Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Individualni moral

A A A
Uzroci ogovaranja i način liječenja

Uzroci ogovaranja i način liječenja

Nakon što smo razmatranjem i proučavanjem ajeta i predaja otkrili koliko je samo težak i odvratan grijeh ogovaranja, te nakon što smo saznali kako su ružne i nemile posljedice i kazne usljed tog grijeha, prilika je da istražimo i uzroke i činioce ove opake bolesti, kako bismo bili u stanju preduzeti temeljite i korjenite korake u njenom liječenju.

Loše mišljenje i uhođenje

Iz Kur'ana Časnog zaključuje se da u najvažnije uzročnike ovog grijeha spadaju loše mišljenje i uhođenje drugih ljudi, tj. istraživanje njihovih tajni i osobina. Onaj ko se sa lošim mišljenjem odnosi prema drugim ljudima i ko neprestano pretura po njihovim osobinama i tajnama, neminovno će oboljeti od bolesti ogovaranja.

·  Šta je to uhođenje?

Ibn Esir piše:

“Uhođenje je traganje za skrivenim stvarima i uglavnom se koristi za poroke, a uhoda je onaj ko zna za nečiji tajni porok.”[1]

Kada čovjek nešto loše pomisli o nekome, pa stane djelovati tragom te svoje misli, zapast će u uhođenje, o čemu Šehid Sani, Bog mu se smilovao, kaže:

“Jedna od posljedica lošeg mišljenja jeste uhođenje, jer srce se, uistinu, neće zadovoljiti samo mišlju, nego će preduzeti istraživanje, pa će se zaokupiti uhođenjem, a to je također zabranjeno. Uzvišeni Bog kaže: 'I ne uhodite!' Zaista je Bog Uzvišeni ovim ajetom zabranio i ogovaranje, i ružno mišljenje, a smisao uhođenja je sljedeći: ne ostavi robove Božije pod Njegovim velom tajni, pa da se nekako dokopaš saznanja i taj veo pokidaš, sve dok ti se ne otkrije ono što bi za srce tvoje i vjeru tvoju bilo povoljnije kada bi skriveno ostalo. Dobro o ovom promisli, uputu tražeći, a od Boga je pomoć sva.”[2]

Tako, ako ne želimo da nas zadesi ova teška nevolja, moramo izabrati put na koji nam je Bog ukazao kada je rekao:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا

O vi koji uzvjerovaste, klonite se pomisli mnogih, neke pomisli su, zaista, grijeh. I ne uhodite i ne ogovarajte jedni druge! (El-Hudžurat, 12)[3]

Ukoliko ne želite ogovarati, ne smijete imati ni zle pomisli, a ukoliko ne želite zapasti u loše mišljenje, ne smijete tragati za stvarima koje se tiču drugih ljudi; budući da loše mišljenje i uhođenje utiču jedno na drugo: nekad uhođenje dovodi do stvaranja lošeg mišljenja, a nekad loše mišljenje ishodi uhođenjem. Prema tome, treba se kloniti i jednog i drugog. U predajama se, također, zabranjuje uhođenje, a mi ćemo se ovdje, primjera radi, zadovoljiti navođenjem samo jedne.

Božiji poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom rekao je: “Ne prisluškujte, ne uhodite, ne obznanjujte tuđe nedostatke, ne zavidite jedni drugima, ne mrzite se međusobno, ne okrećite leđa jedni drugima – budite, robovi Božiji, braća!”[4]

Nekoliko objašnjenja

Sada kada se već govori o lošem mišljenju, prilika je da se u pogledu same teme pruži nekoliko objašnjenja, kako bi se otklonile određene nejasnoće:

a)  Nesumnjivo bi se i sama pomisao, bez ikakvog uvjetovanja i uslovljavanja, mogla smatrati grijehom i zabranjenom, jer u suočavanju sa dešavanjima koja se oko čovjeka  odvijaju prolazne misli i slike u umu su neminovna i prirodna stvar, koja je izvan kruga čovjekovog izbora. Ovakve misli, sa stanovišta vjerskih propisa ili morala, ni u kojem slučaju nije moguće označiti kao lijepe ili ružne i na njih se ne odnosi naređivanje dobra i odvraćanje od zla, osim ukoliko je u njihovo nastajanje umiješana čovjekova slobodna volja i ukoliko je čovjek svojom voljom i htijenjem osigurao preduslove za njihovo nastajanje ili se pak prepustio lošem uticaju svojih misli. Naprimjer, zabadanjem nosa u tuđe tajne čovjek oblikuje preduslove za loše mišljenje o drugima ili za optužbu na temelju tek puke ružne pomisli o njima. U ovakvim uslovima, loše mišljenje ulazi u krug slobodne volje, budući da je, u prvom primjeru, čovjek slobodnom voljom pripremio preduslove, a u drugom se slobodnom voljom poveo za lošim mišljenjem, tako da se tu i loše mišljenje smatra izrazom slobodne volje, a ne nekom neizbježnom prirodnom pojavom. U racionalnim znanostima utvrđeno je sljedeće: “Ukidanje slobode izbora slobodnom voljom ne protivrječi slobodi izbora”,[5] tj. ukoliko je neposjedovanje slobode izbora zasnovano na čovjekovoj slobodi izbora i volji, ono se ne kosi sa slobodnom voljom. Naprimjer, onaj ko se baci sa neke uzvisine i pogine, smatra se grješnikom i prijestupnikom, makar se u pola puta pokajao. Međutim, pošto se na samom početku, djelujući po svojoj volji, bacio u smrt, razumni ljudi ga smatraju slobodnim počiniocem, tj. grješnikom. Isto tako, ako čovjek svojom voljom i htijenjem nastavi činiti neku nenamjernu radnju, smatrat će se grješnikom, iako u osnovi samoga čina nije imao namjeru. Naprimjer, ukoliko čovjek nenamjerno pogleda osobu suprotnog spola koja nije ni u kakvom srodstvu s njim, neće se smatrati grješnikom, ali ako nastavi gledati, počinit će grijeh, jer bi nastavljanje gledanja u tu osobu bila stvar njegovog izbora. Stoga Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Prvi pogled je u korist tvoju, drugi je na štetu tvoju, a ne korist, a u trećem je propast.”[6]

Prema tome, treba se kloniti preduvjeta za oblikovanje ružnog mišljenja, kao što su: uhođenje i slušanje glasina, a u slučaju da se ružno mišljenje javi, treba ga predati zaboravu i uzdržati se od njegovog slijeđenja i povođenja za njim.[7]

b) Druga stavka koju bi bilo korisno istaknuti jeste činjenica da je povođenje za lošim mišljenjem dvovrsno:

(1)   Povođenje srcem, koje etičari nazivaju uvjerenjem srca ('akdu-l-kalb).

(2)   Povođenje djelovanjem, koje se u praksi javlja u obliku klevete, ogovaranja ili gaženja prava drugih ljudi.

Povođenje srcem ostvaruje se kada čovjek pohrani u sjećanje svoju pomisao, koja u početku nije bila ništa više doli obična slika i prolazna misao, te je potom razvije i pretvori u jednu vrstu uvjerenja (uvjerenja srca), na način da sam čovjek bude odveden u zabludu i da svoju pretpostavku zamijeni za čvrsto uvjerenje te da postupa po njoj kao po znanju i čvrstom uvjerenju. U takvim prilikama, čovjek postaje podozriv prema svome prijatelju, gubeći osjećanje pouzdanja u njega. Ovo stanje smatra se jednom vrstom duševne i moralne bolesti, koja – u slučaju da se proširi – može uzdrmati temelje društvenog života čitave jedne zajednice i odvesti je u propast.

Nekoliko riječi od Šehida Sanija:

Šehid Sani o ovom pitanju kaže:

“Kao što se čovjeku zabranjuje da govori loše o vjerniku i da svojim jezikom drugima kazuje o tuđim nedostacima, znajte da mu se isto tako zabranjuje i loše mišljenje i zamišljanje istog. Pod zabranjenim lošim mišljenjem misli se na uvjerenje srca i njegovu osudu vjernika zbog poroka, bez pouzdanog znanja o tome; a što se tiče prolaznih misli i zamišljanja – to se prašta.[8]

Potom dodaje i sljedeće:

“…Otuda u vjerozakonu stoji da osobu iz čijih usta se osjeti zadah opojnog pića nije dozvoljeno osuditi zbog pijenja opojnog pića kao ni izvršiti nad njom kaznu za to, budući da je moguće da je ta osoba opojnim pićem isprala usta i potom ga ispljunula, ili je pak bila primorana popiti ga nasilu, što je također moguće, tako da nije dozvoljeno misliti loše o muslimanu.”[9]

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Kada nešto pomisliš, pa nemoj to istinitim držati.”[10]

Povođenje djelovanjem podrazumijeva stanje u kojem čovjek svoju pretpostavku uzme za nepobitnu istinu, pridavajući joj obilježja stvarnosti. Naprimjer, čovjek svoju pomisao ispriča kao potpuno pouzdanu obavijest, optužujući i osuđujući druge ljude samo na osnovu pretpostavki. Jasno je da ishod ovakvog držanja ne može biti ništa drugo, doli kleveta, ogovaranje, kaljanje časti te gaženje prava pojedinaca i društva. Koliko li je samo časti okaljano, i koliko mogućnosti i sposobnosti nepovratno izgubljeno zbog nekog beznačajnog i neutemeljenog ružnog, mišljenja usljed čega je društvo lišeno plodova tog božanskog i društvenog kapitala, i to usprkos činjenici da svi mi znamo da se čast i ugled muslimana moraju poštivati i da ih se mora zaštititi. Koliko li je samo stvarnih primjera koji bi doveli do sramoćenja muslimana, a koji se ne smiju javno iznijeti bez vjerozakonske osnove?! Šta onda reći za primjere utemeljene tek na pukoj pomisli i pretpostavci, koji nemaju nikakve vjerozakonske niti razumske osnove.

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Bog je uistinu zabranjenim učinio krv muslimana, imetak njegov i čast njegovu te da se o njemu ružno pomisli.”[11]

Načelo ispravnosti

Budući da loše mišljenje narušava osjećanje povjerenja među ljudima i zatamnjuje njihova srca, časni islamski vjerozakon je za poništavanje njegovog djelovanja propisao protivmjeru označenu kao esaletu-s-sihha (načelo ispravnosti), koja se treba primjenjivati u svim životnim razdobljima. Dakle, čovjek treba djela vjernika protumačiti kao ispravna i, dokle god je to u stanju, na lijep način razmatrati opravdavati njihove postupke, osim u prilici kada više ne bude nikakvog načina da ih se opravda.

Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže: “Protumači postupak brata svoga na način najljepši, sve dok ne saznaš nešto što će te u suprotno uvjeriti; i nipošto ne pomišljaj ružno ni o jednoj riječi koji izusti brat tvoj, dokle god za nju nalaziš dobro opravdanje.”[12]

Veliki vjerski učenjak Medžlisi, Bog mu se smilovao, tumačeći ovu predaju kaže:

“Protumači – ne  provjeravajući – postupak  brata svoga, odnosno, tumači ono što tvoj brat kaže ili učini na najljepši mogući način, makar to bilo i malo vjerovatno, sve dok ne saznaš o njemu nešto što nećeš moći opravdati, jer pomisao može biti pogrešna, dok je uhođenje zabranjeno.”[13]

Ova predaja je jedan od dokaza da u znanosti o osnovama islamskoga prava načelo ispravnosti predstavlja glavni temelj i mjerilo. Znači, ukoliko dvije osobe načine između sebe neki dogovor, njihovi postupci se moraju vrednovati na osnovu načela ispravnosti. Jer, ukoliko ovo načelo ne uzmemo za osnovu na kojoj ćemo graditi odnose u društvu i na kojoj ćemo međusobno sarađivati i ostvarivati dogovore, onda nećemo biti u stanju pouzdati se ni u jedan vid poslovanja niti ugovora, bit će poremećeni tokovi svakodnevnih društvenih dešavanja, a temelji društvene zajednice će se urušiti, budući da će se kod svakog uobličiti nedoumica poput one koja glasi: Da li je trgovinska razmjena koju je obavio taj musliman bila ispravna ili ne? Da li je taj i taj postupio ispravno prilikom sklapanja onog posla ili ne? I još mnogo sličnih dvojbi koje izazivaju sumnju u ispravnost poslovanja i zdogovora. Postojanje ovakvih nedoumica i sumnji ne ostavlja nikakvo uporište za ispravnost i provođenje bilo kakve trgovinske razmjene niti saradnje poslovne i svake druge, budući da će sve biti dovedeno u pitanje. U tom smislu, islam naređuje da se postupak brata muslimana tumači kao ispravan, a to isto načelo ispravnosti predstavlja i jedan od načina borbe protiv lošeg mišljenja, jer se prema ovom načelu ono mora spriječiti i ne smije doći do izražaja. Pored toga što zagađuje biće samog pojedinca, loše mišljenje gura i čitavo društvo u pokvarenjaštvo i propast, jer osoba koja misli loše o drugima takve svoje misli prenosi i na druge ljude, tako da ono što je u početku bilo zasnovano jedino na glasini ili krivom dojmu malo po malo dobiva u narodu oblik neupitne i očigledne istine. Međutim, kada tu osobu upitaju zašto i na osnovu čega je o svom bratu muslimanu loše pomislila, zašto ga je osramotila i njegovu čast okaljala te ga na taj način oštetila, odgovorit: Čuo sam to od tog i tog čovjeka, a kada i tog čovjeka upitaju otkuda on zna za ono o čemu je govorio drugim ljudima, kazat će da je i on čuo od treće osobe, i tako dalje. Kako god, nakon pažljivog razmatranja i istraživanja postaje očito da je zlo mišljenje koje je taj čovjek imao bilo bez ikakve osnove.

c) Koliko god je osobina lošeg mišljenja ružna i nepoželjna, toliko se, s druge stane, lijepo mišljenje cijeni kao jedna od najljepših moralnih osobina vjernika. Islamska etika potiče nas da o drugim ljudima imamo samo lijepo mišljenje, jamčeći nam tim osjećanjem duševno zdravlje i gradeći na tom temelju društveni život zajednice. Kur'an Časni o tome kaže:

لَوْلَا إِذْ سَمِعْتُمُوهُ ظَنَّ الْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بِأَنفُسِهِمْ خَيْرًا وَقَالُوا هَذَا إِفْكٌ مُّبِينٌ

Zašto, kada ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima lijepo pomislili i rekli: “Ovo je očita potvora!”

Ovaj ajet spušten je povodom potvore kojom su licemjeri optužili Aišu, suprugu Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je počinila blud. Zbog te glasine, Bog se obraća muslimanima saopćavajući im navedeni ajet.

Dakle, umjesto ružne pomisli, muslimani su općim povjerenjem i lijepim mišljenjem o muškarcima muslimanima i ženama muslimankama trebali osujetiti namjere onih koji šire glasine, a njihove riječi otvoreno i odlučno odbaciti kao laž, kako više ne bi ostalo nimalo prostora za raznošenje glasina i kako bi se muslimanima sačuvao obraz.

U časnom djelu Misbahu-š-šeri'a stoji sljedeće: “Lijepo mišljenje proizlazi iz čovjekovog vjerovanja i zdravlja duše, a u pokazatelje čistote duše spada i stanje u kojem čovjek sve što gleda vidi u svjetlu ljepote i vrline. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: 'Lijepo misli o svome bratu po vjeri, jer ćeš zahvaljujući tome postići plemenitost ćudi.'”[14] 

Predaje o lošem mišljenju i njegovim ružnim posljedicama

Prilika je da se ovdje osvrnemo na neke predaje, a kako bismo bolje razumjeli koliko je opasno ružno mišljenje i kakve štetne posljedice – društvene, pojedinačne i duhovne – ono sa sobom nosi. Imajući u vidu ove štetne posljedice, možda ćemo prepoznati vlastite boljke te brže-bolje potražiti načina da ih izliječimo.

Štete koje loše mišljenje nanosi pojedincu

·   Otuđenost

Jedan vid štete koju loše mišljenje nanosi pojedincu proističe iz činjenice da osoba koja gaji zle primisli zbog svog nepovjerenja prema drugim ljudima uvijek živi u nekoj vrsti patnje i nelagode, a budući da o svakom ima loše mišljenje, više nije u stanju naći ikoga s kim bi se mogla družiti. Jer, budući da osjećaju bojazan od drugih ljudi i pošto ih ne smatraju vrijednim svoga povjerenja, osobe sklone crnim mislima nemaju drugog izbora, osim da se otuđe i žive daleko od društva, prekidajući u potpunosti svoj odnos sa drugim članovima društvene zajednice.

Ali, mir neka je s njim, kaže: “Onaj ko ne bude imao lijepo mišljenje o drugima bit će podozriv prema svakom.”[15]

·   Loše mišljenje je ogovaranje srcem

Još jedan vid štete koju ružno mišljenje nanosi pojedincu proističe iz činjenice da je zlo mišljenje o nekome jedna vrsta ogovaranja srcem. Etičari smatraju da loše mišljenje spada u jedan od oblika ogovaranja srcem, u smislu da ukoliko čovjek u svome srcu i nutrini pomisli loše o svome bratu muslimanu, on ga je u svome srcu ogovorio, a – kao što smo istakli u raspravi o grijehu i njegovim zlim posljedicama – pored toga što je činjenje grijeha zabranjeno, sa gledišta časne vjere islama ružno je čak na nj i pomišljati. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Ko o grijesima često razmišlja bit će na njih naveden.”[16]

Jer razmišljanje o grijesima dovodi čovjeka do gubitka čistote duše. A upravo ovakvo je i ružno mišljenje, budući da ukoliko čovjek bude loše mislio o svojoj braći po vjeri te se za tim svojim zlim mišljenjem povede, odnosno, započne ga u svome srcu njegovati i slijediti – njegovo loše mišljenje će se okončati ogovaranjem srcem, koje etičari nazivaju uvjerenjem srca, a koje opet predstavlja uvod u ogovaranje jezikom, klevetanje, krivo prenošenje tuđih riječi, potvaranje i još mnogo drugih grijeha.

Štete koje loše mišljenje nanosi društvu

·  Presijecanje niti prisnosti:

Jedna od najštetnijih posljedica lošeg mišljenja je presijecanje niti prisnosti i ljubavi među ljudima te izazivanje razdora i razjedinjenosti među njima.

Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže: “Koga god loše mišljenje nadvlada ne ostavi između njega i prijatelja mu nimalo mira.”[17]

Duhovne štete lošeg mišljenja

·  Propadanje ibadeta

·  U ružne posljedice lošeg mišljenja spada i okolnost da ono kvari i upropaštava čovjekov ibadet. Stoga je Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, upozoravao ljude na mogući ishod ovog iskušenja, koji će pogoditi neke pojedince, govoreći im: “Čuvaj se zle pomisli, jer zla pomisao, uistinu, ibadet upropaštava i breme uvećava.”[18]

On je rekao i sljedeće: “Nema vjerovanja sa zlim promišljanjem.”[19]

Loše mišljenje – najgori grijeh i najružnije nasilje

U drugoj predaji od Imama Alija, mir neka je s njim, stoji: “Ružno mišljenje o dobročinitelju grijeh je najgori i nasilje najružnije.”[20]

Ukratko, ružno mišljenje povlači za sobom brojne ružne posljedice od kojih vjernike odvraćaju Kur'an Časni i Imami iz Poslanikovog roda, na isti način kao što Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Odagnajte ružno mišljenje međusobno, jer Bog Uzvišeni ga je zabranio.”[21]

 Napomena

U ovom dijelu rasprave neophodno je podsjetiti na dvije stvari:

Prvo, iz navedenih ajeta i predaja lahko se da zaključiti da je ružno mišljenje – u slučaju da dospije do razine uvjerenja srca i povođenja djelovanjem – zabranjeno, a kako ružne misli ne bi dospjele do razine uvjerenja srca, naloženo je da se ne obraća pažnja na ružne slike i misli koje se ponekad javljaju u čovjekovom umu. Tako Kur'an Časni, premda samo neke od misli smatra grijehom, ipak kaže:

اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ

 ...klonite se pomisli mnogih… (El-Hudžurat, 12)

Iz tog razloga je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Klonite se pomisli, jer pomisao je, uistinu, vijest najlažnija.”[22]

To je stoga što loše mišljenje izvire iz nečistote duše, a onaj ko je obdaren čistom prirodom neće nikoga osramotiti svojom pomišlju, niti će na temelju pretpostavke, pomisli ili pod pukim izgovorom da je od nekoga čuo da je taj i taj počinio kakav prijestup, pogaziti ugled i čast te osobe; a mi vjerujemo da je Bog Sveznadar svega skrivenog i da je svjestan šta je u nutrinama svih živih stvorenja te da zna kakve su namjere svih ljudi:

يَعْلَمُ خَائِنَةَ الْأَعْيُنِ وَمَا تُخْفِى الصُّدُورُ

On zna za poglede vjerolomne, a i ono što grudi kriju. (El-Mu'min, 19)

U tom smislu, potrebno je provjeriti istinitost riječi nepovjerljivih osoba kada govore o drugim ljudima, jer često onaj ko o nekom drugom ima ružno mišljenje, pa nam ga iznese, zarad nekih ličnih ciljeva i neprijateljstva nastoji poniziti ličnost te osobe (a to ponižavanje gore je od ubijanja tog čovjeka), ne bi li – zahvaljujući tome – umanjio njegov značaj i ugled u društvu. Zato Kur'an kaže:

  يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَأٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَى مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ

O vi koji vjernici postadoste, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, kako ne biste u neznanju nekome zlo nanijeli, pa se zbog toga djela svoga kajali. (El-Hudžurat, 6)

Dakle, ne povodite se za svim što ste čuli, pomislili ili pretpostavili, prije nego li sve pomno provjerite i razmotrite, jer mnogo je smutnji, neprijateljstava i predrasuda koje su nastale upravo na taj način, a tek kasnije bi se ispostavilo da su bile neutemeljene te da će se za njih na Sudnjem danu morati odgovarati.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Zla pomisao upropaštava poslove i potiče na činjenje grijeha.”[23]

Sve dok se čovjek ne osvjedoči u nečije ružno postupanje i ponašanje, o toj osobi ne smije loše ni pomisliti, jer sama pretpostavka, pomisao ili činjenica da smo nešto čuli ne može biti mjerilo na osnovu kojeg ćemo odrediti ko je dobar, a ko loš, budući da su mnoge stvari koje čovjek čuje bez ikakve osnove i dokaza.

Imam Bakir kaže: “Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, bijaše upitan: 'Koliko je između istine i laži?', pa on reče: 'Četiri prsta' te stavi svoju ruku između uha i očiju, a zatim dodade: 'Šta očima vidiš – to je istina, a šta ušima čuješ – to je uglavnom laž.'”[24]

Druga stvar koju je potrebno napomenuti jeste činjenica da, bez imalo dvojenja, ljudi u svom međusobnom saobraćanju trebaju imati lijepo mišljenje jedni o drugima, jer ukoliko ne bi bilo tog lijepog mišljenja i uzajamnog povjerenja, društveni život bio bi nemoguć. U takvim prilikama ljudima bi bilo izuzetno teško nastaviti bilo kakvu djelatnost i saradnju, zato što u društvenoj zajednici u kojoj ljudi nemaju povjerenja jedni u druge nije moguće ni izgraditi dobre i čvrste odnose između njenih članova.

