Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ljudska prava

A A A
Korijeni univerzalnih ljudskih prava

Korijeni univerzalnih ljudskih prava

Općenito ljudska prava imaju tri korijena:

Prvi korijen: Primarni principi prirodnih prava

Velika je vjerovatnoća da je čovjek, od trenutka kada je spoznao zajednička životna i psihička obilježja među pripadnicima svoje vrste, dobro shvatio nužnost društvenog života i dokučio istinsko značenje primarnih principa svih prirodnih prava (prava primordijalne prirode). Kriteriji prvobitnih principa prirodnih prava su zaštita i uređenje ljudskog života u dva osnovna aspekta, a to su:

1. čisti prirodni život,

2. poželjan život (razuman život).

Prvi princip, koji je, kao prirodno pravo, nužan za prirodni život ljudi je pravo na život. Sve nebeske religije, ljudska prava i zakoni u potpunosti zvanično priznaju ovo pravo.

Međutim, poželjan život iz niza prirodnih prava ima četiri načela i to su: pravo na dostojanstvo, pravo na odgoj i obrazovanje, pravo na slobodu praćenu odgovornošću i jednakost pred zakonom.

Drugi korijen: Božanske religije

Budući da je osnova Božanskih religija dovođenje ljudskih duša do razvoja i savršenstva u domenu njihove čiste primordijalne prirode, Uzvišeni Bog je preko vjere i slanja poslanika ljudima dostavio osnovne principe prirodnog prava. Musaov narod, koji slijedi hazreti Ibrahima, sljedećeg je uvjerenja:

Musa u svom Zakonu (Šerijat) vidi onaj primordijalni i vječni zakon pomoću koga se kreće svijet postojanja. Musaov Zakon je prirodni zakon.[1]

Sa stanovišta religija, činilac razvoja i usavršavanja čovjeka je prihvatanje i djelovanje prema principima prirodnih prava i drugih dobrih zakona za čovjekov razuman život, sa motivom ljudske slobodne savjesti i tendencijom ka savršenstvu, a ne prisile. Zbog toga vidimo da djelovanje prema principima prirodnih prava i drugih dobrih zakona utemeljenih na slobodnoj savjesti i traganju za savršenstvom nije bilo sveobuhvatno za cijelo čovječanstvo. Uvijek su manjine, malobrojne ali čiste, slobodne i sa uzvišenim osobinama, bile te koje su uspijevale tako djelovati. Takvo vrelo principa prirodnih prava u životima naroda nikada nije potpuno presušilo. Koncipirani principi – kao što ćemo poslije vidjeti – mogu se potpuno jasno uočiti u islamu kao nepromjenjivi principi, koje su, pored toga što ih primarni izvori islama potpuno jasno navode, islamski mislioci prihvatili i pojasnili.

Kao primjer, sljedeći stav Hadže Nasira Tusija je vrijedan pažnje:

Treba znati da su temelji dobrih djela i lijepih postupaka čovjekove vrste koji zahtijevaju uređenost njihovih poslova i stanja, u osnovi njihova priroda ili stanje. Međutim, ono što je temelj te prirode jeste ono čije pojedinosti zahtijevaju umovi onih koji imaju znanje i iskustva onih koji posjeduju oštroumnost i što se promjenom vremena, prilika i utjecaja neće promijeniti, a to su dijelovi praktične filozofije koji su navedeni.[2]

Treći korijen: Privlačnost i objašnjenje zrelih ljudi

Jasno je da su ideja i ideal poboljšanja odnosa i komunikacije čovjeka s drugim ljudima uvijek postojali u umu zrelih ljudi, pa bilo to samo shvatanjem uzroka i motiva značenja i neophodnosti uređenja jednog niza pravne materije za cjelokupno ljudsko društvo, ili, pored shvatanja spomenutog uzroka i motiva, preduzimanjem i praktičnih koraka radi pojašnjenja univerzalnog prava za čovjeka. Istinski mislioci od davnina su shvatili nužnost i vitalni značaj pravde, slobode, mira i prijateljstva ljudi na svakom mjestu, u svakoj rasi i bilo kakvim specifičnostima. Na osnovi takvog razumijevanja i raštrkanih djelovanja, nastale su snažne i konstruktivne rečenice i raštrkani predmeti kojima su dati nazivi “etika”, “pravo” ili “kulturni elementi” među etnosima i narodima. U tom smislu od najstarijih doba do danas, u društvima koja su do određene mjere bila civilizovana, univerzalni lik čovjeka i zajedništvo njegovih jedinki i skupina se općenito očitovao u užicima, boli, htijenjima i željama, a glavni uzroci prirodnih prava su se očitovali u različitim etičkim, kulturnim i pravnim formama, što je uzrokovalo nastanak literarnih formi u kulturama i moralnih principa i pravnih članova zakona u ljudskim društvima. Naprimjer, u kulturi i vjerovanjima drevne Afrike postoje zapisi u kojima se mogu zapaziti sljedeći sadržaji:

  1. Prema maluzijskom mitu, kada bi prvi ljudi pristupali lovu na životinje, bili su izloženi kritici od strane boga i, obraćajući im se, bog Nijambe bi govorio: “Ti si, o čovječe, izabrao životni put koji je veoma ružan. Zašto ubijaš ove životinje? One (sve životinje) su tvoja braća. Ne jedi ih, jer ste svi vi moja djeca!” (Mit br. 32.)[3]
  2. U mitu naroda Juruba invalidi i hendikepirani, kao što su slijepci, grbavci, gluhonijemi i paralizovani, smatrani su svetim i vrijednim poštovanja, jer su svi stvorenja i djeca jednog Boga. (Mit br. 64. i 65.)[4]
  3. U mitu Kono se ističe: Svi ljudi crne i bijele rase, svi su braća jedni drugima i svi su od jednog oca i majke. (Mit br. 26.)[5]

Ovo razumijevanje, koje blista na univerzalnom ljudskom licu i u ljudskim društvima se nastavlja u različitim formama, kao što smo rekli, javlja se, iako fragmentarno, u većini kultura, moralnih načela i pravne materije.

Filozofi škole cinizma, čiji su osnivači bili Antisten i Diogen, smatraju:

Zbog ljudske sklonosti ka porocima, prohtjevima i snažnoj pohlepi za ovosvjetskim životom, čovjek je bio primoran da uspostavi građanske zakone i doda ih prirodnim zakonima.

Stoga načela prirodnih prava koja trebaju imati svi pripadnici čovječanstva, poput vode u korijenu, stablu, granama i listovima drveta, teku u mislima mislioca koji je poznavalac čovjeka, kao i u uzrocima prava i među zakonima koje je čovjek, kroz historiju, uspostavio za sebe.

