Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ljudska prava

A A A
Vjerska i ljudska prava

Vjerska i ljudska prava

U islamu je uspostavljen stanoviti broj zakona i pravila koji se tiču isključivo muslimana. Muslimani u svijetu su dužni da ih se pridržavaju, u odnosima prema samima sebi i međusobno. U tim zakonima pravedno su uzeta u obzir prava i obaveze svih ljudi i njihovim poštivanjem društvo će biti zaštićeno od svih vrsta nasrtaja i agresija. Ova skupinu zakona i pravila može se imenovati kao „vjersko islamsko pravo“. Ali, u islamu postoji i određeni broj zakona i pravila koji se ne odnose isključivo na muslimansku zajednicu, već imaju opći i svjetski karakter. Muslimani imaju dužnost da ljude, bez obzira na naciju i vjeru, poštuju i primjenjuju ove zakone u praksi u vezi sa svima njima. Ovu skupinu zakona možemo nazvati „zakonima ili odredbama ljudskih prava“. Jedan od važnih zakona među njima jeste onaj koji naređuje pridržavanje ugovora i ispunjavanje obaveze. Muslimani se obavezuju da su dužni poštovati ne samo međusobne dogovore i ugovore, već se obavezuju na dosljedno poštivanje ugovora sa bilo kojim narodom i pripadnicima bilo koje vjerske skupine. Ovim im se naređuje da sa svakim moraju praktično i djelatno, bez imalo izbjegavanja i ustezanja, svoje ugovorene obaveze ispunjavati.

Sporazum sa muslimanom ili sa nevjernikom

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: "Tri su stvari koje niko nema dozvolu prekršiti: (1) pridržavanje ugovorenog, bez obzira da li je druga strana ugovora musliman ili nevjernik; (2) dobročinstvo prema roditeljima, bili oni muslimani ili nejvernici i (3) vraćanje povjerenog amaneta, bilo muslimanu ili nevjerniku."[1]

Imam Bakir, a.s., je rekao: "Tri su stvari za koje Uzvišeni Allah nije dozvolio nikome da odstupi od njih: (1) vraćanje povjerenog amaneta bilo dobročiniocu ili griješniku; (2) pridržavanje ugovorenog, bilo prema dobročiniocu ili griješniku i (3) dobročinstvo prema roditeljima, bili oni dobročinioci ili griješnici."[2]

Ugovor sa neprijateljem

Imam Ali, a.s., u svojoj povelji (ahdnami) upućenoj Maliku Aštaru piše: "Ako sa svojim neprijateljem sklopiš ugovor, pridržavaj ga se dosljedno, ili ako si mu garantovao sigurnost, ispoštuj to do kraja. Jer nema ništa od Allahovih zapovijedi među ljudima, sa svim različitostima koje imaju u željama i razilaženja u vjerovanju i idejama, da je s tolikim poštovanjem i prilježnošću prihvaćeno kao što je pridržavanje ugovora."[3]

Čovjek prije svega i više od svega cijeni i voli sebe, svoju dobrobit i korist. Ondje gdje ugovor i sporazum budu u sukobu sa njegovim ličnim interesima i stremljenjima, čovjek želi da izbjegne ispunjavanje ugovora i da ga ne ispoštuje. Iako ljudi po svojoj urođenoj prirodi shvataju nužnost pridržavanja ugovora i u svojim izjavama iskazuju poštovanje i ističu vrijednost ispunjavanja obaveze, ipak, u praksi uglavnom, ukoliko raspolažu snagom i moći, oni vrše zloupotrebu i ne drži se ugovora.

Imam Ali a.s., je zato kazao: „Pravo je najraširenija stvar u govoru, ali je najuža stvar kada treba pravedno postupati.“[4]

Dakle, dok je na riječima, govornik naširoko i neštedimice veliča istinu i pravdu. On je spreman govornu jahalicu tjerati na svaku stranu i s njom je kadar preći svaku udolinu. No kada se isti taj govornik nađe na djelu, mejdan istine se beskrajno skupi i suzi i pridržavanje istine mu postane izuzetno teška i mučna zadaća.

U današnjem svijetu moćnici i vlastodržci uveliko veličaju istinu, pravdu i slobode. Umilne i optimistične riječi istine i pravde, putem radija su okupirale svjetski prostor i napunile ljudima uši, ali u praksi vidimo da su moć i sila vladara jedino realni, dok se na istinu i pravdu manje obraća pažnja. Moćni vladari, bilo u ratnim ili mirnodopskim prilikama, uveliko zloupotrebljavaju svoju moć i krše prava slabijih naroda i olahko prelaze preko onoga na šta su se obavezali. Nemoćne zemlje također su, usljed svoje slabosti, prinuđene pokoriti se jačima i pred njima se povući.