· Jedna veoma važna stavka u razlučivanju slučajeva

Naravno, ne smije se zaboraviti da je ispravno imati lijepo mišljenje tek u uslovima kada u društvu vlada ćudoređe, a ne nemoral. Međutim, u društvu u kojem je većina njegovih članova moralno iskvarena – odnosno, u kojem vlada nemoral – lijepo mišljenje i tumačenje ispravnim je neprikladno. U takvim društvima sve treba posmatrati kroz prizmu lošeg mišljenja, a ako bez valjanog i prihvatljivog dokaza budemo opravdavali i ispravnim smatrali postupke ljudi u takvoj sredini, sami sebe ćemo dovesti u zabludu. U pogledu ovog pitanja od Zapovjednika pravovjernih Alija i Imama Hadija prenose se sljedeće riječi: “Kada ćudoređe zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek pomisli zlo o nekome bez jasnog grijeha njegova, uistinu će nasilje počiniti; a kada pokvarenost zavlada vremenom i žiteljima njegovim, pa čovjek o nekome lijepo pomisli, uistinu će se prevariti.”[25]

Od Imama Hadija, mir neka je s njim, također se prenosi i sljedeća predaja: “Kada nastupi vrijeme u kojem će pravda nadvladati nepravdu zabranjeno će biti da o nekome loše pomisliš, sve dok se o toj osobi ne sazna osnova za to, a kada nastupi vrijeme u kojem će nepravda nadvladati pravdu, niko ne smije ni o kome lijepo pomisliti, sve dok se kod te osobe ne pokaže osnova za to.”[26]

Svakako, treba imati na umu činjenicu da je lahkovjerno bez ikakve osnove lijepo misliti o drugima u vrijeme kada pokvarenost nadvlada ćudoređe, ali da, isto tako, nije ispravno neosnovano misliti o drugima loše. Drugim riječima, u ovakvim prilikama kako god se bez ikakvog dokaza ne može vjerovati drugima, tako se nikoga ne može ni osuditi na temelju puke pomisli i pretpostavke, jer u Kur'anu stoji:

إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِى مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا

 …zaista pretpostavka istini nimalo ne koristi. (En-Nedžm, 28)

Prema tome, u ovakvim slučajevima treba biti oprezan u oba pravca: kako na razini prosuđivanja, tako i na razini pouzdavanja u ljude. Sve u svemu, prije pažljive provjere i razmatranja ne smiju se preduzimati nikakvi koraci.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Nije pravedno prosuđivati pouzdanost na temelju pomisli.”[27]

Neophodnost predostrožnosti i pomnog razmatranja u važnim stvarima

Naravno, ne smije se zaboraviti ni sljedeća napomena – da osjećanje uzajamnog povjerenja u vrijeme kada društvom vladaju moralne vrijednosti ne znači da se u stvarima koje su od velikog značaja za zajednicu trebamo bez ikakve provjere upustiti u djelovanje te ključna mjesta i poslove predati bilo kome. U pravilu, načelo ispravnosti i lijepo mišljenje ispravni su u privatnim poslovima i prilikama koje se tiču pojedinca, kao i u poslovima od nevelike važnosti. Međutim, u pitanjima od velikog društvenog značaja, pored činjenice da loše mišljenje nije dozvoljeno, ni lijepo mišljenje se ne može uzeti kao mjerilo na osnovu kojeg bi se donosio sud. U takvim primjerima se bez ugrožavanja časti pojedinaca mora izvršiti pažljivo razmatranje te nakon sticanja potpunog uvida preduzeti potrebne korake.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “...Zatim gledaj na poslove službenika svojih, pa ih postavljaj nakon što ih iskušaš, a ne namještaj ih iz naklonosti niti po dojmu svome, jer to dvoje sadrži sve izdanke nepravde i izdaje. Drži se između njih onih sa iskustvom i stidom iz kuća čestitih što u islamu prednjače, jer oni su zaista najplemenitije ćudi i časti najčistije, najmanje su skloni pohlepi i najjasnije vide poslova ishode... Zatim provjeravaj djela njihova i šalji im ljude iskrene i vjerne da ih nadgledaju...”[28]

A o samim službenicima vlasti kaže: “...I u odabiranju njihovom ne oslanjaj se na pronicljivost vlastitu, ni na povjerenje svoje, niti na lijepo mišljenje koje imaš, jer ljudi se zaista suprotstavljaju pronicljivosti namjesnika pretvaranjem i lijepim služenjem svojim...”[29]

Dok prilikom mirovnog sporazuma kaže: “...Ali budi krajnje oprezan prema neprijatelju svome nakon primirja s njim, budući da se neprijatelj često zna približiti kako bi zaskočio. Budi onda na oprezu i ne pouzdavaj se u tome u mišljenje lijepo...”

 U svakom slučaju, i lijepo i loše mišljenje imaju svoje mjesto i vrijeme koje se treba pažljivo razmotriti, a čovjek mora znati u kojem vremenu živi, jer ako ne shvati kakve prilike vladaju u njegovom vremenu, može lahko postati žrtvom nemilih događaja. O tome Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Na onoga koji poznaje prilike vremena svoga ne nasrću sumnjive stvari.”[30]

Način liječenja ogovaranja

Za liječenje bilo koje bolesti potrebne su tri osnovne stvari:

1.      Osjećanje boli i nelagode

2.      Prepoznavanje uzroka i činilaca bolesti

3.      Način liječenja

Nakon priznanja da ogovaranje spada u velike grijehe i opasne bolesti morala, prvo treba odrediti koji su to činioci koji su doveli do nastanka ove bolesti, kako bi se u okviru borbe protiv uzroka otklonile i posljedice. Dakako, jasno je da je najbolji način otklanjanja posljedica borba protiv uzroka. Uzroci i činioci ogovaranja su brojni a iz oblasti ovog pitanja u djelima iz etike mogu se naći opsežni i korisni napisi, od kojih ćemo mi, u srazmjeru sa našom raspravom i uz dodatna objašnjenja, navesti jedan njihov dio.

Prije negoli se upustimo u raspravu, ukazat ćemo na tri važne stavke, koje u stvari predstavljaju jednu vrstu pokrića i jamstva za provođenje narednih rasprava:

a)      Pokriće uvjerenjem i vjerovanje:

Najvažniji činilac koji je učinkovit i djelotvoran u borbi protiv uzročnika pokvarenosti te duhovnih i duševnih bolesti jeste počelo vjerovanja: vjerovanja u Boga i u Dan polaganja računa. Onaj ko uistinu vjeruje u Uzvišenog Boga i Sudnji dan puno manje će činiti velike grijehe, a naročito grijehe kao što su potvaranje i ogovaranje. Zar je moguće da čovjek vjeruje u polaganje računa i u dobijanje nagrade, a da se ne boji počiniti grijeh? To mogu samo oni koji su vjerovanje svoje tek jezikom obznanili, onako kako Uzvišeni Bog kaže:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا وَلَمَّا يَدْخُلِ الْإِيمَانُ فِي قُلُوبِكُمْ

Beduini govore: “Uzvjerovali smo!” Reci: “Niste uzvjerovali, ali recite “Primili smo islam!” a vjerovanje još uvijek nije ušlo u srca vaša...

Na drugom mjestu se kaže:

يَقُولُونَ بِأَفْوَاهِهِم مَّا لَيْسَ فِي قُلُوبِهِمْ

...Jer govorili su ustima svojim ono što nije bilo u srcima njihovim...

b) Sjećanje na Boga

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Ukoliko želiš sačuvati zdravlje svoje, Stvoritelja se sjećaj, a ne stvorenja, kako bi ti sjećanje na Nj bilo izvorom za pouku i preprekom za ogovaranje, i kako bi umjesto grijeha nagradu zaradio.”[31]

A Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže: “Spominjanje Boga lijek je za bolesti duše.”[32]

c)  Samosvijest, prihvatanje kritike i samokritičnost

Onaj ko je svjestan svojih manjkavosti i ko ih priznaje nikada ne traga za nedostacima drugih ljudi. Upravo oholost i samoljublje čine čovjeka uznositim i potiču ga na traganje za slabostima drugih ljudi. Svakako, čovjek koji je svjestan da je pun manjkavosti i nedostataka stidi se prekoravati druge zbog tih istih nedostataka, kao što Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Blago onom koga manjkavost njegova odvraća od manjkavosti drugih ljudi.”[33]

Najveća mana

Od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, prenosi se: “Najveća mahana je da prekoravaš druge ljude zbog onoga što je i u tebi samom.”[34]

U drugoj predaji sa približno istim sadržajem kaže: “Najveća mahana je da smatraš nedostatkom ono što u sličnom obliku postoji i u tebi samom.”[35]

Sklopio si oči od vlastite mane

Da ti mahana drugih zrcalom postane

Zatvori oči od poroka drugih

Pogledaj u lice svoje i na njemu mane traži

U svemu ima vrline i mane

Ne traži manu kako bi stekao vrlinu

Ne gledaj u porok drugih a u dobročinstvo svoje

Spusti pogled na okovratnik svoj

Najgori ljudi

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:“Najgori čovjek je onaj koji traga za nedostacima drugih ljudi, a slijep je za vlastite.”[36]

Vlastitu manu njegovo oko slijepo ne vidi

Nimalo, iako on traži manjkavosti

(Mesnevija, II, str. 51)

Neki ljudi su u stanju vidjeti samo slabe strane drugih, zaboravljajući pri tom na vlastite greške, upravo onako kako Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Neki od vas vide trn u oku brata svoga, a ne opažaju stablo u oku svome.”[37]

Očite mane vlastite svjesni nismo

Vela preko mana drugih ljudi kidamo

Ukratko, pametan čovjek je onaj koji je toliko zaokupljen vlastitim nedostacima da se nikad ne bavi traženjem tuđih.

Bude li čovjek pametan i bogobojazan

Bogobojaznost će ga zaokupiti manama njegovim

Kao što bolesnika odvraća

Od boli drugih ljudi vlastita bol[38]

Neki drugi pjesnik kaže:

Mane što ljudi sakriše nipošto ti ne otkrivaj

 Kako ni s tvojih grijeha Bog veo skinuo ne bi

A kada god se spomenu, ti ih u zv'jezde okivaj

I nikog od njih ne kori s onog što imaš u sebi

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže: “Ko god gleda u vlastitu manjkavost nema vremena gledati u tuđu.”[39]

Kad bi svak' pred sobom svoju manu gled'o

Popravljanju sebe samo bi se pred'o

Ljudi ovi nehaju, nit za sebe znaju

Jedni drugih mane govorit ne staju

Šamane, ne gledam ja u lice svoje,

Ja gledam u tvoje, a ti lice moje

 (Mesnevija, II, str. 242)

 

Imam Bakir, mir neka  je s njim, kaže:

“Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: 'Onaj u kojem budu postojale tri odlike ili makar jedna od njih, bit će u hladovini Prijestolja Boga Uzvišenog na Dan sudnji (na dan kada ne bude nijedne druge hladovine, osim Njegove): čovjek koji od sebe bude davao drugim ljudima ono što i sam od njih traži; čovjek koji ne bude učinio nijedan korak naprijed niti natrag, sve dok nebude znao da li je u tome zadovoljstvo Božije ili pak srdžba Njegova; konačno, čovjek koji ne bude prekoravao svoga brata muslimana zbog nedostatka nekoga, sve dok taj nedostatak od sebe ne odstrani, jer on neće od sebe odstraniti nijedan nedostatak, a da mu se neće ukazati neki drugi, a čovjeku je dovoljno da se umjesto drugim ljudima bavi samim sobom.”[40]

