Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ljudska prava

A A A
Analiza motiva za sistematizaciju ljudskih prava

Analiza motiva za sistematizaciju ljudskih prava

Uzroci i motivi uspostavljanja i uređenja materije Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sažeti su u sedam okosnica. Budući da je jedan od osnovnih uvoda znanje o sadržaju spomenute materije, kao i njena procjena i potrebne informacije o uzrocima i motivima uspostavljanja i uređivanja te njeno objašnjenje i analiza, smatramo nužnim da raspravimo o svakom od uzroka i motiva pojave ljudskih prava, koji su navedeni u njihovom uvodu:

1. Budući da je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu…

To da je stizanje do slobode i mira bez priznavanja urođenog dostojanstva svih ljudi nemoguće potpuno je čvrsta i ispravna teza i ne treba dozvoliti nikakvu sumnju u tu uzajamnu zavisnost. Kada je tako, u proučavanju i analizi ove teze potrebno je posvetiti pažnju pitanjima koja ćemo u nastavku izložiti.

1. pitanje: Šta je put utvrđivanja urođenog dostojanstva u značenju suštinskog poštivanja ljudi? To je predmet čije je značenje Deklaracija o ljudskim pravima trebala u svom uvodu prvo utvrditi ili, minimalno, da utvrde to značenje obavezati tumače među ekspertima različitih humanističkih nauka, kao što su psiholozi, filozofi, etičari, naučnici istraživači uvjereni u religiju i poznavaoci političkih i pravnih nauka te, također, nepristrani historičari koji će, bez uticaja pretpostavljenih principa prihvaćenih na osnovi ličnog stanovišta, stupiti na teren promišljanja i pronicanja u uzvišena poimanja i osjećanja ljudi i, iznad trgovine i bezrazložnih kulturnih dominacija, utvrditi “urođeno dostojanstvo” (urođenu vrijednost), jer se mi u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ne suočavamo sa specifičnim zakonima i pravima svih naroda, od kojih je svaki imao razloge, običaje, religijska uvjerenja i svoje specifične temelje, univerzalne principe i definicije, da bi, shodno njima, zakone i prava koji se odnose na njega smatrao utemeljenim i ispravnim, već smo u njoj suočeni sa raznolikim etnosima i narodima, različitim kulturama i religijama, raznovrsnim historijskim prošlostima i raštrkanim silama, privilegijama i rasama, i svima im kažemo: “Vi trebate, suočeni sa ovom pravnom materijom, zanemariti i odustati od svojih specifičnih nacija, etnosa, kultura i prošlosti i, više od toga, od moći, privilegija i rasnih specifičnosti.” To se događa u situaciji kada mi ne možemo narodima i etnosima svijeta prinudno i silom naložiti da svi oni trebaju, pokorno i u skladu s našom naredbom, djelovati prema tim stavkama.

Upravo iz tog razloga treba se neprestano truditi i postavljati pitanja vezana za predstavljanje nužnosti i vrijednosti ovakvih prava i racionalnih sloboda samim političarima, jer je osjećaj nužnosti uspostavljanja ovakvih prava ustvari upozorenje za sve pravne, ekonomske i političke predvodnike ljudskih društava kako bi znali da, rame uz rame sa pravima koja osiguravaju prirodni suživot ljudi, ljudska bića, također, imaju prava, pa ako oni koji upravljaju društvima žele vladati ljudima i historijom ljudi – ne jednom nekolicinom živih bića bez slobodne volje i svijesti – trebaju poštovati i prava ljudskih duša. Jedna od najvećih smetnji pojavljivanju dobrog zajedničkog razumijevanja među narodima i etnosima je razdvajanje i raščlanjivanje jedinstva časti života ljudi, što je uzrokovalo ne samo gubljenje dobrog zajedničkog razumijevanja među narodima i etnosima nego je uzrokovalo nestanak onog svetog duha iz ljudi jednog društva i sve ih jedne prema drugima učinilo strancima.

Znači, razdvajanje moralnog aspekta od pravnog aspekta,pa razdvajanje tog dvoga od društvenog aspekta, pa razdvajanje tog troga od političkog aspekta, pa razdvajanje tih četiriju aspekata od naučnog aspekta, pa razdvajanje tih pet aspekata od filozofskog i egzistencijalnog aspekta, pa potom razdvajanje svih njih od religije – čovjeka je otuđilo od njega samog i od drugih.

