Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Društveni moral

A A A
Poštivanje pravila lijepog ponašanja

Poštivanje pravila lijepog ponašanja

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَقُولُواْ رَاعِنَا وَقُولُواْ انظُرْنَا وَاسْمَعُواْ وَلِلكَافِرِينَ عَذَابٌ أَلِيمٌ

O vjernici, ne recite: “Ra‘ina”, nego recite: “Unzurna”, i slušajte! A nevjernike bolna patnja čeka.[1]

1. U kom značenju dolazi riječ ra‘ina (رَاعِنَا) i kakva je razlika između ove i riječi unzurna (انظُرْنَا)?

Riječ ra‘ina je među muslimanima imala isto značenje kao i unzurna, odnosno Daj nam malo vremena i pogledaj malo na nas, međutim, među Jevrejima Medine imala je dva druga značenja. Prvo, to je bila uvreda i kletva u značenju “Poslušaj, Bog te učinio gluhim!” i drugo, u značenju “Učini nas glupim!” – u smislu izrugivanja.

U suri Nisa također se ukazuje na neprikladno korištenje ove riječi od strane Jevreja:

مِّنَ الَّذِينَ هَادُواْ يُحَرِّفُونَ الْكَلِمَ عَن مَّوَاضِعِهِ وَيَقُولُونَ سَمِعْنَا وَعَصَيْنَا وَاسْمَعْ غَيْرَ مُسْمَعٍ وَرَاعِنَا لَيًّا بِأَلْسِنَتِهِمْ وَطَعْنًا فِى الدِّينِ  

Ima Jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru: “Čujemo, ali se ne pokoravamo!” i “Čuj, ne čuli te!” i “Ra‘ina!”[2]

Prema tome, riječ ra‘ina je spadala u nejasne i dvosmislene riječi, koje su se koristile u oprečnim značenjima, tako da su omogućavale zloupotrebu i vrijeđanje, nasuprot riječi unzurna, koja je imala jasno značenje i nije se mogla zloupotrebljavati.

2. Zašto je zabranjeno korištenje riječi ra‘ina?

Muslimani i vjernici su, u skladu sa svojom čistom nutrinom, u razgovorima sa Poslanikom koristili ovu riječ i tokom druženja, kada bi od njega tražili da malo sačeka i da im da priliku da bolje shvate kur'anske ajete i njegove riječi, upotrebljavali su riječ ra‘ina, odnosno Daj nam malo vremena! Međutim, dvoličnjaci i Jevreji, koji su tražili izgovor i povod kako bi ismijavali Poslanika i vjernike, zloupotrebljavali su ovu riječ i obraćajući se Poslaniku ovom riječi oni su ga vrijeđali, a također su i širili negativnu propagandu o tome kako su muslimani zaostali i jadni – tako da svome Poslaniku govore: “Učini nas glupim!”

Razlog zbog kojeg je riječ ra‘ina zabranjena, s jedne strane, bilo je sprječavanje vrijeđanja Božijeg poslanika, a s druge strane, to je bila zabrana širenja propagande protiv vjernika.

3. Zar ova zapovijed nije bila dovoljna za vjernike pa je ponovo akcentirana sa vesme‘u (وَاسْمَعُوا)?

Postojala je mogućnost da muslimani ne obrate pažnju na važnost ovog pitanja te da ga smatraju nebitnim ili da ga zanemare pod raznim izgovorima poput: “Namjera nam je ispravna i nemamo namjeru da vrijeđamo Božijeg poslanika, a sam Poslanik je rekao: ‘Djela se vrednuju prema namjerama!’”[3], ili pak: “Mi nismo odgovorni za to što drugi pogrešno razumijevaju, oni su sami obavezni da ispravno razumijevaju ili...”

Riječ vesme‘u zatvara puteve pronalaženja izlika i podcrtava važnost ovog pitanja kako se u muslimanskoj zajednici ne bi gazile svetinje, da bi Božiji poslanik bio zaštićen od uvreda i kako se neprijateljima ne bi dao povod da uzburkaju psihološko-propagandni prostor unutar društva.

4. Šta se misli pod izrazima nevjerovanje i nevjernici u ovom ajetu? Da li vjernici postaju nevjernici samo zbog toga što se ne pridržavaju jedne zapovijedi?