U svakom slučaju, ukoliko neko dobro promisli o kur'anskim ajetima i predajama koje osuđuju ogovaranje, te se onda zamisli nad nesretnim posljedicama ovoga grijeha, uzimajući u obzir i Ovaj i Onaj svijet, nikada ga neće počiniti. Neke od ovih predaja smo već ranije navodili, a sada ćemo navesti jedan od govora Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, koji je izrekao o odvraćanju od ogovaranja: “Uistinu bi oni čisti i od grijeha sačuvani trebali imati samilosti prema onima što u grijeh i nepokornost zapadoše, pa da zahvalnost bude to što će ih obuzeti i od njih odvratiti. Šta je onda sa onim poročnim koji prekorava i sramoti brata svoga zbog nevolje njegove?!”[41]

“Zašto se ne prisjeti kako je Bog sakrio onaj grijeh njegov što veći je od tog zbog kojeg ga prekorava, pa kako ga može osuđivati zbog grijeha nekog, a sam je sličan počinio? Pa čak ako i nije počinio grijeh isti, zgriješio je prema Bogu u nečemu drugom što je krupnije od toga. Tako mi Boga, ako nije zgriješio prema Njemu grijehom velikim, jeste grijehom malim, a drskost njegova da drugim ljudima mahane traži, uistinu je još veća.”[42]

“O robe Božiji, ne žuri ružiti nikoga zbog grijeha njegova, jer možda mu je oprošten, niti se smatraj sigurnim od svoga grijeha maloga, jer možda ćeš zbog njega kažnjen biti. Neka se onda ustegne onaj od vas koji zna za kakav porok drugoga, zbog toga što zna za porok vlastiti, i neka se zaokupi zahvaljivanjem na sačuvanosti od onog čime je drugi iskušan.”[43]

Što se tiče činilaca i pobuda koje čovjeka potiču na ogovaranje, postoje sljedeće:

1.      Slaganje s prijateljima

Jedna od pobuda za ogovaranje je slaganje s prijateljima i drugovima. Neki ljudi smatraju da druželjubivost i lijepo ponašanje podrazumijevaju stanje u kojem se čovjek ponaša tako da nikad ne povrijedi ničija osjećanja, dok je takav način ophođenja, zapravo, jedna vrsta dvoličnosti i ravnodušnosti naspram odgovornosti. Oni koji žele udovoljiti svakoj sorti ljudi i koje ne žele tokom svoga života steći ama baš nijednog neprijatelja, ustvari su ljudi sa više lica koji nisu stekli ni jednu ljudsku niti moralnu vrlinu, štaviše, nisu okusili ni vjerovanje, ni ćudoređe. Takvi ljudi igraju uz svaku muziku i pristaju uz svakoga i okreću se na onu stranu na koju vjetar puše, vjerujući u sljedeću poruku:

S dobrima i lošima takav budi

da nakon tvoje smrti ljudi

po običaju muslimanskom

okupaju te zemzemom,

a spale te po hinduskom.

Drugim riječima:

Ako želiš čuvati čast svoju,

Zajednice ti poprimi boju!

 

·   Skupine ljudi prema viđenju Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim:

Imam Ali dijeli ljude na tri skupine pa kaže:

“Ljude čine tri skupine: znalac o Bogu, sakupljač znanja na stazi izbavljenja i svjetina prosta koja slijedi glas svačiji i povija se na vjetru svakom, ne koristi se svjetlom znanja, niti se sklanja uz stub pouzdani...”[44]

Da skratimo, mnogo ljudi spada u treću skupinu. Oni se, da bi udovoljili svojim prijateljima, počinju ponašati kao i njihovi prijatelji, tražeći drugima nedostatke, premda njihovo takvo ponašanje uzrokuje srdžbu Boga Uzvišenog.

Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o ovom pitanju kaže:

“Što se slaganja tiče, budući da znaš da će se Bog rasrditi na tebe ako izazoveš srdžbu Njegovu, nastojeći udovoljiti stvorenjima, kako onda možeš biti zadovoljan činjenicom da uvažavaš druge, a nipodaštavaš svoga Gospodara, gazeći Njegovo zarad njihova zadovoljstva?! Osim, ako je tvoja ljutnja u ime Boga, ali ni to ti ne daje za pravo da onoga na koga se ljutiš po zlu spominješ, nego bi se trebao u ime Boga ljutiti na svoje drugove kada Ga po zlu spomenu, jer se oni, uistinu, prema Bogu ogriješe najogavnijim grijehom – tj. ogovaranjem.”[45]

Dakle, čovjek ne smije biti u tolikoj mjeri bez volje i kontrole da poput kameleona poprima boju svoje okoline te da, umjesto da stane u odbranu svoga brata po vjeri, uglas sa drugima počne iznositi njegove manjkavosti. Štaviše, on je dužan, koliko je u njegovoj moći, spriječiti taj grijeh i odvratiti one koji ogovaraju od tog ružnog čina. Ukoliko pak nije u stanju tako postupiti, dužan je napustiti skup i na taj način iskazati svoje gađenje prema tom grijehu, tražeći Božije zadovoljstvo, makar to bilo krivo njegovim prijateljima. U suprotnom, smatrat će se jednim od onih o kojima je Kur'an Časni izrekao sljedeće:

فِي جَنَّاتٍ يَتَسَاءلُونَعَنِ الْمُجْرِمِينَمَا سَلَكَكُمْ فِى سَقَرَقَالُوا لَمْ نَكُ مِنَ الْمُصَلِّينَوَلَمْ نَكُ نُطْعِمُ الْمِسْكِينَوَكُنَّا نَخُوضُ مَعَ الْخَائِضِينَ

Oni će se u džennetskim baščama raspitivatio grješnicima:“Šta vas je u Sekar dovelo?”“Nismo” – kazat će – “bili od onih koji su molitvu obavljaliniti smo siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali. (El-Muddessir, 40-45)

Prema tome, oni koji učestvuju u svakom zboru i skupu i koji se ne ustručavaju pričati o koječemu, skončat će u patnji vatre džehennemske. A oni koji se žele spasiti Božije kazne, moraju se kloniti lošeg društva i svadljivih ljudi koji uvijek ogovaraju vjernike – oglušujući se, ustvari, na Božije ajete i propise i ismijavajući ih – jer Kur'an Časni kaže:

وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا

...I koji, kada prolaze pored besposličarenja, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan, 72)

2.  Pravdanje sebe

Još jedan činilac koji dovodi do ogovaranja je pravdanje sebe, odnosno, prilika u kojoj čovjek, pravdajući sebe i perući ruke od postupaka koji mu se pripisuju, baca ljagu na nekog drugog, bilo da krivicu činjenja grijeha prebaci na njega samog ili da ga proglasi svojim saučesnikom u tom grijehu. U svakom slučaju, da bi se odbranio od optužbi, čovjek navede imena drugih ljudi, predstavljajući ih kao samostalne počinioce grijeha ili pak kao njegove saučesnike u njegovom činjenju. Naprimjer, čovjek kaže da je neki grijeh počinio taj i taj, ili kaže da nije on sam počinio taj grijeh, već da ga je također počinio taj i taj pojedinac.

Ovakvo ponašanje proizlazi iz neznanja i nepostojanja bogobojaznosti, jer nije dozvoljeno radi pravdanja sebe okrivljavati druge ljude, niti ih ogovarati. Pod pretpostavkom da je glavni počinilac grijeha neko drugi, zar je neophodno otkriti njegovu tajnu i osramotiti ga? Pod pretpostavkom da čovjek, ustvari, nije ni počinio grijeh niti prevaru, on može, da bi sebe opravdao, odbaciti sve optužbe i sve ono što mu se stavlja na teret, ali ne smije bacati ljagu na druge ljude.

Iz tog razloga Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže:

“Neka zna onaj ko ogovara iz ovakvih pobuda da je rasrdio Boga, a grijeh onoga ko Boga rasrdi umnogome je veći i teži od grijeha onoga ko razljuti stvorenja Njegova. Onaj ko ogovara jamačno će izazvati srdžbu Božiju, ali, pored toga, neće pouzdano znati da li je tim svojim činom odobrovoljio druge ljude ili nije. Kao ishod tog postupka, umišljajući da će drugi ljudi biti njime zadovoljni, on sa svojih pleća skida teret grijeha i stavlja ga na pleća drugog čovjeka, prividno se oslobađajući tereta na Ovome svijetu. Međutim, na Onome svijetu će se baciti u vječitu propast, što predstavlja krajnju granicu neznanja, a nesretan li je onaj ko radi zadovoljstva svojih prijatelja upropasti svoju budućnost na Onome svijetu!”

Nakon toga, dodaje još i sljedeće:

“Ovakva vrsta opravdanja – da nisam samo ja počinio taj grijeh, već da su ga počinili i drugi – također je pokazatelj neznanja, jer ovakvim opravdanjem i pod ovakvim izgovorom čovjek zapravo pristaje uz nekoga koga ne bi smio slijediti, budući da osoba koja krši Božije zapovijedi i koja izražava nepokornost prema svome Gospodaru nije dostojna biti uzorom drugim ljudima, bez obzira na okolnost na kakvom položaju se nalazila. Jer, ukoliko čovjek, oponašajući nekoga ko skoči u vatru, i sam isto postupi, dovodeći svoj život u opasnost, počinit će veliku glupost. Drugim riječima, kako se neko može pravdati riječima: “Ako sam ja trošio nedozvoljeni imetak, pa i drugi su to činili!” ili: “Ako sam ja primio nagradu od nasilničke vlasti, pa i drugi su je uzimali!”, budući da postupci tih drugih ljudi nikako ne mogu poslužiti čovjeku kao dokaz ispravnosti takvih djela. Takvi ljudi nalikuju ovcama koje, kada jedna od njih skoči sa visoke litice, i ostale se za njom bace i na kraju ugibaju.”[46]

Dakle, čovjek nikada ne smije pravdati vlastiti pogrešni postupak izgovorom da su i drugi počinili neko zabranjeno djelo, navodeći kako on nije jedini koji je počinio takav grijeh. Ovakve vrste pravdanja Bog neće prihvatiti.

3. Hvalisanje

Neki ljudi zbog hvalisanja započnu ogovarati druge ljude, odnosno, da bi istakli vlastitu ličnost, plemenitost i vrline, oni nipodaštavaju druge, govoreći o njima loše u smislu: taj i taj čovjek ne zna to i to, te ovakav je i onakav. U namjeri da sebe prikažu puno boljim od drugih ljudi, stanu tragati za njihovim nedostacima, zanemarujući pri tom činjenicu da takvo postupanje, pored toga što ne privlači naklonost drugih ljudi, može samo poljuljati njihovo mišljenje o njima samima. Ova bolest (hvalisanja ili samohvale) može biti uzročnikom mnogih velikih grijeha, a ogovaranje je samo jedan od njih. Stoga su se Kur'an Časni i Čisti Imami, mir neka je s njima, odlučno protivili hvalisanju, učinivši ga predmetom pokude, a mi ćemo ovdje, primjera radi, ukazati na nekoliko vidova pokuđenosti hvalisanja:

Hvalisanje sa gledišta Kur'ana

Kur'an časni zapovijeda da čovjek nikad ne smije sebe smatrati bezgrješnim, a druge ljude kuditi, budući da niko ne zna šta je u duši drugih ljudi. Tako u Kur'anu stoji:

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَى

…Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna ko se grijeha kloni. (En-Nedžm, 32)

 Na drugom mjestu u Kur'anu se kaže:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يُزَكُّونَ أَنفُسَهُمْ بَلِ اللّهُ يُزَكِّى مَن يَشَاءُ وَلاَ يُظْلَمُونَ فَتِيلاً

Zar ne vidiš one koji sebe čistim od grijeha smatraju? A zapravo, Bog čisti od grijeha onoga koga On hoće, i nikome se neće, ni koliko trun jedan, nepravda učiniti. (En-Nisa', 49)

Dakle, čovjek se treba uzdržati od hvalisanja i razmetanja svojom bezgrješnošću i nikada se ne smije smatrati čistim od nedostataka i mahana, jer takav postupak je djelo šejtanovo i način na koji postupaju oholi i glupi ljudi.