Ispunjavanje ugovorenog

Jedna od najvećih prednosti pobožnih ljudi jeste to što oni nikada svoju moć ne zloupotrebljavaju i što prava drugih ne krše, ma koliko ovi drugi bili slabašni. U početku islamske ere, kada su moćni muslimanski vojnici, s ciljem promicanja istine i slobode i sloma temelja nevjerstva i idolopoklonstva, napredovali poput munje i osvajali velike gradove jedan za drugim, održavanje obećanja i ugovora smatrali su jednom od svojih temeljnih i strogih dužnosti. Ljudima onog vremena nije bila nepoznata ova vrlina, bili su sigurni da su muslimani privrženi svojim zavjetima i znali su da je nemoguće da muslimani, usprkos svojoj snazi, prekrše obavezu i ugovor.

Garancija neprijatelju u ratu

Ako bi od strane muslimanske vojske na ratnom poprištu neprijateljskim vojnicima bila garantovana sigurnost, muslimanska vojska je zakonom bila obavezna da se pridržava obećanja da neće biti napada. Zanimljivo je da ovo pitanje nije ograničeno samo na muslimanske vojne zapovjednike, nego je ovo pravo dato čak i običnim vojnicima. Jedan muslimanski vojnik ima pravo na ratnom poprištu, usmeno ili pismeno, obećati sigurnost nekom neprijateljskom vojniku, i ako iskoristi to svoje pravo onda su se svi muslimanski vojnici i oficiri dužni pridržavati datog obećanja i ugovora te obećanje jednog muslimana moraju sprovesti. O ovom pitanju postoji mnoštvo hadisa:

Imam Ali, a.s., je kazao: "Kada bilo koji musliman dadne znak (ewma') ili pokaže prema bilo kojem mušriku, i ovaj to prihvati – on je u sigurnosti."[5]

Imam Džafer Sadik, a.s., je kazao: "Kada bilo koji musliman dadne nagovještaj ili pokaže prema bilo kojem protivničkom vojniku, taj je u sigurnosti."[6]

Imam Ali prenosi: "Zaista je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: 'Zaštita muslimana je jedna, za nju se trude onaj koji je najbliži od njih.'"

Smisao ova tri hadisa, kao i mnogih drugih njima sličnih hadisa, je u tome da se svi muslimani trebaju pridržavati jamčenja sigurnosti i bezbjednosti date od strane neke osobe i praktično je sprovoditi u djelo.

Obećanje (ugovor, obaveza) jednog vojnika

Fudejl ibn Zejd opkolio je sa svojim vojnicima utvrdu po imenu Sihrijadž. Namjeravali su je osvojiti u jednom danu. Nakon nekoliko sati intenzivne borbe, muslimanski vojnici su otišli u svoj tabor da se malo odmore, pa da ponovo krenu u napad. Jedan muslimanski vojnik, inače muslimanski rob, zaostao je iza muslimanskih redova. Neprijatelj je iskoristio ovu priliku i s njim razgovarao, na lokalnom jeziku i od njega zatražio sigurnost (eman). Ovaj musliman je to prihvatio. Napisao je sigurnosno pismo i predao im ga. Kada se muslimanska vojska spremala za novi napad i kada su krenuli ka tvrđavi, suprotno svim očekivanjima neprijatelj smireno otvara kapiju i izlazi izvan utvrđenja. Držali su u ruci pismo muslimanskog vojnika, zapravo roba, izgovorivši: “Ovo je vaša sigurnosna garancija!” Za muslimansku vojsku je prihvatanje sigurnosnih garancija jednog vojnika bila uobičajena stvar, ali su se sada našli u dilemi da li je sigurnosna garancija jednog vojnika-roba obavezujuća kao što je to slučaj sa slobodnim muslimanom. Napisali su zato pismo centralnoj vlasti. Od tadašnjeg muslimanskog halife dobijaju sljedeći odgovor:

"Zaista je muslimanski rob jedan od muslimana, njegovo jamčenje sigurnosti je poput jamčenja sigurnosti bilo kojeg muslimana i treba postupati po njemu."[7]

Izvor: Muhammed Teqi Felsefi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Madžmue verram, sv. 2, str. 121.

[2] Kafi, sv. 2, str. 162.

[3] Nehdžu-l-belaga, fejd, str. 1018.

[4] Nehdžu-l-belaga, str. 672.

[5] Mustadraku-l-vesail, sv. 2, str. 250.

[6] Ibid.

[7] Ma'džemu-l-buldan (Sihrijadž), str. 290.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 14 April 2016 11:26
×

Log in