Posebno obratimo pažnju na sljedeće rečenice:

Postoje svjedočanstva koja pokazuju da je među Atinjanima u petom stoljeću prije nove ere bila veoma rasprostranjena ova rasprava o prirodi naspram konvencija i ponekad je postajala ekstremna. I uglavnom, u ime podržavanja jednog superiornog i uzvišenog zakona, rezultirala je željom za ustankom i pobunom protiv konvencija i postojećih zakona u društvu.

U klasičnoj literaturi o ovoj temi u grčkoj književnosti postoji Sofoklovo djelo Antigona i vjerovatno je ovo prvi put u historiji čovječanstva da je jedan književnik razmatrao spor između čovjekove dužnosti u odnosu na zakone i čovjekove dužnosti u odnosu na Božanske zakone. U ovoj knjizi Antigona – žena koja je prekršila zakon i, nasuprot očekivanom, izvršila uobičajenu sahranu svoga brata, zbog čega je novčano kažnjena – odgovarajući Kreontu u stihu ovako kaže:

Ta ne proglasi meni valjda ovo Zeus

Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,

Ovakvih zakona ti ljudima postavi;

Nit' tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,

Te ti ko smrtnik dići bi se mogao

Nad božje, nepisane stalne zakone.

Od danas nisu ni od jučer, od vijeka

Pa dovijek žive, niko ne zna, otkad se

Pojaviše.

Ova misao i ideja – znači shvatanje prirode kroz Božanski i nebeski zakon i poređenje konvencija sa pravom i istinom – od tada je postala formula za kritikovanje svega lošeg i zloupotreba u ljudskim društvima. I ova metoda je postala teren i osnova da je poslije, uzastopno, u toku historije mišljenja političara u rasprave dolazilo pitanje prirodnih prava, i prirodno pravo je postalo osnova za procjenu mišljenja i određivanje vrijednosti, uvjerenja, običaja i tradicije ljudskih društava. Isto ovakvo razumijevanje i upotreba prirodnih prava te zaključivanje na osnovi njih mogu se vidjeti i u djelima Euripida, kada on odbacuje vrijednost i ispravnost društvenih uvjerenja i procjena na osnovi rase i porodice. On čak u vezi s robovima, čije se postojanje u grčkom društvu smatralo potrebnim i normalnim, kaže sljedeće: “Samo je jedna stvar sramotna za robove, a to je naziv i riječ rob koju su im dali. Ali, osim toga, ni u čemu i nikada, jedan rob nije lošiji od jednog slobodnog čovjeka. Prema tome, on posjeduje jedan uzvišeni i slobodan duh.” Na drugom mjestu kaže: “Plemenit čovjek je onaj ko je za prirodu plemenit.”

Društvo Atine u 5. stoljeću prije nove ere u potpunosti je bilo svjesno svojih slabosti i zbog toga je prihvatalo kritiku i u protivljenju konvencijama i uspostavljenim zakonima pribjegavalo je prirodnim pravima i pravdi.[6]

Općenito, Grci 5. stoljeća prije nove ere govorili su da su prirodna prava vječna i nepromjenjiva, dok su stanja i situacije ljudi promjenjivi. I ukoliko uspijemo otkriti ovaj stabilni i nepromjenjivi zakon i ljudski život uskladimo s njim, ljudski život će do određenog stepena postati logičan i racionalan, a zlo i porok će se smanjiti. Stepen čovjekovog savršenstva je u tome da slijedi stabilni zakon prirode. Cilj ove filozofije može se sažeti u sljedećoj rečenici: Traganje za stabilnim među promjenama i za jedinstvom među mnoštvom.

Nakon pojave ove filozofije problemi koji su se pojavili i pitanje koje se javilo bilo je: Kakvu formu u čovjekovom životu trebaju poprimiti ove stabilnosti i nepromjenjivosti? Šta je zajednički, nepromjenjivi element koji je postavljen unutar čovjekove prirode i u bit ljudskog karaktera i identičan je kod svih ljudi? I mada su navike i uspostavljeni zakoni, običaji i sporazumi – koje nazivamo sekundarna priroda – postali kao omot i okvir na površini osnovne i nepromjenjive prirode čovjeka, nema nikakve sumnje u postojanje tog nepromjenjivog elementa.[7]

Kao što smo već rekli, načela prirodnih prava ljudi prodirala su u razum mislilaca i ljudski zakoni i kultura su kroz historiju, uz odobravanje od strane Božanskih religija, imali neupitan uticaj. U nastavku ćemo ukazati na nekoliko takvih stasalih ličnosti i primjere nekoliko ljudskih zakona: 

1. Zulkarnejn

Prema istraživanjima istaknutog mislioca Sejjida Muhammeda Husejna Tabatabaija u 13. Svesku tefsira Al-Mizan, u tumačenju 83. ajeta sure Kahf, Zulkarnejn, koji je bio jedan od odabranih, usavršenih Božijih ljudi, poistovijećen je sa Kurošom. Kaže se: “Kuroš (560. pr.n.e.) je za vrijeme vladavine zvanično izdao naredbu ili deklaraciju u kojoj je obuhvaćen zapaženi broj ljudskih prava i sloboda.”[8]

Ksenofano Kurošu kaže: “On je uspio srca ljudi i naroda tako okrenuti sebi da su svi željeli da ništa osim njegove volje ne vlada nad njima.”

Iz navedenog stava Ksenofana može se zaključiti da je ovaj vladar prava i slobode naroda nad kojima je vladao uspostavio na osnovi pravde i ideala.

Gotovo svi historičari se slažu da je Kuroš čuvao i poštovao svetinje naroda.

2. Vjerski principi naroda Eseh

Vjerski principi naroda Eseh (ogranak jevrejskog naroda) zasnovani su na sljedećem: “Da se u odnosu na sve pripadnike čovječanstva poštuje pravda, da se nikom ne čini zlo i da se izbjegava nasilje.”[9]

3. Stoici

Stoici su u 4. stoljeću prije nove ere, pod vodstvom filozofa Zenona, kiparskog ili feničanskog stoika, ovako uspostavili temelje svoga mišljenja:

Najvažnija i najuzvišenija dimenzija stoičke etike i politike je osjećaj zajedništva i saradnje, koji ne treba vrijediti samo za zemljake i državu, nego treba vrijediti za sve ljude svijeta. U historijskom pogledu stoike treba smatrati prvim ljudima uvjerenim u kosmopolitizam. Ovo uvjerenje o jedinstvu ljudske vrste predstavlja jedan od osnovnih izvora rimskog individualnog prava koji se smatra zakonom naroda i zakonom prirode.[10]

Ovdje ćemo ukazati na mišljenja nekih istaknutih stoika:

a. Marko Aurelije (180-120. pr.n.e.), rimski imperator i jedan od stoičkih filozofa, kaže:

Ja imam dvije domovine. Jedna domovina mi je Rim, jer sam njegov imperator. Druga moja domovina je svijet na osnovi toga što sam čovjek. Dobro i pozitivno je u tome da čovjekovo biće bude korisno za obje domovine... Zato ne zaboravi da su ti ljudi braća kako bi ih uvijek volio.[11]

Montesquieu (Monteskje) o stoicima kaže:

U prošlim vremenima među ljudima se pojavilo nekoliko filozofskih pravaca i svaki od njih se može tretirati kao jedna doktrina. Među brojnim filozofskim pravcima koji su nastali u drevnim vremenima za sreću čovječanstva nijedan nije bio bolji ni dostojniji od filozofskog pravca koji je uspostavio Zenon stoik.[12]

b. Ciceron (43-106. n.e.) smatra:

Prava nisu zasnovana na uvjerenju i sumnji, nego postoji stabilna i potrebna prirodna pravda koja je ukorijenjena u ljudskoj savjesti (ovaj pojam je na najbolji način objasnio Ciceron). U svijetu postoji jedan istinski, racionalan i uspješan zakon prirode, koji je isprepleten sa naravi svakog od nas, nepromjenljiv i vječan. I u vezi s njim treba tragati za posebnim tumačem i komentatorom. Ne postoji poseban zakon za Rim a neki drugi zakon za Grčku, zakon za sadašnjost i neki drugi zakon za budućnost, nego je zakon za sve narode i za sva vremena bio jedan, stabilan i vječan. Onaj ko nije pokoran ovom zakonu bježi od samog sebe i zanemaruje čovjekovu prirodu te se ovim činom prepušta najgorim nevoljama, iako umišlja da je izbjegao druge boli.[13]

c. Seneka (4. pr.n.e.-65. n.e.) o robovima ovako govori:

Ti njih nazivaš robovima, a treba da ih nazivaš ljudima i da ih prepoznaš kao svoje srodnike i istovrsnike. Onaj koga nazivaš robom ima porijeklo kao i ti, boravi pod istim nebom pod kojim i ti boraviš, i udiše isti vazduh koji i ti udišeš. On također živi kao ti, i umire kao ti. Drugim riječima, u pogledu života i smrti jednak je tebi.[14]

4. Justinijan (484-536. n.e.)

On je 536. godine objavio poznati rimski zakon u kome se navodi:

Drugo poglavlje, o prirodnom zakonu, zakonu naroda i građanskom zakonu: Uvod u prirodni zakon su zakoni kojim je priroda nadahnula sva živa bića. Ovaj zakon se ne odnosi isključivo na ljudsku vrstu, nego postoji u svim živim bićima – kako ptici u zraku tako i onima koja se kreću zemljom ili plivaju u vodi. Jedan od tih zakona je i zakon parenja i briga o potomstvu. Svjedočanstva potvrđuju da sva živa bića kao da razumijevaju ovaj zakon.

1. Raspoznavanje i razlikovanje građanskog zakona i zakona naroda vidi se iz onoga što slijedi u nastavku. Zakoni i običaji koji se poštuju, provode se i vladaju svakim etnosom i narodom. Kod nekih od njih vrijede zakoni koji su specifični za taj narod. Kod nekih drugih vlada zakon čije su osnove zajedničke za taj i neke druge narode ljudske vrste. Svaki zakon koji je specifikum jednog naroda naziva se “građanski zakon”. Ali zakon koji su potomci ljudske vrste prihvatili svojim čistim razumom i razumjeli nužnost njegovog provođenja među sobom, a u slijeđenju zahtjeva tog zakona svi narodi su jednaki, naziva se “zakon naroda”, jer ga svi narodi poštuju i primjenjuju u svom životu. Prema tome, put rimskog naroda zasnovan je na dva zakona. Prvi tip je onaj koji se specifično odnosi na ovaj narod i to je znači civilni zakon, a drugi tip je zajednički među svim ljudima.

2. Može se zapaziti da svaka zemlja svoj građanski zakon imenuje prema sebi. Naprimjer, onaj ko Solonov zakon i Drakonov zakon, koji su uspostavljeni za Atinjane, naziva građanskim zakonima Atinjana, nije pogriješio. Isto tako je i sa kavirijetskim građanskim zakonom i građanskim zakonom Rima. Ali zakon naroda je zajednički među svim etnosima i narodima ljudske vrste jer su (zajedničke) želje i potrebe sve njih podstakle da uspostave jednu posebnu vrstu sistema. Naprimjer, ratovi su stvorili sistem zarobljeništva i ropstva, mada su to dvoje protivni prirodnom zakonu jer na osnovi prirodnog zakona svi ljudi se – u principu – rađaju slobodni.[15]

S obzirom na redoslijed i historijski tok ljudskih prava u tom historijskom trenutku (druga polovina 6. stoljeća), potrebno je da navedemo stanovište islama o univerzalnim ljudskim pravima, jer se od ovog trenutka u historiji i pojave prvih islamskih izvora (oko 600. godine nove ere) ne zapaža kodificirani zakon koji otkriva univerzalna prava. Ali budući da je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima sa stanovišta islama, kao i rasprava i istraživanje o tome, jedna od osnovnih tema ove knjige, raspravu i razmatranje univerzalnih ljudskih prava, uvode, izvore i prednosti ovog pravnog sistema odgađamo za posljednji dio historijskih analiza.

5. Velika povelja u Engleskoj (Magna carta libertatum)

Velika povelja u Engleskoj, koju je pod pritiskom druge klase plemstva (barona) i engleskog svećenstva 1215. godine, kao naredbu, izdao engleski kralj John (Džon), uvijek je tretirana kao dokument koji potvrđuje neke od individualnih sloboda i obuhvatala je obične ljude kao ravnopravne.[16]

Trebamo obratiti pažnju na činjenicu da se u ovoj povelji ne određuje jednakost ljudi pripadnika drugih društava sa Engleskom. Prema tome, ona sadrži samo određene pravedne i korisne odredbe isključivo za narod Engleske.[17]

Uvod u ovu Povelju ukazuje da se njene pravedne i korisne odredbe odnose samo na ljude u okviru kraljevstva engleskog kralja Johna:

John, kralj Engleske, nakon pozdrava plemstvu, dostojanstvenicima, činovnicima šumskih uprava, šerifima, upraviteljima, slugama i drugim svojim vjernim podanicima, obznanjuje: Božijim ukazanjem i radi mira svoje duše i svih prethodnika i nasljednika naših, u čast Boga, za veličanje svete Crkve i za poboljšanje kraljevstva našeg, jedan niz prava poklanjamo svojim podanicima.[18]

U članu 66 – koji je posljednji član Povelje ili velike naredbe – navodi se:

John, kralj Engleske, uzima Boga za svjedoka da prava, privilegije i slobode sadržane u ovoj Povelji u cijelosti i potpuno priznaje i poštuje za sve osobe pod svojom upravom kako bi svi ljudi mogli u miru i potpunoj slobodi uživati u njenim prednostima.[19]

6. Toma Akvinski (1374-1427.)

On je, nasuprot grčkim filozofima i posebno stoicima, koji su prirodna prava uzimali kao izvor zakona, više pažnje obraćao na precedentne zakone i na taj način je raširio teoriju o pozitivnim zakonima. Ipak, po njegovom mišljenju, zakon ima univerzalnu, nepromjenjivu i prirodnu dimenziju i zakoni smišljeni u glavama ljudi su provodivi i obavezni onda kada nisu oprečni osnovnim principima pravde.[20]

7. John Locke (Džon Lok)

John Locke (1632-1740.), čiji su stavovi i mišljenja imali uticaj na Američku deklaraciju o nezavisnosti – u kojoj se zapažaju niti ljudskih prava– kaže:

Svi pripadnici čovječanstva prirodno se nalaze u ravnopravnom položaju. U takvom položaju sve moći i ovlaštenja jednako su podijeljeni među svima i niko nema prednosti u odnosu na drugog. Ništa nije očitije od toga da svi pripadnici čovječanstva pripadaju istoj vrsti i da su ravnopravni u korištenju prirodnih blagodati. Prirodna sloboda je upravo ona sloboda od bilo kakvih ograničenja i uvjetovanja i isključivo pokoravanje prirodnom zakonu. John Locke ovdje ne misli da su pripadnici ljudskog roda jednaki u pogledu fizičke snage i mentalne sposobnosti, nego on pod tim misli na to da je svaka individua kao jedinka nezavisna i, prema tome, jednaka je i ravnopravna s drugim jedinkama. Svaka individua također ima prava specifična za nju i uživa ta prava isključivo zbog toga što je čovjek, a ne zbog prednosti u tjelesnoj snazi, bogatstvu ili društvenom uspjehu.[21]

Stanovišta Johna Lockea su poslije bila uticajna u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti i američkom Ustavu. Govori se da je Jefferson (Džeferson), koji je imao istaknutu ulogu u pisanju Američke deklaracije o nezavisnosti, bio sljedbenik Johna Lockea.[22]

Ali budući da su osnivači Amerike bili iz različitih naroda i nacija, može se reći da je razumijevanje ljudskih prava u posljednje vrijeme bilo lakše za američko društvo nego za druga društva. Na jednom mjestu u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti navodi se sljedeće:

Mi ove istine smatramo očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom. – Radi osiguravanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima izvode svoje zakonite moći i ovlaštenja iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. – Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promijeni ili ukine, da ustanovi novu vladu, koja će ležati na temeljima takvih načela, i organizovati svoje moći i ovlaštenja tako da najbolje utiče na narodnu sigurnost i sreću.

Dakle, mi kao predstavnici ujedinjenih država Amerike, okupljeni na Generalnoj skupštini, pod pažnjom Boga i Velikog sudije svijeta i u ime naroda i na osnovi moći i ovlaštenja proisteklih od velikodušnih ljudi kolonija proglašavamo nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država.

Ova Deklaracija je osnova i temelj ustava koji su poslije napisani... Uvod u Deklaraciju o pravima ili Ustav Virdžinije – koja se tiče ljudskih prava, jednakosti i slobode– manje ili više je spomenut u svim ustavima Sjedinjenih Država i posebno je istaknut princip da dobra vlast potiče od naroda.

Istaknute tačke o individualnim pravima i slobodama uvrštene u ustave Sjedinjenih Američkih Država jesu:

1. Sloboda izražavanja i štampe i sloboda vjere i uvjerenja.

2. Uživanje jednakih prava i privilegija.

3. Pravo vlasništva i pravo uživanja blagodati života.

4. Pravo udruživanja u aktivnostima koje su za opće dobro naroda.

5. Svaki optuženi ima pravo da bude obaviješten o prirodi i osnovi optužbe i da bude suočen sa tužiocima i njihovim svjedocima.

6. Nijedna slobodna osoba ne treba biti osuđena, osim na osnovi presude koju je donijela nezavisna porota – formirana od dobrih i poštenih ljudi – jednoglasnom odlukom.

7. Od optuženog se ne može zahtijevati prevelika kaucija.

8. Nijedna slobodna osoba ne treba biti uhapšena, ili spriječena u korištenju svoje imovine, ili protjerana, ili uskraćena za blagodati života, ili uskraćena za slobodu, osim na osnovi presude s pravednog suđenja.

9. Pozivanje na ranije krivične zakone u slučajevima kada je određena strožija kazna je zabranjeno.[23]

8. Montesquieu(1689-1747.)

Dijeleći vrste prava, Montesquieu kaže:

Zakoni koji vladaju nad čovjekom proističu iz nekoliko vrsta prava:

1. Prirodna prava.

2. Božanska ili nebeska prava, koja su religijska prava.

3. Vjerska prava, koja su, u suštini, čuvari poretka religije.

4. Ljudska prava, koja su prema jednom tumačenju građanska prava. Kao što u jednoj zemlji svaka individua uživa građanska prava, u svijetu svaki narod uživa prava čovječnosti i, u okviru tih prava, svaki narod u svijetu ima ulogu jedne individue u svjetskoj zajednici.

5. Prava opće politike, koja su uzrokovala da ljudska vrsta stvori zajednice.

6. Prava posebne politike, koja se odnose na svako društvo.

7. Prava na osvajanje. Ova prava proističu iz toga da jedan narod može i hoće, ili je bio primoran da napadne drugi narod i nužno ga dovede pod svoje ovlasti.

8. Individualna građanska prava u okviru kojih svaka individua u jednom društvu može sačuvati svoj imetak i život od ugnjetavanja drugih osoba.

9. Porodična prava ili kućna prava. Ova prava proističu iz toga što društvo nije sastavljeno samo od individua, nego je sastavljeno od porodica i njima za života trebaju posebna prava i način vladavine.[24]

U Montesquieuovoj klasifikaciji vrsta prava – koju smo naveli – postoje dijelovi za kritiku i raspravu, koje ovdje nećemo analizirati. To se posebno odnosi na sedma prava, to jest prava na osvajanje i okupaciju. Montesquieu izvorište ovih prava objašnjava ovako: “Prava na osvajanje. Ova prava proističu iz toga da jedan narod može i hoće, ili je bio primoran da napadne drugi narod i nužno ga dovede pod svoje ovlasti.”

Ljudsko izvorište tih prava odnosi se samo na posljednji dio, koji kaže: “ili je bio primoran”, jer osvajanje i okupiranje sa željom, moći i motivom za dominacijom, ekspanzionizmom ne nastaje pravno. A ako i može imati pravno izvorište, onda se to odnosi na ugroženi narod koji je izložen agresiji i ubijanju, a to je pravo ozbiljne odbrane svoga života na svaki mogući način i na rušenje dominacije agresora nad svojim društvom. Međutim, četvrta prava koja je Montesquieu naveo predstavljaju vrhunac veličine i vrijednosti.