Hvalisanje u predajama

U islamskim predajama hvalisanje se također najstrožije osuđuje, a mi ćemo ovdje ukazati na nekoliko primjera:

Imam Ali, mir neka je s njim, opisuje bogobojazne ljude na sljedeći način: “...Nezadovoljni su neznatnošću dobrih djela svojih, a ne smatraju velikim ni mnoštvo njihovo. Duše svoje prekoravaju i za djela svoja strahuju. Kada nekog od njih zbog čednosti pohvale, on se uplaši onoga što o njemu kazuju, govoreći: 'Ja sebe poznajem bolje nego drugi ljudi, a Gospodar moj poznaje me bolje nego što ja poznajem samoga sebe. Gospodaru moj, nemoj me kazniti zbog onoga što govore, već me učini boljim od onoga kakvim me smatraju i oprosti mi ono za šta oni ne znaju'...”[47]

U pismu upućenom Muaviji ibn Sufjanu, Imam Ali, mir neka je s njim, kaže: “...A da Bog nije zabranio da se čovjek sobom hvali, pobrojao bih vrlina mnoštvo za koje srca vjernika znaju i koje ušima slušalaca nepoznate nisu.”[48]

Nekom drugom prilikom izrekao je sljedeće: “Najružnija iskrenost je čovjekovo hvaljenje samoga sebe”[49]

U svakom slučaju, čovjek se ne smije smatrati boljim od drugih ljudi, štaviše, dužan je druge smatrati boljim od sebe, upravo onako kako Imam Riza, mir neka je s njim, poručuje u jednoj predaji: “...'Deseto (svojstvo)', znate li šta je 'deseto (svojstvo)'? Upitaše ga: 'Šta?' On, mir neka je s njim, reče: 'Da (čovjek) ne vidi nikog, a da ne kaže: On je bolji i bogobojazniji od mene. Jer, uistinu, ljude čine dvije skupine: čovjek koji je od njega bolji i bogobojazniji i čovjek koji je od njega gori i pokvareniji; pa kada sretne onoga koji je od njega gori i pokvareniji, kaže: Možda je njegovo dobro skriveno i kao takvo bolje po njega, a moje dobro vidljivo i kao takvo gore po mene. A kada sretne onoga koji je od njega bolji i bogobojazniji, skrušen prema njemu postane, kako bi mu se pridružio. Kada tako postupi, čast njegova i dobro njegovo se uvećaju, lijep postane spomen njegov, šireći se među savremenicima njegovim.”[50]

Sve u svemu, čovjek nipošto ne smije, dičeći se svojom bezgrješnošću  – što je sa islamskoga gledišta također pokuđeno – nipodaštavati druge ljude i samo po sebi je očito da oni koji hvaleći sebe omalovažavaju druge ljude trebaju znati da je moguće da će usljed njihovog ogovaranja neki ljudi steći lošu sliku o ogovaranoj osobi. Međutim, pored činjenice da ogovarač, radi udovoljavanja ljudima, gubi kod Boga vlastitu vrijednost i krjepost, na Sudnjem danu on će ostati uskraćen za njihovu pomoć, jer ga ti ljudi neće moći spasiti Božije srdžbe.

4.      Zavist

Među uzroke koji dovode do ogovaranja spada i zavist. Da bi se od nje izliječio, čovjek bi trebao donekle razmisliti o težini ovoga grijeha, budući da onaj ko ogovara potaknut zavišću, čini zapravo dva grijeha, navodeći na sebe jednim činom dvije kazne: jednu za zavist, a drugu za ogovaranje – a obje su veliki grijesi. Zavidan čovjek zavidi drugima na blagodatima kojima ih je Bog obdario, a samo osjećanje zavisti uzrokuje duševnu patnju. Ta patnja se neće okončati na Ovome svijetu, nego će joj biti dodata i onosvjetska patnja, te će čovjek na oba svijeta biti na gubitku. Jer namjera zavidnika je da ogovaranjem uništi osobu kojoj zavidi, ali on, zapravo, uništava sebe, zato što činom ogovaranja predaje sva svoja dobra djela na dar onome koga je ogovarao. Prema tome, zavidnik je sebi neprijatelj, a prijatelj onome o kome ružno govori, jer grijesi onoga kojeg ogovaraju bilježe se u knjigu djela onoga ko ga ogovara, dok se dobra djela onoga ko ogovara pišu u knjigu djela onoga koga ogovaraju. Ukratko, ogovaranje iz zavisti pokazatelj je krajnjeg neznanja i zaglupljenosti, budući da zavist i kuđenje često učine kod ljudi vrlim i omiljenim osobe kojima se zavidi. Bilo koja vrsta kuđenja i ogovaranja neće poljuljati njihov uspjeh, već se može desiti da im upravo prekoravanje i traženje nedostataka kojim se bave grješnici i bezbožni i pokvareni ljudi pribavi naklonost i još veći ugled u društvu. Neka zlonamjernici govore šta im je volja, kao što kaže jedan pjesnik:

Dok psi laju, Mjesec svjetlom sja:

Po prirodi svojoj svako tka.

Iskustvo je pokazalo da u ovakvim slučajevima, umjesto da prihvate izjave zlonamjernih zavidnika, ljudi se uglavnom priklanjaju osobama koje su nepravedno uzete na njihov nišan:

إذا أرَادَ اللهُ نَشْرَ فَضِيلةٍ طُوِيَتْ أتَاحَ لَهَا لِسَانَ حَسُودٍ.

“Kada Bog hoće razglasiti neku skrivenu vrlinu, podari joj jezik zavidnika”[51]

5. Ismijavanje i izrugivanje

Dalje se kao jedan od uzročnika ogovaranja može navesti ismijavanje i izrugivanje. (O ovome ćemo potanko raspravljati.) O liječenju ove bolesti pisac Mehedždžetu-l-bejda'a kaže: “Tvoja namjera je da ismijavanjem uniziš nekoga u očima drugih ljudi, dok ti, ustvari, unižavaš i ponižavaš samoga sebe kod Boga, meleka i poslanika. A kada bi samo jedan trenutak razmislio o žalosti svojoj na Danu sudnjem i o zlodjelima koje si na Ovom svijetu počinio te o stidu i sramu koji ćeš na Danu okupljanja osjećati; i kada bi samo pomislio na sramotu kojoj ćeš toga dana biti izložen, tako što ćeš biti primoran uprtiti grijehe onoga koga si ismijavao i njegovih grijeha breme na vratu vlastitom nositi te još kaznu za njih podnositi, tjeran prema Džehennemu, to bi te –  bez ikakve sumnje – odvratilo od ismijavanja i ponižavanja drugih ljudi.”

Kada ismijavaš nekoga da bi mu se drugi smijali i da bi on u njihovim očima ispao jadan i bijedan, ukoliko pažljivo o tome promisliš, shvatit ćeš da si ti sam, više nego drugi, bliži stanju zbog kojeg bi te trebalo ismijavati. Znaj da ćeš, ako se ti danas izruguješ nekom muslimanu pred nekoliko osoba, na Sudnjem danu biti ismijavan pred svim ljudima.

Ovdje, ukoliko čovjek sagleda nutrinu svojih djela, ostavit će se grijeha i dići ruke od svih ružnih i nedoličnih postupaka, budući da svijet ima svoju vanjštinu, ali i svoju nutrinu te sliči listu papira koji ima dvije strane: ko gleda u jednu, ne vidi onu drugu, ali to ne znači da na onoj drugoj strani nema ničega.

Prema tome, sva djela koja činimo postoje u nutrini svijeta, a pokazat će se na Sudnjem danu, kada bude okrenuta druga strana lista. Pored toga, Uzvišeni Bog i Poslanik Njegov i Njegovi dobri prijatelji, s.v.s.a., prisutni su i prate naša djela, upravo onako kako Kur'an poručuje:

وَقُلِ اعْمَلُواْ فَسَيَرَى اللهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

I reci: “Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Znalcu nevidljivog i vidljivog svijeta, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (Et-Tevbe, 105)

Izlaganje djela

U tumačenju naprijed navedenog ajeta navest ćemo neke od brojnih predaja koje su do nas stigle, a koje govore o načinu na koji će djela biti predočena Božijem poslaniku, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom, i Čistim Imamima, mir neka je s njima, pa bi bilo dobro imati uvijek na umu njihov sadržaj, a kako bismo obraćali veću pažnju na svoja djela, ponašanje i govorenje. Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “'Božijem poslaniku, s.a.v.a., svako jutro se predočavaju djela ljudi: kako ona dobročinitelja, tako i ona razvratnika, zato pripazite na njih; riječi su to Boga Uzvišenoga: Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov.' Zatim je ušutio.”

U jednoj predaji čovjek po imenu Sama'e prenosi da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao: “'Šta je vama pa uznemiravate Poslanika, s.a.v.a.?' Jedan čovjek upita: 'Kako ga to uznemiravamo?' On zatim reče: 'Zar ne znate da se djela vaša preda nj izlažu, pa kada među njima grijeh ugleda, to ga rastuži. Zato ne žalostite Božijeg poslanika, nego ga radujte!”[52]

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže: “Uistinu se djela ljudi izlažu pred Poslanika vašeg svakog četvrtkau povečerje, neka se zato svaki od vas postidi da se pred Poslanika njegovog izloži djelo ružno.”[53]

U drugoj predaji stoji da je čovjek po imenu Abdullah ibn Eban Zejjat, koji je bio naročito blizak Imamu Rezi, jednom prilikom rekao Imamu: “'Prouči dovu za mene i porodicu moju.' On tada reče: 'Pa zar ne učim? Tako mi Boga, zaista mi se svakog dana i noći djela vaša izlažu.'” Abdullah reče: “Izgledalo mi je nevjerovatno, pa on reče: 'Zar ne čitaš Knjigu Božiju, Silan i Uzvišen je On,:I reci: “Radite! Bog će djela vaša vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici...?' Reče: 'To je, tako mi Boga, Ali ibn Ebi Talib, mir neka je s njim.'”[54]

Dakle, ukoliko je neko svjestan činjenice da svijet bitka ima dva lica, te da se sva njegova djela i postupci koje na njemu čini bilježe na drugoj strani i stavljaju na uvid pred Božije dobre prijatelje, nema sumnje da se neće usuditi ismijavati Božije robove, budući da će jednoga dana sva čovjekova djela i postupci izaći na vidjelo, pa će se on tada stidjeti i kajati, ali mu od žalosti i kajanja nikakve koristi neće biti. Prema tome, onaj ko ogovarajući ismijava druge ljude, treba znati da će na Sudnjem danu ljudi njega ismijavati te da će biti osramoćen pred poslanicima i Božijim prijateljima.

6.      Prividno izražavanje saosjećanja i sažaljenja

Ponekad čovjek kroz izražavanje sažaljenja i saosjećanja zapadne u ogovaranje. Naravno, treba kazati da je izuzetno pohvalno saosjećati sa onim ko je počinio kakav grijeh, ukoliko je to saosjećanje u ime Boga. Jer često čovjek saosjeća iz zavisti, zle namjere, ili pak da bi nekoga ponizio, pa ta svoja osjećanja ispolji u obliku saosjećanja i dobrohotnosti. Na taj način ogovarač zadovoljava svoje osjećanje zavisti i želju za osvetom, a moguće je da ni on sam ne bude načisto s tim. Međutim, ako se pažljivo sagleda njegovo stanje, postat će jasno da njegov glavni motiv nije saosjećanje. Naprimjer, čovjek kaže: “Jadan taj i taj, teško je zastranio, da ga Bog Mili izbavi!” U ovakvim primjerima čovjek počini grijeh ogovaranja izričući javno dovu i iskazujući naklonost, što je samo po sebi jedna vrsta samopokazivanja i licemjerstva. Ovdje je glavni podstrekač na govorenje šejtan, koji pod izgovorom saosjećanja navodi čovjeka na ogovaranje, upropaštavajući na kraju njegovu nagradu.