Iz sadržaja ajeta se može zaključiti da vjernici, također, kršenjem Božijih zapovjedi stiču određeni stepen nevjerovanja i sukladno tome se udaljavaju od vjerovanja.

Svakako, nakon što je istina pojašnjena, svako suprotstavljanje istoj se ubraja u nevjerovanje i pojedinca dovodi na određeni stepen nevjerovanja. U skladu s tim, kao što vjerovanje ima stepene tako isto i nevjerovanje ima stepene i nije potrebno da neka osoba negira sve istine kako bi se ubrajala u nevjernike. Sam duh nevjerništva, koji je upravo suprotstavljanje istini, gdje god da se nađe – vodi nevjerovanju.

Potrebno je pod uticajem nadahnuća iz ovog ajeta preispitati definiciju vjerovanja i nevjerovanja i obratiti veću pozornost prilikom ponovnog definiranja navedenog.

Napomene

- Islam je utemeljen na razumu, promišljanju i racionalizmu, a plemeniti Kur'an je više puta rečenicom: A zar razuma nemate? (أَفَلَا تَعْقِلُونَ) pozvao ljude da koriste svoju pamet i razum. Protivnici islama, u svojoj borbi, usmjerili su pažnju upravo na ovu jaču stranu islama i vrše propagandu protiv iste tvrdeći da je islam došao kako bi zaglupio ljude i za to nalaze potvrdu u riječima koje izgovaraju vjernici.

- Preobražaj prednosti u slabost predstavlja jedno od najvažnijih sredstava kulturne borbe, a učeni neprijatelji i nemarni prijatelji imaju najznačajniju ulogu u tom preobražaju i promjeni. Naprimjer, često smo imali priliku da vidimo kako neprijatelji islama rade sljedeće:

- Poslanika, koji je poslat “kao milost svim svjetovima”, predstavljaju kao osobu koja je sa mačem ostvarila pobjedu;

- Odbrana nezavisnosti, časti, domovine, vjere i ideala se kvalificira kao nasilje. Realizacija Božijih propisa, koji imaju za cilj očuvanje dostojanstva čovječanstva i koji osiguravaju sreću na ovom i na onom svijetu, predstavlja se kao nešto što je protivno ljudskim pravima;

- Prihvatanje Božijih zapovijedi i potčinjavanje propisima vjere ubraja se u konzervativizam, zaostalost i nazadnost. Neprihvatanje nepravde i borbu protiv imperijalizma predstavljaju kao zaostalost u odnosu na vrijeme i nesposobnost razumijevanja uvjeta u kojima se živi.

Upotreba konotativnih riječi i posezanje za mutešabihatima (nejasnim ajetima ili riječima) oduvijek je bila praksa pobornika zablude i ljudi bolesna srca.

فَأَمَّا الَّذِينَ فِى قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاءَ الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاءَ تَأْوِيلِهِ

Oni čija su srca pokvarena – ‍željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.[4]

Većina izazvanih smutnji nastaje upotrebom dvosmislenih i nejasnih riječi i značenja, tako da analiza ovih činjenica može pomoći osvješćivanju ljudi naspram smutnji.

- Riječ taklid danas predstavlja dobar primjer za gore navedeni ajet. Vjernici pod ovim izrazom podrazumijevaju nešto sasvim jasno, logično i racionalno, tako da su svi oni koji razmišljaju ponizni u odnosu na argumentaciju vjernika. Zbog toga što se u našoj književnosti riječ taklid spominje i kao slijepo slijeđenje bez logike – pa čak se proklinje ova vrsta taklida, što je na svom mjestu veoma ispravno – zlobni i neupućeni ljudi iskorištavaju ovu sličnost u značenju i na taj način ismijavaju vjernike.

- Ljubav naspram razuma ili osjećanje nasuprot racionalizma, nasilje, sloboda, tolerancija i popuštanje, jesu riječi kojima se često manipulira.

- Vjernici su obavezni onemogućiti neprijatelje u svakoj vrsti manipulacije i pogrešnog tumačenja. Ne trebaju im omogućiti nikakav izgovor da protiv muslimana pokrenu propagandni rat i da to iskoriste kao argument koji su dobili od muslimana, pomoću kojeg će drugima pružiti ružnu sliku o islamu.

