Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *
Reload Captcha

Moral i Etika

Šta je moral? Kakvo djelo možemo nazvati „moralnim“? Kakvo je djelo „nemoralno“? Koju od ljudskih osobina možemo nazvati moralnom, a koju nemoralnom?

A A A
Adab hazreti Isaa

Adab hazreti Isaa

Dova koja svjedoči adab poslanika je i dova hazreti Isaa, a.s., izre­če­na kod traženja nebeske trpeze. Pa Isa, sin Merjemin, reče: “Allahu, o naš Go­spodaru, s neba nam Ti trpezu spusti, da nam blagdan ona bude i zna­me­nje od Tebe, i našim prvima i našim potonjim ljudima! I opskrbi nas, jer Ti Si ospkrbitelj najbolji!”[1] Ono što se može shvatiti iz kur’anskog ka­zivanja o zahtjevu havarijuna od hazreti Isaa da im se spusti nebeska trpe­za, jeste da je događaj vezan za spuštanje nebeske trpeze za hazreti Isaa bilo veoma teško pitanje. Jer, prvo, samo pitanje havarijuna: ...da li je Gospodar tvoj u stanju nama trpezu s neba spustiti?, podrazumijeva pi­tanje o moći Božijoj, što nije u suglasju sa adabom robovanja, iako po zbi­lji njihova namjera ovim pitanjem nije to značila, već je pitanje po­dra­zu­mijevalo za njih korist. Međutim, i pored toga, plitkoća i neprimje­renost pi­tanja ostaje neupitna. Drugo, pitanje uključuje zahtjev za još jednim, no­vim čudom. To je po sebi jedan oblik neprimjerenog adaba, jer su oni do­tada vidjeli više očitih i nenadmašivih čuda hazreti Isaa, a.s. Pored svih tih, nije postojala potreba za čudom koje bi bilo izraz njihove lične želje. Isao­vo rođenje bez oca, govor u bešici, izlječenje od rođenja slijepog i gu­bavca, oblikovanje ptice, dizanje mrtvih iz grobova, znanje o onome što u kućama gomilaju te znanje Tevrata, Indžila i mudrost, sve su to bila čuda koja više nisu ostavljala mjesta za bilo kakav oblik sumnje.

Dakle, po­red postojanja svih pobrojanih, zahtjev za posebnim čudom sliči igra­nju sa Božijim znamenjima i ličnošću hazreti Isaa. Upravo zato ih hazreti Isa u odgovoru najprije prekorava riječima: Allaha se bojte ako ste vjer­ni­ci. Međutim, budući da su havarijuni istrajavali u svom zahtjevu i to pravdali ri­ječima: Mi želimo da s nje jedemo i da srca naša budu smirena, i da zna­­mo da Si nam zborio istinu ti, a i da trpeze mi budemo svjedoci!, ha­zre­ti Isau nije ništa preostalo nego da zamoli Uzvišenog Boga. Naravno, ha­zreti Isa njihovu molbu ispravlja na način na koji se može doći pred Alla­ha, dž.š., odnosno, kako dolikuje Njegovom položaju Uzvišenosti i Čas­ti i onako kako adab roba to iziskuje.

Prvo, Isa, a.s., njihov zahtjev preoblikuje u svetkovinu njemu i njego­vom ummetu, jer je takvo čudo bilo bez premca među čudima poslanika, kako onih koji su se ticali poslanika, tako i onih koja su odvijala radi upot­­punjenja dokaza za kojim je postojala potreba kod ummeta. A Isaov ummet nije imao pravdanje ni potrebe za bilo koji od iznesenih razloga.

Drugo, poduži govor havarijuna, opravdan željom da im se srca smire, da znaju da im je On istinu zborio, da im bude posvjedočena trpeza, ha­zre­ti Isa je sažeo u riječima znamenje od Tebe.

Treće, želju da jedu sa trpeze koju su oni najprije istakli hazreti Isa na­vo­di tek na kraju svoga obraćanja, i to na način koji dolikuje i odgovara ada­bu u prisutnosti Boga, pa kaže: I opskrbi nas!, a u nastavku: Ti Si op­skr­bitelj najbolji!