Ovo razdvajanje, koje je sa stanovišta ograničene naučne metode tretirano kao prihvatljivo i čak nužno, unutar ljudi je oslabilo i otupilo osjećaj zajedništva u životu i osjećaj jedinstva u razumnom životu. Upravo zbog toga izjavljujemo: Kao što analitička metoda spoznaje ima značaj u životu ljudi, tako je i sintetička metoda u životu neminovna i mi uz ove dvije vrste osnovnih metoda možemo utvrditi temelje jedinstva ljudskih duša i pripremiti ih za prihvatanje univerzalnih prava.

Dvije izuzetno važne tačke koje smo spomenuli u ovoj temi možemo proučiti u dijelovima uvoda koji je Robert Houghwout Jackson[1] (Robert Houvaut Džekson) napisao za knjigu Prava u islamu:

Prva tačka: Konačno razdjeljivanje u izuzetno važnim i međusobno povezanim aspektima ljudskog života nalazi se u zakonu Amerike, dok su ovi aspekti u islamskom pravu (fikh) predviđeni kao organizovani i ujedinjeni:

Zakon u Americi sa provođenjem moralnih obaveza ima samo jedan ograničen dodir. Zapravo, jedan Amerikanac istovremeno može biti osoba poslušna zakonu i u moralnom pogledu biti niska i pokvarena osoba.[2]

On u tom uvodu kaže: “Zbog toga naš zakon u Americi ne određuje religijske obaveze, nego ih, zapravo, svjesno izostavlja.”[3] Naravno, mi znamo da ovo razdvajanje moralnih, religijskih i pravnih aspekata čovjeka nije specifičnost Amerike, nego zemlje Zapada i Istoka, također, obično vrše ovo razdvajanje u zakonu.

Nakon ovih rečenica, Jackson sljedećim redoslijedom izlaže jedinstvo aspekata života čovjeka u zakonu islama:

Ali, nasuprot tome, u islamskim zakonima vrelo i izvor zakona je Božija volja, volja koja je otkrivena i očitovana Njegovom poslaniku Muhammedu. Ovaj zakon i ova Božija volja sve vjernike prepoznaje kao jedinstvenu zajednicu, iako je ona formirana od različitih plemena i rodova i nalazi se na različitim udaljenim mjestima i područjima radzvojenim jednim od drugih. Ovdje je religija ispravna i zdrava sjedinjujuća snaga džemata, a ne nacionalnost i geografske granice. Ovdje je i sama država pokorna i poslušna Kur'anu i ne ostavlja prilike za drugog zakonodavca, a kamoli da dozvoli kritiku, raspravljanje i dvoličnost. Sa stanovišta vjernika, Ovaj svijet je prolaz za Drugi svijet, koji je bolji svijet. I Kur'an određuje pravila, zakone i način ponašanja osoba u odnosu jednih prema drugima i u odnosu na njihovo društvo, kako bi osigurao zdravu promjenu od Ovog do Drugog svijeta. Nemoguće je političke ili pravosudne teorije i stanovišta odvojiti od učenja Poslanika; učenja koja određuju način ponašanja u odnosu na religijske principe i način individualnog, društvenog i političkog života svih.[4]

Uzimajući u obzir nužnost saglasnosti i ujedinjenja svih aspekata čovjeka u razumnom životu, sve dok ta nužnost ne bude osigurana, čini se da je nemoguće očekivati formiranje društva od strane osoba koje, vodeći razuman život, mogu uz potpunu saglasnost i ujedinjenje, slobodnom savješću, prepoznati i prihvatiti prava jedni drugih, a kamoli da se međusobno organizuju u raznovrsna društva i zemlje svijeta sa izuzetno različitim rasama, bojama, kulturama, okruženjima, etikama, religijama i pravima te postanu članovi jedne porodice, ili da jedni sa drugim praktikuju bratski duh!