Postoje i drugi uzroci ogovaranja o kojima ovom prilikom nećemo govoriti.

Izuzetni slučajevi ogovaranja

Premda ogovaranje spada u velike grijehe i premda je – kako u Kur'anu Časnom, tako i u predajama – strogo zabranjeno, ipak postoje primjeri kada ogovaranje nije zabranjeno, koje valja izuzeti iz ovog općeg pravila.

Mada je ova rasprava od naročito velike važnosti, ukoliko bismo željeli potanko iznositi sve pojedinosti vezane za nju, bilo bi nam potrebno puno više vremena i prostora, tako da ćemo se morati zadovoljiti sažetim ukazivanjem na one najvažnije primjere kada je ogovaranje dopušteno.

Prije negoli se upustimo u samu raspravu, treba kazati sljedeće: budući da ogovaranje spada u velike grijehe te se po svojoj prirodi smatra jednim veoma ružnim i odvratnim djelom, izuzetni slučajevi kada je ono dozvoljeno moraju biti naročito važni, kako bi tim svojim značajem bili u stanju suočiti se sa zlom ogovaranja i zasjeniti ga. Posve je jasno da se razlučivanje važnijeg od važnog te izdvajanje i davanje prednosti jednome nad drugim primjerom mora provesti prema ispravnim i pouzdanim mjerilima, koja Bog odobrava, dok bilo kakva proizvoljna mjerila, utemeljena na pomisli i mašti – koja su ponekad proizvod ličnih pobuda, osjećanja manje vrijednosti, zabluda, unutrašnje potrebe da se čovjek opravda, kao i šejtanskih nagovaranja – ne mogu se smatrati dopuštenjem za ogovaranje. Jednom riječju, ogovaranje je dozvoljeno samo u slučaju kada se nedvojbeno radi o neizbježnoj i prečoj koristi (maslahe-je lazem va aham), u svrhu čijeg očuvanja smo primorani ogovarati. Stoga, ako se neko pod uticajem šejtanskih nagovaranja i pod izgovorom da je određenu osobu dozvoljeno ogovarati ili, pak, da je određeni primjer izuzetak, upusti u ogovaranje, nesumnjivo je da će počiniti grijeh, jer takvi izgovori ne mogu biti dopuštenje za ogovaranje. Osim, ukoliko čovjek razborito, oprezno i krajnje utemeljeno i pošteno razluči primjere jedne od drugih, potpuno svjestan u kojima od njih je zabranjeno, a kojima dozvoljeno ogovarati. (Utičemo se Bogu Uzvišenom od zabluda duše sklone zlu!)

Nakon ovog kratkog uvoda, prilika je da navedemo neke od primjere ogovaranja koji spadaju u izuzetke.[55]

1.      Traženje pravde

Kada se neko kome je nanesena nepravda požali sudu i zatraži pravdu, prinuđen je ispričati kakvom je sve nasilju bio izložen. On, isto tako, treba predstaviti osobu koja mu je nepravdu nanijela, tako što će navesti njeno puno ime i prezime, budući da, sve dok ne navede ime nasilnika te u potpunosti ne objasni sudiji čitav slučaj, sudija neće biti u stanju razmotriti predmet parnice niti donijeti bilo kakvu presudu. Stoga, onaj ko se obrati sudu s namjerom da otkloni nepravdu i dobije pravdu, nema drugog načina da to ostvari, osim da ogovara. Naprimjer, ukoliko je neko nečiji dužnik i u stanju je vratiti svoj dug, ali ne mari za to i oteže sa njegovim vraćanjem, potraživač ga može kuditi i radi dobijanja svoga prava ogovarati. Dopuštanje ogovaranja u ovakvim primjerima ima uporište u jednom pravilu islamskog i građanskog prava, koje se, kao jedno općeprihvaćeno načelo, prenosi od plemenitog Poslanika – blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom! – a glasi:

“Otezanje sa vraćanjem duga onoga ko je zaimao dopušta sramoćenje i kažnjavanje njegovo.”[56]

Znači, bezrazložno odugovlačenje sa vraćanjem duga primorava potraživača da se požali sudu, a sudiju da – nakon što istraži čitav slučaj i konačno utvrdi postojanje odugovlačenja – opomene i kazni dužnika. Dakle, otezanje sa otplatom duga dokinulo je nedodirljivost njegovog ugleda i časti i učinilo ga podložnim kazni, budući da otezanje sa vraćanjem duga, u primjeru postojanja imovinske moći, predstavlja gaženje prava vjerovnika,[57] kako kaže Božiji poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom:

“Bogataševo odgađanje otplate duga je nasilje.”[58]

Prema tome, vjerovnik kojem je učinjena nepravda može zaštititi svoje pravo i pokrenuti parnicu, kako se to kaže u jednoj predaji: “Može govoriti onaj čije je pravo.”[59]

Traženje pravde je toliko važno da je čak moguće žaliti se i na samog sudiju. Često se desi da sudija prema nekome učini nepravdu te da uzimanjem mita i tome slično, dadne prednost ličnim vezama nad stvarnim činjenicama, donoseći na kraju presudu suprotnu islamskim propisima. U tom slučaju, onome kome je učinjena nepravda dopušta se da za vrijeme trajanja parnice ogovara i navede ime tog sudije do nadležnih organa, kudeći ga. U svakom slučaju, prema sadržaju Kur'ana Časnog, ogovaranje i kuđenje su dozvoljeni kada se na sudu zatraži pravda. Onima kojima je nepravda učinjena Kur'an Časni daje pravo da glasno poviknu, tražeći svoje pravo, tamo gdje kaže:

لاَّ يُحِبُّ اللّهُ الْجَهْرَ بِالسُّوَءِ مِنَ الْقَوْلِ إِلاَّ مَن ظُلِمَ وَكَانَ اللهُ سَمِيعًا عَلِيمًا

Bog ne voli da se o zlu glasno govori, osim u slučaju onog kome je nepravda učinjena. – A Bog sve čuje i sve zna. (En-Nisa', 148)

Na drugom mjestu se kaže:

وَلَمَنِ انتَصَرَ بَعْدَ ظُلْمِهِ فَأُوْلَئِكَ مَا عَلَيْهِم مِّن سَبِيلٍ ۝ إِنَّمَا السَّبِيلُ عَلَى الَّذِينَ يَظْلِمُونَ النَّاسَ وَيَبْغُونَ فِى الْأَرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ أُوْلَئِكَ لَهُم عَذَابٌ أَلِيمٌ

Neće odgovarati onaj koji na pretrpljenu nepravdu uzvrati,a odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva prava nasilje na Zemlji čine; njihova je patnja bolna. (Eš-Šura, 41-42)

Razumije se da je u ovakvim primjerima dozvoljeno ogovarati samo u onoj mjeri u kojoj se govor odnosi na nasilje nasilnika i odbranu onoga kojem je nasilje učinjeno. Međutim, zabranjeno je bilo šta reći o drugim nasilnikovim mahanama, jer to je grijeh. Vjerovatno iz razloga da se taj propis ne bi zloupotrebljavao, na samom kraju 148. ajeta sure en-Nisa' i stoji: A Bog sve čuje i sve zna. Time se hoće kazati da Bog dobro zna kakve su vaše namjere: da li ogovarate da biste nepravdu otklonili, ili da biste izrekli nešto što vas tišti.

2.      Traženje pomoći radi sprječavanja ružnih djela

Drugi primjer koji spada u izuzetne primjere ogovaranja je naređivanje dobra i odvraćanje od zla, budući da čovjek nekad nije u stanju sam spriječiti vršenje nekog ružnog djela te je prisiljen zatražiti pomoć od drugih ljudi ili pak obavijestiti o tome nadležne organe (npr. policiju, tužilaštvo), kako bi uz njihovu pomoć spriječio da do neželjenog dođe. Prema tome, u takvom slučaju čovjek je primoran prokazati počinioca ružnog djela te odati tačnu lokaciju gdje se to djelo vrši.

Naprimjer, doznali ste da je neka kuća središte izopačenosti te da brojni ljudi zalaze u to leglo pokvarenosti. Sada, ako želite da ih u tome spriječite, nemate drugog načina nego da o tome obavijestite i druge ljude, odnosno da tu vijest prenesete organima reda. Očito je da u primjerima ove vrste čovjek ne može – pod izgovorom zabranjenosti ogovaranja – izbjeći odgovornost, budući da postojanje takvih legla opačine podriva temelje morala i kulture društva, tjera ljude u pokvarenost i propast, suzbija ih i zaustavlja djelovanje zaduženih snaga u društvu. Iz tog razloga mnogi islamski pravnici smatraju kolovođe dešavanja u ovakvim centrima “onima koji na Zemlji nered čine”, koje treba osuditi na smrt. Prema tome, ako neko u ovakvim primjerima pokaže gdje se nalazi mjesto opačine i navede koja ružna djela se tamo čine, te imenuje one koji sve to vode, ne samo da tim razotkrivanjem nije počinio ogovaranje i zabranjeno djelo, nego je, upravo suprotno, ispunio svoju obavezu.

3.      Traženje stava islamskog vjerozakona u vezi s nekim pitanjima

Jedan od primjera kada je ogovaranje dopušteno je i traženje stava islamskog prava u vezi s nekim pitanjima, u smislu da čovjek nekad biva primoran da prilikom raspitivanja za islamski pravni propis izloži predmet spora, gdje je moguće da će navesti također ime jedne ili više osoba koje su upletene u cijeli slučaj, a kojima nije drago da ih se spomene. U takvim primjerima, ukoliko se radi o životno važnom pitanju, ogovaranje je dopušteno. Naprimjer, čovjek saopći islamskom pravniku kako su mu – prilikom neke saradnje u poslu – otac, ili brat, ili neko treći učinili nepravdu, pogazivši njegovo pravo, a potom od njega zatraži stručno mišljenje o tome da li je stav koji je on zauzeo u tom slučaju ispravan te da li on protiv njih može proslijediti žalbu sudu, zahtijevajući pri tome da ga se uputi i da mu se objasni šta i kako može preduzeti u vezi s tim slučajem, kako bi u okviru svojih prava načinio određene korake, odnosno, kako ne bi, ne daj Bože, tražeći ispunjenje svoga prava, prešao granice vjerozakona i bez ikakve osnove ukaljao njihov obraz. Razlog usljed kojeg je tu potrebno navesti ime osobe ili osoba je potreba da cijeli slučaj bude u potpunosti predočen islamskom pravniku, kako bi on bio u stanju ponuditi odgovarajući odgovor. Međutim, ako navođenje imena osoba ne utiče na samo objašnjavanje slučaja, onda nije ni dopušteno imenovati ih.

Prema tome, u ovakvim primjerima treba se, koliko god je moguće, zadovoljiti naznakama i govorom u prenesenom smislu, kako ne bi bilo izgovoreno ime određene osobe, a u prepričavanju samog slučaja treba se zadovoljiti navođenjem tek najneophodnijih činjenica. Naprimjer, čovjek islamskog pravnika upita: Šta mislite o slučaju kada nekom čovjeku njegov otac ili brat učine nepravdu? Međutim, ako ne bude bilo drugog načina, osim da se navede o kome se zapravo radi, onda se takva vrsta ogovaranja ne smatra grijehom.

