Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Logika


A A A
Podjela modalnih sudova

Podjela modalnih sudova

Modalni sudovi se u prvoj podjeli dijele na: 

a. prosti modalni sud (قـضيه موجّهه بسيط), 

b. složeni modalni sud (قـضيه موجّهـه مركـبـه).

Objašnjenje: Razlog ovoj podjeli može biti jasan razmatranjem sljedećih dvaju primjera: “Zemlja je stalno u pokretu”, i “Zemlja je stalno u pok­retu, ali ne nužno.” U prvom primjeru naveden je samo jedan modalitet, “stalno”, a u drugom dva, “stalni” i “ne nužno”, pa je prvi sud prosti, a drugi složeni modalni sud.

Podjela prostih modalnih sudova 

Najpoznatiji oblici prostih modalnih sudova su sljedeći:

1. nužni (ضروريّة), sud sa modusom “nužno”,

2. stalni (داﺌميّة), sud sa modusom “stalno”,

3. aktuelni (فعلية), sud u kojem je predikat potvrđen subjektu trenutno,

4. mogući (ممكنيّة), sud u kojem odnos između predikata i subjekta nije nemoguć, ali se ne postavlja pitanje da li taj odnos postoji ili ne.

Svi ovi modaliteti se odnose ili na bit ili na atribut subjekta, i sukladno tome, sljedećih osam oblika su najpoznatiji modaliteti:

1. Modalnost nužna po biti (ضروريّة ذاتيّة)

Nužna modalnost po biti podrazumijeva nužno bezuvjetno potvrdno pripisivanje ili negiranje predikata biti subjekta. U slučaju afirmativnog suda, i sadržaj i modalnost označavaju nužnost, npr.: “Broj četiri je paran broj, nužno”, “Čovjek je životinja, nužno”, a ako je sud negirajući, i sa­držaj i modalnost označavaju nemogućnost, npr.: “Drvo ne hoda, nužno.”

Treba imati na umu da je potvrdno pripisivanje predikata subjektu nužno sve dok subjekt postoji, a samim prestankom postojanja subjekta prestaje i nužnost prediciranja predikata.

Primjedba: Zašto je naveden uvjet “sve dok postoji subjekt”? Šta se mi­jenja ako se ovaj uvjet ne navede?

Odgovor: Ovaj uvjet se navodi radi izuzimanja druge nužnosti po imenu “vječna nužnost”; to je sud čiste nužnosti ničim uvjetovane, čak ni uvje­tom “sve dok bude postojala bit subjekta”. Ovakav oblik nužnosti, za koju se ne može postaviti uvjet “sve dok postoji bit subjekta”, svojstven je samo Bogu i Njegovim atributima. Naprimjer: “Bog je biće, nužno”, “Gospodar je Živi, vječnom nužnošću.”

2. Općenito uvjetovana modalnost (مشروطه عامه)

Općenito uvjetovana modalnost je atributivna nužnost u kojoj se predikat pripisuje osobini subjekta, a ne njegovoj biti. Naprimjer: “Dok čovjek hoda, nužno je pokretan.” Pokretnost je pripisana osobini subjekta, tj. njegovom stanju hodanja, koja nije nužna samoj biti čovjeka.

3. Stalno apsolutna modalnost (داﺌميّة مطـلـقة) 

Kod ove modalnosti predikat je pripisan samoj biti subjekta, npr.: “Zem­lja je stalno u pokretu.” Stalno apsolutni sud je onaj afirmativni ili negi­rajući sud kod kojeg je odnos između predikata i subjekta stalan, bilo da je ova stalnost nužna, kao kod općenito uvjetovane modalnosti, ili nije nužna, npr.: “Svaka zvijezda je stalno u pokretu”, “Svaki Etiopljanin je crnac.” Iz ovih dvaju primjera se vidi da sve dok postoje subjekti, zvi­jezda i Etiopljanin, spomenuti predikati će biti u ne nužnoj vezi sa njima, jer postoji mogućnost njihova razdvajanja.