9. Thomas Paine (Tomas Pejn)

Thomas Paine, rođen 1737. godine, kaže:

U čovjekovoj prirodi usađen je uspavani osjećaj koji će, ako se tokom života na neki način ne probudi, sa njim otići u grob. Ovaj osjećaj je upravo onaj osjećaj prepoznavanja i očekivanja potpunog ostvarenja prirodnih prava koji treba biti probuđen u ljudima kako bi vidjeli da se nalaze u lancima ropstva i kako bi pokušali te lance skinuti s ruku i nogu.

Paine je stalno ukazivao da su sreća i sloboda potrebe ljudske prirode koja je pod stalnom prijetnjom i čovjek, da bi osujetio i neutralizovao uticaje te prijetnje, treba upoznati svoja prirodna prava, stalno ih isticati i od nadležnih tražiti njihovo priznanje.[25]

Po mišljenju Painea, društvena i politička prava proističu iz prirodnih prava, jer čovjek, prema prirodnom određenju, ima pravo da svoju egzistenciju sačuva od opasnosti i da uživa u blagodatima sigurnosti, a ako čovjek bude prepušten samom sebi, ono što mu prirodno i istinski pripada on neće moći osigurati ili sačuvati. Prema tome, čovjek sklapa društveni ugovor kako bi mu zajedničkim dogovorom i naporom bio omogućen nastavak života. Uz sve to, Paine je smatrao da društveni ugovor, ni u kom slučaju i vremenu, ne treba ugroziti prirodna prava individua, jer su svi temeljni društveni zakoni proizvod prirodnih zakona.[26]

10. Ljudska prava u Ustavu Francuske

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima usvojena 28. augusta 1789. neodvojivi je dio Ustava usvojenog 3. septembra 1791. godine i ima jedan uvod i sedamnaest članova. Naravno, u ovom Ustavu su korišteni Deklaracija o pravima Engleske od 13. februara 1689. godine, Deklaracija o nezavisnosti kolonija Amerike od 4. jula 1776. i Ustav Sjedinjenih Država Sjeverne Amerike od 17. 9. 1787. godine.[27]

Francuski revolucionari u ovom bitnom činu bili su inspirisani doktrinom prirodnih prava koja za sve ljude predviđa jednaka prava i protiv je posebnih privilegija.[28]

U Deklaraciji o ljudskim i građanskim pravima Francuske iz 1791. godine govori se, također, i o prirodnim pravima koja su jasna i neporeciva.[29]

U Ustavu Francuske 1791. godine navedeno je: “Pripadnici društva imaju jedan niz svetih, očitih i neporecivih prirodnih prava. Neobaviještenost odgovornih o postojanju ovih prava ili njihovo nepoštivanje jedini je razlog nevolja i nesreća ljudskog društva.” Spomenuti dokument zatim navodi ovlaštenja pod nazivom “Ljudska prava koja se priznaju pripadnicima društva”, i to na sljedeći način:

1. član: Ljudi se rađaju jednaki i slobodni i, prema tome, trebaju tokom cijelog svog života uživati slobodu i jednakost u pravima. Društvene razlike dozvoljene su jedino kada to iziskuju opći interes i koristi.

2. član: Svrha političkih društava je upravo čuvanje i zaštita prirodnih prava ljudi, a njihova prava su: sloboda, pravo vlasništva, sigurnost i pravo na odbranu od nasilja.

3. član: Pravo na vladavinu (suverenitet) proističe iz samog naroda i nijedna osoba niti klasa iz naroda ne može vladati, osim kao predstavnik naroda.

4. član: Sloboda podrazumijeva da osobe mogu činiti sve što smatraju ispravnim i neophodnim, pod uvjetom da njihovo djelovanje ne narušava slobodu drugih. Prava individua mogu biti ograničena samo putem zakona.

5. član: Zakon može zabraniti djela koja su štetna za društvo. Svako djelo koje zakonski nije zabranjeno je dozvoljeno i legalno i niko ne može biti primoran na djelo koje nije predviđeno zakonom.

6. član: Zakon predstavlja i manifestuje opću volju i sve osobe mogu, lično ili putem svojih predstavnika, učestvovati u njegovom koncipiranju.

7. član: Sve osobe su u pogledu podrške i kažnjavanja jednake pred zakonom i oni koji su u pogledu saznanja i moralne podobnosti jednaki imat će pravo stizanja do državnih pozicija i zapošljavanja na javnim funkcijama.

8. član: Zakon može odrediti samo one kazne čija je potreba i nužnost očita. Nijedna osoba ne može biti kažnjavana, osim na osnovi zakona koji je usvojen, objavljen i stavljen na izvršenje prije činjenja krivičnog djela.

9. član: Svaka osoba se smatra nevinom, osim ako se dokaže njena krivica, i za svaku represiju nad optuženim, koja nije neophodna, njen izvršilac će biti strogo kažnjen.

10. član: Nijedna osoba ne može zbog uvjerenja – pa čak i vjerskog uvjerenja – biti izložena progonu, pod uvjetom da izražavanje tog uvjerenja ne remeti javni poredak.

11. član: Budući da je širenje ličnih uvjerenja i izražavanje mišljenja jedna od temeljnih privilegija individua, svakoj osobi je dozvoljeno da slobodno govori, piše i objavljuje ono što je napisala. Međutim, zloupotreba ovog prava u slučajevima određenim zakonom bit će sankcionisana.

12. član: Garantovanje ljudskih prava iziskuje postojanje snaga reda koje su uspostavljene radi općeg interesa, a ne za one koji njima rukovode.

13. član: Za izdržavanje snaga reda i osiguranje njihovih troškova određuje se porez. Porez treba biti određen u skladu s mogućnostima poreznih obveznika.

14. član: Narod ima pravo, lično ili preko svojih predstavnika, potvrditi nužnost uspostavljanja poreza i slobodno se složiti s njim, te određivati izvor, razrez, način prikupljanja, period, kao i nadgledati njegovu potrošnju.

15. član: Društvo ima pravo sve državne službenike pozvati na odgovornost u vezi s dužnostima koje su im povjerene.

16. član: Zajednice koje ne poštuju ljudska prava i podjelu vlasti tretiraju se kao neustavne.

17. član: Budući da je pravo na imovinu sveto i neotuđivo pravo, nikome se ne može oduzeti imovina, osim u slučaju da to iziskuje javni interes, i to pod uvjetom da je prethodno određena pravedna cijena imovine i da se ona, prije preuzimanja, isplati vlasniku.

