Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Filozofija morala

A A A
Veza između religije i etike

Veza između religije i etike

Jedno od važnih pitanja filozofije etike ili logike teorijske etike jeste veza između religije i etike. Dakle, da li je moguće da imamo religijski moral te da li postoji moral koji nije religijski? Bez sumnje, ova vrsta pitanja je novitet vremena u kojem živimo.

Trenutno se u naučnim kružocima ozbiljno raspravlja o knjigama na temu etike, ali na pitanje da li u religiji postoji etika može se reći kako sve religije imaju moralne savjete i preporuke, kao i moralne obaveze i naredbe, bilo da je riječ o religijama koje imaju jasan i uređen etički sistem ili onima koje nemaju.[1] Prije negoli se pozabavimo temeljnim pitanjima filozofije etike u vezi s religijom i etikom, ukratko ćemo uputiti na neke stare zapadne i istočne religije koje su posvetile pažnju etičkim temama i savjetima.

Iako u knjigama o povijesti religija, posebno onim koje su pisali zapadni autori, stoji da su se religije kretale od idolopoklonstva prema monoteizmu i da je čovjek od politeizma do monoteizma prešao težak put ideološkog religijskog kretanja sa usponima i padovima, te iako teorija Augustea Comtea, zasnovana na podjeli povijesti na tri stadija: teološki (u kojem vlada religija), metafizički (apstraktne sile mogu sve objasniti, a vladaju svećenici i pravnici) i pozitivni stadij (vladaju industrijalci i znanstvenici), pa se na taj način religijsko kretanje čovječanstva dovodi u vezu s početkom historije i smatra da savremeni čovjek nema ni duh ni težnju ka duhovnosti, a ni sklonosti ka onostranom, u vezi sa ovim pristupom potrebno je kazati:

Prvo, povijest religije kretala se od monoteizma ka monoteizmu, i to kretanjem od Božanskog monoteizma i iz jednosti u jednost, iako su se u spoznaji i određivanju vanjskih primjera težnje ka Jednom i monoteizmu činile greške.

Drugo, i drevni i savremeni čovjek uvijek je bio sklon skrivenim svjetovima i duhovnosti, i to na temelju svoje Bogom dane prirode (fitret), i premda je sada u zapadnjačkoj kulturi i civilizaciji otuđen od sebe, ipak je i dalje sklon duhovnosti i metafizici te je veoma nezadovoljan nepostojanjem religijske ideologije i traga za onim što mu nedostaje.

U svakom slučaju, čovjek nikada nije bio odvojen od morala, etičkih metoda, religije, duhovnosti i religijske etike, jer je čovjekova čovječnost uvijek bila u tijesnoj vezi sa ovim kategorijama, mada je kroz vrijeme i epohe bilo uspona i padova.

Bez sumnje, etički savjeti i odgojne upute konfucijanizma, taoizma, zoroastrizma, indijskih religija, budizma, džainizma, savjeti iz jevrejskih i semitskih knjiga[2] – svi oni svjedoče o postojanju etike, duhovnih sklonosti, etičkih sistema i odgojnih škola. Zapravo, može se tvrditi da je sudbina etike, čovjeka i religija kroz povijest čovjekovog života takva da su međusobno isprepleteni i ne mogu se sagledati kao odvojeni, pa ako su pojedinci u nekim vremenima zastupali stav o odvojenosti ovih kategorija, nakon kratkog vremena ipak su zauzeli stav o njihovoj spojenosti. Prema tome, ideja o razdvojenosti ovih kategorija ni u jednom stoljeću nije bila trajna ni konstantna.

Povijest pitanja veze između religije i etike 

Veza između religije i etike ubraja se u najstarije teme religijske misli. Filozofi religije i etičari pisali su i govorili o međuodnosu religije i etike, fundamentalnosti religije ili etike, zajamčenosti primjene etike posredstvom religije, izviranju religije iz etike ili etike iz religije te o ostalim vrstama povezanosti i potreba religije i etike, od čega jedan dio predstavljaju i razmišljanja Allame Tabatabaija i njegove intelektualne rasprave u vezi s ovim pitanjima.

Najvjerovatnije je prva osoba koja je raspravljala o ovoj temi bio Sokrat, što se jasno da vidjeti iz Platonovog izvještaja o dijalogu koji se vodio između Sokrata i Eutifrona, u kojem ga Sokrat pita: “Da li je neka stvar ispravna zato što je Bog naredio da se čini, ili je Bog naredio da se nešto čini zato što je to ispravno?”[3]

Primjera radi, da li je Bog naredio ispunjavanje obećanja zbog toga što je ono dobro, ili je ono dobro zato što ga je Bog naredio?[4]

Ovaj razgovor postojao je i među filozofima i teolozima kako bi mogli iznijeti sud o religijskom porijeklu etike ili o nezavisnosti etike od religije. Zato u povijesti islamskih teoloških škola i teoloških mišljenja nailazimo i na ovakve rasprave. Naprimjer, mu‘tazilije vjeruju da su djela po biti i razumu dobra i zla, a aš‘arije da su ona dobra i zla po Vjerozakonu i Božijoj naredbi. Jasno je da su ovi stavovi povezani s prihvatanjem određene vrste odnosa između religije i etike.

Pitanje odnosa između religije i etike trenutno predstavlja važnu raspravu u filozofiji etike, kao što pripada i raspravama filozofije religije.[5]

Kršćanstvo kao najzastupljenija religija na Zapadu prije renesanse vladalo je svim aspektima čovjekovog života: naučnim, kulturnim, političkim, pravnim i etičkim. Propisi i moralne vrijednosti crpili su se i izvodili iz Svete knjige, a sklad religije i morala je bio tako obuhvatan da je moral smatran dijelom kršćanske religije. Zato su velike ličnosti poput Augustina i Akvinskog branile stav o tome da moral ima potrebu za religijom.