4. Općeprihvaćena modalnost (عرفية عامّة)

Općeprihvaćena modalnost potpada pod stalnu modalnost. Stalnost ovih sudova uvjetovana je postojanjem naziva subjekta, a ne samog subjekta. Općeprihvaćena modalnost, budući da je uvjetovana postojanjem atributa subjekta, slična je općenito uvjetovanoj modalnosti (مشروطه عامه). Naprimjer: “Svakom piscu prsti su u stalnom pokretu sve dok je pisac.” Na ovom primjeru vidimo da pokretljivost prstiju nije ovisna o biti samog čovjeka, već ovisi o njegovom statusu pisca – sve dok je pisac, prsti mu se pokreću.

Koja je razlika između stalno apsolutne modalnosti i općeprihvaćene mo­dalnosti?

Kod stalno apsolutne modalnosti odnos predikata i subjeka nije nužan, već stalan. Znači, iz same biti subjekta proistječe stalni odnos sa predi­katom, iako subjektu ovaj odnos nije nužan. Međutim, kod općeprihvaćene modalnosti subjekt suda karakteriziraju posebni uvjeti i sud vrijedi sve dok postoji subjekt u tim posebnim okolnostima, kao što je bilo na primjeru kretanja prstiju čovjeka sve dok je pisac.

5. Modalnost općenite apsolutnosti (مطلقة عامة)

Općenita apsolutnost, ili kao što se još naziva aktuelni sud (قضية فعلية), ukazuje na trenutačno ostvarenje “odnosa”. Znači, govori o tome da je odnos između predikata i subjekta ostvaren, tj. izišao je iz potencijalnog stanja i prešao u aktuelno stanje, pri čemu nema razlike da li je taj odnos nužan ili ne, stalan ili ne, i u kojem se vremenu dešava. Naprimjer: “Svaki čovjek je biće koje se kreće, aktuelno.”

Iz gore izloženog može se zaključiti da je modalnost općenite apsolut­nosti općenitija i ima veći opseg od svih prijašnjih sudova.

Dakle, definicija modalnog suda općenite apsolutnosti glasi: To je sud u kome odnos između predikata i subjekta nije ni stalan, ni nužan, već je privremen i aktualan, npr.: “Svaki čovjek je biće koje diše aktuelno.” Disanje za čovjeka je u nekim trenucima potvrđeno, ali nema konstant­nost i nije nužno. Naravno, treba razlikovati “općenitu apsolutnost” od obične “apsolutnosti”, o kojoj se govori u poglavlju o nemodalnim su­dovima. Zato se u modalitetu općenite apsolutnosti i navodi odrednica “op­ćenita”.

6. Vremenski apsolutna modalnost (حينيه مطلقه)

“Svako onaj koji se kreće općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće, noge su mu pokretne.” Ovakav oblik suda se koristi u slučajevima kada sagovornik ne vjeruje u mogućnost takve izjave.

7. Modalnost općenite mogućnosti (ممكـنة عامة)

Modalnost općenite mogućnosti govori o negiranju nužnosti onoga što je oprečno odnosu suda. Zbog toga, modalni afirmativni sud općenite mogu­ćnosti negira nužnosti oprečnog afirmaciji, znači, negira nužnost ne­girajućeg odnosa između predikata i subjekta. Ako je sud negirajući, onda ukazuje na negiranje nužnosti afirmativnog odnosa predikata i subjekta.

Dakle, općenita mogućnost ukazuje na činjenicu da odnos spomenut u sudu nije nemoguć, bio on nužan ili ne, ostvaren ili ne, aktualan ili ne. Sud: “Svaki čovjek je pisac općom mogućnošću”, znači da za svakog čovjeka biti piscem nije nemoguće, ali čovjek nije nužno pisac, a neki ljudi nikada i ne nauče pisati.

Iz prethodnog je jasno da je sud općenite mogućnosti općenitiji i op­sežniji od svih do sada navedenih sudova. To znači da je sud općenite mogućnosti istinit, tj. ispravan u svim do sada navedenim oblicima su­dova, ali ne vrijedi obrnuto.

8. Modalnost vremenske mogućnosti (حينيه ممكنه)

Vremenska mogućnost je jedan od oblika općenite mogućnosti, a ogleda se kroz pripisivanje atributa biti subjekta, npr: “Svako onaj koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće, noge su mu pokretne.” Vremenska mogućnost se koristi u slučajevima kada osoba pogrešno pretpostavi nemogućim pripisivost predikata subjektu i to po nekoj posebnoj osobini.

