Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Moral i Etika

Šta je moral? Kakvo djelo možemo nazvati „moralnim“? Kakvo je djelo „nemoralno“? Koju od ljudskih osobina možemo nazvati moralnom, a koju nemoralnom?

A A A
Adab hazreti Ibrahima

Adab hazreti Ibrahima

Jedan od adaba poslanika jeste onaj koji prenosi Uzvišeni Go­­spodar o Ibrahimu, a.s., i njegovom raspravljanju sa svojim narodom. 

Vi­dite li da su oni kojima robujete vi, i kojima robovaše vaši preci drev­ni, zbilja moji neprijatelji? Ali ne i Gospodar svjetova, Koji me stvo­ri, pa na stazu Pravu uputi, i Koji me hrani i poji, i Koji me, kada se raz­bo­lim, liječi, i Koji će me usmrtiti, i potom oživjeti, i Koji će, žudim za tim, greške moje na Danu Sudnjem oprostiti! Gospodaru moj! Mudrost mi podari i među one me koji su dobri pridruži, i spomena me istinita uči­ni pokoljenjima potonjim i od nasljednika Dženneta opskrbljenoga me uči­ni, i ocu mom oprosti, on je od zabludjelih, i na Dan kada će ljudi biti proživljeni nemoj me osramotiti...![1] 

Ibrahim, a.s., upućuje dovu Uzvišenom Bogu u kojoj moli za ispu­nje­nje obećanja datog mu u vremenu kada je tek bio postigao razinu po­slan­stva i još uvijek gajio nadu u očevo prihvatanje vjere, ali kada je shvatio da je on neprijatelj Boga, odrekao ga se.[2]

Hazreti Ibrahim zapo­či­nje dovu lijepom hvalom Gospodara, što i zahtijeva adab onoga koji je u položaju roba. Ova zahvala je ujedno i prva opširnija zahvala koju Allah, dž.š., pre­­nosi od Ibrahima, a.s., za razliku od onih što su prije prenesene od nje­ga a nisu toliko opširne, kao što je ona: O narode moj! Ja nemam ništa s tim što Allahu vi druge smatrate ravnim! Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome Koji nebesa i Zemlju stvorio je! Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim![3] Kao i zahvala koja nije toliko opširna, a izrekao ju je u razgovoru sa ocem: Molit ću za te u Gospodara svoga, jer mi je naklonjen, zaista.[4] 

Hazreti Ibrahim, a.s., slijedi takav adab u svom iskazivanju zahvale pa na­braja sve milosti Gospodara kojim ga je obasuo, od rođenja pa do po­vrat­ka Njemu. Pritom vidi sebe siromaha nemoćnoga, dok Gospodaru ni­š­ta ne pripisuje, osim Imućnosti i Velikodušnosti. Hazreti Ibrahim vidi sebe kao bezvrijednog roba, u čijoj moći nije ništa, dok su upravo Go­spo­da­­reva određenja odlučujuća i vode ga iz stanja u stanje, kroz život. Allah, dž.š., je Onaj Koji daruje hranu, piće i ozdravljenje od bolesti, daje ži­vot i usmrćuje, proživljava stvorenja na Sudnji dan da bi Mu položili račun, a sve izneseno zato što hazreti Ibrahim nema ništa, osim čiste pokornosti i že­lje za milošću Njegovom. 

Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim provodio jeste da je razbo­li­je­va­nje pripisao sebi. Kada obolim On me iscjeljuje. U položaju iskazivanja za­hvale nije priličilo hazreti Ibrahimu da bolest pripisuje Njemu, iako je i bo­lest – kao i sve ostale pojave – u vezi sa Gospodarem svjetova. Među­tim, tok govora nije takav da se pobroje pojave i događaji i da se sve pripišu i dovedu u vezu s Njim. Zapravo, kontekst hazreti Ibrahimova govora ta­kav je da se i izlječenje od bolesti pripisuje Njegovoj milosti. Upravo zato on bolest pripisuje sebi, a izlječenje Gospodaru. Hazreti Ibrahim je ovim htio reći da je sve što dolazi od Allaha, dž.š., lijepo i dobro. Nakon što je is­kazao zahvalu, hazreti Ibrahim započinje dovu protkanu ushićujućim ada­bom. Kao prvo, svoju molbu započinje zazivanjem Gospodara, u na­stav­ku moli samo za istinske i postojane blagodati, ničim se ne osvrćući na ovosvjetske prolazne riznice, za sebe išće mudrost, najvrjedniju bla­go­dat, znači Šerijat i pridruživanje dobrim, kao i spominjanje po istini u bu­du­ćim naraštajima. Hazreti Ibrahim moli Gospodara da u svakom vreme­nu pošalje ljudima osobe čiji će poziv On učiniti postojanim, a Šerijat ras­pro­stranjenim. Ustvari, zbilja njegove molbe je da Allah, dž.š., daruje nje­mu Šerijat, koji će opstojati do Sudnjeg dana. Potom, moli za na­slje­đi­va­nje Dženneta, oprost za oca i izuzimanje od sramote na Sudnjem danu. Po onome što se može shvatiti iz riječi Uzvišenog Boga, sve dove hazreti Ib­rahima su bile primljene, osim dove za oprost ocu. Od Allaha, dž.š., i ne očekuje se nešto drugo. Ustvari, kakav bi to bio Gospodar svjetova koji zanemaruje molitve Svojih bliskih robova i ne udovoljava im, i to ro­bo­va za koje je Sam rekao: ...u vjeri vašega oca Ibrahima...[5] On to učini traj­nom riječju /tevhid/ svojim potomcima, ne bi li se povratili, možda.[6] Mi smo ga učinili odabranim na svijetu ovome, a na Drugom svijetu si­gur­no će spadati u dobre ljude.[7] Nek je u miru Ibrahim![8] 

Također, i povijest od nekoliko hiljada godina nakon Nuha, a.s., svje­do­či i potvrđuje sve one pohvale i vrline iznesene u Kur’anu o Ibrahimu. Po­vijest bilježi da je on bio častan i plemenit poslanik, koji se sam po­di­gao u promicanju vjere tevhida i oživljavanju fitreta i poveo pokret borbe pro­tiv uništenja temelja idolopoklonstva. On je uzdigao vjeru fitreta i pro­mi­cao je u vremenu kada su tragovi tevhida nestajali, poslanički običaji bli­jedjeli, a imena poslanika, kao Nuha i drugih plemenitih poslanika, od­la­zila u zaborav. Danas, nakon što protiče četiri hiljade godina od hazreti Ibra­hima, ime tevhida još uvijek opstoji i živo je u srcima ljudi, jer ljudi vje­ru jednoboštva danas poznaju kao judaizam, čiji je poslanik Musa, a.s., krš­ćan­stvo, čiji je poslanik Isaa, a.s., a oba su potomci Israila, odnosno Ja­kubovi, a on opet sin je Ishakov, koji je sin Ibrahimov, i svakako islam, čiji je poslanik Pečat vjerovjesništva, hazreti Muhammed, s.a.v.a., a on je po­tomak Ismaila, sina Ibrahimova. 

Allah, dž.š., prenosi sljedeću dovu od hazreti Ibrahima: Gospodaru moj, daruj mi čestit porod![9] Ibrahim, a.s., u ovoj posve kratkoj rečenici za­tra­žio je ispunjenje svoje želje te zaštitu i pomoć Uzvišenog Boga od ne­­do­ličnog potomstva, a svojoj molbi – umjesto da joj kontekst bude ovo­svjetski – daruje duhovnu dimenziju i tako učini da bude Bogu milija. 

Kur’an prenosi od hazreti Ibrahima dovu koju je uputio Allahu, dž.š., kada je došao u područje Meke i tamo nastanio Ismaila i njegovu majku, neka je mir s njima. I kako Ibrahim reče: “Gospodaru, učini ovaj kraj da si­gu­ran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji”, na šta Allah reče: “A onome ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga potjerati u pakleno stradanje – užas­ne li sudbine!” [10] 

