Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ljudska prava

A A A
Zajednički principi motiva uspostave i koncipiranja prava čovjeka

Zajednički principi motiva uspostave i koncipiranja prava čovjeka

Iako nijedan od pravnih sistema, ljudska prava Zapada i ljudska prava islama, nisu nezavisno i kao temeljne principe pojasnili pet principa ili prava navedenih u nastavku, i u ovom istraživanju se, po prvi put, analiziraju i koncipiraju u sređenoj formi, neki slučajevi iz uvoda i neki dijelovi iz oba sistema općenito su i odvojeno prezentovani, sa razlikama koje ćemo navesti.

Pet temeljnih principa ili prava

Opći zajednički stav oba pravna sistema je razumijevanje i prihvatanje nedvosmislene potrebe ljudi za pravima i obavezama koji osiguravaju njihov prirodni i željeni život. Također, oba pravna sistema u uspostavljanju i koncipiranju materije za otklanjanje potreba obje vrste života (prirodni život i željeni, razumni život) imaju zajedničko mišljenje. Pet principa ili prava glase:

1. Oba pravna sistema smatraju nužnim očuvanje života od bilo kakvih remetilačkih činioca i državu i društvo smatraju odgovornim za ozbiljnu implementaciju ovog principa ili temeljnog prava (prava na život).

2. Oba pravna sistema ljudsku čast i dostojanstvo smatraju značajnim i životnim, te smatraju da čovjek ima pravo na dostojanstvo.

3. Oba pravna sistema odgoj i obrazovanje smatraju jednim od pravnih principa, i državu i društvo smatraju odgovornim za implementaciju prava na odgoj i obrazovanje.

4. Oba sistema pravo na slobodu smatraju kao jedno od osnovnih prava čovjeka i državu i društvo smatraju odgovornim za pripremanje životnog okruženja za uživanje osnovnog prava slobode. Razlika je u tome što je u univerzalnim pravima islama uživanje slobode uvjetovano neremećenjem u vršenju individualnih i društvenih obaveza proisteklih iz ljudskih prava društva. Sa stanovišta ljudskih prava islama, nijedan čovjek ne može, oslanjajući se na pravo na slobodu, kršiti pravo na život, pravo na čast i druga prava ljudi, i čak ne može, pridržavajući se prava slobode života i plemenitosti i drugih prava, žrtvovati sebe. U islamu, svaka vrsta slobode koja ometa prava i obaveze ljudi u društvu, i prava i obaveze samog čovjeka – o kojima postoji Božija odredba – strogo je zabranjena. O ovoj temi ćemo u nastavku podrobnije raspravljati.

5. Pravo na jednakost pred zakonima i pravima.

 

Osnovne razlike i prednosti

Islamski sistem ljudskih prava  je jedan religijski sistem prava. Svakako, prihvatanje pitanja da se u ovom vremenu (početak 15. hidžretskog stoljeća, što odgovara kraju 20., a početku 21. solarnog stoljeća), takozvanom vremenu procvata svih ljudskih htijenja u intelektualnom smislu, naukama, industriji, raznovrsnim slobodama, čovječanstvu prezentira jedan religijski pravni sistem, za mnoge ljude današnjih društava – posebno za skupinu pravnika i druge mislioce humanističkih nauka – je veoma teško ili u potpunosti nezamislivo. Prihvatamo da je, s obzirom na konceptualne i mentalne uvjete koji dominiraju nad pravnicima i nekim drugim misliocima humanističkih nauka, veoma teško ili čak nezamislivo prihvatanje pitanja da neka religijska prava mogu ostvariti ljudske ideale sa stanovišta svih nacija svijeta, u vezi sa odnosima i slobodama koji su predviđeni u ljudskim pravima sa stanovišta Zapada. Naime, treba vidjeti šta je uzrokovalo da je ovo prihvatanje za neke ljude i mislioce nemoguće ili, u najmanju ruku, izuzetno teško. Bez sumnje, glavni uzrok ovog problema je neispravno i zlonamjerno tumačenje religije. I mi, na svoj način, prihvatamo da, ukoliko se pod religijom podrazumijeva ono što je u posljednje vrijeme prezentovano na Zapadu, ne samo da jedan religijski pravni sistem nema kompetencije da uređuje pravne odnose među ljudima nego čak nijedan moralni sistem niti ijedan elemenat religijske kulture, ne mogu biti odgovor na životne probleme čovjeka. Jer religija, na osnovi tumačenja koje je u posljednjem periodu propagirano i istraživano na Zapadu, a zatim prošireno na ostale dijelove svijeta, predstavlja jedan ograničen duhovni odnos između čovjeka i Boga, koji ni sa jednim aspektom života nema ozbiljnu vezu. Međutim, religija sa stanovišta islama – koji opetuje izvornu Božiju religiju i koja ima tok od hazreti Ibrahima, a.s., naovamo – daje odgovor na sva četiri odnosa: odnos čovjeka sa samim sobom, odnos čovjeka sa Bogom, odnos čovjeka sa svijetom postojanja i odnos čovjeka sa drugim ljudima u oba područja − “onakvim kakvi jesu” i “onakvim kakvi trebaju biti”.