4.      Ogovaranje u svrhu opominjanja

Opominjanje i obavještavanje muslimana o nekoj opasnosti koja mu prijeti još jedan je od razloga za dopuštanje ogovaranja. Dakle, ukoliko čovjek vidi da jedan od njegovih prijatelja ima veze sa određenom skupinom ljudi i da mu to može nanijeti štetu, dužan ga je o tome obavijestiti. Naprimjer, taj njegov prijatelj druži se sa osobama pod uticaj čijeg lošeg ponašanja će, usljed saobraćanja s njima, malo po malo potpadati, ukoliko mu on na to ne skrene pažnju. U takvoj prilici potrebno je da mu se ukaže na njihove nedostatke, kako bi se opomenuti mogao sa punom sviješću i razborito prema njima odnositi. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Zar se ustežete imenovati razvratnika kako ga ljudi ne bi prepoznali!? Imenujte ga sa svim slabostima njegovim, kako bi ga se ljudi pričuvali.” 

5.      Poznati nadimak

Ukoliko neko bude poznat po nekom imenu ili nadimku, pa makar taj njegov nadimak u korijenu bio izrazom nekog njegovog nedostatka ili mane, s tim da je vremenom korišteni nadimak prestalo biti ružan, tako da ako bi osobu o kojoj je riječ neko oslovio tim imenom ili nadimkom, a on se ne bi naljutio, onda nije zabranjeno oslovljavati ga tim imenom ili nadimkom. Naprimjer, ne smatra se ogovaranjem ako neko za nekoga ko je slijep kaže da je taj i taj slijepi čovjek došao, ili da je taj slijepi čovjek izrazio takvo i takvo mišljenje, ili pak da se za nekoga ko je šepav kaže da je taj neki čovjek koji hramlje rekao to i to, budući da se oni neće naljutiti ako budu opisani tim osobinama i budući da onaj koji ih oslovljava nema namjeru isticati njihove nedostatke. Jer, među prenosiocima predaja bilo je ljudi koji su imali neke tjelesne nedostatke, a u predajama se navode upravo po njima, tako da se javljaju A'aver (Jednooki) i 'A'ameš (Slabovidi).[60] Svakako, treba kazati da će ovaj slučaj spadati u izuzetke tek kada spominjanje vidljivih i nevidljivih nedostataka bude ogovaranje, ali ako ogovaranje bude podrazumijevalo otkrivanje tajne, onda takvi primjeri u stručnom smislu ne potpadaju u primjere ogovaranja. Naravno, ukoliko dotičnoj osobi ne godi da bude oslovljena na takav način, onda cijeli slučaj poprima oblik uvrede ili uznemiravanja muslimana, a ne ogovaranja.

6.       Ogovaranje prilikom savjetovanja

Ogovaranje je dozvoljeno i u slučaju savjetovanja. Tako, ukoliko se čovjek posavjetuje sa nekim oko važnih pitanja, bila ona lične ili društvene prirode, kao što su, naprimjer, brak, poslovna saradnja, upošljavanje, otpuštanje i postavljanje radnika i službenika, u slučajevima kada je potrebno navesti nečije loše osobine i mane, onda sami čin iznošenja tih manjkavosti nije zabranjen, štaviše, ponekad je i neophodan. 

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Savjetnik je povjerljiv.”[61]

Prema tome, ono što zna čovjek neizbježno mora kazati osobi koju savjetuje, kako bi svoj posao obavio svjesno i razborito, a ako ne kaže istinu, učinio je prevaru.

Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, kaže:

“Među izuzetne primjere kada ogovaranje nije zabranjeno spada savjetovanje onoga koji traži savjet, jer je obavezno iskreno savjetovanje onoga ko traži savjet, a prevariti ga zaista bi moglo biti veće zlo od čina ogovaranja. Isti je slučaj sa savjetovanjem kada se savjet i ne traži, jer kada se neko hoće oženiti nekom ženom, a ti znaš za njene loše osobine koje će dovesti čovjeka do pojave da zbog njih zapadne u ogovaranje i porok, nema sumnje da je ukazivanje na neke od loših osobina – pa makar to dovelo i do ogovaranja te žene – preče od uskraćivanja savjeta vjerniku, kako se to vidi iz brojnih predaja koje ukazuju na tu dužnost.”[62]

7.      Ogovaranje novotara

Ukoliko neko vidi da neka osoba vodi ljude u zabludu i da nastoji u Božiju vjeru uvesti neku novotariju, dozvoljeno mu je da o toj osobi loše govori, kako bi iskorijenio sami začetak nemorala. U ovom primjeru, pored činjenice da ogovaranje takve osobe ogovaraču nije grijeh, u njegovu knjigu djela Bog Uzvišeni će upisati još i dobro djelo, kao što Imam Sadik, mir neka je s njim, svjedoči u jednoj predaji:

“Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je: 'Kadgod nakon mene vidite one koji sumnju izazivaju i novotarije donose, javno ih se odrecite i na svakom koraku ih grdite i ogovarajte ih i ružno o njima govorite, da se ne bi ponadali da će islam izopačiti, i da bi ih se ljudi čuvali, i da ne bi slijedili njihova krivovjerja; Bog će vam to u djela dobra upisati i na taj način vam položaje na Onome svijetu uzdignuti.'”[63]

8.      Ogovaranje razvratnika koji javno griješi

Ogovaranje je dozvoljeno, čak i bez postojanja naročite koristi, kada se radi o osobama koje su poznate po razvratu, jer ukoliko postoji javno očitovanje lica u razvratu, onda se takvi primjeri ne mogu podvesti pod pojam ogovaranja. U vezi s tim, navest ćemo nekoliko predaja. U jednoj od njih se od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

“Trojica ne zavrjeđuju poštovanje: novotar koji strast slijedi, nepravedni vladar i razvratnik koji javno griješi.”[64]

U drugoj predaji, približno istog sadržaja, stoji da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Na trojicu se ogovaranje ne odnosi: na onoga koji strast slijedi, na razvratnika koji javno griješi i na nepravednog vladara.”[65]

A u jednoj predaji se prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Na razvratnika se ogovaranje ne odnosi.”[66]

Također se prenosi da je rekao i sljedeće:

“Na onoga ko sa lica svoga ukloni zastor stida ogovaranje se ne odnosi.”[67]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

 

“Kada razvratnik javno griješi, na njega se ne odnosi ni poštovanje, ni ogovaranje.”[68]

       

Napomena

Prije negoli zaključimo ovu raspravu, napomenut ćemo još nekoliko stvari:

Prvo, ukoliko ogovaranje protumačimo otkrivanjem nečije tajne, onda imenovanje onoga ko javno griješi zapravo i ne spada u primjere ogovaranja. Dakle, ne radi se o izuzetnom slučaju ogovaranja, budući da govorenje o nekom javno počinjenom grijehu nije otkrivanje tajne.

Drugo, izuzetni primjeri ogovaranja, tj. slučajevi kada ogovaranje nije zabranjeno, nije ograničeno samo na pojave koje smo naveli, već postoje i drugi primjeri, od navođenja kojih smo se morali uzdržati, imajući u vidu ograničenost za to predviđenog prostora u ovoj knjizi.[69]

Treće, čovjek treba dobro paziti da – pod izgovorom da je taj i taj slučaj jedan od onih izuzetnih, kada je ogovaranje dopušteno – ne počini grijeh ogovaranja, drugim riječima, ne smije zloupotrebljavati izuzetne slučajeve ogovaranja radi vlastitih ciljeva. Isto tako, ne smije sebi dopustiti da, usljed greške ili nepoznavanja primjera u kojima je ogovaranje dopušteno, zasluži kaznu u Džehennemu. On nikad ne smije zaboraviti na primjenu pravila “prijekog i prečeg”, a tek kada utvrdi da se u određenom slučaju radi o “nužnoj dobrobiti”, dopušteno mu je ogovarati, ali tek nakon što razmotri sve pobrojane stavke. Jer, kao što nam je poznato, ogovaranje je pravo ljudi, i sve dok se ogovarana osoba ne odobrovolji i ne oprosti ogovaraču, njegov grijeh neće biti oprošten.

Četvrto, ponekad iznošenje tuđih poroka i grijeha vodi u širenje opačine i razvrata među ljudima, čime nestaje ogavnosti učinjenog grijeha.  U takvim primjerima, ukoliko se ne radi o prečoj dobrobiti, neophodno je kloniti se ogovaranja, makar se radilo i o osobi koja je poznata po javnom griješenju.

Zaključak i suma ove rasprave sadržan je u činjenici da, općenito, postoje samo dva slučaja kada je ogovaranje dopušteno: prvi, kada je posrijedi preča dobrobit, i drugi, kada se radi o ogovaranju grješnika koji je poznat po razvratu, gdje se dopuštenost ogovaranja ne temelji na neophodnoj dobrobiti. Osim u ova dva slučaja, čovjek treba dobro obratiti pažnju, kako ne bi, pod izgovorom da je određeni slučaj iznimka, počinio grijeh.

Iskupljenje za ogovaranje

Iskupljenje podrazumijeva čin kojim se brišu posljedice prijestupa i grijeha, te se priprema teren za oprost od strane Gospodara i prirodno je da iskupljenje za svaki grijeh odgovara počinjenom grijehu.

Ogovaranje spada u grijehe koji za sobom povlače dvije nepovoljne posljedice:

1.      Neposluh i nepokoravanje Božijoj zapovijedi.

2.      Uznemiravanje jedne ili više osoba, Božijih robova.

Prema tome, da bi se uklonile ove posljedice, treba iznaći načina i platiti odgovarajuće iskupljenje. Čovjek treba imati u vidu činjenicu da je počinio prijestup i oglušio se na Božiju zapovijed te, shodno učinjenom, mora oblikovati uvjete za Božiji oprost. S druge strane, uvažavajući činjenicu da je prekoračio granice i pogazio prava drugih ljudi, on ih mora zamoliti za oprost, jer sve dok od njih ne dobije oprost, neće mu ni Bog oprostiti. O ovom pitanju ćemo sada otvoriti jednu širu raspravu.

Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o iskupljenju za ogovaranje i o pitanju šta je čovjeku činiti kako bi se očistio od grijeha koje je počinio kaže:

“Znaj da je ogovaraču dužnost pokajati se i izraziti kajanje i žaljenje zbog onoga što je počinio, kako bi se time kod Boga iskupio, a potom treba tražiti oprost i od onoga koga je ogovorio, kako bi mu on oprostio i kako bi se iskupio za nasilje koje mu je učinio.”

Potom još dodaje:“I treba tražiti oprost tužan i žalostan, kajući se za ono što je počinio, jer prijetvornik ponekad traži oprosta kako bi se pobožnim prikazao, a zapravo se u sebi i ne kajući, čineći na taj način dodatni grijeh (...).”[70]

Jedna važna i pažnje vrijedna napomena

Jedna važna napomena koju vrijedi razmotriti i koju bismo trebali istaći obuhvaćena je činjenicom da svaki čovjek čini neku vrstu grijeha i neposluha i ne postoji niko ko može tvrditi da nije počinio nikakav prijestup. Dakle, svi ljudi su grješni, osim Čistih, mir neka je s njima.

