Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Predaje s Miradža

A A A
Neiznošenje potreba pred stvorenjima

Neiznošenje potreba pred stvorenjima

وَ لَمْ يَرْفَعُوا الحَوائِجَ إِلَى الخَلْقِ

“Oni svoje potrebe ne iznose pred stvorenjima.”

Predaje

Imam Zejnu-l-Abidin, mir s njim, je rekao: “Vidio sam da se sve dobro sabralo u napuštanju želje za onim što ljudi posjeduju. Ko ne bude ništa očekivao od ljudi, a u svakom pogledu se prepusti Allahu Uzvišenom, Allah će mu se u svemu odazvati.”[1]

Imam Sadik, mir s njim, prenosi da je Imam Ali, mir s njim, govorio: “Neka se u tvome srcu spoji potreba za ljudima i nezavisnost od njih, tako što će tvoja potreba za njima biti tvoj blag govor i vedrina, a tvoja nezavisnost će biti neukaljana čast i trajni ponos.”[2]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Čast vjernika je u noćnom namazu, a njegov ponos je nezavisnost od ljudi.”[3]

Imam Bakir, mir s njim, je rekao: “Vjerniku je ponos u njegovoj vjeri da nema nadu u ono što ljudi posjeduju. Zar nisi čuo riječi Hatema:

Kad se odlučih ne nadati, vidjeh – to je imućstvo,

Kad duša to spozna, vidje – lahkomost je siromaštvo.[4]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Ako neko od vas želi da uvijek kada zamoli Gospodara to i dobije, neka prekine nadu u sve ljude i neka očekuje samo od Allaha. Pa kada Allah vidi u njegovom srcu to, sve za što on zamoli Allaha dobit će.”[5]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Došla je skupina ensarija Poslaniku, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, pa mu nazvaše selam, a on odgovori na selam. Oni rekoše: ‘O Allahov Poslaniče, imamo kod tebe jednu potrebu.’ Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, reče: ‘Iznesite svoju potrebu!’ Rekoše: ‘To je velika potreba.’ On reče: ‘Iznesite je! O čemu se radi?’ Oni rekoše: ‘Jamčiš li nam kod svoga Gospodara Džennet?’”

Reče Imam Sadik, mir s njim: “Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, tada obori glavu, povuče crtu po zemlji, a zatim podiže glavu i reče: ‘Učinit ću vam to pod uvjetom da ni od koga ništa ne tražite.’”

Reče dalje Imam Sadik, mir s njim: “Dešavalo se da jedan od njih bude na putu pa mu ispadne bič, ali bi prezirao da nekome kaže: ‘Dodaj mi ga’, izbjegavajući traženje od ljudi, te bi sišao i sam bi ga uzeo. Ili bi neki od njih bio za stolom i neki prisutni bili bi bliže vodi od njega, ali on ne bi rekao: ‘Dodaj mi je’, nego bi sam ustao i napio se.”[6]

Imam Rida, mir s njim, prenosi od svojih predaka, mir s njima, riječi: “Uistinu je Allah Ibrahima uzeo za prijatelja zato što on nije nikoga želio i ni od koga nikada nije tražio, osim od Allaha Uzvišenog.”[7]

Rekao je Imam Bakir, mir s njim: “Traženje ispunjenja potreba od ljudi umanjuje ponos i oduzima stid, nemanje nade u ono što ljudi posjeduju ponos je za vjernike, a pohlepa je već prisutno siromaštvo.”[8]

Bilježi se da je Imam Sadik, mir s njim, u vezi sa riječima Uzvišenog Boga: I većina njih ne vjeruje u Boga, a da mu druge ne pridružuju[9] rekao: “To su riječi onog čovjeka koji kaže: ‘Da nije bilo toga i toga, propao bih’ – ili – ‘Da nije bilo toga i toga, ne bih postigao to i to’ – ili – ‘Da nije toga, propala bi mi porodica.’ Zar ne vidiš da je on Allahu sudruga pripisao u vlasti, smatrajući da ga taj i taj opskrbljuje i da ga brani.” Prenosilac ove predaje upita: “Pa šta da kaže? Da kaže: ‘Da mi Allah nije ukazao milost posredstvom tog i tog čovjeka, propao bih.’” Imam reče: “Da, nema smetnje da kaže to ili nešto slično.”[10]

Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, je rekao: “Došao mi je Džibril, pa je rekao: ‘O Allahov Poslaniče, Allah me je tebi poslao sa darom koji nikome prije tebe nije dao.’ (…) Upitao sam: ‘O Džibrile, šta je to iskrenost?’ Džibril reče: ‘Iskren je onaj koji od ljudi ne traži ništa sve dok ne dobije, a kada dobije, bude zadovoljan. Ako mu nečega pretekne, da to u ime Allaha. Ako ne traži od stvorenja, potvrdio je robovanje Allahu. Kada nešto nađe pa bude zadovoljan, zadovoljan je Allahom, a i Allah Uzvišeni je zadovoljan njim. Kada podari radi Allaha, stigao je nadomak pouzdavanja u svoga Gospodara…”[11]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Uzvišeni Allah objavio je Davudu, mir s njim: ‘Nijedan Moj rob neće se za Mene čvrsto vezati, ne vežući se pritom ni za jedno Moje stvorenje – što znam iz njegove namjere – pa mu spletku naprave Nebesa, Zemlja i sve što je na njima, a da mu Ja neću iz svega toga izlaz naći. A nijedan Moj rob neće se za bilo koje od Mojih stvorenja čvrsto vezati – što znam iz njegove namjere – a da mu neću presjeći sva sredstva i povode na Nebesima i na Zemlji, i da mu tlo pod nogama neću neravnim učiniti, i svejedno mi je u kojoj dolini će propasti.’”[12]

Objašnjenje

Nema protivrječja između toga da se čovjek prestane nadati bilo čemu od ljudi u nutrini i toga da u životu traži od njih pomoć pri ispunjavanju svojih potreba. Kada čovjek zatraži pomoć od ljudi i osloni se na vanjske uzroke i povode, uzdajući se u Allahovo djelovanje i Njegovu odredbu, nije počinio ništa suprotno oslanjanju na Allaha. Zapravo je to sasvim prirodno djelovanje koje od čovjeka traži njegova priroda. Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka takvim da on živi u društvu, a njegov društveni život iziskuje da traži pomoć od drugih i da bude na usluzi drugima kako bi ispunio svoje potrebe. Jasno je da islam ne odvraća od onoga što čovjekova priroda zahtijeva, kao što se navodi u hadisu: “Allah ne želi da se stvari odvijaju bilo kako drugačije osim u skladu sa uzrocima.”[13] Ajeti i predaje o oslanjanju na Boga, koje smo ranije naveli, također upućuju na ovakvo tumačenje ovih riječi.

Moguće je i da se rečenica iz predaje s Miradža o kojoj trenutno raspravljamo protumači na druga dva načina, uzevši u obzir riječ “stvorenja”.

Prvo tumačenje bilo bi da ovi ljudi dosegnu razinu čvrstog uvjerenja, bilo čvrsto uvjerenje znanjem (‘ilmu-l-jekin) ili čvrsto uvjerenje osvjedočenjem (‘ajnu-l-jekin), usljed čega ne vide da stvorenja imaju ikakvu moć, volju ili djelovanje, da bi se njima obraćali za svoje potrebe.

Drugo tumačenje je da oni – time što su, uz Allahovu pomoć, odlikovani duhovnim savršenstvom – stignu do razine zbiljskog čvrstog uvjerenja (hakku-l-jekin) pa da uopće kod sebe i kod drugih stvorenja ne vide nikakvo postojanje, osim prividnog i uvjetnog, te stoga svoje potrebe iznose samo pred Apsolutnu Zbilju koja je s njima i obuhvata i njih i sve što postoji. A Allah najbolje zna.

Izvor: Ali Se'adet Perver, Tajne s Miradža, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2012., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Akbaš Lutfi

[1] El-Kafi, sv. 2, str. 148, predaja 3.

[2] Isto, str. 149, predaja 7.

[3] Isto, str. 148, predaja 1.

[4] Isto, str. 149, predaja 6.

[5] El-Kafi, sv. 2, str. 149, predaja 2.

[6] Vesailu-š-ši‘a, sv. 9, str. 439, predaja 14237.

[7] Isto, str. 441, predaja 12442.

[8] Isto, str. 666, predaja 12454.

[9] Jusuf, 106.

[10] Vesailu-š-ši‘a, sv. 15, str. 215, predaja 20310.

[11] Isto, sv. 11, str. 151, predaja 31.

[12] El-Kafi, sv. 2, str. 63, predaja 1.

[13] El-Kafi, sv. 1, str. 183, predaja 7.

Zadnji put promijenjen: petak, 19 Oktobar 2018 12:15

Povezani članci (by tag)

×

Log in