Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Društveni moral

A A A
Služenje robovima Božijim

Služenje robovima Božijim

Jedna od vrlo osjetljivih stavki u islamskoj etici je osjećanje uzajamnosti, međusobnog potpomaganja i služenja ljudima, posebno vjernicima i dobrim ljudima. Iz ukupnosti islamskog naučavanja i životopisa evlija, mir neka je s njima, može se zaključiti da je, poslije izvršavanja obaveznih dužnosti, ova dobra osobina najbolje sredstvo približavanja Bogu Uzvišenom. Božije evlije uvijek su bile u službi ljudi i lično su nastojale ispunjavati njihove potrebe.

Iz Kur'ana Časnog se vidi da će ono što koristi ljudima biti trajno i vječno, a ono što ne bude korisno, brzo će nestati, poput pjene na vodi, i neće mu ostati trag. Bog Uzvišeni kaže:

....فَأَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَاءً وَ أَمَّا مَا يَنفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِى الأَرْضِ كَذَلِكَ يَضْرِبُ اللهُ الْأَمْثَالَ

Što se tiče otpatka, on odlazi bačen, a ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako Bog primjere izlaže. (Er-Ra‘d, 17)

Imam Sadik, mir neka je s njim, tumačeći plemeniti ajet objavljen o hazreti IsauI učinio me blagoslovljenim gdje god budem...[1] kaže: “Značenje riječi učinio me blagoslovljenim je učinio me korisnim (جَعَلَنِي نَفّاعاً), tj. da je Bog Isaa učinio ljudima jako korisnim.”[2] Kada su pitali Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ko su najomiljeniji ljudi, on je odgovorio: “To su oni koji su najkorisniji ljudima.”[3]

U drugom hadisu Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ljudi su porodica Božija, zato je Bogu najdraži onaj ko je koristan porodici Božijoj i ko čeljadi kuće donosi radost.”[4]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Ko god sedam puta obiđe oko Kabe, Bog Uzvišeni će mu upisati šest hiljada dobrih djela i izbrisat će mu šest hiljada grijeha i uzdignut će ga za šest hiljada stepeni.” Tada je Ishak ibn Ammar dodao da je Imam rekao: “Ispunjenje potrebe vjerniku vrjednije je od deset obilazaka oko Kabe.”[5]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Jedan rob Božiji ušao je u Džennet zahvaljujući jednoj trnovitoj grani koja je bila na putu muslimana pa ju je on sklonio.”[6]

Neki ljudi smatraju da je ibadet samo klanjanje namaza i post, te su neki od njih toliko zapali u nemar, neznanje i sebičnost da, kada bi ljudi pred njihovim očima umirali od gladi, to na njih ne bi uopće uticalo.

Stalno se može vidjeti da ova vrsta ljudi na vjerskim putovanjima, kao što su Hadž i posjećivanje svetih mjesta, sve svoje vrijeme provode u učenju zijareta, dovi i pojedinačnim pohvalnim djelima, ne pružajući nikakvu pomoć svojim saputnicima, iako dobro znaju da među njima ima mnogo slabih i nemoćnih koji itekako trebaju pomoć i potporu. U svakom slučaju, jedno od sredstava duhovnog putovanja je lijepo ophođenje s ljudima i dobronamjerno postupanje prema robovima Božijim. Ovakav pristup odvraća čovjeka od sebičnosti i umišljenosti i izgrađuje kod njega božanski i nebeski moral.

Kao što Bog sa vama postupa blagonaklono i milostivo i vi jedni prema drugima budite blagonakloni i dobrostivi – i ne zaboravite međusobnu prijaznost:[7]

وَ لَا تَنسَوُا الْفَضْلَ بَيْنَكُمْ

da ne biste, ne daj Bože, zaboravili tu iskonsku i božansku vezu.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Najpobožniji među ljudima je onaj ko u nutrini svojoj drugima najviše dobra želi i ko je u ophođenju prema svim muslimanima najsrdačniji.”[8]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je Sufjanu ibn Ujejneu: “Budi radi Boga dobronamjeran prema robovima Njegovim, jer nećeš Ga sresti s vrjednijim djelom od toga!”[9]

Zato se mnogo radujte ako ste mjesto ispunjavanja potreba ljudi, jer Bog vas voli. A ako se vrata vaše kuće ili vašeg ureda na poslu zatvore pred ljudima i ljudi vam se ne obraćaju ili ne mogu da vam se obrate, znajte da ste uskraćeni za milost Božiju i da biste trebali biti neraspoloženi i tužni umjesto da budete sretni.