Intelektualna i kulturna kretanja nakon renesanse, prevlast sekularizma nad svim aspektima čovjekovog života te dolazak humanizma na mjesto teizma bili su povod javljanja sekularne etike i odvajanja kršćanstva od etike.[6] Razvoj deizma, prirodne teologije i teorije o dostatnosti razuma i iskustva produbljuje razdvajanje religije i etike, na način da savremeni čovjek bez religioznosti može biti smatran čovjekom koji posjeduje vrline.[7]

Ove ateističke antireligijske težnje, koje su zastupali ljudi poput Marxa, Feuerbacha, Augustea Comtea i drugih, ne znače da u savremenom dobu nisu postojale težnje ka religijskoj etici. Pitanje povezanosti religije i etike još uvijek se ubraja u najvažnije brige savremenih zapadnih filozofa.

Islamski mislioci, teolozi, šerijatski pravnici i etičari raspravljali su o tome da li su dobro i zlo po Vjerozakonu ili racionalni, kao i o odnosima između religije i etike. Aš‘arije zastupaju stav da su dobro i zlo po Vjerozakonu. Oni na položaju zbilje i spoznaje (subut va isbat) vjeruju da djela po svojoj biti nisu ni dobra ni zla, već da dobrim i zlim postaju kada postanu propisana Vjerozakonom kao naredbe ili zabrane, te se naredbama i zabranama koje se propisuju Vjerozakonom spoznaje i otkriva šerijatsko dobro i zlo u djelima.

Ovakvim pristupom povezanost između religije i etike postaje jaka i neraskidiva te etika nalazi svoje mjesto u srži religije i nikada se ne može odvojiti od nje.

Drugi islamski pravci, poput mu‘tazilijskog i šiijskog, vjeruju u racionalno dobro i zlo te dobro i zlo po biti u djelima, u značenju da su djela po svojoj biti dobra ili zla, i njihova univerzalnost, poput toga da je pravednost dobra a nasilje zlo, poima se putem razuma. Na temelju ovoga, uloga religije ogleda se samo u otkrivanju partikularnih vrijednosti.

Dakle, pitanje povezanosti religije i etike je na poseban način privuklo pažnju muslimanskih mislilaca[8] do te mjere da se u uvjete bivanja vjernikom ubrajalo činjenje moralnih djela, izvršavanje šerijatskih propisa i naredbi te napuštanje poroka i Vjerozakonom zabranjenih djela.

Među islamskim skupinama jedino su murdžije vjerska uvjerenja smatrali uvjetom da bi neko postao vjernikom, a griješenje i raspuštenost u moralu i djelu nisu smatrali oprečnim religioznosti i vjerovanju. Ovo ekstremno uvjerenje je reakcija na ekstremno vjerovanje haridžija, koji su smatrali da činjenje velikog grijeha čovjeka izvodi iz vjere, čime on postaje nevjernik. Međutim, predaje čistih imama, a.s., ukazuju na to da se vjerovanje sastoji od srčanih spoznaja, verbalnog priznanja i praktičnog djelovanja u skladu sa osnovama, što odbacuje i stav haridžija i stav murdžija.[9]

Uloga religije na području etike

Osnovno pitanje na ovom polju vezano je za čovjekovu sposobnost poimanja moralnih zbilja, tj. da li on za poimanje moralnih zbilja ima potrebu da se obrati religiji i da li bez obraćanja religiji može stići do etičkih pravila i propisa? Da li bez religijskih uvjerenja postoji jamstvo provođenja etičkih vrijednosti? Kolika je mjera povezanosti religije i etike?

Rasprava o oblasti religijske etike i međusobnoj povezanosti religije i etike može se predstaviti kroz tri opća gledišta: odvojenost, jedinstvo i interakciju. Jedan dio intelektualaca priklonio se stavu o odvojenosti religije i etike, odričući bilo kakvu vezu među njima. Druga skupina vjeruje u organsku vezu i jedinstvo religije i etike, dok treća skupina vjeruje u nezavisnost religije od etike i u određenu vrstu interakcije među njima. U ovom dijelu pristupit ćemo opširnom objašnjenju ovih stanovišta.

1. Teorija odvojenosti

Religija i etika, prema ovom stavu, predstavljaju dva odvojena činioca, koja nisu međusobno povezana, kao što je i polje svakog od njih odvojeno od drugog, tako da nemaju nikakve logičke veze, a nekada, igrom slučaja, poput dvaju putnika, sreću jedno drugo.[10]

Ovo gledište, osim što su ga koncipirali ateisti i protivnici religije, zastupaju i vjernici kršćani, poput filozofa egzistencijaliste Kierkegaarda. Po njegovom mišljenju, ukoliko neko ostane u području etike, ne može zakoračiti na nivo vjerovanja. Upravo zbog toga, hazreti Ibrahim, a.s., u provođenju naredbe žrtvovanja svoga sina nije slijedio etiku, već je prednost dao sudu religije, jer da je slijedio etiku, ne bi krenuo da učini jedno takvo djelo.

Dakle, između religije i etike ne postoji nikakva logička veza i ukoliko se desi susret religijskih i etičkih pitanja, to je slučajni susret – ne logički – poput dvaju putnika koji su odvojeno krenuli s jednog polazišta prema svome cilju i koji su se negdje u putu, na jednoj zajedničkoj tački, susreli, pri čemu ta dva putnika nemaju nikakvu međusobnu vezu.

