Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *
Reload Captcha

Moral i Etika

Šta je moral? Kakvo djelo možemo nazvati „moralnim“? Kakvo je djelo „nemoralno“? Koju od ljudskih osobina možemo nazvati moralnom, a koju nemoralnom?

A A A
Adab hazreti Adema

Adab hazreti Adema

Poslanici su se držali posebnog adaba prilikom dove i pažnje prema Alla­hu, dž.š. Ovaj adab Kur’an navodi, prije svega, u kazivanju o hazreti Ademu i njegovoj ženi. “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi na­silje uči­nili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uv­r­­stiti u stradalnike.”[1]

Ovo su riječi upućene Uzvišenom Bogu, nakon što se njih dvoje pri­bli­žilo zabranjenom im drvetu. Ova zabrana nije bila zakonodavnog već sa­vjetodavnog karaktera, tako da je njihovo protivljenje bilo ustvari pro­tiv­ljenje savjetu, čije uvažavanje je odgovaralo dobru i blaženstvu nji­ho­va boravka u Džennetu, mjestu gdje su bili oslobođeni muka i tegoba. Ka­da ih Uzvišeni Bog opominje ovom zabranom, On ne kaže da je su­prot­stavljanje njoj slijeđenje šejtana i nepokornost Njemu, već kaže: ...Ni­ka­ko ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožed­­njeti, ni žegu osjetiti.[2]

Pored toga, iako nisu počinili grijeh, kada zapadnu u iskušenje i kada ih zadesi nesreća, ne ostaju tužni i očajni kod napuštanja Dženneta, nakon du­gog razdoblja boravka u njemu. Zapravo, oni ne gube nadu i ne pre­ki­da­ju vezu sa svojim Gospodarem, već žure u traženju zaštite kod Njega, jer su njihovi poslovi i ispunjenje nade u Njegovim rukama. Oni se po­zi­va­ju na Njegov položaj Skrbništva, u kojem daruje svekoliko dobro i za­klanja od svakog zla.

Svojstvo Skrbništva i Gospodstva je svojstvo Plemenitosti Božije, koje robu daruje smiraj u svakom stanju i koje uspostavlja vezu sa Bogom. Potom u svom obraćanju Bogu spominju zlo, čiji se znaci ukazuju jedan za drugim, a to su stradanje i nesreća u životu. Poštivanje Božije za­po­vi­je­di zamijenili su za slast jedenja sa drveta, da bi tek poslije shvatili ko­li­ko su se prevarili u ovoj kupoprodaji i koje su blaženstvo i sreću izgubili.

Također, shvatili su da imaju potrebu za nečim što će ih sačuvati od zla i nesreće. Zato su i rekli: ...Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike. Znači: Nesreća i stradanje pri­je­ti našim životima, ono nam nadolazi sa svih strana i nema šta da nas od­bra­ni od toga, osim oprosta Tvoga, i sada – nakon svega što se desilo – sa­čuvaj nas Svojom milošću, jedinom našom nadom. Čovjek, pa i svako dru­go stvoreno biće – shvata po svome fitretu i nagonu – da jedna od oso­be­nosti svake pojave koja postoji u kući egzistencije i kao takva opstoji, jeste da ono što vidi u sebe od mahana i nedostataka, a akcidentalnog je ka­raktera, ili nestaje, ili se upotpunjuje. Također, zna da je jedino Uz­vi­še­ni Bog Onaj Koji može otkloniti te nedostatke. Ustvari, takvo šta i prois­ti­če iz Njegova položaja Gospodstva i Skrbništva.

S obzirom na položaj Allahova Skrbništva, ne postoji potreba za tra­že­njem, zapravo, dovoljno je samo iznošenje stanja i obznanjivanje potrebe sa kojom se rob suočio. Ovakav pristup je bolji, rječitiji i izražajniji od tra­ženja za ispunjenje potrebe. Upravo zato Adem i Hava nisu ni rekli: Op­rosti i smiluj nam se!

Drugi aspekt cijelog događaja koji je ujedno i srž njegova jeste da su oni zbog počinjenog prekršaja osjetili u sebi niskost i bijedu, nakon čega nisu za sebe vidjeli nikakav oblik dostojanstva i časti da bi mogli od Boga neš­to tražiti. Posljedica ovakvog osjećanja bio je da su se oni povinovali sva­koj zapovjedi i propisu potpunim predavanjem koje je došlo od po­lo­ža­ja Uzvišenog Gospodara. Zazivanjem Boga riječima Gospodaru i Skrb­ni­če naš pokazali su da – istovremeno dok priznaju počinjeni grijeh – ga­je nadu u oprost i milost.

Prema tome, značenje njihovih riječi: Gospodaru naš sami smo sebi na­silje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike, bi bilo: Mi smo počinili loše djelo i ne­prav­­du i na­silje smo sebi učinili i kao posljedica učinjenog suočili smo se sa ne­sre­ćom i stradanjem, koje prijeti uništenjem svekolikog blaženstva i sreće na­šeg života. Nama je ovladala niskost i bijeda te se naša potreba za Tvo­jom milošću i brisanjem učinaka ovog nasilja potvrdila i nije nam ostalo ni­malo od dostojanstva i časti kako bi se u takvom ozračju mogli Tebi ob­ratiti. A sada, o Ti Veliki i Moćni Vladaru, mi smo pokorni pred Tvojom za­povijedi. Ti i naš Gospodar i mi smo Tvoji robovi. Gajimo onu nadu spram Tebe koju svaki rob ima naspram svoga Gospodara i Skrbnika.

 

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] A’râf, 23.

[2] Tâ Hâ, 117-119.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 14 April 2016 14:15
×

Log in