Ovom dovom hazreti Ibrahim traži od svoga Gospodara da područje Meke, koje je tada bilo bespuće, bez vode i vegetacije, učini posvećenim sta­ništem njegovom potomstvu da bi bilo središte Božije vjere i ovo­ze­ma­lj­ska i materijalna veza između ljudi i Boga te da oni dolaze iz svih kra­je­va, prelazeći velike razdaljine radi robovanja Njemu i da iskazuju posebno poštovanje prema tom mjestu. Također, da to bude jedan od vječnih Bo­ži­jih znakova na Zemlji, tako da se svaki pojedinac koji do Sudnjega dana mi­šlju ode do Allaha, dž.š., sjeti i tog mjesta. Da ko god bude htio da se okre­ne Bogu, svoje kretanje ka tamo usmjeri i da kao posljedica svega lica vjernika budu jednako usmjerena i riječ njihova da bude jedinstvena. Si­gurnost za koju hazreti Ibrahim moli odnosi se na određenje tog mjesta u vjerozakonu i njegov status harema, odnosno posvećenosti, a ne izvanj­ske sigurnosti, tako da bude sačuvana od ratova i ostalih sukoba i nedaća koji mogu  ugroziti njen mir. To se da razumjeti iz riječi: ...Pa Zar ih nismo Mi čvrsto nastanili u Haremu sigurnom, gdje se slivaju plodovi sva­kovrsni...[11] Jer, kao što vidite, ovaj ajet ističe darovanu blagodat si­gur­nos­ti Harema, znači mjesta koje je Allah, dž.š., posvetio za Sebe i sa tog sta­novišta opisano je kao mjesto sigurnosti, da bi ljudi vjernici to mjesto sma­trali posvećenim i prema njemu se kao takvom i odnosili. Sta­tus nje­go­ve sigurnosti nije jedino u pogledu očuvanja od izvanjskih či­ni­la­ca koji bi mogli donijeti nered i ubijanje. S druge strane, svjedoci smo ko­liko je sama Meka imala u svojoj prošlosti teških i gorkih trenutaka, kao što su krvavi sukobi između Kurejšija i Džorhama i drugi nemili po­ko­lji i neredi među njegovim stanovnicima, koji se ne mogu ni pre­bro­­jati. Kao što je i rečeno na drugom mjestu u Kur’anu: Zar ne vide da smo Ha­r­em sigurnim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka?[12] Ovaj ajet pojašnjava da ljudi tog vremena nisu u svojim pljačkaškim i rat­nim po­ho­dima udarali na Meku zbog poštovanja koje su prema njoj gajili. 

Ukratko, namjera Ibrahim, a.s., bila je da na Zemlji bude Harem Božiji u kojem će biti smješteno njegovo potomstvo. Ovo nije bilo ostvarivo dru­gačije, osim da se izgradi naselje gdje će se ljudi naseljavati sa svih stra­na i da to bude vjerska zajednica kamo će ljudi dolaziti do Sudnjeg dana sa namjerom hodočašća i nastanjivanja te traženja utočišta. Zato ha­zre­ti Ibrahim moli od Uzvišenog Boga da Meku učini sigurnom, a budući da je to područje bilo neplodno, moli ujedno za svoje potomstvo i nje­go­vu opskrbu. Saobrazno iznesenom, ispunjenje ove dove podrazumijevalo je da se ljudi nastane i prihvate Meku kao mjesto hodočašća i da na taj na­čin ono postane mjesto stanovanja i življenja. Potom, kada je uvidio da po­čašćenost koju je tražio od Uzvišenog obuhvata i vjernike i nevjernike, is­punjenje svoje dove uvjetuje riječima: ...one od njih koji vjeruju u Alla­ha i u Dan posljednji. 

A pitanju kako je ostvarivo ispunjenje ove dove u gradu u kojem je mo­guće da budu nastanjeni i vjernik i nevjernik, ili samo nevjernik, u okol­nostima kada je to područje bezvodno i neplodno, Ibrahim, a.s., uop­će ne posvećuje pažnju! Ovo je također jedan od adaba koje je hazreti Ib­ra­him ispoštovao čineći dovu. Ako bi čovjek u položaju iskanja i traženja htio poučiti svoga Gospodara kako i na koji način će udovoljiti njegovoj mol­bi, i to Onoga Koji je Sveznajući, Moćni, Čije je djelovanje takvo da On ako nešto želi za to samo kaže: Budi! – i ono biva, to bi bilo ne­pri­mje­­re­no uplitanje u Njegov posao i izlazak izvan okvira adaba. S druge stra­ne, budući da Allah, dž.š., želi ispuniti Ibrahimovu dovu sukladno us­ta­lje­­nom toku zakona kauzaliteta, a da pritom ne razdvoji vjernike od ne­vjer­nika, On Ibrahimovu dovu upotpunjuje riječima, odnosno ogra­ni­čava je: A ono­me ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga po­tjerati u pa­kleno stradanje – užasne li sudbine!, a tek nakon rečenog je prihvata. 

Ova dova bila je razlogom ovjeravanja Šerijatom Božijeg Harema i iz­grad­nje Kabe, svete Božije kuće, kao prve bogomolje za ljude u Meki, koja je uzrok upućivanja svjetova. Sve izneseno jedan je od plodova veli­kih i uzvišenih duhovnih pregnuća hazreti Ibrahima, a.s., zbog čega on ima pravo kod svakog vjernika, do Sudnjega dana. 