S druge strane, Uzvišeni Bog otvorio je ljudima vrata pokajanja i povratka i oni su u mogućnosti iskupiti se za svoje prethodne grijehe pokajanjem i traženjem oprosta, a nakon takvog pokajanja i povratka Gospodaru svome, mogu krenuti putem bogobojaznosti i robovanja Bogu. U tom smislu, Kur'an Časni i predaje Poslanikove porodice, mir neka je s njima, pozivaju i podstiču ljude na pokajanje, a mi ćemo ovdje navesti samo neke od njih.[71]

-   Pozivanje  na pokajanje u Kur'anu:

قُلْ يَا عِبَادِىَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ ۝وَأَنِيبُوا إِلَى رَبِّكُمْ

·  Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, u Božiju milost nadu ne gubite! Bog, uistinu, sve grijehe prašta; On je, doista, Onaj Koji mnogo prašta i milosnik je On.I vratite se Gospodaru svome...” (Ez-Zumer, 53-54)

كَتَبَ رَبُّكُمْ عَلَى نَفْسِهِ الرَّحْمَةَ أَنَّهُ مَن عَمِلَ مِنكُمْ سُوءًا بِجَهَالَةٍ ثُمَّ تَابَ مِن بَعْدِهِ وَأَصْلَحَ فَأَنَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

·  “...Gospodar vaš je sam Sebi propisao milostiv da bude: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkosmislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog uistinu mnogo prašta i milošću obasipa.” (El-En'am, 54)

وَإِنِّي لَغَفَّارٌ لِّمَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا ثُمَّ اهْتَدَى.

·  “Ja ću uistinu oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim Pravim putem krene.” (Taha, 82)

إِنَّ اللّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ

·         ...Bog zaista voli one koji se mnogo kaju... (El-Bekare, 222)

غَافِرِ الذَّنبِ وَقَابِلِ التَّوْبِ

·         Koji grijehe prašta i pokajanje prima... (El-Mu'min, 3)

وَهُوَ الَّذِى يَقْبَلُ التَّوْبَةَ عَنْ عِبَادِهِ وَيَعْفُو عَنِ السَّيِّئَاتِ وَيَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ

·         On je Onaj Koji od robova Svojih pokajanje prima i preko ružnih djela prelazi i Koji zna šta radite. (Eš-Šura, 25)

-          Pozivanje na pokajanje u predajama:

Slijedeći Kur'an, predaje također pozivaju grješnike i prijestupnike na pokajanje:

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Onaj koji se za grijeh pokaje je poput onoga koji ga nije ni počinio.”[72]

U drugoj predaji se od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao: “Uzvišeni Bog raduje se pokajanju roba Svoga više nego čovjek koji u noći mračnoj izgubi jahalicu i popudbinu svoju pa je ponovno nađe. Dakle, Bog se više raduje pokajanju roba Svoga nego što se taj čovjek raduje popudbini svojoj kada je nađe.”[73]

Ovo je odgovarajući primjer za ustaljeni način razmišljanja ljudi onoga vremena, kada su jahaće životinja i popudbina činili stubove života.

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković

[1] Ibn Esir, Nihaje, Kom, sv. 1, str. 272.

[2] Kešfu-r-rejbe, str. 9. Čini se korisnom napomenuti da i tehasus (raspitivanje, prisluškivanje) i tedžesus (uhođenje)  imaju značenje traganja, s tim da se ovo drugo obično koristi za ono što je loše, a ono prvo za ono što je dobro.  Kur'an Časni prenosi riječi hazreti Jakuba kojima se on obratio svojim sinovima:

 ...يَا بَنِيَّ اذْهَبُواْ فَتَحَسَّسُواْ مِن يُوسُفَ وَأَخِيهِ

O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova... (Jusuf, 87) Za dodatne informacije vidi u: Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332-333.

[3] U ovom ajetu uzima se u potpunosti u obzir psihologija etike; sa koliko samo pažnje i dubine Kur'an Časni razmatra ovu temu, jer da bi se otklonila posljedica, treba najprije otkloniti uzrok, budući da će posljedica postojati sve dok se ne otkloni , sv. 16, str. 331.

[5] Odnosno, radnja koju čovjek započne svojom slobodnom voljom ubraja se u djela koja su izraz njegove slobodne volje i htijenja, makar on nakon početka vršenja radnje izgubio tu slobodu.

[6] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 597.

[7] Na kraju ajeta: ...doista su neke pomisli grijeh... veliki islamski učenjak Tabatabai daje jedno iscrpno tumačenje. (Vidi u: Tefsiru-l-mizan, sv. 18, str. 351.)

[8] Kešfu-r-rejbe, str. 20.

[9] Isto.

[10]Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332.

[11] Mehedždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 268; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 332.

[12] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 614; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 362; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196; Amali Saduk, str. 250.

[13] Miratu-l-‘ukul, sv. 11, str. 15.

[14]Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 85.

[15] Fihrist-e mouzu'i-je Gurer, br. 9084, str. 227.

[16] Isto, br. 8561, str. 127.

[17] Isto, br. 8950, str. 227.

[18] Isto, br. 2709, str. 227.

[19] Isto, br. 10534, str. 228.

[20] Isto, br. 5573, str. 227.

[21] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 194.

[22] Sunen Tirmizi, sv. 4, poglavlje 56, hadis 1988, str. 356; Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 331; et-Tergib ve-t-terhib, sv. 3, str. 545. Ista predaja prenosi se i u Biharu-l-envar (Bejrut, sv. 72, str. 195), uz neznatne razlike.

[23] Fihrist-e mouzu'i-je Gurer, br. 5575, str. 227.

[24] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 196.

[25] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 114.

[26] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 197.

[27] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 211.

[28] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, pismo 53, str. 435.

[29] Isto, str. 437.

[30] Tuhafu-l-ukul, str. 264.

[31] Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 49.

[32] Fihrist-e mouzu'i-je Gurerbr. 5169, str. 124.

[33] Mehidždžetu-l-bejda', sv. 5, 264.

[34] Fehrest-e mouzu'i-je Gurer, , br. 3167, str. 386.

[35] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 345.

[36] Fehrest-e mouzu'i-je Gurer, br. 5739, str. 285.

[37]Tefsir-e Kurtubi, sv. 16, str. 327.

[38] Isto, str. 327.

[39] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 341; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 72, str. 49.

[40] Hisalu Suduk, sv. 1, hadis br. 3, str. 109.

[41] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 140;Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 140.

[42] Isto.

[43] Isto.

[44] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 147.

[45] Mehidždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 265-266.

[46] Mehidždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 266.

[47] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 193.

[48] Isto, pismo 28.

[49] Fehrest-e mouzu'i-je Gurer, br. 2942, str. 361.

[50] Tuhafu-l-ukul, Džam'e-je modarresin, Kom, str. 443.

[51] Mehidždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 267.

[52] Usul-e Kafi, sv. 1, str. 219, hadis 3; Tefsir-e burhan, sv. 2, hadis 3, str. 157.

[53] Tefsir-e burhan, sv. 2, str. 158, hadis 12.

[54] Usul-e Kafi, sv. 1, str. 219, poglavlje: “Ardu-l-e'amal”, hadis 4.

[55] Treba kazati i to da jedan dio primjera ogovaranja koji su izuzeci, kao što su primjer ozloglašenog pokvarenjaka ili javnih poroka, stručno ne potpada pod temu ogovaranja; međutim, islamski pravnici i etičari svrstavaju ovakve primjere u red izuzetaka u ogovaranju.

[56] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 13,“Kitabu-t-tidžare”, hadis 4, str. 90.

[57] Dužnik ima obavezu da, ukoliko je u mogućnosti, vrati svoj dug do utvrđenog roka; u protivnom, sudija ima pravo uhapsiti ga kako bi se ostvarila jedna od dvije mogućnosti: vraćanje duga ili pad pod stečaj. Kao primjer navest ćemo predaju od Zapovjedika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, u kojoj kaže:

“Ali, mir neka je s njim, zatvarao ljude bi zbog duga, pa kada bi mu postale jasne neimaština i oskudica zatvorenog, puštao bi ih da nešto zarade.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 148.)

U svakom slučaju, čovjeku ne priliči da, onda kada je to u stanju, ne isplati svoj dug, jer Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

“(...) Dužniku tvome nije dozvoljeno otezati sa otplatom, a imućan je (...)” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)

Međutim, pored toga, nužno je da potražitelj duga produži dužniku rok za isplatu duga kada vidi da ovaj nije u stanju isplatiti ga na vrijeme, jer u Kur'anu stoji:

وَإِن كَانَ ذُو عُسْرَةٍ فَنَظِرَةٌ إِلَى مَيْسَرَةٍ وَأَن تَصَدَّقُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ

 A oko ga je tečkoća pritisla, onda pričekajte dok zaima; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. (El-Bekare, 280)

Božiji poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji kaže sljedeće:

“(...) Isto tako nije dozvoljeno ni tebi da mu stalno dodijavaš s otplatom kada vidiš da je u teškoći.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)

Isto tako, u jednoj oporuci svojim drugovima Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Čuvajte se dodijavanja (zbog duga) ikome od vaše braće muslimana: od toga da ga pritišćete da vam vrati nešto što vam duguje, a on je u teškoću zapao. Jer otac naš, Poslanik Božiji, s.a.v.a., govorio je: 'Muslimanu ne priliči dodijavati drugom muslimanu (zbog otplate duga); a onoga ko pričeka dužnika kojeg teškoća zadesi Bog će zakloniti Sjenom Svojom na Dan kada ne bude niti jedne druge sjene, osim Njegove.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)

Naravno, treba reći, da u pogledu produženja roka za otplatu duga postoje različiti stavovi. Neke predaje i islamskopravne norme za produženje otplate duga određuju jednu godinu, dok u drugim predajama, kao i u 280. ajetu sure el-Bekare, taj rok nije određen, i prirodno je da se produžava sve dužnik ne izađe iz teškoća. Predaje u kojima se rok otplate produžava za jednu godinu nalažu da ukoliko dužnik ni nakon godinu dana ne bude u mogućnosti vratiti dug, predvidnik muslimana je dužan isplatiti dug potražitelju iz državne kase, budući da Kur'an časni kao jedan od slučajeva gdje se može trošiti zekat navodi i garimin (dužnike), a sasvim je jasno da se pod ovim pojmom podrazumijevaju oni koji nisu u stanju vratiti svoj dug. (O dužnicima vidi: Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 90, poglavlje 9.)

[58] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 13, “Kitabu-t-tidžare”, poglavlja: “ed-dejn va-l-kard”, hadis 3, str. 90.

[59] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 270.

[60] Vidi: Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 11,“Ebvab džihadi nefs”, poglavlje 46, predaja 36, str. 262.

[61] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 427.

[62] Mekasibu muharreme, Daru-l-kitab, Kom, sv. 4, str. 45.

[63] Usule Kafi, sv. 2, str. 375; Mekasibu muharreme, sv. 4, str. 45.

[64] Mekasibu muharreme,  predaja 5, str. 44; Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8,  predaja 5, str. 605.

[65] Gazali, Ihja'u 'ulumi-d-din, sv. 3, str. 153.

[66] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 272; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 237.

[67] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 272; Ihtisas-e mufid, str. 242; Ed-Durru-l-mensur, sv. 6, str. 97; Kenzu-l-'ummal, sv. 3, str. 959; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 233.

[68] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 605;  Amali Saduk, str. 42.

[69] Za više obavijesti na ovu temu vidi: Mekasibu muharreme,  str. 44 pa nadalje; Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 270; Gazali, Ihja'u 'ulumi-d-din, sv. 3, str. 152-153; Kešfu-r-rejbe, str. 14-16; Mi'radžu-s-se'ade, str. 412-414; Biharu-l-envar, sv. 72, str. 231-234.

[70] Mehadždžetu-l-bejda', sv. 5, str. 273.

[71] Premda će se o pokajanju raspravljati u devetom poglavlju, ipak, zbog skretanja pažnje na težinu grijeha ogovaranja, odlučili smo se napomenuti ga i ovdje.

[72] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, predaja 16,  str. 21,

[73] Usule Kafi, sv. 2, str. 435; Biharu-l-envar, sv. 6, predaja 73, str. 40.

Zadnji put promijenjen: petak, 29 Juli 2016 14:39
×

Log in