U jednoj predaji od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., se kaže: “Od vas će mi sutra na Danu Sudnjem najbliži biti onaj ko je u govoru najiskreniji, i ko najbolje čuva povjerene amanete, i ko najpouzdanije ispunjava obećanja i ko je najljepše ćudi i ko je najbliži ljudima.”[10]

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Zaista su vjernici u pogledu međusobne samilosti i saosjećajnosti jedan kao jedno tijelo: kad god jedan njegov dio oboli, ostali dijelovi tijela saučestvuju s njim u groznici i besanici.”[11]

Moguće je da je plemeniti hadis nadahnuo Sadija Širazija za njegovu poznatu pjesmu u kojoj kaže:

Potomci Ademovi dijelovi su jedan drugog

Što u stvaranju su od dragulja jednog.

Ako jedan dio nekada oboli,

Mira nemaju ni drugi dijelovi.

Ti, koji zbog nesreće tuđe ne tuguješ,

Nisi dostojan da se čovjekom zoveš! [12]

Prenosi se od Imama Sadika, mir neka je s njim, da je Božiji Poslanik na Mini održao govor i tom prilikom je rekao: “Muslimani su braća: vrijednost krvi njihove međusobno je jednaka, i najmanji među njima hodi pod zaštitom njihovom, prema drugima oni su jedna ruka.”[13]

Zato, jedan musliman ne smije nikada biti ravnodušan prema brigama i nevoljama ostalih muslimana i ne biti svjestan njihovog stanja i prilika. A onaj ko je u ovim pitanjima ravnodušan, neće sigurno ni u pogledu važnih pitanja koja se tiču dešavanja u društvu djelatno odgovoriti na primjeren način. Ovakvi pojedinci, bili toga svjesni ili ne, postali su izrazito sebični, jer – osim o sebi – ne misle ni o kome drugom. Oni ne posjeduju duh uzajamnog pomaganja i dobročinstva, iako Kur'an Časni poziva muslimane na saradnju, uzajamnu pomoć u dobrim poslovima i kaže:

وَ تَعَاوَنُواْ عَلَى الْبِرِّ وَ التَّقْوَى ...

...I pomažite se uzajamno u dobru i bogobojaznosti... (El-Maide, 2)

Ravnodušni i sebični ljudi ne vide potrebu za uzajamnim pomaganjem i saradnjom u dobročinstvu i liječenju društva, a što je važno islamsko načelo, iako svi muslimani imaju obavezu ponašati se u skladu sa ovim načelom i potpomagati se u dobrim i pohvalnim djelima. Zato onaj koji želi kod sebe izgraditi lijepo ponašanje, mora se truditi da u sebi uzgoji duh uzajamnog pomaganja i saosjećanja, te da duhovnom vježbom i djelatnim koracima promijeni stanje ravnodušnosti i hladnokrvnosti u ljubaznost, saosjećajnost i opraštanje, te da osjećanje pojedinačnog nastupa promijeni u duh društvenosti. Znači, samim tim što je osjetio uznemirenost i potrebu kod svoga brata u vjeri, on mora bez odlaganja djelovati i, radi otklanjanja njegovih teškoća, preduzeti odgovarajuće korake, a još je bolje i prije njegove molbe i traženja priskočiti mu u pomoć, da se brat vjernik ne bi ponižavao. Dragi Poslanik islama, s.a.v.a., kaže: “Ko osvane ne brinući o poslovima muslimana – nije njihov, a ko čuje čovjeka nekog da doziva: ‘O muslimani!’ pa mu se ne odazove – nije musliman.”[14]

Iz predaje se može zaključiti da svako ko ne iskoristi od Boga mu date mogućnosti radi ispunjenja potreba braće po vjeri, neizbježno će ih staviti u službu grijeha i Božijih neprijatelja.