Kur’an prenosi još jednu dovu od Ibrahima, a.s., koju je uputio u svo­joj poodmakloj dobi: Jednom Ibrahim prozbori: “Gospodaru, ovaj grad si­gurnim učini i sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali! Go­spodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli – zato je moj onaj ko me slijedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si! Naš Go­spo­da­ru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj dolini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni, zato da bi, naš Gospodaru, namaz obavljali, pa uči­ni da za njima čeznu srca u ljudi, i plodovima ih opskrbi da bi za­hva­ljivali! Naš Gospodaru, Ti dobro znaš šta tajimo i bjelodanimo mi, jer Allahu se ništa što je na Nebu i na Zemlji ne može utajiti. Hvala Allahu Koji mi Ismaila i Ishaka podari u starosti – zaista, moj Gospodar dobro čuje kad se moli! Moj Gospodaru, učini da obavljamo namaz ja i neki moji potomci; naš Gospodaru, moju molbu primi! Naš Gospodaru, op­ros­ti meni, mojim roditeljima i onima koji su pravovjerni na Dan kada se bu­du svodili računi!” [13] 

Kao što je rečeno, hazreti Ibrahim je ovu dovu uputio u svojim po­znim go­dinama što se jasno vidi iz njegovih riječi: Hvala Allahu Koji mi Is­­mai­la i Ishaka podari u starosti... Također, iz dove se potpuno raz­go­vi­jetno ra­zabire da je upućena nakon izgradnje grada Meke, jer je haz­re­ti Ibrahim re­kao: Gospodaru, ovaj grad sigurnim učini..., za razliku od one pre­đaš­nje dove u kojoj je molio: Gospodaru, učini ovaj kraj da si­gu­ran bude...

Adab koji je Ibrahim, a.s., ispoštovao u ovoj dovi jeste da je on svaku upu­ćenu molbu – budući da ju je bilo moguće zatražiti i sa dozvoljenom i op­rav­danom namjerom, i sa nedozvoljenom – izražava u okviru do­zvo­lje­ne i ispravne namjere. Hazreti Ibrahim izgovara svoju molitvu na takav na­čin i tako biranim riječima da svako može uvidjeti koliku on ima nadu u Božiju Milost. Naprimjer, nakon što kaže: ...sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali!, on pojašnjava svoju namjeru sljedećim rije­či­ma: Gospodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli... Također, na­kon što kaže: Naš Gospodaru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj do­lini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni..., on pojašnjava svo­ju osnovnu namjeru na sljedeći način: ...zato da bi, naš Gospodaru, na­maz obavljali... Nakon što je zamolio: ...učini da za njima čeznu srca u lju­di, i plodovima ih opskrbi..., on kaže: ...da bi zahvaljivali! 

Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim ispoštovao u ovoj dovi jeste da je pri svakoj molbi spomenuo njoj odgovarajuće ime Božije, kao što su Mi­lo­stivi, Koji prašta, Koji čuje dove. Također je pri svakoj molbi ponavljao Bo­žije ime Gospodar Skrbnik, jer upravo Božije skrbništvo oblikuje vezu iz­među Boga i roba i otvara kapije njegovim molitvama. 

Sljedeći adab vidimo u njegovim riječima: ...zato je moj onaj ko me sli­jedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si! Hazreti Ibrahim nije donio prokletstvo već spominje dva Božija imena, Oprostitelj i Mi­los­nik, koji su posrednici u ostvarenju blagostanja i izbavljenja svakog čo­vjeka, jer on želi spas za svoj ummet i uvećanje Božije velikodušnosti. 

Druga poslanička dova koju bilježi Kur’an jeste ona koju je činio Ibra­him, a.s., zajedno sa sinom Ismailom, a.s. I kako Ibrahim reče: Gospo­da­ru, učini da ovaj kraj siguran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji! – na šta Allah reče: “A onome ko ne vjeruje dat ću mu kratkotrajno uživanje, potom ću ga po­tje­rati u pakleno stradanje – užasne li sudbine!” I kako su Ibrahim i Is­ma­­il podizali Hramu temelje, moleći se: “Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti sve čuješ i znaš sve! Gospodaru naš, učini da Tebi predamo se i da Tebi preda se potomstvo naše; pokaži nam obrede naše i primi nam po­­kajanje, jer Ti rado primaš pokajanje i samilost je u Tebe; Gospodaru naš, pošalji im poslanika iz njihove sredine, koji će im kazivati Tvoje zna­menje, davati im o Knjizi i Mudrosti učenje i dovesti ih u očišćenje, jer Ti si Silni i Premudri, nema sumnje!” [14] 

Ovo je dova koju su ova dva velikana ljudskog roda učili prilikom po­di­zanja Kabe i kod nje se može primijetiti da je ispoštovan onaj isti adab kao i kod prethodne. 