Da bi dokazali svoju tvrdnju, zastupnici teorije odvojenosti iznijeli su neke argumente. Između ostalog, iznose argument da između religije i etike postoje tematske različitosti, po kojem je religija ograničena na odnos čovjeka sa Bogom, a etika na međusobne odnose ljudi. Širenje religije i njeno definiranje kao skup zbilja koji objašnjava čovjekov odnos sa Bogom, sa sobom i drugima može ovaj prvi argument pokazati neutemeljenim. Pored toga, i širenje definicije etike govori nam o neutemeljenosti prvog argumenta, jer se etika ne bavi samo međusobnim odnosima ljudi, već se razmatraju i odnosi sa Bogom i samim sobom.

Drugi argument ogleda se u tome da religija i etika nemaju dodirne tačke u svojim ciljevima. Cilj religije je učiniti čovjeka Božanskim i uzvisiti njegovu dušu, dok je cilj etike predstavljanje praktičnih uputstava za popravljanje društvenih odnosa. I ovaj argument je manjkav, jer se postajanje čovjeka Božanskim te njegovo duhovno uzvisivanje mogu postići na različite načine, između ostalog i popravljanjem društvenih odnosa. Dakle, vidimo da cilj etike postaje srednjim ciljem religije. Međutim, budemo li vjerovali u obuhvatnost odnosa unutar područja etike, zaključit ćemo da pojedinačna i Božanska etika igraju veoma važnu ulogu u uzvisivanju ljudi i njihovom postajanju Božanskim ljudima.

Neki zapadni autori vjeruju kako zavisnost etike od religije dovodi do nestajanja etike, jer se rušenjem religijskih uvjerenja ruši i etika.

Drugim riječima, rušenje vjere u Boga otvara put za potpuni razvoj stvaralačkih sposobnosti čovjeka.[11] Manjkavost ove tvrdnje postaje jasna negiranjem prethodno navedene veze zahtijevanja; jer itekako je moguće da jedna skupina, pored negiranja religijskih propozicija koje se tiču uvjerenja, vjeruje u etičke propozicije religije i da budu vjerni vrijednosnim uputama religije, bez obzira što na polju djela vjerovanje u Boga i proživljenje donosi jamstvo za praktično izvršavanje propisa.

2. Teorija jedinstva

Ovo gledište predstavlja drugi stav o pitanju povezanosti religije i etike. Prema ovom stavu, između religije i etike postoji organska povezanost i odnos dijela i cjeline; jer se religija, s tačke gledišta islamskih mislilaca, ogleda u zbiru uvjerenja, morala i propisa koje je Uzvišeni Allah objavio vjerovjesnicima zarad upute ljudi i osiguravanja njihove ovosvjetske i onosvjetske sreće. Na osnovi ovakvog pogleda, ne samo da područje etike nije odvojeno od religijskog već je etika dio područja religije, tako da je odnos između religije i etike superordinacija i subordinacija.[12]

Želimo li napraviti poređenje, religiju možemo uporediti sa stablom čiji je korijen akaid, tj. uvjerenje, etika je deblo, a grane, lišće i plodovi su propisi.

3. Teorija interakcije

Na temelju ovog pristupa, religija i etika imaju nezavisne identitete, ali su istovremeno u međusobnoj vezi. Dakle, etika i religija iz različitih aspekata imaju potrebu jedna za drugom. Prihvatanje nekih religijskih propozicija temelji se na nekim etičkim sudovima, a prihvatanje određenih etičkih propozicija uvjetovano je nekim religijskim sudovima. Znači, religija i etika niti su posve odvojene niti su logički i organski povezane, već među njima postoji uzročno-posljedična veza i odnos uticanja i padanja pod uticaj. Općenito, među njima postoji interakcija. Kada je riječ o međusobnoj zavisnosti i povezanosti religije i etike, možemo ukazati na sljedeće primjere.

3.1.Potrebe religije i etike

-  Potreba za etikom u spoznaji Boga: Nužnost zahvalnosti Davaocu blagodati u teološkim knjigama spominje se kao jedan od razloga neophodnosti spoznaje Boga. Dakle, etički sud da čovjek treba biti zahvalan onome ko mu čini dobro i ko mu daje blagodati navodi se kao premisa u neophodnosti spoznaje Boga.

-  Kant, poznati njemački filozof, nakon kritike racionalnih argumenata pomoć traži od etičkih dokaza i argumenata praktičnog uma. On smatra da etički zakoni zahtijevaju priznavanje postojanja Boga i vječnosti duše. Drugi preko etičkih zabrana i naredbu stižu do postojanja Onoga Koji naređuje i zabranjuje, odnosno do Uzvišenog Boga.[13]

-  Potreba religijskog cilja za etikom: Drugi primjer potrebe religije za etikom jeste potrebitost religijskog cilja za etikom. Ustrojavanje života pojedinca i društva pripada religijskim ciljevima, a ovaj cilj je moguće ostvariti tek pod okriljem posebnog skupa etičkih imperativa. Dakle, religija bez etičkih propisa ne može postići svoj cilj.

-  Potreba promicanja religije za etikom: Najdjelotvornija metoda promicanja religije jeste vrijednosno i moralno ponašanje vjernika i čuvara religije. Uzvišeni Allah blagu Poslanikovu narav naziva Allahovom milošću, jasno poručujući da bi se svi razišli od njega da je kojim slučajem bio grub i osoran.[14] Važnost ove potrebe postaje jasnija kada se religija uzima u značenju lijepe naravi ili kada se ukaže na to da je povod slanja Božijih vjerovjesnika širenje i jačanje etičkih plemenitosti i dobara.

