Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Kur'an

"U mjesecu ramazanu je zapocelo objavljivanje Kur’ana koji predstavlja uputu za ljude i jasni dokaz razlikovanja dobra od zla.“ (El-Bekare, 185)

A A A
Dimenzije nadnaravnosti Kur'ana (1)

Dimenzije nadnaravnosti Kur'ana (1)

Mislioci su o nadnaravnosti Kur'ana vodili opširne rasprave i razmatrali su raznovrsna pitanja. Svakako da postoje i određena razilaženja u vezi s ovom temom. Prijašnji učenjaci su razmišljali na jedan način, a savremeni na drugi te su prethodnim mišljenjima dodali nova pitanja.[1]

Danas se nadnaravnost Kur'ana razmatra u tri osnovne važne dimenzije:

1- Retorička nadnaravnost (إِعْجَاز بَيَانِيّ),

2- Naučna nadnaravnost (إِعْجَاز عِلْمِيّ)

3- Zakonodavna nadnaravnost (إِعْجَاز تَشْرِيعِيّ)

U ovom predavanju pojasnit ćemo retoričku nadnaravnost, a druge dvije dimenzije nadnaravnosti pojasnit ćemo u narednom predavanju.

 

Retorička nadnaravnost

Retorička nadnaravnost se odnosi na aspekt koji je vezan za izraze koji se upotrebljavaju u rečenicama i na retoričke suptilnosti, jer upravo te suptilnosti igraju glavnu ulogu u značenju i sadržaju. Retoričku nadnaravnost Kur'ana je moguće sažeti u pet dijelova:

  1. Odabir riječi

Odabir riječi i izraza koji su upotrebljavani u kur'anskim rečenicama je potpuno sračunat, pa kada bismo željeli da jednu riječ zamijenimo drugom – koja bi imala iste osobine i odlike – ne bismo mogli naći takvu riječ, jer je u odabiru kur'anskih riječi uvažavano nekoliko stvari:

  1. Povezanost melodije glasova jednakih po položaju, i to tako da je posljednji glas svake riječi usklađen sa prvim glasom sljedeće riječi.
  2. Povezanost riječi jednih sa drugim po značenju, i to tako da i sa pojmovnog aspekta tvore usklađen poredak.
  3. Čuvanje profinjenosti riječi prema uvjetima koji su navedeni u retorici i stilistici.

Ovo trostruko uvažavanje provedeno je uz razmatranje osobina svake riječi i svaka riječ je na najbolji način postavljena na njoj pripadajuće mjesto. Najpoznatiji primjer ovoga je ajet o odmazdi:

وَلَكُمْ فِى الْقِصَاصِ حَيَاةٌ يَاْ أُولِي الْأَلْبَابِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

A za vas je u odmazdi život! – O vi vlasnici uma, ne biste li se Boga bojali![2]

Da bi lakše očuvali svoje građanske, društvene i krivične zakone, Arapi su ih pretvorili u kratke profinjene književne rečenice. Zato su za reguliranje zakona o odmazdi zatražili pomoć od svojih istaknutih književnika te su se, nakon mnogih sjednica i zasjedanja, usaglasili u vezi sa frazom: “Ubistvo ubice najbolje predupređuje ubistvo” (اَلْقَتْلُ أَنْفَی لِلْقَتْل), ali kada ovu rečenicu uporedimo sa ajetom o odmazdi, vidimo da su previdjeli nekoliko činjenica:

  • Sa jezičkog stanovišta, pogrešno je da riječ ubistvo u apsolutnom obliku bude negacija za ubistvo, jer ništa samo sebe ne negira. Međutim, ako se ubijanje izvrši kao odmazda, onda će biti negacija za ubistvo.
  • U navedenoj rečenici je korišten elativ, ali je ostalo nejasno ono nad čime se daje prednost i nije jasno od čega je ubistvo najbolja prevencija?[3]
  • Kur'anski ajet ima potvrdni aspekt, dok spomenuta rečenica ima odrični, a u umjetnosti govorništva – naročito pri reguliranju zakonskih članova – potvrdni izrazi su bolji od odričnih izraza.
  • Korištenje izraza odmazda ukazuje na značenje da je ishodište ovog zakona pravda, dok korištenje izraza ubistvo donosi odbojnost i odvratnost.
  • U ajetu je upotrijebljena tehnika zvana antiteza i sjedinjene su dvije suprotnosti, jer se odmazda – koja je jedna vrsta ubistva i koja je u vanjskom aspektu suprotna životu – smatra onim što donosi život.