Druga tačka: Ispunjavajući pravne potrebe različitih zemalja i društava, islamsko pravo je moglo zov pravednosti razglasiti u većini mjesta na svijetu. Johnson je ovo pitanje vlastitim riječima ovako elaborirao:

Zapažanje okolnosti da je ova religija – koja je najmlađa religija svijeta – stvorila pravo koje zadovoljava osjećaj pravednosti miliona ljudi pod vrelim nebom Azije i Afrike i nekoliko hiljada drugih koji žive u zemljama Amerike... sada je stiglo vrijeme da se mi ne smatramo jedinim narodom na svijetu koji voli pravdu ili razumije značenje pravde, jer su i islamske zemlje u svom zakonskom sistemu stizanje do ovog cilja stavile kao prioritet.[5]

Kao što smo ukazali, mi nikada ne možemo upotrebom sile i nadmoći narediti narodima i društvima svijeta da ponište sve svoje odlike i specifičnosti i također ne možemo reći nacijama i narodima svijeta da, iz pokornosti, napuste svoje specifičnosti i da se obavežu na implementaciju materije ove Univerzalne deklaracije! I niko ne može protestovati protiv ovog prijedloga da je u iznošenju pravne materije običaj takav da ne smetaju psihološke, etičke, filozofske, religijske, političke, historijske rasprave, pa čak i rasprave filozofije samog prava. Da, taj protest nije uredu, jer, kao što smo rekli, univerzalno pravo je nešto mimo specifičnih zakona i prava svih naroda kod kojih zajedništvo njihovih pripadnika u historiji, okruženju, etici, religijskim, kulturnim, geografskim i drugim temeljima uzrokuje prihvatanje specifičnog pravnog sistema i u uspostavljanju i uređenju tog pravnog sistema ne postoji potreba za zajedničkim zalaganjem učenjaka i istraživača različitih smjerova humanističkih nauka. Prezentovanje ovih univerzalnih prava bez pripreme terena za prihvatanje jedinstva vrijednosti, želja, ishodišta, smjera kretanja i uzvišenog cilja života, ako i nije u potpunosti bez uticaja, imat će neznatnu vrijednost. Priprema jednog ovakvog terena bez pobijanja vrijednosnih teorija o čovjeku i čovječnosti, kao što su (teorije) Caesara Bourgeoisa (Cezar Buržoa), Machiavellija i Thomasa Hobbesa, neće biti moguća. Generalno gledano, za istinsku spremnost naroda za prihvatanje ovih univerzalnih prava potrebno je formulu: “Čovjek je čovjeku vuk” – koja kao rezultat ima čovjeka bez smisla, u svijetu bez smisla – uz dovoljno argumenata eliminisati s naučnih stranica čovječanstva. Ako mislioci spomenutih nauka ne mogu, oslanjajući se na dovoljno argumenata, odbaciti navedenu formulu, iskreni sljedbenici osoba kao što su Bourgeois, Machiavelli i Hobbes, u svakom vremenu i razdoblju, i čak u svakoj skupini ljudi, tumačivši i pravdavši slobodu i mir, koji su temeljni uzrok i motiv uspostavljanja i uređenja univerzalnih ljudskih prava, na temelju svojih želja sve vrijednosti i principe čovječnosti prepoznaju kao sredstva svojih ciljeva, jer aktivni element njihovog mozga nije ništa drugo do: “Ja sam cilj, a drugi su sredstvo!”

Upravo taj tok uništavanja vrijednosti kroz historiju je uzeo milione žrtava, a i ovaj put očekuje milione žrtava. To je upravo onaj rušilački tok koji ponekad čak i najoptimističnije mislioce čini uzrujanim i narušava njihov spokoj.

Iako je jedan od najveselijih i najoptimističnijih mislilaca i mistika svih stoljeća i vremena – jer pozitivni misticizam[6] općenito iziskuje optimizam – Mevlana, ipak, kada vidi ovaj tok, s krajnjim nespokojstvom kaže:

Tugu tvoju niko okusio nije

zato trebaš posao svoj činit' sam

Ljudi su uglavnom ti što druge ljude jedu

u pozdravu njihovu ti nikako utočišta ne traži

Srca svih njih su divova domovi

a ti diva što ljude vara ne prihvataj nikako

Stotine hiljada iblisa dolaze ti sa “la havle”

O čovječe! Zmije oni su!, u njima ti Iblisa pronađi

On će tebe prevarit da ti kožu odere

teško onom ko je od dušmana opijat isprob'o

K'o mesar glavu će staviti pred noge tvoje

prevariti te da ti krv prolije

Ti na tuđoj zemlji dom svoj ne diži

gledaj svoja posla, poslove neznanaca ne čini[7]