3.2. Zavisnost etike od religije

Rasprava o zavisnosti etike od religije nalazi se naspram sekularističke etike. Sekularistička etika negirala je zavisnost etike od religije i zaključila je da je područje etike nezavisno od područja religije. Pristalice teorije o Božijem naređenju vjeruju da etika ima potrebu za religijom i na polju objektivnog dokazivanja etičkih naredbi i zabrana i prilikom argumentiranja i presuđivanja o etičkim uvjerenjima. Pored toga, religija i religijska uvjerenja neophodna su potpora za provođenje etičkih propisa.

Jedna od uloga religije jeste objasniti i odrediti vrijednosti i etička dobra i zla. Dakle, pomoću vjerskih i Božanskih učenja vrijednosti ponašanja i granice čovjekovih djela bivaju određivane.[15]

Pojedinosti čovjekovih voljnih djela su takve da um sam po sebi ne može pojmiti da li su ružna ili lijepa. Određivanje njihove vrijednosti postaje moguće posredstvom religije i religijskih propozicija.

Općenitosti etičkih vrijednosti – koje čine minimum područja moralnog – mogu biti spoznate bez pomoći religijskih propozicija. Međutim, mnogi primjeri i partikularije etičkih propisa imaju potrebu za religijom i religijskim naučavanjima.

Osim spoznaje dobrih i loših djela, religija jamči i provođenje moralnih vrijednosti. Imajući u vidu psihologiju, također se može kazati da brojni ljudi bodrenjem i kritikom bivaju potaknuti da čine dobra ili da napuštaju loša djela. Vjerska naučavanja i vjerovanje u Božiju pravednost te polaganje računa za djela nakon proživljenja etičke vrijednosti i principe čine obavezujućim. Ovosvjetske i onosvjetske koristi koje proizlaze iz moralnog ponašanja privlače ljude da postupaju u skladu s moralnim vrijednostima, a religija je učinkovita u raspoznavanju tih koristi.

Pored toga, djela i etičke vrijednosti imaju potrebu za krajnjim ciljem i svrhom, a religija i u određivanju uzvišenih moralnih ciljeva ima presudnu ulogu. Među onima koji na Zapadu vjeruju da je etički cilj zahtjev teoloških i religijskih uvjerenja jeste i Brody Baruch.[16]

Zaključak

Ako se ovosvjetski čovjekov život smatra uvodom u vječni život te se na Ovaj svijet gleda kao na njivu za Budući svijet i ako između čovjekovih voljnih i svjesnih djela i krajnje sreće i istinskog savršenstva postoji istinska i stvaralačka veza, to znači da sva čovjekova moralna djela i postupci utiču na njegovu sreću, nesreću, savršenstvo i nepotpunost. Čovjekov um bez korištenja vjerskih spoznaja i otkrivanja veza između izbornih djela i njihovih posljedica sam po sebi je nemoćan te da bi ih pojmio – a ona nisu ništa drugo do otkrivanje krajnje sreće i nesreće – ima potrebu za Objavom i religijom.[17]

Naravno, potrebno je obratiti pažnju na činjenicu da jedan dio moralnih propozicija ima svoj korijen u čovjekovoj nepatvorenoj prirodi, tj. fitretu. Religija, pored djelovanja na polju etičkih propozicija i nadracionalnog, ima veliku ulogu i u uputiteljskom otkrivanju prirodnih etičkih vrijednosti.

Iako za percipiranje značenja dobra i zla nema potrebe za religijom i religijskim propozicijama te su nepotpuni stavovi zastupnika teorije Božije naredbe – koji su definiranje etičkih pojmova smatrali uvjetovanim Božijim naredbama i zabranama – kako je već kazano, etika u određivanju i otkrivanju moralnih vrijednosti ima potrebu za religijom. Ovo je, pored određivanja cilja etičkih vrijednosti i jamčenja njihovog provođenja, još jedna zavisnost etike od religije. Da bi se obavezivao na provođenje i poštivanje etičkih naredbi, čovjek ima potrebu za različitim vrstama bodrenja, opominjanjem kaznom i poticanjem, poput odgajatelja koji, radi odgajanja i obavljanja odgojnih obaveza i dužnosti odgajanikā, koriste nagradu, kaznu, poticanje i prijetnju. Jezik Kur'ana lijepim vijestima i opomenama priprema preduvjete za moralno odgajanje. Ljudi općenito na moralne ciljeve obraćaju pažnju uz bodrenje i opominjanje kaznom i na taj način ostvaruju uvjete za primjenu moralnih vrijednosti.

Ajeti i moralni savjeti Kur'ana učinkoviti su na svojevrstan način, tako da, i pored toga što je dio moralnih vrijednosti u Kur'anu spomenut na način da se upućuje na njih i zarad potvrđivanja suda razuma, oni ipak ostavljaju izvanredan uticaj na čovjekov um i dušu, pa su se čak i neznabožački Arapi, unatoč okorjelosti srca i moralnoj zaprljanosti, koristili ajetima. Za primjer može poslužiti ajet:

إِنَّ اللَّـهَ يَأْمُرُ‌ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِى الْقُرْ‌بَى وَيَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنْكَرِ‌ وَالْبَغْىِ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُ‌ونَ

Allah zaista naređuje pravednost, dobročinstvo, i udjeljivanje bližnjima, a zabranjuje razvrat, ružne stvari i nasilje; On vas savjetuje ne biste li pouku primili.[18] Ovaj ajet u njihova mračna srca unosio je svjetlost.

