Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Društveni moral

A A A
Pravda i ravnoteža po mišljenju Allame Tabatabaija

Pravda i ravnoteža po mišljenju Allame Tabatabaija

Allame uz časni ajet:

إِنَّ اللَّـهَ يَأْمُرُ‌ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِى الْقُرْ‌بَى

Allah zaista naređuje pravednost, dobročinstvo, i udjeljivanje bližnjima,[1] navodi neke podjele pravde, iz čega se može zaključiti da nije na svim mjestima moguće odrediti zbilju pravde, već se ona skupina stvari čiju dobrotu razum zahtijeva, koje nikada ne bivaju dokinute i ni u kojem slučaju se ne smatraju nepravdom, smatra pravdom. U ovakvim slučajevima nemamo teškoća u određivanju i spoznaji zbilje pravde. Činjenje dobra svakome ko tebi čini dobro ili neuznemiravanje onih koji te ne uznemiravaju, prema Allaminom mišljenju, primjeri su pravde koju nazivaju apsolutna pravda. Međutim, susrest ćemo se s teškoćama kod one skupine stvari čija se pravednost spoznaje pomoću Vjerozakona, poput odmazde, nasljedstva, krvarine, zločina, pitanja imetka onoga ko je napustio ili otpao od vjere[2] – što je moguće da bude dokinuto u nekom vremenu.

Zbog toga, on ukazuje na važnu tačku riječima: “Prvu vrstu pravde nikada nije moguće dokinuti, dok je drugu vrstu moguće dokinuti i u nekim vremenima se dokida te, usljed toga, Časni Kur'an ovu pravdu naziva “uzvraćanje na loše”, jer se na jednom mjestu kaže:

فَمَنِ اعْتَدَى عَلَيْكُمْ فَاعْتَدُوا عَلَيْهِ

Ko vas napadne, uzvratite mu.[3] Dakle, onoga ko vas napadne – napadnite i vi. Na drugom se mjestu kaže:

وَجَزَاءُ سَيِّئَةٍ سَيِّئَةٌ مِثْلُهَا

Odgovor na zlo je zlo istom mjerom.[4] Na ovu vrstu pravednosti je ukazano u ajetu:

إِنَّ اللَّـهَ يَأْمُرُ‌ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ

Allah zaista naređuje pravednost, dobročinstvo,[5] jer pravda znači jednakost u nadoknadi: ukoliko je dobro – dobrim, ukoliko je zlo – zlim. Dobročinstvo znači da se na dobro uzvrati većim dobrom, a na zlo da uzvratiš manjim od toga.

Ovo objašnjenje Allame prenosi iz djela Mufredatu Ragib, a zatim kaže: “Ove riječi se vraćaju na poznatu rečenicu koja glasi: “Pravednost znači umjerenost i čuvanje od odlaska u jednu od dviju krajnosti, što je ustvari objašnjenje značenja riječi onim što zahtijeva osnovno značenje te riječi, jer osnovno značenje pravednosti jeste uspostavljanje jednakosti među stvarima na način da se svakoj stvari da ono što zaslužuje, kako bi sve stvari bile jednake i da se svaka stvar nađe na mjestu koje joj pripada. Dakle, pravednost u uvjerenjima je da vjeruješ u ono što je Istina, pravednost u djelu pojedinca je da činiš ona djela u kojima se nalazi tvoja sreća, a da ne činiš djela koja uzrokuju nesreću zbog slijeđenja strasti. Pravednost kod ljudi i među ljudima je u tome da svakog postaviš na mjesto koje zaslužuje po sudu razuma, Vjerozakona ili javnog mnijenja. Dobročinitelju čini dobro zbog dobra koje čini, zlobnika kazni zbog zla koje čini, ucviljenom vrati njegovo pravo od nasilnika i u provođenju zakona ne vrši diskriminaciju.”[6]

Iz ovog objašnjenja postalo je jasno da je pravednost uvijek jednaka “dobru” i zahtijeva ga, jer mi kao značenje “dobra” jedino prihvatamo sljedeće značenje: ono ka čemu priroda teži i ono ka čemu bude privlačena. Stavljanje svake stvari na mjesto koje ta stvar zaslužuje, iz tog aspekta što se ona nalazi na svome mjestu, jeste nešto čemu čovjek teži i priznaje da je to dobro, te ukoliko eventualno počini nešto u suprotnosti s tim, on će ponuditi izvinjenje. To je tako da se čak dvoje ljudi ne razilazi u tome, bez obzira što u primjeru te stvari imaju različit stav, i veoma se razlikuju, ali je to razlikovanje rezultat različitosti načina života.

Ono što je Ragib Isfahani rekao da je pravednost uzvraćanje na zlo nije najpreciznije, jer uzvraćanje na zlo – što je kazna zbog zla drugog čovjeka – za onoga kome se uzvraća jeste uzvraćanje na zlo, ali za onog koji uzvraća na taj način to je kretanje srednjim i umjerenim putem, zbog čega se i smatra vrlinom, jer on takvim svojim djelom pravi razliku između dobra i zla te je oboje stavio na njemu pripadajuće mjesto i zato se takvo šta u odnosu na njega ne računa kršenjem prava i zlom.[7]

Sumirajući ove dvije vrste pravde, on kaže: “Iako se pravednost dijeli na dvije vrste: pravednost čovjeka po sebi i pravednost prema drugima, odnosno jedna je pojedinačna pravda, a druga društvena pravda, dakle iako je riječ pravda apsolutna i obuhvata obje ove vrste, ipak spoljašnjost i kontekst ajeta ukazuju na to da se pod pravdom misli na društvenu pravdu, koja se ogleda u tome da se prema svakoj jedinki društva ponaša na način kakav zaslužuje i da se postavlja na mjesto na koje zaslužuje da bude postavljena. Ovo je društvena osobina koju je svaki pojedinac obavezanik dužan primjenjivati, što znači da Uzvišeni Allah naređuje da svaki čovjek postupa pravedno. To zahtijeva da naredba za pravedno postupanje bude vezana za društvo. Dakle, svaki pojedinac je obavezan primjenjivati ovu odredbu, kao i društvo kojim upravlja vlast.”[8]

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Al-Nahl, 90.

[2] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 12, str. 330.

[3] Al-Baqara, 194.

[4] Al-Šura, 40.

[5] Al-Nahl, 90.

[6] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 12, str. 330. i 331.

[7] Isto.

[8] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 12, str. 330.

×

Log in