Religija u ovom značenju ne može da se ne upliće u prava, politiku, ekonomiju, umjetnost, moral i, jednom riječju, u bilo koju stvar uključenu u upravljanje ljudskim životom. To što je vjera islam sve aspekte prirodnog i poželjnog ljudskog života povezala u jednom uzvišenom jedinstvu i unapređuje ih sa tim razumnim jedinstvom, bilo je prihvaćeno od svih poznavalaca islama, i nešto je što nema potrebu za dokazivanjem. U svakom slučaju, radi objašnjenja u nastavku ćemo navesti riječi priznanja Roberta Houghwouta Jacksona, državnog tužioca Sjedinjenih Američkih Država, koji ističe sljedeće:

Nastale su velike prepreke i obeshrabrile su ljude da pokažu zanimanje za islamske zakone. Mi smo se, radi svoje privrženosti kulturi Zapada, zadovoljili samo time da uredimo nekoliko iznenađujućih izvještaja o njihovim zakonima... Sa stanovišta jednog Amerikanca, najosnovnije neslaganje se nalazi u odnosu između zakona i religije. Na Zapadu, čak i onim zemljama koje imaju čvrsto uvjerenje u razdvajanje religije od politike, zakonski sistem se smatra jednom ovosvjetskom temom u kojoj nužnosti vremena igraju veliku ulogu... Zbog toga, naš zakon u Americi ne određuje religijske obaveze, nego ih ustvari oprezno odbacuje. Zakon u Americi ima samo jedan ograničeni dodir sa izvršavanjem moralnih dužnosti. U suštini, jedan Amerikanac, istovremeno kada je moguće da bude osoba pokorna zakonu, moguće je i da, u moralnom pogledu, bude jedna pokvarena i niska osoba. Nasuprot tome, u islamskim zakonima, izvor i referenca zakona je Božija volja, volja koja je otkrivena i objavljena Njegovom poslaniku Muhammedu, s.a.v.a. Ovaj zakon i ova Božija volja sve vjernike priznaje kao jedinstveno društvo, unatoč tome što je formirano od različitih plemena i rodova i razmješteno na različitim područjima koja su udaljena jedna od drugih. Ovdje je religija ispravna i zdrava sjedinjujuća snaga zajednice, a ne nacionalnost ili geografske granice. Ovdje je i sama država pokorna i poslušna Kur'anu i ne ostavlja prostora za drugog zakonodavca, a da i ne govorimo o dozvoli kritike, sumnje i licemjerja. Sa stanovišta vjernika, Ovaj svijet je predvorje za Drugi svijet, koji je bolji, a Kur'an određuje pravila, zakone i način ponašanja osoba u odnosu jednih prema drugima i u odnosu prema svojoj zajednici, kako bi osigurao zdrav prelaz iz ovog na onaj drugi svijet. Nemoguće je da se političke i ekonomske teorije odvoje od učenja Poslanika, učenja koja određuju način ponašanja u odnosu na religijske principe i na način privatnog, društvenog i političkog života svih.