Svako djelo se čini svjesno, po vlastitom izboru i zarad stizanja do određenog cilja. Etičke vrijednosti također se u djelo provode s nastojanjem da čovjeka odvedu do ciljeva i svrha. Sve etičke škole prihvataju ovu činjenicu, a jedino se razlikuju u određivanju ciljeva.

Neke etičke škole su vjerne bezvrijednim i kratkotrajnim ovosvjetskim ciljevima, a druge na obzorje svojih napora postavljaju uzvišene ciljeve.

Epistemologija, kosmologija i antropologija su etičke škole koje imaju neprocjenjivu ulogu u određivanju ciljeva. Ako se etička škola usmjeri ka skepticizmu ili relativizmu, ili ako egzistenciju bude smatrala ograničenom na materijalni svijet, ili ako čovjeka definira kao biće koje nema apstraktni duh, ona u pogledu etičkih ciljeva neće prekoračiti granicu hedonističkog cilja kratkotrajnog svijeta. Međutim, škola koja prihvata mjerila etičkih vrijednosti i vjeruje da i postojanje i čovjek imaju nematerijalne dimenzije posvećena je uzvišenim etičkim ciljevima i oni koji je slijede čine moralna djela, kao što su dobročinstvo i dobrota prema drugim ljudima, zarad sticanja savršenstva i približavanja Bogu.

Nebeska i Božanska religija u tumačenju svoje epistemologije, kosmologije i antropologije ima određujuće etičke ciljeve.

Sljedeći učinkoviti činilac u otkrivanju etičkog cilja jeste cilj stvaranja čovjeka, a nebeske religije, posebno islam, položaj blizine Božije predstavljaju kao taj cilj. Taj uzvišeni cilj obuhvata sve srednje i početne ciljeve. Kada se kaže “blizina Božija”, misli se na jednu vrstu egzistencijalne bliskosti koja po stvaranju nastaje između Boga i čovjeka. To znači da čovjekov duh, pod uticajem ibadeta, robovanja i djelovanja u skladu sa etičkim i šerijatskim uputama, uspostavlja jaku egzistencijalnu vezu sa Bogom.[19]

“O sine Ademov, Ja nemam potrebe i ne siromašim. Pokori mi se u onome što sam ti naredio, kako bih te učinio imućnim i nepotrebitim, da nikad ne bi postao siromašan. Ja sam živ i ne umirem, pokori mi se u onome što sam ti naredio, pa da te učinim živim. Kada hoću da nešto bude, Ja kažem: ‘Budi!’, i ono bude; pokori se Mojim naredbama pa ću te učinim takvim da čemu kažeš: ‘Budi!’ – da to i bude.”[20]

U drugom kudsi hadisu Allah Svevišnji kaže: “Moj rob Mi se približava dobrovoljnim dobrim djelima, sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postajem uho kojim on sluša, oko kojim on gleda, jezik kojim govori, ruka kojom uzima. Ako Me pozove, Ja mu se odazivam, a ako nešto od Mene traži – to mu i dajem.”[21]

Kant, poznati njemački filozof iz osamnaestog stoljeća, vjerovao je da mjerilo moralnosti nekog djela zavisi od toga da li je ono obavezno i da li predstavlja dužnost. Prema tome, moralno djelo treba biti obavljeno s motivom uvažavanja zakona i obavljanja dužnosti; u suprotnom, ako se obavi s namjerom stizanja do savršenstva, iz straha ili pod uticajem bodrenja, izlazi iz okvira bivanja moralnim.[22]

Odgovor na ovo je da su dobro i zlo imanentni bīti etičkih djela, što znači da etičnost djela zavisi od njihovog dobra i zla po bīti. Motiviranost strahom ili željom nastaje kod onoga ko čini moralno djelo, a ljudi obično čine moralna djela potaknuti dobijanjem nagrade i izbjegavanjem kazne.

Imam Ali, a.s., kaže: “Zaista neki ljudi robuju Bogu iz želje za nagradom. To je služenje trgovaca! Neki ljudi robuju Bogu iz straha. To je služenje robova! A neki ljudi robuju Bogu iz zahvalnosti. To je služenje slobodnih!”[23]

Teorija Allame Tabatabaija

Uzevši u obzir činjenicu da je Allame opisujući religiju i etiku to učinio iz različitih aspekata, treba upravo iz tih aspekata proučavati postojeću vezu između religije i etike. Prije svega, primjereno je, čak neophodno, razjasniti definiciju ovih dviju riječi sa gledišta Allame.

Allame Tabatabai na različitim mjestima u svome izvanrednom komentaru Kur'ana pristupa definiranju religije i etike. O definiciji religije piše: “Religija je način kretanja (misaonog, srčanog, praktičnog i djelatnog) u ovosvjetskom životu koji jamči dobrobiti Ovog svijeta usklađene sa onosvjetskim savršenstvom i istinskim vječnim životom.”[24]

Na drugom mjestu piše: “Religija – to su naučna načela, tradicije i praktični zakoni, vjerovanje u koje i djelovanje po kojima jamči čovjeku istinsku sreću.”[25]

Na drugim mjestima Allame religiju tumači drugačijim riječima.[26] Ono što se iz ovih definicija može zaključiti jeste da činilac štastva religije zavisi od dviju okolnosti:

a. njene veze sa skrivenim svijetom i Bogom svijeta;

b. planiranja utemeljenog na uvjerenju, ponašanju i djelu.