Isto tako, Alfred North Whitehead (Nort Vajthed), zapažajući ovaj tok, saosjećajno piše:

Ljudska priroda je tako kompleksna da program društvene reforme koji se piše na papir kod vladara nema vrijednost ni onog potrošenog papira.[8]

2. pitanje: Upotreba termina “članovi ljudske porodice”, koji obiluje moralnom vrijednošću, iako je najuzvišeniji ideal i najkorisniji i najkonstruktivniji kolektivni odnos ljudi da se svi oni smatraju članovima jedne porodice, ipak od praskozorja pojave društvenog života do sada – sa izuzetkom slučajeva kada su Božanski lideri, razumijevajući duhovnu logiku ljudi, ulazili u sferu njihovog života i upoznavali ih sa jedinstvom koje postoji u njihovoj prirodi i njima upravljali duhom članstva u jednoj porodici – iz uma zrelih ljudi nije ušla u svijet vanjske realizacije.

Moguće je da će se reći: Kroz historiju mi se susrećemo sa usklađenim i koherentnim životima u ljudskim društvima čije vodstvo nije bilo u rukama Božanskih lidera. Odgovor na ovo je veoma jasan, jer je usklađeni kolektivni život postojao i u doba robovlasništva i većina robova – zbog nepoznavanja ljudskih principa i svog urođenog dostojanstva i vrijednosti, sa prinudnim, površnim i neosnovanim zadovoljstvom – učestvovala je u usklađenim kolektivima društvenog života. To je bilo zbog toga što je veoma velika snaga života, kroz historiju, u svojoj biti imala činilac opstanka i kontinuiteta te u svakoj formi i svakim sredstvom koje je imala na raspolaganju opravdavala je ljude i upravljala njima bez privrženosti uzvišenijim položajima i vrijednostima (iako su ljudi na horizontu svoga razuma uvijek željeli bolje vrijednosti i uzvišenije položaje).

Čovjek je, posebno za iniciranje kolektivnih pokreta, pokazivao takvu koheziju, koordinaciju i jedinstvo da je, zanemarujući filozofiju i motiv tih pokreta, stvarno uspio u tim trenucima kolektivnih pokreta pokazati formulu “svi kao jedan”. Ali nakon smirivanja činilaca koji su postojali kod inicijatora tih pokreta, ponovo je čovjek bivao isti kao i prije, dok ljudi pod vodstvom poslanika – s obzirom na potvrdu ove istine da “svi bivaju kao članovi Božanske porodice”, što je temeljni element poslanstva poslanika – shvataju istinitost “bratskog duha” i “pripadnosti jednoj porodici” te čak jedinstva iznad toga dvoga (zrake sunca Božanskog duha). Uz osjećanje ovog jedinstva moguće je ljude učiniti sagovornicima distiha:

Kakva ovo vriska je, pijanstvo i nesloga

zar svi nisu saputnici, u jednoj povorci i srodnici

Ako čovjek ne ostvari ovakav uspjeh, na njegovom putu će se pojaviti veoma velike prepreke, kao što su sebičnost i egocentričnost, koje vode stalnim ratovima, što je bio povod da se pojave kvazimislioci koji su rekli: “Rat i destrukcija su odlike ljudske biti”, te razni oblici ropstva, profiterstvo i epikurejski hedonizam, kršenje zavjeta i ubitačna konkurencija, a ne konstruktivno natjecanje. Sve ovo neće dopustiti da se u ljudima, istinski a ne dvolično i interesno, pojavi duh bratstva i pripadnosti jednoj porodici.

Nažalost, čak se u nekim dijelovima i ovih univerzalnih prava – koja slobodu, bez tumačenja i opravdavanja, predstavljaju kao jednu od najvećih težnji u ovoj Univerzalnoj deklaraciji – nije obratila pažnja na to da je sugeriranje slobode bez njenog logičnog tumačenja i opravdavanja – a upravo to tumačenje uzrokuje njeno korištenje na putu intelektualnog i mentalnog razvoja – jedan od činilaca strahovitog razdvajanja čovjeka od čovjeka, a kamoli da ljude pripremi za prihvatanje duha bratstva i pripadnosti jednoj porodici.