Navedeno su odredbe Deklaracije o ljudskim pravima od augusta 1789. Princip nacionalnog suvereniteta, slobode i jednakosti uvršten je u veliki dio narednog Ustava Francuske i zvanično je priznat.

Spomenuti principi su u 19. stoljeću prošireni i u druge zemlje i ušli su u njihove ustave.[30]

Ustav usvojen 1795. godine sadrži 377 glavnih članova, od kojih se 31 član odnosi na ljudska prava i obaveze. Ovaj zakon počinje rečenicom:

Narod Francuske u prisustvu Vrhovnog Bića objavljuje sljedeću Deklaraciju, koja sadrži prava i obaveze čovjeka.[31]

U Ustavu iz 1848. u drugom poglavlju (čl. 2-17) uspostavljena su prava za individue koja, u slučaju upotrebe, mogu biti korisna u Univerzalnoj deklaraciji prava sa stanovišta Zapada.[32] 

Deklaracija o pravima i obavezama čovjeka

Deklaracija o pravima i obavezama čovjeka, koja je moto Ustava iz 1795. godine, ima sljedeće članove postavljene na dvije osnove, prava i obaveze:

a) Prava

1. član: Osobe koje žive u društvu imaju prava koja podrazumijevaju slobodu, jednakost, sigurnost i pravo vlasništva.

2. član: Sloboda podrazumijeva da individue mogu činiti šta god žele pod uvjetom da njihova djela ne narušavaju prava drugih.

3. član: Jednakost podrazumijeva da su “zakoni zaštite” i “kazneni zakoni” jednaki za sve. Princip jednakosti je nespojiv i kontradiktoran s klasnim razlikama i nasljednim privilegijama.

4. član: Sigurnost ili rasterećenost iziskuje da uprava društva (odgovorni) osiguraju sredstva očuvanja prava ljudi.

5. član: Pravo vlasništva podrazumijeva da osobe, na svaki način koji smatraju neophodnim i korisnim, raspolažu svojom imovinom i iskorištavaju njene prihode te, također, plodove svog rada i profesije.

6. član: Zakon je manifestacija javne volje koja se ispoljava preko većine naroda ili većine predstavnika naroda.

7. član: Djela koja zakonski nisu zabranjena trebaju biti dozvoljena. Niko nije obavezan da ne čini ono što nije predviđeno zakonom.

8. član: Niko ne može biti pozvan na sud, optužen i uhapšen, osim u slučajevima određenim zakonom i poštivajući procedure koje je zakon predvidio.

9. član: Oni koji lično ili preko drugih vrše nelegalna djela smatraju se krivcima i moguće ih je kazniti.

10. član: Svaka vrsta grubosti koja nije neophodna da bi se osigurao zatvorenik treba biti strogo kažnjena.

11. član: Niko ne može biti osuđen, osim nakon saslušanja odbrane i njegovim pozivanjem na suđenje.

12. član: Kazne koje se određuju zakonom ne prelaze potrebnu granicu. Vrsta kazne treba da odgovara značaju krivičnog djela.

13. član: Svaki postupak kojim se pooštravam kazna predviđena zakonom smatra se zločinom.

14. član: Nijedan zakon, bilo građanski ili kazneni, ne može se retroaktivno primjenjivati.

15. član: Svako može u skladu sa svojim vremenom i poslom prihvatiti odgovornost, ali nikom nije dozvoljeno da se prodaje i niko ne može biti izložen trgovini.

16. član: Porez se uspostavlja za osiguranje javnih interesa i treba da se određuje i naplaćuje uzimajući u obzir imovinsku moć oporezovanih.

17. član: Suverenitet proističe iz svih osoba.

18. član: Nijedna osoba i nijedna grupa ne mogu se smatrati izvorom suvereniteta.

19. član: Niko nema pravo vladati ili obavljati javnu funkciju bez zakonskog predstavništva.

20. član: Svaka osoba ima pravo da direktno ili indirektno učestvuje u uspostavljanju zakona, izboru predstavnika naroda i zvaničnika vlade.

21. član: Javna dužnost ne može biti prisvojena.

22. član: Društvena sigurnost nije moguća bez podjele vlasti i određivanja granica obaveza svake od njih i bez odgovornosti namještenika. 

b) Obaveze

1. član: Deklaracija o pravima za zakonodavce predviđa neke obaveze. Čuvanje i osiguranje društva iziskuje da sve osobe koje sačinjavaju zajednicu budu upoznate sa svojim obavezama i da preuzmu njihovo izvršenje.

2. član: Sve obaveze čovjeka proističu iz sljedeća dva principa koji su rukama prirode upisani u srca ljudi. Jedan je da ono što ne želite da bude učinjeno vama, ni vi ne činite drugima. Drugi je da svima činite dobro kako bi i oni vama činili dobro.

3. član: Obaveze svake osobe prema društvu podrazumijevaju da brani društvo, da mu služi i da se pokorava zakonima i da poštuje one koji uspostavljaju zakon.

4. član: Onaj ko nije dobar čovjek, dobar otac, dobar brat, dobar prijatelj i dobar suprug, nije moguće da bude dobar član društva.

5. član: Onaj ko uistinu i iskreno ne slijedi zakone, nije moguće da bude dobar čovjek.

6. član: Onaj ko javno krši zakon, sa društvom je u stanju rata.

7. član: Onaj ko očito ne krši zakon, ali vješto i varkom odbija da ga poštuje, vrijeđa društvo i predstavlja se kao nedostojan dobra i poštovanja.

8. član: Postojanje poljoprivrede, proizvodnih aktivnosti, sredstava rada i društvenog poretka zavisi od postojanja i opstanka privatnog vlasništva.

9. član: U slučajevima gdje zakon propisuje, svaki član društva je obavezan, zbog očuvanja slobode, jednakosti i nezavisnosti, staviti se na raspolaganje domovini.

***

Ustav iz 1946. godine ima jedan uvod i 106 članova podijeljenih u 12 poglavlja. Autori spomenutog Ustava su u njegovom uvodu potvrdili prava i slobode koje je za ljude predvidjela Rezolucija o ljudskim pravima od 26. augusta 1789. godine. Pored toga, Ustav obznanjuje političke, ekonomske i društvene privilegije i garancije koje su u sadašnjem vremenu neophodne:

- Svaka individua, bez obzira na rasu, religiju i politička uvjerenja, ima sveta i neporeciva prava.

- Žena i muškarac su u svakom pogledu jednaki u pravima.

- Osobe koje su iz političkih razloga progonjene u drugim zemljama mogu na teritoriji Francuske postati azilanti.

- Svi mogu putem zanatskih unija braniti svoja prava i interese i svaka individua ima pravo i dozvolu na osnovi svoje procjene i interesa prihvatiti članstvo u nekoj od zanatskih unija.