Ovim je objašnjeno osam vrsta prostih modalnih sudova sljedećih modal­nosti:

1. Nužna modalnost (ضروريّة);

a. Modalnost nužna po biti (ضروريّة ذاتـيّة) subjekta: “Broj četiri je paran, nužno”, “Čovjek je životinja, nužno”; nužnost odnosa proistječe iz biti subjekta;

b. Općenito uvjetovana modalnost (مشروطه عامه): “Pješak je nužno pokretan sve dok se kreće”; u ovom slučaju nužnost se ogleda sa aspekta atributa subjekta suda;

2. Stalna modalnost (داﺌمـيّة);

a. Stalno apsolutna modalnost (داﺌميّة مطلقة): “Zemlja je stalno u pok­retu”; kretnja nije nužna za Zemlju, ali je stalna i to sa aspekta biti sub­jekta;

b. Općeprihvaćena modalnost (عرفية عامّة), sa aspekta osobine ili stanja subjekta: “Svaki čovjek pisac u stanju dok piše prsti mu se pok­reću”;

3. Aktuelna modalnost (فعلية);

a. Općenito apsolutna modalnost (مطلقة عامة), odnosi se na bit samog subjekta, npr.: “Svaki čovjek će umrijeti”; predikat je sigurno bez obzira na vrijeme, prošlo, sadašnje ili buduće, pripisiv subjektu;

b. Vremenski apsolutna modalnost (حينيه مطلقه): “Svako onaj koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće noge su mu pok­retne”; ovakav sud koristi se u slučajevima kada onaj kojem se obraća ne vjeruje u mogućnost istinitosti izjave;

4. Moguća modalnost (ممكنيّة);

a. Općenito moguća modalnost (ممكنة عامة), odnosi se na biti sub­jekta. “Gospodar je moguće biće, općenitom mogućnošću”; ovim sudom se negira mogući karakter Njegova postojanja, ili primjer: “Čovjek je mo­guće biće, općenitom mogućnošću”, također je u značenju u kome se negira mogući karakter čovjekova bića. Međutim, ova dva primjera se razlikuju jer je u prvom primjeru postojanje za Gospodara nužno, a za čovjeka nije. Dakle, u prvom primjeru negirana je jedna nužnost, a u drugom dvije. Ranije je rečeno da je općenita mogućnost spojiva sa poseb­nom mogućnošću.

b. Vremensko moguća modalnost (حينيه ممكنه), odnosi se na osobine subjekta: “Svakome onome koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vre­menu dok se kreće, noge su pokretne.”

Složeni modalni sudovi

Sudovi kod kojih su uporedo sa modalnošću navedeni i uvjeti, kao što su “stalni”, “ne nužni” i sl., nazivaju se složeni modalni sudovi. Ovom prilikom navest ćemo samo tri oblika složenih modalnih sudova, dok se za ostale slučajeve čitalac može obratiti opširnijim knjigama pisanim na ovu temu.

1. Posebno uvjetovan sud (مشروطه خاصه)

“Svaki čovjek, sve dok šeće, nužno je pokretan, ali ne i stalno.” Ovaj sud afirmira nužnost odnosa predikata subjektu uporedo sa osobinom, ali sa druge strane negira stalnost predikata, tj. negira da bit subjekt stalno mora biti u pokretu.

2. Sud ne nužnog postojanja (وجود يّه لا ضروريّه )

“Svaki čovjek govori aktuelno, ali ne nužno.” U ovom primjeru afirmiran je odnos predikata i biti subjekta, tj. govora čovjeku, ali negira nužnost tog odnosa. Znači, nije nužno da svaki čovjek govori. Moguće je da postoji čovjek koji nikada nije progovorio, bilo urođenom mahanom ili sopstvenom odlukom.

3. Sud posebne mogućnost (ممكنه خاصه)

“Moguće je da svaki čovjek bude filozof, ali ne nužno.” Dakle, za čovjeka postoji mogućnost da jeste ili da tek postane filozof, kao što i postoji mogućnost da ne bude filozof. Ovi sudovi negiraju nužnost oba odnosa predikata i subjekat, i obaveznog bivanja i apsolutne nemoguć­nosti.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović

Zadnji put promijenjen: nedjelja, 23 Februar 2014 15:28
×

Log in