Zato on smatra da se religija sastoji od uvjerenja, etike i djela.

O definiciji etike od Allame Tabatabaija također se prenose različiti iskazi. Naprimjer: “To je tehnika koja raspravlja o postojanim duševnim svojstvima čovjeka, razdvajajući vrline i mahane, kako bi čovjek prisvajanjem lijepih ćudi i njihovim udjelom stekao naučnu sreću i ispoljio ih u djelima kojima će privući opću pohvalu i pohvalu u društvu.”[27]

Iz ove definicije može se iskoristiti nekoliko tačaka:

1. U društvu se neka djela opisuju kao dobra ili loša. Naprimjer, svi prihvataju da na dobrotu treba uzvratiti dobrotom i u slučaju da se na dobrotu uzvrati zlom, takvo se šta smatra ružnim i pokuđenim činom. Kršenje ugovora je loše djelo, dok je čuvanje povjerenog dobro. Mnoga se djela opisuju dobrim ili lošim, a da ne postoji nikakvo razilaženje u stavu da li su ona dobra ili loša.

2. Nekada postupanje u skladu sa etičkim propozicijama donosi štetu, dok nekada postupanje suprotno njima donosi koristi za čovjeka. Etika uči čovjeka kako da stekne lijepe i loše postojane duševne osobine, da bi pod okriljem tih duševnih svojstava čovjek s lahkoćom činio dobro djelo i bez poteškoća se sačuvao činjenja ružnog djela, te ga uči da moralnom načelu da prednost nad ličnim koristima i štetama.

3. Prije sticanja postojanih duševnih svojstava potrebno ih je spoznati, a zatim krenuti putem odgoja i ukrašavanja duše, kako bi se duša mogla ukrasiti tim lijepim svojstvima.

4. Ukrašavanje moralom povod je da čovjek stigne do savršenstva i sreće. Zbog toga postoji neposredna veza između morala i čovjekovog savršenstva i sreće.

5. Etika, poput drugih nauka, ima svoje predmete i pitanja, koji je odvajaju od drugih čovjekovih nauka. Njen predmet je ljudska duša sa stanovišta da može steći dobra i loša postojana svojstva.

Sada je, imajući u vidu ovaj uvod, prikladno da iz različitih uglova pristupimo odnosu religije i etike.

Psihološki aspekt

Da bi ova vrsta odnosa bila jasna, na početku je potrebno pozabaviti se vezama između vjerovanja i ćudi te postojanih duševnih svojstava, a zatim razmotriti vezu između prirode obožavanja i moralne prirode.

Allame Tabatabai vjeruje da postoji jaka veza između morala i uvjerenja, kao i između morala i djela. Po njegovom mišljenju, vjerovanje je izvor svoga posebnog morala. Vjerovanje u nešto za sobom povlači i moral usklađen s tim vjerovanjem. Zato, ako iz određenih razloga neko odustane od svojih uvjerenja, izgubit će njima primjeren moral. Na temelju ovog objašnjenja, po njegovom mišljenju, između vjerovanja, ćudi i postojanih duševnih svojstava postoji određena vrsta povezanosti, štaviše, jedna uzročno-posljedična veza. Vjerovanje ima ulogu u nastajanju kao i u opstajanju ljudskih ćudi i ovo učešće je u obliku nepotpunog uzroka. Pored ove činjenice, može se dodati i tvrdnja da je vjerovanje u osnovi jamac objektivnog i izvanjskog morala. Drugim riječima, uz potporu vjerovanja, moral doživljava svoje izvanjsko ostvarenje.[28]

Zapravo, ako dobar moral želi biti postojan, on ima potrebu za jamcem koji će ga čuvati, a taj jamac nije ništa drugo doli monoteizam i vjerovanje u Budući svijet, jer ako kod ljudi ne bi bilo vjere u proživljenje i Onaj svijet, većina bi ih se povodila za strastima i tada ne bi postojalo ništa što bi stalo na put naslađivanju prirodnim slastima.[29] Zato se može smatrati da i vjerovanje biva sačuvano posredstvom plemenitog morala.[30] Dakle, može se zaključiti da je opstanak vjerovanja, s jedne strane, uvjetovan moralom. Prema tome, veza između vjerovanja i etike može biti sagledana u obliku međusobnog uticanja.

S druge strane, psihološka veza između religije i etike tiče se odnosa prirode obožavanja i etičke prirode. S tačke gledišta Allame Tabatabaija, priroda obožavanja iziskuje etičku prirodu, zapravo etička priroda proizlazi iz nje, a ovo se da zaključiti iz njegovih rasprava o jednoboštvu, budući da je bio uvjeren da jednoboštvo, njegovi učinci i praktični zahtjevi izviru iz fitreta.[31]

Ovo gledište je upravo usmjereno na ovu vrstu odnosa između dvaju aspekata. Ustvari, kada priroda jednoboštva (tevhid) kreće od općeg ka pojedinostima, ona okončava moralom i posebnom religijskom praksom. Iz Allaminog objašnjenja može se stići do odnosa između prirode obožavanja i etičke prirode. On kaže: “Duh tevhida, prema kojem poziva islam, teče u plemenitom moralu, a duh morala je također raširen u djelima kojima su obavezani pojedinci u društvu. Dakle, ako bi svi dijelovi islama bili dobro razmotreni i analizirani, vratili bi se načelu tevhida, a ako bi se moral i djela uspeli sa nižih na više stepene, sačinjavali bi tevhid.[32]

Možemo zaključiti da etička priroda izvire iz prirode obožavanja i vraća se njoj te da između prirode obožavanja i etičke prirode postoji jedna vrsta zbiljske povezanosti.