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže: “Onaj ko tvrdiči u pomaganju svom bratu muslimanu i zauzimanju u ispunjenju potrebe njegove bit će iskušan time da će pomoći onome ko će nad njim zlodjela činiti, a neće dobiti nikakvu nagradu.”[15]

U drugoj predaji prenosi Ebu Besir da je Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao: “Onoga kome neko od sljedbenika naših dođe kao kod jednog od svoje braće i zatraži od njega pomoć u vezi sa potrebom svojom, pa mu ovaj ne pomogne, iako je u mogućnosti, Bog će iskušati time da on ispuni potrebu nekome od naših neprijatelja, zbog čega će ga On izložiti patnji na Danu sudnjem.”[16]

U jednoj predaji Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Onom vjerniku koji uskrati pomoć svome bratu u vjeri, a u stanju mu je pomoći, Bog će uskratiti pomoć i na Ovom i na Onom Svijetu.”[1 

U drugoj predaji se kaže da onaj ko odbije ispunjenje potrebe svoga brata po vjeri, izdao je Boga i Poslanika i stanovnik je Džehennema. Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Svakog vjernika koji drugom vjerniku uskrati nešto za čim on ima potrebu, a u stanju je dati mu to lično ili uz pomoć nekog drugog, Bog će na Danu Sudnjem proživjeti lica tamnog, očiju slijepih, ruku svezanih za vrat, potom će se reći: Ovo je onaj iznevjeritelj koji je Boga i Poslanika Njegovog iznevjerio! Potom će se narediti da ga bace u Vatru.”[18] 

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “O onome ko ima kuću, a uskrati boravak u njoj vjerniku koji ima za tim potrebu, Bog Uzvišeni će reći melecima Svojim: ‘O, meleci moji, zar je rob Moj škrtario u davanju kuće njegove za stanovanje Mome drugome robu? Tako Mi Veličanstva i Uzvišenosti Moje, on nikada neće biti stanovnik Dženneta Moga!’”[19]

Ova predaja i brojne druge njoj slične govore nam da će onaj ko mogne ispuniti potrebu svoga brata po vjeri, a u tome omahne, biti izložen srdžbi Božijoj i za njega će biti pripremljeni prezrenje i poniženje i na Ovom, i na Onom svijetu. Zato, ko god može da bude na usluzi svojoj braći po vjeri, ne treba se ustezati. Ako mu se neko obrati, treba ga primiti otvorena srca i to smatrati jednom od blagodati Skrbnika, jer je velika blagodat Božija i Njegov dar čovjeku ispunjavanje potreba i molbi robova Božijih. I zato blago onima koji vrata svoje kuće otvaraju ljudima, a teško onima koji ne daju nikome da prekorači njihov prag!

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Uistinu, kada mi se neko obrati radi neke potrebe svoje, ja požurim da mu je ispunim, bojeći se da mu kasnije ispunjenje njeno više neće biti od koristi, a da nije našao nekoga ko bi mu je ispunio kada mu se javila.”[20] 

Hazreti Imam Džafer Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Onome ko bratu svome u vjeri ispuni potrebu neku Bog Uzvišeni će na Danu Sudnjem ispuniti sto hiljada potreba, a prva od njih je džennet, i jedna od tih nagrada je da će uvesti u Džennet njegove rođake, poznanike i braću njegovu u vjeri, pod uslovom da ne budu Alijevi neprijatelji.”[21]

Također je rekao: “Ispunjenje potrebe vjerniku bolje je od oslobađanja hiljadu robova i opremanja hiljadu konja na putu Božijem.”[22]

U drugoj predaji kaže: “Svakog muslimana koji ispuni potrebu drugog muslimana, Bog Uzvišeni će pozvati riječima: Tvoja nagrada je kod Mene i neću biti zadovoljan za tebe nijednom nagradom manjom od Dženneta!”[23]

U predaji koju je prenio Zapovjednik pravovjernih hazreti Ali, mir neka je s njim, od Božijeg Poslanika islama, s.a.v.a., čitamo: “Onaj ko svome bratu vjerniku ispuni potrebu neku je poput onoga koji je čitav životni vijek robovao Bogu.”[24]

Još je rekao: “Ko se bude trudio da ispuni potrebu bratu vjerniku, uistinu, kao da je robovao Bogu devet hiljada godina, provodeći dane u postu, a noći u namazu.”[25]

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, rekao je Kumejlu ibn Zijadu: “O, Kumejle, naredi čeljadi svojoj da danju stiču djela plemenita, a početkom noći izađu da udovolje potrebi onih koji spavaju, jer – kunem se Onim Čiji sluh obuhvata glasove sve – Bog će svakome robu Svome koji položi radost u srce neko od radosti te stvoriti zaštitu, pa kada ga zadesi nevolja neka, poteći će ka njoj kao voda kad se sliva da bi je od njeg otjerala, kao što se otjera deva tuđa.”[26]