- Pravo na štrajk u okviru zakona je zagarantovano.

- Svaki zaposleni čovjek ima pravo da preko svojih predstavnika učestvuje u određivanju uvjeta kolektivnih ugovora i da nadgleda ekonomske institucije.

- Imovina i ustanove koje su od općeg značaja ili imaju istinski ekskluzivitet trebaju biti u vlasništvu društva.

- Nacija garantuje sredstva širenja i napretka porodice i država je dužna da podržava djecu, trudnice i stare radnike te da im osigura sredstva za higijenu, uvjete sigurnosti, materijalnog spokoja i odmora.

- Osobe koje zbog starosti, psihičkog ili fizičkog stanja, ili nepovoljnog ekonomskog položaja ne mogu raditi, imaju pravo od društva zatražiti podršku.

- Narod Francuske potvrđuje i obznanjuje zajedničku i jednaku odgovornost svih Francuza u pogledu plaćanja poreza koji je uspostavljen zbog nacionalne tragedije i katastrofe.

- Narod Francuske garantuje jednakost djece i odraslih u pogledu pristupa kulturi i profesionalnom odgoju. Obaveza je države da osigura besplatno i nereligijsko obrazovanje u svim školama.

- Narod Francuske, s obzirom na svoju trajnu doktrinu, obavezuje se da će svoju politiku uskladiti s normama međunarodnog prava i da neće pokrenuti rat radi oduzimanja slobode i okupacije teritorije druge države.

- S obzirom na uvjet reciprociteta, narod Francuske je spreman da ograniči svoj suverenitet i upravljanje, u mjeri u kojoj je to potrebno i nužno za uspostavljanje međunarodnog mira.

- Francuska sa prekomorskim narodima, zanemarujući rasne i vjerske specifičnosti, sklapa uniju na osnovi jednakosti u pravima i obavezama.

- Uniju Francuske sačinjavaju narodi koji, s ciljem razvoja svoje civilizacije i podizanja nivoa svoga života i uspostavljanja sigurnosti, ostvaruju saradnju.

- Narod Francuske, shodno svojoj drevnoj tradiciji, namjerava da narode čije je vođenje i upućivanje preuzeo na sebe, uputi ka slobodi i samostalnosti.

- Narod Francuske, izbjegavajući politiku kolonijalizma i autoritarnu vladavinu, svima garantuje pravo na zaposlenje na državnim položajima i korištenje gore navedenih individualnih i općih prava i sloboda.

Ovo su principi navedeni u uvodu Ustava iz 1946. godine.[33]

Prema navodima nekih istraživača ustava, narod Francuske je ovu Deklaraciju nazvao “političko jevanđelje koje izražava vječna prava”.[34]

11. Katharina (Katarina) – njemačka naučnica s kraja 19. stoljeća

Nakon proučavanja ciljeva i pojma prava na osnovi njihovih izvora i porijekla, Katharina je pristupila istraživanju u kojem objašnjava: Ova tematika je vezana za pitanje objektivnih prava, jer su subjektivna prava proizišla iz njih, i porijeklo prava treba tražiti u naučnim mišljenjima škole prirodnih prava – posebno prirodnih prava u objektivnom značenju. U tom pogledu prirodna prava na temelju suštine prirode će podrazumijevati određena nužna pravila za sve ljude, bez obzira da li u njihovim i normama i principima ima uplitanja od Boga ili ljudi.

Ova prava uspostavljaju pravila o društvenom životu ljudi na osnovi kojih:

Svakoj osobi treba dodijeliti ono što joj pripada; drugo: Ti ne treba da se ogriješiš prema nekome.

Logični rezultat ovih dviju zapovijedi je jasan i određen, bez potrebe za natprirodnim prosvjetljenjem ili odredbama realizacije, kao i: ti ne trebaš ubiti, ne trebaš krasti, ne trebaš lažno svjedočiti; također: ti trebaš platiti svoj dug, trebaš vratiti povjereno, trebaš ispuniti obećanje, trebaš poštovati vladavinu zakona.

Prema tome, prirodna prava, u objektivnom značenju, ne samo da nisu subjektivna i konačna nego su realna prava koja imaju vanjsku egzistenciju. Ovo su prirodna, opća i univerzalna prava i, bez uplitanja uzvišene volje, imaju realnu vrijednost u svim vremenima i zemljama. Prirodna prava nisu samo za to da otklone nedostatke zakona, nego su osnova na kojoj se temelji i razvija pravna organizacija.

Dakle, prirodna prava su neophodan temelj za realizaciju prava i bez njih neće postojati nikakva uređena organizacija ili sudska sigurnost, za čije je čuvanje vlast neophodno sredstvo. Bez prirodnih prava neće biti moguće nikakvo mjerilo za procjenu pravde u ljudskim zakonima i društvenim sistemima, niti će biti zamisliva prava među narodima, kao ni značenje i pojam svih ovih rasprava za upoznavanje ljudskih prava. U svakom slučaju, prirodna prava su neophodna za čuvanje poretka i reda u životu te za napredak i razvoj ljudskih društava.[35]

12. François Gény (Fransoa Ženi)

François Gény, savremeni francuski pravnik, kaže:

Upoznavanje pravila i propisa za ljudsko djelovanje i ponašanje u društvima bit će moguće analizom rezultata života i proučavanjem prirodnih prava. Društvene nauke utemeljene u 19. stoljeću dokazale su da u ljudskoj duhovnoj i društvenoj prirodi postoje jedan poredak, svrhovitost te jasni i određeni odnosi, a tajne ovog poretka i svrhovitosti trebaju biti naučno otkrivene. Pravo je također jedna od društvenih nauka.[36]

13. Giorgio Del Vecchio (Đorđo Del Vekio)

Jedna hiljadugodišnja tradicija filozofije prava poučava o superiornosti prirodnih prava nad uspostavljenim pravima, vječnosti principa slobode i jednakosti, idealu kosmopolitizma, jednoj univerzalnoj ljudskoj zajednici i vječnom pravu svakog naroda da se usprotivi i pobuni protiv tiranske vlasti. Prema tome, filozofija prava nije bila uzaludna i neplodna praksa, nego ona odgovara na prirodne i trajne zahtjeve ljudske duše, znači na njene realne objektivne ciljeve.

Mi ne možemo svoja istraživanja usmjeriti isključivo na uspostavljena prava. Na taj način svojoj savjesti onemogućavamo proučavanje o pravdi, negiramo je i oduzimamo joj kredibilitet.[37]

14. Claude Du Pasquier (Klod Di Paskije)

Ambicioznost savremene škole prirodnih prava je smanjena. Ova škola sadržaj prirodnih prava ograničava na nekoliko osnovnih principa i na nekoliko pravila koji se odnose na pravdu i zdrav razum, dok materiju njihovog provođenja prepušta pravnoj praksi. Njihov uzvišeni ideal je vrijednost ljudske ličnosti, što za rezultat ima onu nužnost koja je predviđena za svaku osobu u pogledu poštivanja života, slobode i dostojanstva drugog.