Epistemološki aspekt

S epistemološke tačke gledišta, veza između religije i etike na prvoj razini zavisi od usporedbe temeljnih etičkih i religijskih pojmova i predodžbi u vezi sa čovjekovim djelima iz aspekta vrste pojma i realnosti na koju se ti pojmovi odnose, a na drugoj razini tiče se usporedbe etičkih i religijskih propozicija na polju čovjekovog ponašanja iz aspekta vrste propozicija i realnosti na koje se one odnose.

Iz prvog aspekta potrebno je reći da etički pojmovi kao što su dobro i zlo, “treba” i “ne treba”, kao i pojmovi poput šerijatske obaveznosti i zabranjenosti, pripadaju obzirnosnim praktičnim (i relacijskim) pojmovima. Također, obje vrste ovih pojmova su posredni pojmovi između dviju zbilja[33] i predstavljaju znakove i simbole koji ukazuju na postojanje ili nepostojanje odnosa prijanja ili neprijanja između čovjekovih djela i savršenstva vrste ili sreće pojedinca.[34]

Iz drugog aspekta potrebno je reći da svaka religijska propozicija koja sadrži “treba” i “ne treba”, dobro i zlo, te etičke propozicije koje sadrže ove predikate koji su u vezi sa ljudskim djelima, kao prvo, predstavljaju obzirnosne, nefsu-l-emrske i izjavne propozicije, a kao drugo, tiču se jedne zbilje, koja se ogleda u postojanju prijanja i sukladnosti, kao u sudu: Pravednost je dobra, ili prijanja i sukladnosti, kao u sudu: Zlo je loše, sa čovjekovim ciljevima i namjerama.

Ontološki aspekt

Iz proučavanja djela Allame Tabatabaija dolazi se do činjenice da egzistencija ima razine koje se nalaze u jednom vertikalnom (i u horizontalnom) poretku, a da vertikalne razine egzistencije jedna prema drugoj imaju uzročno-posljedični odnos.[35] Drugim riječima, egzistencija svakog nižeg stepena zavisi i opstoji po stepenu iznad sebe, i sve ono što na nižoj razini postoji u pojedinačnom obliku, na višem stepenu postoji u savršenijem i sažetijem obliku. Iz ontološkog aspekta, više razine egzistencije u odnosu na svijet prirode i njegov zbiljski i obzirnosni poredak imaju uzročno-posljedično ustrojstvo. Ove više razine iz egzistencijalnog aspekta su objektivne zbilje koje su uzroci dovođenja u postojanje i darovatelji zbilja prirodnih bićima te svi sistemi kreacije postoje po njima. Uzevši u obzir ove uvodne premise, neophodno je reći da je etički sistem svijeta, zato što na kraju opstaje po zbiljama Ovog svijeta, a zbilje svijeta su posljedice razina svijeta postojanja, također poput religije posljedica boljeg svijeta od sebe te religija i etika na višim razinama egzistencije postoje kao objektivne i jedno ili, drugim riječima, religija je što i etika, a etika je što i religija i oboje postoji kao jedna egzistencija. Dakle, može se zaključiti da iz ontološkog aspekta između religije i etike vlada istovjetnost i jedinstvo.[36]

Sociološki aspekt

Cilj u ovoj vrsti relacije jeste određivanje relacija religije i etike iz aspekta njihovog uticaja na ljudsko društvo. Allame Tabatabai o ovoj temi izlaže veoma opširna razmatranja iz kojih se može zaključiti da se učvršćivanje međuljudskih odnosa i temelja društva, ostvarivanje reda i discipline u društvu te suprotstavljanje anarhiji i kršenju zakona postiže pomoću ostvarivanja vrijednosti religijske etike. Stoga, ukoliko se društvo ne bude pridržavalo monoteističkog sistema koji podržava etičke vrijednosti, ljudska društva će se suočiti s poteškoćama.[37]

Zaključak

Prema gledištu Allame Tabatabaija, duh koji se nalazi u tijelima ovih dvaju nizova djela je jedan, jer ova djela na kraju ističu iz jednog izvora. Kod obiju vrsta djela mi se zalažemo za realizaciju težnje da spoznamo Boga i za aktuelizaciju svoje prirode robovanja Bogu. Zato se ne može vjerovati u to da je čovjek suočen sa dvama potpuno odvojenim nizovima djela; zapravo su sva ta djela jedan niz djela, a ona se istovremeno međusobno razlikuju u određenim tačkama. Ono što se o njima može kazati jeste da djela imaju svoju jačinu i slabost.

Druga činjenica koja se iz Allaminog izlaganja u vezi s vraćanjem etičke prirode prirodi obožavanja može shvatiti jeste to da između triju etičkih škola, na koje Allame ukazuje na različitim mjestima, postoji neka vrsta veze. On vjeruje da se u razvojnom kretanju na polju etike susrećemo s trima školama: racionalnom, općereligijskom i kur'anskom. Cilj racionalne škole u etici je sticanje društvene popularnosti i duhovnih vrlina, a cilj općereligijske škole je postizanje vječne sreće i sigurnost i vječnost u onosvjetskom životu. Zajednička tačka ovih dviju skupina jeste da obje žele postići neku vrstu vrline za pojedinca. Prva skupina ide za društvenim vrlinama i na kraju za postizanjem duhovnih i nutarnjih vrlina, druga skupina teži ostvarenju onosvjetskih vrlina, dok treća škola, etička škola Kur'ana, nastoji pozivati Biti Božijoj, a ne sticanju ljudskih vrlina bilo Ovog ili Onog svijeta.