Ova kur'anska pažnja pri odabiru riječi zavisi od dva osnovna uvjeta:

  1. Potpuna obaviještenost o osobinama riječi, pri čemu se poznaje svaka pojedinačna osobina riječi.
  1. Stalna usredsrijeđenost da se pri upotrebi riječi sve riječi imaju na umu i da se prilikom njihovog odabira ne zbuni i ne omete.

Postizanje ova dva uvjeta nemoguće je za obične ljude.

  1. Način izražavanja

Kur'anski način izražavanja, iako je privlačio Arape, ipak nije ni sličan ni blizak nijednom koji je bio raširen među njima.

Ovo je jedna od začudnosti govorništva – da govornik stvara način koji je prihvatljiv i hvaljen kod slušalaca i koji ne pripada onima koji su među slušaocima poznati i uobičajeni, a još je začudnije što sadrži sve ljepote uobičajenih i poznatih načina izražavanja, a da pritom u sebi ne sadrži njihove nedostatke.

Vrste govora koje su također bile u upotrebi među rječitim Arapima su:

1)      Poezija (شِعْر),

2)      Proza (نَثْر),

3)      Rimovana proza (سَجْع).[4]

Svaka od ove tri vrste ima svoje prednosti i dobre strane, kao i nedostatke. Kur'anski način izražavanja ima privlačnost i suptilnost poezije, apsolutnu slobodu proze te ljepotu i profinjenost rimovane proze. Istovremeno nije izložen teškoćama koje proizlaze iz rime i ritmičnosti (nedostataka poezije) ili razbacanosti govora (nedostatka proze) i ne sadrži usiljenost i izvještačenost (nedostatak rimovane proze). Upravo je ovo uzrokovalo čuđenje i zadivljenost kod stručnih govornika među Arapima.

  1. Uređenost kur'anske melodije

Prilikom slušanja kur'anske melodije prvo što privlači pažnju jeste njegov retorički poredak i zvučna izražajnost. U ovom poretku izgovori i stanke u riječima su na takav način ukrašeni da, prilikom slušanja, do uha dopire prijatna melodija; melodija koja uzbuđuje srca i udahnjuje čilost u duše. Ovo je upravo ona uređenost kur'anske melodije koja podstiče ljudske osjećaje i srca čini zaljubljenim u njega. Naprimjer, u suri Nedžm učimo:

وَالنَّجْمِ إِذَا هَوَى ۝ مَا ضَلَّ صَاحِبُكُمْ وَمَا غَوَى ۝ وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَى ۝ إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْىٌ يُوحَى ۝ عَلَّمَهُ شَدِيدُ الْقُوَى ۝ ذُو مِرَّةٍ فَاسْتَوَى ۝ وَهُوَ بِالْأُفُقِ الْأَعْلَى ۝ ثُمَّ دَنَا فَتَدَلَّى ۝ فَكَانَ قَابَ قَوْسَيْنِ أَوْ أَدْنَى ۝ فَأَوْحَى إِلَى عَبْدِهِ مَا أَوْحَى ۝ مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى ۝ أَفَتُمَارُونَهُ عَلَى مَا يَرَى ۝ وَلَقَدْ رَآهُ نَزْلَةً أُخْرَى ۝ عِندَ سِدْرَةِ الْمُنْتَهَى ۝ عِندَهَا جَنَّةُ الْمَأْوَى ۝ إِذْ يَغْشَى السِّدْرَةَ مَا يَغْشَى ۝ مَا زَاغَ الْبَصَرُ وَمَا طَغَى ۝ لَقَدْ رَأَى مِنْ آيَاتِ رَبِّهِ الْكُبْرَى

 

Tako mi zvijezde kada zahodi, vaš drug nije zalutao i on ne zastrani, niti po hiru svome besjedi. To nije ništa do objava koja mu se obznani. Njega poučava veoma moćni, razumni koji se pojavi, upravo na horizontu koji je najviši. Zatim priđe pa se nedaleko spusti, te bijaše blizu koliko su dva luka, ili još bliži, pa objavi robu Njegovome to što objavi. Srce ne zanijeka ono što on vidi. Pa zar ćete se o tome što on vidi prepirati?! Po drugi put ga je, zbilja, mogao vidjeti, na Sidretu-l-Muntehau kada bi, uz koga se utočište džennetsko nalazi. Kada sidru prekri to što prekri, on pogled ne skrenu, niti granicu prekorači. A zaista vidje neke znamene Gospodara svoga, koji su najznamenitiji.[5]

Profesor Darraz kaže: “U ovim slovima kao da neko pjeva, drugi kao da odjek pravi, treći šapuće, četvrti cvrkuće, peti čini da dah treperi i šesti ga zaustavlja, a vi melodiju nalazite u svome dometu.”[6]

Vanjska melodija je proizvod tehnika poput rime, rimovane proze i pjesničkog metra, ali poredak i uređenost unutrašnje melodije – koja je osobena za Kur'an – proizvod je veličanstvenosti izraza i pojava koje nastaju iz same srži govora. Ljepota izraza i veličanstvenost značenja tvore melodiju koja budi emocije i podstiče ugodan vjetar za dušu, a unutrašnjost čovjekovu tjera na treperenje.