Treće pitanje: Važan dio osnovnih elemenata materije ovih prava, kao što je urođeno dostojanstvo ljudi i pripadnost ljudskoj porodici, pa čak i mir i sloboda utemeljeni u dubinama ličnosti ljudi i utemeljeni na savjesti, ima potrebu za utvrđivanjem podobnosti ljudi za međusobnu ljubav. Iako su za podsticanje i stimulaciju ljudi na međusobnu ljubav izrečene nebrojene riječi i preduzete bezbrojne aktivnosti, kako od strane Božanskih religija tako i od istinskih mudraca, pa čak i od strane sebičnih moćnika koji su htjeli biti totalitarni vladari društava, tako da se može reći kako nijedna ljudska pojava u ljudskom rječniku nije bila omiljena kao ljubav, ipak je uspjeh na ovom putu beznačajniji od toga da se kaže: Čovjek je učinio nešto za stvaranje ljubavi među svojim istovrsnicima. Jedini neophodan i koristan put za čovjekovo dosezanje zrelosti i savršenstva ljudske ljubavi – ne za zasićenje sirovih i neutemeljenih osjećanja i ne za profiterstvo – koji je otvoren pred njim, podrazumijeva put koji su otvorili Božiji poslanici. Ovaj put se sastoji od toga da prvo treba svakom čovjeku pojedinačno da se dokaže poštovanje ljudske suštine, kako bi svaki čovjek mogao istinski voljeti sebe, znači da napreduje od prihvatanja poštivanja suštine, do ljubavi prema čovjeku zato što je čovjek, pa da zatim, razumijevajući zajedništvo i opće jedinstvo u toj ljudskoj suštini koja je poštovana zato što je povezana sa apsolutnim Božijim savršenstvom, izvorno prihvati ljubav prema drugima, a ne na osnovi prolaznih sirovih osjećanja i ne zbog profiterstva.

Četvrto pitanje: Sve dok mentalni i psihički rast čovjeka svoje aktivnosti usmjerava samo prema upravljanju čistim prirodnim životom i širenjem “sebe prirodnog” u njegovim aspektima, a naredbe religija, etičara i mudraca o razumnom usklađivanju želja i težnji tretira kao neosnovane legende i uspavljujuće mitove, ne samo da ova uzvišena pravna materija nego i svaka vrsta visoke pravne materije, za koju se pretpostavlja da će– ukoliko se provede – lice zemlje i njenih ljudi promijeniti u kraljevstvo nebesko i Božansko, neće imati snagu dovođenja ljudi do cilja koji se predviđa ovim pravima. Uspostavljanje i uređenje ovakvih idealnih prava za ljude čiji su mozak i psiha usmjeravani samo upravljanjem čistim prirodnim životom i širenjem u njegovim aspektima je kao izgradnja veličanstvene i raskošne palače na vrhu vulkanske planine.

 

2. Imajući u vidu da je nepoštovanje i preziranje ljudskih prava vodilo barbarskim postupcima, koji su vrijeđali savjest čovječanstva, i budući da je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja i biti slobodna od straha i nestašice proglašeno kao najviša težnja svakog čovjeka…

Pitanja koja se mogu prezentovati o ovom uzroku i motivu su sljedeća:

Prvo pitanje: U pitanjima vezanim za uzrok broj jedan zapazili smo da je nepažnja društvenih lidera i instanci za odgoj i obrazovanje prema zakonu o nužnosti regulisanja sebičnosti i hedonizma, koji su bili uzrok uskraćenosti ljudi za međusobnu ljubav i uvijek držali rasplamsanu vatru ratova i ropstava, sama uzrokovala trajnost ovog ubitačnog bola i ljudi su, umjesto da se smatraju “članovima jedne porodice i Božanske porodice”, prema riječima Hobbesa, postali “vuk jedan drugom”. Prema tome, sve dok ovaj uzrok postoji, njegova posljedica, znači “nepoštovanje i preziranje prava čovjeka koje rezultira barbarskim postupcima”, također će nastaviti da postoji. Na toj osnovi treba reći: Svi govori, aktivnosti, uspostavljanje, uređenje i usvajanje ovakve vrste pravne materije za reformu čovječanstva je isto kao čuvati baru u kojoj se rađaju malarični komarci, a zatim ubiti nekoliko nemoćnih i neefikasnih komaraca!