Obaveza koju nosi ovaj princip je ta da se treba nadoknaditi šteta koju osoba nepravedno načini drugoj osobi. Također, potrebe društvenog života iziskuju da se poštuju uzajamne odgovornosti. U svakoj državi vlastodršci trebaju potpuno nepristrano i iskreno izvršavati svoje dužnosti, dok oni nad kojima se vlada trebaju iskreno slijediti pravedne zakone svoje zemlje. Isto tako, prirodna prava žele da se roditelji trude u odgovarajućem odgoju i obrazovanju djece, a ona da poštuju i pomažu svoje roditelje. Prema tome, pristalice prirodnog prava prihvataju da se zapovjedni nalozi slažu sa potrebama ustanovljenim iskustvom, praktičnim potrebama i sugestijama o koristi. Na taj način prirodna prava su tretirana kao jedan od objektivnih (materijalnih) izvora iz kojeg se hrane i formalni izvori. (br. 54) 

15. Pojava savremenih tendencija

Zapazili smo da su prirodna prava – iako su u 19. stoljeću, sa pojavom pozitivizma (objektivno pravo), bila na zalasku – ponovo u punom sjaju ušla u pravnu misao. Nakon teološkog razdoblja svoje historije (srednji vijek) i nakon filozofskog razdoblja (17. i 18. stoljeće) prirodna prava počinju jedno novo doba koje je Lefort (Lefor) nazvao naučno doba.

Chermont (Šarmon) smatra da je renesansa prirodnih prava – ili kako je on sam nazvao renesansa pravnog idealizma – započela s knjigom Budona pod naslovom Individualna prava i država, koja je objavljena 1891. godine. On smatra da pravac društvene kooperacije Léona Bourgeoisa (Leon Buržo) i Bougléa (Bužle) predstavlja povratak duhovnih osjećanja u društvene teorije.[38]

Izvor: Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo Sabahudin Šarić


[1] Emil Berije, Al-Ara al-diniyya va al-falsafiyya li Filun al-Iskandariyy, preveli Muhammed Jusuf Musa i Abdulhalim Nedžar, str. 29. Trebamo imati u vidu da su u ovoj raspravi prirodna prava istovjetna primordijalnim pravima, jer je značenje fitreta (primordijalne prirode) u ovom slučaju upravo osnovna kreacija čovjeka te sposobnosti i htijenja vezani za nju. Zbog toga nema razlike između ova dva izraza. I na osnovi toga kažemo da prirodna prava imaju Božansku dimenziju. Kenneth Minogue kaže: “U Engleskoj su 1642. godine kralj i seljaštvo napustili scenu i došlo je do dugotrajnog rivalstva i nemira koji nisu okončani do 1668. godine. U to vrijeme James II (sin kralja Charlesa I, koji je pogubljen 1649. godine) izbjegao je u Francusku, ali je još govorio o Božanskom pravu i iste te godine – onoliko koliko se odnosi na Englesku – postalo je jasno da su prirodna prava porazila Božanska prava.” Može se reći da Minogue pod “Božanskim pravom” misli na ono pravo koje su kraljevi i moćnici u prošlim vremenima pripisivali svojoj vladavini i moći, a ne na istinsko Božansko pravo koje se manifestuje u prirodnim i primordijalnim pravima (Ljudska prava – Historija mišljenja o ljudskim pravima, str. 27).

[2] Hadže Nasiruddin Tusi, Ahlake Naseri, str. 40. i 41.

[3] Uli Bauer, Afrika, legende o stvaranju, str. 299.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] George Sabien, Historija političke filozofije, prijevod na perzijski: Behauddin Pazargad, sv. 1, str. 77-79.

[7] Isto, str. 75. i 76.

[8] Husein Pirnija, Drevni Iran, sv. 1, str. 477.

[9] Montesquieu, Duh Zakona, prijevod na perzijski: Ali Ekber Mohtedi, str. 676.

[10] George Sarton, Historija znanja, prijevod na perzijski: Ahmed Aram, str. 651.

[11] Mehdi Ebu Sa‘idi, Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 94.

[12] Duh zakona, str. 476. i 477.

[13] Giorgio Del Vecchio, Historija filozofije prava, prijevod na perzijski: Dr. Dževad Vahedi, str. 67. i 68.

[14] Mehdi Ebu Sa‘idi, Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 95.

[15] Justinijan, Fi-l-fikhi-r-Rumani, prijevod na arapski: Abdulaziz Fehmi, str. 6. i 7.

[16] Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 130.

[17] Doktor Ebu Sa‘idi je rekao: U ovoj poslanici, da bismo izbjegli nepotrebno navođenje, ukazat ćemo samo na one dijelove koji imaju dimenziju univerzalnosti i obuhvataju temeljna ljudska prava. (Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 133.)

[18] Isto, str. 134.

[19] Isto, str. 116. i 136.

[20] Isto.

[21] Isto, str. 62. i 63.

[22] Isto, str. 179.

[23] Isto, str. 181-184.

[24] Montesquieu, Duh zakona, str. 724. i 725.

[25] Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 207. i 213.

[26] Isto.

[27] Dr. Kasemzade, Ustav Francuske, str. 24.

[28] Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 193.

[29] Isto, str.193.

[30] Dr. Kasemzade, Ustav Francuske, str. 25. i 26. Isto je navedeno i u knjizi Ljudska prava autora Asadullaha Mubeširija, str. 71-74, s malim razlikama u prijevodu na perzijski jezik.

[31] Ljudska prava i njihova evolucija na Zapadu, str. 197.

[32] Isto, str. 140.

[33] Dr. Kasemzade, Ustav Francuske u periodu od velike revolucije do 1946. godine, str. 190. i 191.

[34] Hasan Al-Hasan, Al-Qanun al-dusturi wa al-dustur fi Lubnan, str. 56.

[35] Musa Dževan, Osnove prava, str. 137. Navedeno prema knjizi: Nauka i tehnologija u privatnom pravu, str. 209. i dalje.

[36] Isto, str. 140. i 142.

[37] Giorgio Del Vecchio, Historija filozofije prava, prijevod na perzijski: Dr. Dževad Vahedi, str. 22. i 23.

[38] Claude Du Pasquier, Uvod u opću teoriju i filozofiju prava, prijevod na perzijski: Ali Muhammed Tabatabai (Zu-l-medžd), str. 399. i 400. Dio gornjih navodaje iz zbirke predavanja Akademije međunarodnog prava, 1927, sv. 3, str. 266. i 271.

Zadnji put promijenjen: utorak, 16 Decembar 2014 09:48
×

Log in