 

Prednost religioznosti ljudskih prava islama u odnosu na ljudska prava Zapada

1. Islamski pravni sistem koji ima religijski temelj oslonjen je na Božiju volju. Znači, u suštini, Bog Slavljeni je onaj koji je sva ova prava i obaveze odredio za svoje robove. Jasno je da sa prihvatanjem ovog oslanjanja (oslanjanja prava i obaveza na Boga Slavljenog) svaki svjestan čovjek, ne samo da će izvršiti odnosne obaveze i udovoljiti pravima sa potpunom iskrenošću i srdačnošću, bez interesa i hedonizma, nego će djelovanje prema obavezama i ispunjavanje prava tretirati kao sredstvo za usavršavanje i približavanje svome Bogu – što je uzvišeni cilj njegovog života na Ovom svijetu. I ovo je jedna izuzetno velika prednost koju ne može imati nijedna pravna, politička ili neka druga škola mišljenja. Čovjek čija primordijalna priroda nije postala devijantna i faktori zabluđivanja mu nisu oduzeli prisebnost – kao što to iskazuju neki od najvećih mudraca Istoka i Zapada – sa prihvatanjem da su prava i dužnosti određene Božanskom voljom, sebe smatra izvršiocem odredbi zdravog razuma, čiste svijesti i svoje ljudske primordijalne prirode. Sigurno je da ovakva prednost ne postoji ni u jednom zakonu koji je stvorio ljudski razum,čija su stanovišta ograničena na relativne koristi i štete ljudske prirode.

2. Faktor i garant provođenja prava koja su zasnovana na temelju vjere je sama čovjekova ličnost koja teži savršenstvu, a u slučaju njihovog kršenja od strane pripadnika društva, faktori provođenja prava dok preduzimaju aktivnosti radi odstranjivanja društvenih pokvarenosti proisteklih iz njihovog kršenja, preuzimaju na sebe i obavezu da oštro upozoravaju kako bi životni značaj ovih prava i obaveza učinili shvatljivim. Na taj način započinju aktivnosti a vanjski i unutarnji faktori pripremaju i uvjete za lično ljudsko usavršavanje i, također, operacionaliziraju objektivno naučno provođenje obaveza i prava.

3. Jasno je da ukoliko izvore univerzalnih ljudskih prava ograničimo na jedan region, kulturna ograničenost tog regiona će spriječiti generalizaciju tih prava na sva ljudska društva na zemlji. Međutim, ako kao glavni izvor prava i obaveza čovjeka bude postavljena primordijalna vjera hazreti Ibrahima, a.s. – a sve nebeske religije na Zemlji smatraju se povezanim s njom – moći će se bolje vidjeti i potvrditi univerzalnosti prava i obaveza čovjeka, i dovesti u fazu izvršenja. Naravno, ovo pitanje je izuzetno važno jer će svaki od autoriteta ibrahimovskih religija – posebno muslimani, kršćani i jevreji – ustvrditi da je njihova religija glavni narator vjere hazreti Ibrahima, a.s. Ova razlika u mišljenju, uz iskreno nastojanje i traganje, u sveobuhvatnom i dubokom istraživanju u tri knjige, Starom zavjetu, Novom zavjetu i Kur'anu – koji je najnoviji od njih – radi otkrivanja najprimordijalnijih i najracionalnijih vjerovanja i odredbi, napredovat će do onog stepena dok ne rezultira jednim ljudskim suživotom u području univerzalnih harmonizirajućih prava i obaveza.[1]

4. Upravo kao što smo vidjeli u uvodima i nekim paragrafima oba pravna sistema (prava čovjeka sa stanovišta Zapada i prava čovjeka u islamu) snažno naglašavaju i istrajavaju na dostojanstvu, časti, bratstvu, jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi. Ako mi upravo ovom pitanju poklonimo potrebnu pažnju, vidjet ćemo da činioci i mjerila koje islam prezentuje za potvrđivanje dostojanstva, časti, bratstva, ravnopravnosti i jednakosti, sa Božanskog, naučnog, filozofskog, primordijalnog i sa stanovišta svijesti, ni u kom slučaju nisu uporedivi sa temeljima ljudskih prava sa stanovišta Zapada o tim pitanjima. Iako smo u prethodnim raspravama spomenuli činioce i mjerila gornjih pitanja, ovdje ćemo ih, zbog izuzetnog značaja koji postoji u ovom pitanju, još jednom ponoviti.