Drugo pitanje: U ovom uzroku i motivu kao najviša težnja čovjeka predstavljeni su “sloboda uvjerenja” i “otklanjanje straha i siromaštva”. Ako su kreatori i priređivači ove materije imali svestrane informacije o ljudskim psihičkim aspektima – kako u individualnoj tako i u društvenoj situaciji – trebali su logičnije procijeniti slobodu uvjerenja i otklanjanje straha i siromaštva te, sa potpunom sigurnošću koju imaju u pripremi društvenog terena i okruženja za smislen život i sa razlikama koje postoje u njihovoj suštini, predstaviti ih kao najuzvišenija pitanja ulaska u život. Jer, kao što ćemo napomenuti u tumačenju i komparaciji materije prava čovjeka, sloboda u izražavanju uvjerenja, sloboda pera, politička sloboda, sloboda religije itd, iako su činioci zadovoljstva i radosti, njihovo obilježje kao sredstava, uz realnost koju imaju i s obzirom na posebna pomoćna sredstva koja imaju, nije logičnije od njihovog obilježja kao cilja. Da ne bi došlo do nesporazuma, ovdje ističemo i istaći ćemo i u narednim raspravama: Vrijednost slobode nije utemeljena na onom psihičkom stanju kada čovjek ima moć izbora neke teme ili puta između raznih tema i puteva, nego se vrijednost slobode određuje izabranom temom ili putem. Onaj ko imajući slobodu da oduzme slobodu ljudima ili da ojača njihovu slobodu odabire oduzimanje njihove slobode, da li njegova sloboda ima vrijednost? Kriminalci, diktatori i nasilnici ljudske historije su, zbog osjećaja slobode u sebi, počinili kriminalna djela, a inače, u slučaju determinizma, nijedno djelo se ne karakteriše kao ružno. Što se tiče otklanjanja straha i siromaštva, treba reći da je i ovdje, također, došlo do greške, a ona je ta da postoji velika razlika između činioca nastavka postojanja jedne stvari i njenog cilja i kraja. Strah i siromaštvo su prepreke nastavku života ljudi; dakle, uklanjanje njih znači, zapravo, otklanjanje prepreke životu ljudi, tako da se, iz jednog aspekta, može reći da je to činilac nastavljanja života ljudi, a ne njegov uzvišeni cilj. Na toj osnovi, nijedan pametan i razuman čovjek ne može reći: Uzvišeni cilj života je sam taj život, pod uvjetom da u njemu ne bude straha i siromaštva.

 

3. Budući da u osnovi ljudska prava treba podržati provođenjem zakona, kako čovjek ne bi bio primoran da kao krajnjem izlazu pribjegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja…

Ovaj uzrok i motiv da se stizanje ljudi do njihovih ljudskih prava ostvaruje provođenjem zakona s pukog pravnog stanovišta čini se ispravnim, ali ako države jamci i Organizacija ujedinjenih nacija nisu mogle dokazima i argumentima utvrditi “urođeno dostojanstvo svih ljudskih bića”, koja zakonska nužnost može nešto učiniti?

Upravo zbog toga, od 1948. godine naovamo, od godine kada su usvojena ova prava, bili smo svjedoci različitih vrsta rasnih i ekonomskih diskriminacija i moći u njihovim različitim formama. Došlo je i dolazi do mnogih lokalnih i ograničenih ratova između dvaju društava i dviju država. Dakle, može se reći: Za svoju odbranu na polju borbe za opstanak čovjek se uvijek vidi prinuđenim na nasilnu i krvavu pobunu.

4. Budući da je u osnovi bitno da se podstiče razvoj prijateljskih odnosa među narodima…

Ovaj uzrok i motiv također, u pogledu poželjnosti, ispravan je i nema mjesta ni za kakvu sumnju, ali Ujedinjene nacije i države jamci trebaju prvo rastumačiti želju i zahtjev za međunarodnim prijateljskim odnosima, s obzirom na postojanje tužnog trenda koristoljublja među pretendentima na polju izbora boljeg (jačeg).