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Šu’arâ, 75-86. 

[2] Ispravno vjerovanje po pitanju hazreti Ibrahima jeste da otac za kojeg se moli u ovom aje­tima nije njegov rođeni otac već amidža, što je u skladu sa Božijom voljom i Nje­go­vom mudrošću da poslanički rod od Adema do našega Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., sačuva od mnogoboštva. Zasigurno u tome postoji mudrost, o čemu na ovom mjes­tu nije prilika da se podrobnije govori. Da bismo pokazali ispravnost iznesenog, u nastavku ćemo priložiti sažeti oblik kur’anske argumentacije, jedne od dvije koje do­nosi Allame Tabatabai. U suri Mumtehine, u 4. ajetu stoji: “Divan uzor imate u Ibra­himu i onima koji su s njim bili, kada su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Mi vas se odričemo, i nepri­ja­teljstvo i mržnja će se između nas javljati sve dok vi ne budete u Allaha Jedinoga vje­rovali!’, – ali ne i u Ibrahimovim riječima njegovom ocu: ‘Oprost ću ti zbilja tra­ži­ti, ali te od Allaha nisam u stanju odbraniti!’” Dakle, hazreti Ibrahim je uzor u svim dje­lima, osim u ovom jednom, odnosno dovi koju je činio za Azera. Ali to je bilo u vre­menu, o čemu govore i predaje, kada je Azer dao obećanje Ibrahimu da će pri­hva­ti­ti iman, a svoje mnogoboštvo nije javno pokazivao. Tada je još uvijek bilo nade za Aze­ra i za njegovo izbavljenje. Sljedeći ajeti – sura Merjem, 45-47 – govore o tom raz­doblju: “‘O moj oče! Ja se zbilja bojim da te zadesi kazna od Svemilosnog, pa bu­deš šejtanu drug!’ ‘Zar ti, o Ibrahime, mrziš božanstva moja?!’ povika otac njegov. ‘Ako li ne prestaneš, zbilja ću te kamenovati, zato me zadugo napusti.’ ‘Mir, selam tebi!’ Ibrahim odgovori: ‘Gospodara svoga ću moliti da ti oprosti. On je doista dobar pre­ma meni!’” Kao i 86. ajet sure Šu’arā: “...I ocu mom oprosti on je od za­blud­je­lih...!” Međutim, kada je Ibrahim shvatio da nema spasa za Azera te da je otvoreni neprijatelj Boga, on ga se odrekao, što potvrđuju 113. i 114. ajeti sure Tevbe: “Vjerovjesniku i vjer­nicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što će im postati jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo tra­že­nje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kada mu je postalo jasno da je njegov otac Allahov neprijatelj, on ga se tada odrekao.” Pot­puno je jasno da Azer nije bio Ibrahimov rođeni otac, jer čim je postalo očito da je on mnogobožac, on ga se odrekao, a s druge strane, u 41. ajetu sure Ibrahim vidimo da on uči dovu za svoje prave roditelje: “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mo­jim (وَلِوَالِدَيَّ) i vjernicima na Dan polaganja računa!” Treba znati da u ovoj dovi ha­zre­ti Ibrahim koristi izraz walid, odnosno roditelj, koji se koristi samo za krvne ro­di­te­lje, a kada oslovljava amidžu Azera koristi izraz ab (اب), odnosno otac, čija je upo­treba posve uobičajena i za druge, a ne samo za roditelje, posebno ako je riječ o skrb­niku, u slučaju nepostojanja oca, čak i za nekog ko nije tako blizak kao amidža. (Op. prev.) 

[3] En’âm, 78-79.

[4] Merjem, 47.

[5] Hadždž, 78.

[6] Zuhruf, 28. 

[7] Bekare, 130. 

[8] Sâffât, 109. 

[9] Sâffât, 100. 

[10] Bekare, 126.

[11] Kasas, 56. 

[12] Ankabut, 67.

[13] Ibrahim, 35-40. 

[14] Bekare, 126-129.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 14 April 2016 14:25
×

Log in