Ukratko, toliko je isticana važnost pomaganja braći u vjeri i u ispunjavanju njihovih potreba da i onaj ko učini korak radi udovoljenja neke potrebe svoga brata u vjeri, ali ne bude u tome uspio, ipak će imati mnogo nagrada kod Boga, toliko da Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže: “Objavio je Bog Uzvišeni Musau, a.s.: ‘Uistinu, među robovima Mojim ima onih koji Mi se djelom dobrim približavaju pa ću ih u Džennetu namjesnicima učiniti.’ Musa, a.s., reče: ‘O, Gospodaru! Kakvo je to djelo dobro?’ Bog reče: ‘Rade sa svojim bratom vjernikom na ispunjavanju potrebe njegove, pa bila ona ispunjena ili ne.’”[27]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Svakom vjerniku koji krene ispuniti potrebu brata svoga u vjeri Bog će za korak svaki po jedno djelo dobro upisati i za korak svaki po jedan grijeh mu izbrisati te će ga za korak svaki za po jedan položaj uzvisiti.”[28]

U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Onome ko krene ispuniti potrebu svome bratu muslimanu, Bog će za svaki korak upisati sedamdeset dobrih djela i oprostit će mu sedamdeset grijeha.”[29]

Iznošenje potrebe braći u vjeri ukazuje na osjećanje nade, pouzdanja i oslanjanja na njih. Sa ovim osjećanjem čovjek se treba odnositi na način da ne dovede do njegovog slabljenja, nego tako da ga potvrdi i naglasi, upravo onako kao što reče Imam Sadik, mir neka je s njim: “Dovoljan je dokaz povjerenja u brata svoga to što mu on iznosi potrebu svoju.”[30]

U islamskoj kulturi se potrebe ljudi tumače kao blagodat i milost. Zato, oni koji zbog svojih imovinskih mogućnosti ili posebnog društvenog položaja budu izloženi navalama molbi i iskazivanja potreba trebaju znati da su im se otvorila vrata Božije milosti, a mnoštvo blagodati nikoga neće zamoriti niti će kome dosaditi. O ovome je Imam Husejn, mir neka je s njim, rekao:“…Uistinu su potrebe koje vam ljudi iznose blagodati Božije prema vama, pa neka vam te blagodati ne dosade.”[31]

Također, Imam Kazim, mir neka je s njim, u jednoj predaji kaže: “Onome kome dođe brat vjernik sa potrebom nekom, uistinu je spuštena milost od Boga Uzvišenog...”[32]

Zato, svaki musliman treba lijepo prihvatiti ove blagodati i milost od Gospodara te se potruditi onoliko koliko može u ispunjavanju potreba onima koji ih imaju, a u slučaju da to ne može učiniti, neka barem dade odgovor sa objašnjenjem koje ulijeva nadu.

Jer, Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., ovako bi postupao: “Kada bi mu neko izložio svoju potrebu, on ga ne bi vratio, a da mu je ne bi ispunio, ili bi mu barem govorom olakšao.”[33]

Znači, Poslanik, s.a.v.a., nikada nije vraćao čovjeka u stanju potrebe, a da mu potrebu nije ispunio, a u prilici kada nije bio u mogućnosti da mu je ispuni, davao bi potrebitom odgovor riječima koje ulijevaju nadu.

O prijatelju, sve dok mogneš ti

Ispunjavaj potrebu onom koji traži.

Jer, srca nemoćnih obradovati

Dostojno će sreće moćnog biti.

U svakom slučaju, ako neko ne može ispuniti potrebu potrebitom, treba s njim tako razgovarati da ovaj ne postane očajan i razočaran. Kur'an Časni kaže:

وَ إِمَّا تُعْرِضَنَّ عَنْهُمُ ابْتِغَاءَ رَحْمَةٍ مِّنْ رَّبِّكَ تَرْجُوهَا فَقُلْ لَّهُمْ قَوْلاً مَّيْسُورًا

A ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im opet reci koju ugodnu riječ. (El-Isra, 28)

Božiji Poslanik, s.a.v.a., nakon spuštanja ovoga ajeta, kada bi neko od njega nešto tražio, a on ništa nije imao da mu dade, govorio bi: Neka Bog i nas i vas opskrbi iz obilja Svoga!”[34]