Pored svega iznesenog, hazreti Isa je ispoštovao još jedan adab u svom go­voru, a to je da je svoje obraćanje započeo riječima Bože moj, Gospo­da­ru naš, dok su svi ostali poslanici svoje obraćanje počinjali riječima Go­spodaru ili Gospodaru naš. Ovaj dodatak u obraćanju hazreti Isaa usli­je­dio je zbog njegova posebno teškog položaja u kojem se tada našao, o čemu je već bilo riječi.

Od adaba poslanika u Kur’anu je i onaj koji je Isaa, a.s., slijedio u raz­go­voru sa Allahom, dž.š.: I kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, da li ti ljudima kaza: ‘Mene i moju majku, pored Allaha, uzmite za bogo­ve?’” I reći će Isa: “Slavljen nek’ Si Ti! Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije! Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao, Ti znaš šta je u mojoj duši, a ja ne znam šta u Tebe je! Ti si, doista, Znalac tajni svih. Ja im ni­sam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: ‘Robujte Allahu, i mome i va­še­mu Gospodaru!’ I svjedok sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš, pa Ti Si silan i mu­dar!”[2]

Prvo što je hazreti Isa ispoštovao od adaba u ovom razgovoru jeste da je odmah, na samom početku svoga obraćanja, slaveći Allaha, dž.š., od­­bio sve ono što ne dostoji Njegovom položaju, poput sadržaja ajeta: Oni go­vore: “Milostivi je uzeo dijete!”; uzvišen i slavljen je On tak­vog ne­čeg!

Drugo, hazreti Isa je sebe vidio neznatnijim i nižim od mogućnosti da bi uopće nekome mogao dati povoda za pretpostavku da bi on takvo šta mo­gao reći te da bude primoran isto zanijekati. Upravo zato ne vidimo da je na početku svoga govora izjavio: Ja nisam rekao ili: Ja nisam to učinio. Za­pravo, on je nekoliko puta zanijekao, ali kroz aluziju i prikriveno, re­ka­vši: Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije! Ovim je on mo­­gući uzrok negirao, a potom rekao: Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao.

Još jednom je isto zanijekao, ali odbacujući ono što nužno ide sa onim što mu je pripisano: Da sam to rekao Ti bi to nužno znao, jer Ti Si doista Zna­lac tajni svih. U nastavku hazreti Isa kaže: Ja im nisam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: “Robujte Allahu, i mome i vašemu Gospo­da­ru!” Treći put on niječe istu stvar tako što iznosi istinu koja je suprotna onome što mu se pripisuje i to postiže sa ograničavajućom rečenicom, česticama “nisam – osim”.

Potom, u nastavku hazreti Isa kaže: I svjedok sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad sva­kom stvari bdiješ! Ova rečenica je u službi upotpunjenja njegova ni­je­ka­nja. Kada je stigao do ove tačke u svom govoru hazreti Isa pomisli da još jednom zaniječe spomenuto pitanje, koje je zapravo upotpunjenje svih do­tadašnjih nijekanja i posredstvom rečenog cjelina negiranja se zao­kru­ži, a to su riječi: Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji... Njegova namjera ovim riječima, onako kako se da razumjeti iz cijelog konteksta, jeste u zna­ku sljedećeg razmišljanja: Kada je cijeli događaj takav kakvim sam ga opi­sao, ja nisam od njih niti su oni od mene. Ti Si Uzvišen, a oni su ro­bo­vi Tvoji. Ako ih kazniš, pa oni su robovi Tvoji. Gospodaru, dostoji da kaz­niš svoje neposlušne i zle robove. A ako im i oprostiš i pređeš preko ruž­nih postupaka, opet se ne može Tebi prigovoriti. Ti Si Nadmoćni, Koji ni­kad ne može biti nadvladan niti koren nečim višim. Ti Si Mudri, Koji ni­kad ne čini nesuvislo djelo i bez računice, i sve što činiš u tome je i naj­ve­će dobro.

Ovim objašnjenjem govora hazreti Isaa objelodanili su nam se suptilni vi­dovi adaba koji je on slijedio u svome govoru. Ako ga pažljivo razmo­tri­mo, naći ćemo da je svaka njegova riječ izgovorena na najljepši, naj­rje­či­tiji i najjasniji način.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović 

[1] Ma’ide, 114.

[2] Ma’ide, 116-118.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 14 April 2016 15:22
×

Log in