 

5. Budući da su narodi Ujedinjenih nacija u Deklaraciji ponovo proglasili svoju vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti i ravnopravnost muškaraca i žena i budući da su odlučili da podstiču društveni napredak i poboljšaju uvjete života u većoj slobodi…

Ovaj uzrok i motiv, osim kompleksnosti koja postoji u “jednakosti prava muškarca i žene” i kategorične potrebe za tumačenjem i analizom “jednakosti” i “prava”, jeste ispravan i zavrjeđuje pažnju. U konačnici, ovdje treba obratiti pažnju na tri pitanja:

Prvo pitanje: “Jednakost prava muškarca i žene”, koja će biti analizirana tokom tumačenja i komparacije vezane materije.

Drugo pitanje: Kao što smo rekli, za utvrđivanje vrijednosti ljudske individue – što je posljedica zvaničnog priznavanja “urođenog dostojanstva svih ljudskih bića” – profesionalni pravnici nisu jedini koji mogu nešto učiniti, nego se i stručnjaci psiholoških i etičkih nauka, religije, politike i historije trebaju krajnje ozbiljno uključiti u taj posao.

Treće pitanje: Duhovno htijenje naroda Ujedinjenih nacija sigurno je upravo ono što je rečeno u trećem uzroku i motivu, ali značenje usvajača, koji su priznati od strane Ujedinjenih nacija kao predstavnici, iznad je toga da, bez okorištavanja moralom i konstruktivnog uvjerenja u ljudske vrijednosti, mogu učiniti nešto. Dakle, uočava se s kakvim je problemima suočena implementacija sadržaja ove materije.

 

6. Budući da su se države članice obavezale da u saradnji s Ujedinjenim nacijama osiguraju univerzalno poštovanje i istinsko uvažavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda…

Ako kažemo da je najvrjednija i najkonstruktivnija obaveza koju države mogu preuzeti obavezivanje na univerzalno poštovanje i istinsko uvažavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, nismo rekli ništa pretjerano. U konačnici moramo uvažiti dva pitanja od kojih smo jedno iznijeli u ranijim raspravama (priprema činioca prihvatanja univerzalnih prava uz činjenje prihvatljivim urođenog dostojanstva i plemenitosti čovjeka),[9]dok su drugo pitanje politički, lični i kulturni tokovi koji postoje za svaku zemlju članicu, kao i razlike, a ponekad sporenja tih tokova uzrokuju različitost i suprotstavljenost stanovišta odgovornih u državama o prirodi, nužnostima i dostojnostima čovjeka. Prema tome, ponovo insistiramo na intenzivnoj potrebi za razumijevanjem principa vrijednosti i urođenog ljudskog dostojanstva.

 

7. Budući daje dobro zajedničkog shvatanja ovih prava i sloboda od najveće važnosti za puno provođenje ove obaveze;

Generalna skupština proglašava Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard koji trebaju postići svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i odgojem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda i da postepenim unutrašnjim i međunarodnim mjerama osigura njihovo opće i stvarno priznanje i poštovanje – kako među narodima samih država članica, tako i među narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.

Značajan zaključak koji se može iznijeti u ovom uzroku i motivu, između skupa uzroka i motiva u uvodu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima– s obzirom na prošlost čovjeka – može se sažeto iznijeti u rečenici: “Bez međusobnog suštinskog upoznavanja svih ljudi nemoguće je da se uspostavi dobro istinskog zajedničkog razumijevanja među svima njima.”

Cjelokupna historija je svjedok ove činjenice.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić


[1] Bivši Državni tužilac Suda Sjedinjenih Američkih Država

[2] Muhammed Hoduri, Herbert J. Leibesny, Prava u islamu, prijevod na perzijski: Zejnulabidin Rahnema, poglavlje “c” u uvodu.

[3] Isto.

[4] Isto.

[6] Vidjeti u: Islamski irfan, izdanje 2006. Ova knjiga je prevedena na engleski i objavljena pod naslovom Positive Mysticism.

[7] Mesnevija, prepis Ramezanija, sv. 2, str. 83.

[8] Adventures of Ideas, str. 31.

[9] Vidjeti prvo pitanje na početku ove rasprave.

Zadnji put promijenjen: petak, 09 Januar 2015 10:40
×

Log in