Stoga onaj koji ne može udovoljiti nečijoj potrebi treba ga barem utješiti riječima koje ulijevaju nadu, kao što su: “Nadam se da će Bog ispuniti tvoju potrebu, a i ja ću se truditi onoliko koliko budem mogao radi tebe”, a ne s njim se svadljivo i grubo ophoditi i učiniti ga očajnim. Takva osoba neće biti u sigurnosti Božijoj na Onom svijetu, jer oni koji će biti u sigurnosti Božijoj su osobe koje budu utočište potrebitih i to je upravo ono o čemu je govorio Imam Sadik, mir neka je s njim: “Zaista, Bog među stvorovima Svojim na zemlji Svojoj ima robove koji su utočište ljudima u njihovim ovosvjetskim i onosvjetskim potrebama, oni su ti istinski vjernici, na Danu Sudnjem bezbjedni.”[35]

 

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 2, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Elvir Musić


[1] Merjem, 31.

[2] Usuli Kafi, sv. 2, str. 165, hadis 11; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 341.

[3] Usuli Kafi, sv. 2, str. 164, hadis 7.

[4] Isto, str. 164, hadis 6.

[5] Biharu-l-anvar, sv. 71, str. 326, hadis 95.

[6] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 82.

[7] El-Bekare, 237.

[8] Usuli Kafi, sv. 2, str. 163.

[9] Isto, str. 164.

[10] Biharu-l-anvar, sv. 72, str. 94.

[11] Sefinutu-l-bihar, sv. 1, str. 13. Ovaj hadis je prenesen istog sadržaja u Kurtubijevom tefsiru (bejrutsko izdanje, dio 16, str. 327).

[12] Kolijjate Sa'di, str. 25. Naravno, Poslanik Božiji, s.a.v.a., zajednicu muslimana smatrao je jednim tijelom, a ne

 čovječanstvo uopće, i upravo to je istina. Društvo nevjernika i licemjera ne može biti jedno tijelo, jer u

 društvu nevjerstva i licemjerstva ne postoji ništa, osim rata, svađe, sebičnosti i prevare, a usto,

 nevjerstvo i vjerovanje ne mogu biti na istom mjestu.

[13] El-Emali li-s-Saduk, str. 350.

[14] Usuli Kafi, sv. 2. str. 164, hadis 5.

[15] Isto, str. 366, hadis 1.

[16] Isto, str. 366, hadis 2; Mi‘radžu-l-se‘adeh, str. 385.

[17] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 312. i sv. 72. str. 17; Emali-l-Saduk, bejrutsko izdanje, medžlis 73, str. 393, hadis 16.

[18] Usuli Kafi, sv. 2, str. 367; Mi‘radžu-s-se‘adeh, str. 385; Mehasine Berki, sv. 1, str. 100.

[19] Usuli Kafi, sv. 2, str. 367, hadis 3.

[20] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 286. i 317.

[21] Usulu Kafi, sv. 2, str. 193, hadis 1, s neznatnom razlikom.

[22] Isto, hadis 3; Biharu-l-anvar, sv. 71. str. 324; Ehtesase Mufid, str. 26, sa neznatnom razlikom.

[23] Kurbu-l-esnad, str. 19; Usuli Kafi, izdanje Islamijje, sv. 2, str. 194, hadis 7; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje,

 sv. 71, str. 285.

[24] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 302, hadis 4.

[25] Isto, str. 315.

[26] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 249.

[27] El-Džavahiru-l-senijje, str. 41, Usuli Kafi, sv. 2, str. 195, hadis 12.

[28] Ehtesase Mofid, str. 27.

[29] Gazali: Mukašifetu-l-kulub, str. 131.

[30] Usuli Kafi, sv. 2, str. 198, hadis 8.

[31] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 71, str. 318.

[32] Usuli Kafi, sv. 2, str. 196; Vesailu-š-ši‘a, sv. 11, str. 578, hadis 9.

[33] Mehadždžetu-l-bejda, sv. 4. str. 161.

[34] Medžme‘u-l-bejan, izdanje Islamijje, sv. 3, str. 411.

[35] Tuhafu-l-‘ukul, str. 281. Ova predaja je istog sadržaja prenesena i u Biharu-l-anvaru, bejrutsko izdanje, sv. 74, str. 157.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 06 Oktobar 2016 10:31
×

Log in