Po Allaminom mišljenju, između ovih triju škola ne samo da ne postoji opozicioni odnos već on vjeruje da je razlika između odgojne škole starih filozofa, prethodnih religija i islama razlika u stepenima: nižem, srednjem i visokom stepenu, te da među njima postoji velika udaljenost. Prva škola poziva društvenoj istini, druga škola poziva pravoj istini i istinskom savršenstvu, koje je povod onosvjetske sreće, dok je poziv treće škole usmjeren ka apsolutnoj Istini, tj. Bogu Uzvišenom, i ona temelj svog odgoja podiže na čistom jednoboštvu, a njen plod je čisto i iskreno robovanje.[38]

Iz njegovih riječi može se jasno razumjeti da su ove tri škole zapravo stepeni jedne zbilje. Sve tri završavaju ostvarenjem istine, a međusobno se razlikuju u jačini. Možda se način njihove vezanosti može bolje objasniti vraćanjem etičke prirode na prirodu obožavanja. Dakle, sve tri etičke škole, na koncu, prirodi obožavanja daruju vrlinu i ostvarenost, što je sama istina, međutim, jačina ovih škola se razlikuje na osnovi njihovog uticaja na razvoj prirode obožavanja, zbog čega se ove škole ustrojavaju kao viši, srednji i niži stepeni ili razine.

Prema tome, može se reći da su ove tri škole razine jedne zbilje, a ta zbilja je priroda obožavanja, ali jedna od njenih razina ovu prirodu ostvaruje i manifestira kao slabu, druga razina kao srednje jaku i na kraju postoji razina koja ovu prirodu čini na najvišem stepenu ostvarenom i jasnom, što znači da se racionalna etička škola nikada u potpunosti ne odvaja od religijske etike, već je srodna s religijskom etikom, iako je udaljenost između ovih dviju škola veoma velika.

 

 
 
 
 

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik


[1] Pogledati: Ma'refat, br. 15, god. 4, str. 3.

[2] U vezi sa etičkim savjetima religija i teističkih i ljudskih škola mišljenja pogledati: Muhammed Džavad Maškur, Holaseje adjan, str. 41, 42, 45, 46, 49, 71, 82, 112, 113, 151, 152, 188–190; Mehrdad Mehrin, Falsafeje šark; John Noss, Tarihe adjan; Challaye F, Ašenaije mohtasar ba adjane bozorge džahan.

[3] Doureje asare Aflaton, sv. 1, Risaleje Usifron, str. 248–252.

[4] Jean Brun, Aflaton, prijevod dr. Sejjed Abo-l-Kasem Pur Hosejni, str. 54.

[5] Mohammad Taki Mesbah Jazdi, Doruse falsafeje ahlak, str. 26; Mohammad Džavad Mognije, Falsafeje ahlak dar eslam, str. 37; Mostafa Malakijan, Doruse kalame džadid.

[6] Tarihćeje falsafeje ahlak, prijevod Enšaallah Rahmati, str. 232–239.

[7] Kolijjate falsafe, str. 98; Falsafeje ahlak, str. 168. i 195.

[8] Durus fi ‘ilm al-usul, sv. 1, str. 361; Nihaja al-diraja fi šerh al-kifaja, sv. 2, str. 44; Matarih al-anzar, str. 230.

[9] Buhus fi al-milal va al-nihal, sv. 3, str. 65; Farhange ferake eslami, str. 404–406.

[10] Kabesat, br. 13, članak “Religija i etika”, str. 32.

[11] John Holpers, Felsefeje din, str. 80; Frederick Coplestone, Tarihe felsefe, sv. 7, str. 313.

[12] Kabesat, br. 13, “Religija i moral”, str. 32.

[13] Hoda dar Falsafe, str. 97; Tarihe falsafeje garb, sv. 2, str. 971.

[14] Alu ‘Imran, 153.

[15] Kabesat, br. 13, str. 34.

[16] Nakd va nazar, br. 13. i 14, članak Ta'ammoli dobare darbareje ahlak va din, Baruch, A. Brody, prijevod Hasan Mijandari.

[17] Falsafeje ahlak, str. 186.

[18] Al-Nahl, 90.

[19] Falsafeje ahlak, str. 182.

[20] Bihar al-anvar, sv. 93, pogl. 24, predaja 16.

[21] Usulu Kafi, sv. 2, str. 352.

[22] Kant, Immanuel, Bonjade ma ba'da tabiate ahlak, prijevod Hamid Enajat i Ali Kejsari.

[23] Staza rječitosti, mudrost 238.

[24] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 2, str. 134.

[25] Isto, sv. 16, str. 202.

[26] Isto, sv. 4, str. 393.

[27] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 376.

[28] Tabatabai, Madžmu'eje resael, str. 334.

[29] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 11, str. 155.

[30] Isto, str. 342.

[31] Madžmu'eje resael, str. 330.

[32] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 354–362; sv. 4, str. 18. i 19; prijevod djela Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 500–508. i 523–528, sv. 4, str. 30–32.

[33] Tabatabai, Risailu seb'a, str. 129.

[34] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 5, str. 11; sv. 11, str. 379.

[35] Tabatabai, Nihaja al-hikma, dio 12, pogl. 19.

[36] Mas'ud Omid, Nazari be zendegi ve barhi araje Allame Tabatabai, str. 154.

[37] Tabatabai, Madžmu'eje resael, str. 334.

[38] Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 354–362; sv. 4, str. 18. i 19.

Zadnji put promijenjen: petak, 29 Juli 2016 11:58
×

Log in