- Šiijsko udaranje lancima po vlastitom tijelu tokom ceremonije oplakivanja jedan je od izgovora koji koriste neprijatelji. Na temelju ovoga oni vode široku propagandu protiv njih i na taj način drugima daju pogrešnu i krivu sliku o šiijama (udaranje kratkim mačevima po tijelu i glavi ima još žalosniju priču). Vrlo je važno napomenuti da ćemo, ukoliko u samom tekstu vjere postoji nešto čemu se protivi sav svijet, bez imalo straha i s velikom odlučnošću stati u odbranu istog. Takav slučaj je sa propisom odmazde. Međutim, stvari koje se odnose na određenu kulturu, a koje se ne nalaze u samom tekstu vjere, nije moguće tretirati kao dio vjere i na tome ustrajavati, (poput udaranja lancima po vlastitom tijelu, podizanje teških transparenata, zabrana braka u mjesecu muharremu i saferu...)

- Treba napomenuti da uskraćivanje povoda i izgovora neprijateljima, u ajetu koji smo ranije naveli, ne znači da će neprijatelji odustati od neprijateljstava ukoliko ne bude povoda i izgovora, ili da će postati prijatelji. Neprijatelj je neprijatelj i on ni od čega ne preže i, prema tekstu Kur'ana, on se neće zadovoljiti ničim izuzev da vjernici okrenu leđa vjeri i da njih slijede.

وَلَن تَرْضَى عَنكَ الْيَهُودُ وَلاَ النَّصَارَى حَتَّى تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ

Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu.[5]

Međutim, razlog zbog kojeg je zabranjeno davati neprijateljima povod i izgovor jeste u tome da sve dok se oni ne budu bavili unutarnjim pitanjima muslimana, neće biti uspješni na planu uticaja i neće moći napraviti velike probleme. Samo u slučaju da im vjernici daju argument svojim djelovanjem i ukoliko nađu slabu tačku unutra, dobit će priliku da načine rascjep u redovima vjernika. Ovaj ajet nas napominje da neprijateljima ne treba dati takvu priliku.

Neke od osobina vjernika, koje se na više mjesta u Kur'anu spominju su: postojanost, čvrstoća, suprotstavljanje i ustrajnost na putu vjere, očuvanje ideala i ustrajavanje na temeljima vjere, tako da se ne boje nikakve propagande i ne povlače se ni pred kakvom galamom:

وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لَائِمٍ

Neće se ničijeg prijekora bojati.[6]

Oni se suprotstavljaju različitim napadima i uvredama, spremno dočekuju salve ucjena, a istovremeno se suprotstavljaju i čuvaju borbene redove čvrstim i postojanim:

إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الَّذِينَ يُقَاتِلُونَ فِى سَبِيلِهِ صَفًّا كَأَنَّهُم بُنيَانٌ مَّرْصُوصٌ

Bog voli one koji se na putu Njegovom bore u redovima kao da su bedem čvrsti.[7]

Prema tome, ne treba – držeći se ovog ajeta – odustati od svake riječi i govora koji uznemiruju neprijatelja i uzrokuju njihovo nezadovoljstvo, ni pod tim izgovorom odustati od temeljnih stavova i ideala o kojima ovisi život islamske zajednice.

Primjena edeba u govoru, lijep govor kao i precizno i odmjereno govorenje predstavlja jedno od učenja islamske etike. Kur'anski ajeti i Božije evlije su u svojim riječima mnogo govorili o ovoj temi. S obzirom da se jedan broj ajeta koji počinju sa O vi koji vjerujete bavi ovim pitanjem, raspravu po tom pitanju ćemo prepustiti ajetima koji se na to odnose.

 

 
 
 

Izvor: Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević


[1] El-Bekare, 104.

[2] En-Nisa, 46.

[3] Emali-t-Tusi, str. 618; Biharu-l-envar, sv. 67, str. 210.

[4] Ali ‘Imran, 7.

[5] El-Bekare, 120.

[6] El-Maide, 54.

[7] Es-Saff, 4. 

Zadnji put promijenjen: petak, 29 Juli 2016 12:06
×

Log in