Kada učimo prva dva ajeta sure Duha:

وَالضُّحَى ۝ وَاللَّيْلِ إِذَا سَجَى

nalazimo se pred dijelom koji nema rime, pjesničkog metra ni konvencionalnih stihova, ali je prepun muzike, a od svakog njegovog glasa dolazi ugodna melodija. Upravo ovo je melodijski poredak ili unutrašnja muzika. Poredak unutrašnje melodije je jedna od tajni Kur'ana i nijedna književna struktura nema snagu da se s njom suoči.[7]

  1. Tematska jedinstvenost (povezanost u značenju ajeta)

Kur'anski ajeti su objavljivani razbacano i zbog različitih povoda. Prirodno je da među ajetima ne treba postojati veza niti sklad. Međutim, učenjaci su, pomoću preciznih i pažljivih proučavanja koja su – naročito u posljednjem stoljeću – vršili o sadržaju svake sure, došli do rezultata da se svaka sura kreće ka određenom cilju ili ciljevima koji okupljaju ajete svake sure, a pitanje nadnaravnosti je upravo u ovome. Danas se za jedinstvo konteksta, koje postoji u svakoj suri, koristi izraz tematska jedinstvenost.

Ovdje je neophodno napomenuti da su neki osim povezanosti ajeta razmatrali i povezanost sura pa kažu: “Redoslijed sura je, također, izvršen prema povezanosti”, dok su neki otišli dalje te ovo uzimaju kao primjer i argument za nadnaravnost Kur'ana u redoslijedu sura.[8] Stoga napominjemo da nema nikakve povezanosti u značenju između sura, jer postojeći redoslijed sura nije određen objavom, odnosno od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nego su ga nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.a., sa Ovog svijeta odredili ashabi na osnovu nekih konvencionalnih mjerila kao što su dužina sura i sl.

  1. Suptilnosti

U Kur'anu su obilno korištene metafore (إِسْتِعَارَة), poređenja (تَشْبِيه), alegorije (کِنَايَة), figurativna značenja (مَجَاز) i retoričke suptilnosti i u svim primjerima poštovani su okviri metoda korištenih među Arapima, ali sa takvom suptilnošću i preciznošću da su uzrokovali čuđenje arapskih govornika i stručnjaka za književnost. Retoričari su prihvatili da su kur'anska poređenja najčvršća poređenja koja se mogu naći u govorima Arapa, da obuhvataju ljepote retoričkih suptilnosti i da su najrječitija pojašnjenja u predstavljanju umjetnosti oslikavanja značenja.

Ibn Esir, veliki književnik arapskoga svijeta, kao primjer za poređenje navodi ajet:

وَ جَعَلْنَا اللَّيْلَ لِبَاسًا

I noć odjećom učinili.[9]

Kako on kaže, noć se sa odjećom poredi zbog toga što tama noći prikriva osobe od pogleda drugih, te ako neko želi da pobjegne od neprijatelja, ili da ga sačeka, ili da od pogleda drugih nešto prikrije, najbolje će se okoristiti prostranošću noćne tame. Ovo poređenje spada među suptilnosti kojima se samo Kur'an ukrasio i ne može se naći u drugim govorima Arapa...”[10]

Izvor: Mohammed Hadi Ma'refet, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2013., preveo sa perzijskog: Arman Berberac


[1] 'Ulumu Kur'ani, str. 356-367.

[2] El-Bekare, 179.

[3] Ako ono čemu se daje prednost bude “sve stvari”, to će biti potpuno pogrešno, a ako bude “od nekih stvari” onda je nejasno, a tekst zakona ne smije imati nikakvu nejasnoću.

[4] Poezija je ritmičan, rimovan i imaginaran govor. Proza je govor koji nije ritmičan i koji nema posebnog ustroja. Rimovana proza je govor koji se sastoji od kratkih rimovanih rečenica koje nisu ritmične i nemaju određeni sklad.

[5] En-Nedžm, 1-18.

[6] En-Nebe'u-l-'azim, str. 94-99.

[7] Za više podataka, vidi: 'Ulumu Kur'ani, str. 380-391.

[8] Tefsire novin, str. 19-20.

[9] En-Nebe', 10.

[10] El-Meselu-s-sair, sv. 2, str. 126-128. i 133-135.

Zadnji put promijenjen: petak, 22 Juli 2016 10:10
×

Log in