Sa stanovišta islama svi ljudi su jednaki i jedinstveni u sljedećim temama:

-   Jednakost u Stvoritelju (svi ljudi su stvorenja Jednog Boga koji ima sva svojstva savršenstva).

-   Jednakost u mudrosti, odredbi i zakonu kojima su stvoreni svi ljudi.

-   Jednakost u primarnoj materiji stvaranja svih ljudi, tj. u zemljanoj materiji.

-   Jednakost u ishodištu toka generacija ljudi, koje podrazumijeva jednog čovjeka i jednu ženu (Adema i Havu).

-   Jednakost u općim kvalitetima i osobenostima koje su zajedničke za sve ljude.

-   Jednakost u uzvišenom cilju i mogućnost stizanja do njega − a on podrazumijeva smještanje u privlačnost Božanskog savršenstva koje skončava susretom sa Bogom i privlačenjem u zrakama Božanskog svjetla.

-   Jednakost u pravcu kretanja do cilja koji podrazumijeva razuman život.

-   Jednakost u urođenom dostojanstvu i ugledu kojima je Bog počastio sve ljude.

-   Jednakost u posjedovanju sposobnosti za dostizanje do voljnog vrijednosnog savršenstva.

-   Ujedinjenje nakon dostizanja vrijednosnog savršenstva koji uzrokuje uzvišeno jedinstvo među svima njima, i to se jedinstvo može izraziti ovom formulom: “jedan = svi i svi = jedan”.

-   Jednakost u usmjerenjima u oba područja − prirodnom životu i poželjnom životu − kojima je glavna osa zaštita biti.

-   Jednakost u ravnopravnosti naspram svih obaveza, prava i svih vrsta odredbi.

-   Unija iznad prirodnih mnoštava i jedinstava.

-   Unija u grupnom organizovanju društva.                                                                                      

5. Sistemi ljudskih prava koji su proizvod čistih materijalističkih civilizacija ili civilizacija materijalizma koje duhovnost smatraju “sporednom”, luksuznim ukrasom za svoj život, ili koja nastaju u tom području, koliko god žele da se predstave kao “humanističke”, ne mogu načiniti korak za čovjeka – u smislu da je on plemenito biće ovisno o uzvišenim vrijednostima. Prema dvanaest jednakosti i tri unije, ove prednosti implicitne su specifičnosti sistema ljudskih prava islama.

6. Kao što vidimo u raspravama o pet principa univerzalnih ljudskih prava u islamu, u tumačenju materija i analogije i komparacije sa ljudskim pravima sa stanovišta Zapada, navedeni principi sa stanovišta temelja islamskih prava, uzvišeniji su i smisleniji od svih sistema ljudskih prava koji su se do sada pojavili. Naime, život, urođeno i vrijednosno dostojanstvo, odgoj i obrazovanje, ravnopravnost, istinska sloboda – ne razuzdanost – sa humanističkog stanovišta ljudskih prava u islamu predstavljaju veoma uzvišene činjenice.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić


[1] Ovo je bio upravo onaj prijedlog koji sam u Asocijaciji islamske mudrosti i filozofije, 1985. godine, izložio sa znanstvenicima Njemačke, među kojima je bio i gospodin Hans Küng (Hans Kung), i ponudio način njegovog proučavanja i analize. Gospodin Hans Küng je prihvatio moj predloženi način, ali nažalost ovo izuzetno životno pitanje kasnije nije istraživano.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 30 Mart 2015 10:50
×

Log in