, str. 11, 12, 96. i 97.

[11] Staza rječitosti, govor 182.

[12] Vasail al-ši‘a, sv. 18, dio Kada, poglavlje 9.

[13] Al-An‘am, 250; Alu ‘Imran, 191; Junus, 101.

[14] Šenahtname Allame Tabatabai, članak Džameijjete Allame Tabatabai, str. 157.

[15] Isto, str. 157. i 158.

[16] Isto, str. 159.

[17] Isto.

[18] Išarat, sv. 3, str. 66.

[19] Asfar, sv. 6, str. 14.

[20] Ajatullah Dževadi Amoli, Rehike mahtum, sv. 6, dio 1.

[21] Šarhe Manzume, rasprava Vodžude zehni.

[22] Ovaj dio rasprave, uz manja oduzimanja, preuzet je iz traktata ajetullaha Džafera Sobhanija, jednog od učenika Allame Tabatabaija. (Šenahtnameje Allame Tabatabai, sv. 1, str. 156–162.)

[23] Šenahtnameje Allame Tabatabai, sv. 1, str. 164.

[24] Šarhe Čogmejni je knjiga o astronomiji, čiji je autor Mahmud ibn Muhammed ibn Omer Čogmejni, koji je napisao i djelo Kanunće dar tebb, a komentar ovog djela napisao je Kazizade Rumi.

[25] Šenahtnameje Allame Tabatabai, sv. 1, str. 165, traktat Džafera Sobhanija.

[26]Isto, str. 81, traktat Hasanzade Amolija.

[27] Isto, str. 80. i 165.

[28] Isto, str. 165.

[29] Sejjid Ali Tehrani, Zemehre afruhte, str. 31.

[30] Ahmedi Mijandži, Haterate Fakihe Ahlaki, str. 144. i 146.

[31] Hakikate šark, str. 47.

[32]Sejjid Ali Tehrani, Zemehre afruhte, str. 78.

[33] Isto, str. 35.

[34] Isto.

[35] Serate soluk, str. 45.

[36] Madželleje Nure elm, azer 1368, str. 75.

[37] Haterat, sv. 2, str. 85.

[38] Al-Baqara, 152.

[39] Madželleje Nure elm, azer 1368, str. 66.

[40] Serate soluk, str. 131.

[41] Gurer al-hikam va durer al-kalim, str. 238.

[42] Alu ‘Imran, 64.

[43] Isto.

[44] Madželleje Maktebe eslam, dej 1360, str. 35. i 36.

[45] Zemehre afruhte, str. 113.

[46] Madželleje Maktebe eslam, dej 1360, str. 718.

[47] Zemehre afruhte, str. 115.

[48] Ruznameje Resalat, 6. muharrem 1421. godine, str. 11.

[49] Zemehre afruhte, str. 116.

[50] Isto.

Zadnji put promijenjen: petak, 28 Juli 2017 10:37
×

Log in