Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *
Reload Captcha

Irfan

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi. (Al-Hadid: 3)

A A A
Povezivanje, nadziranje, obračunavanje, prekoravanje

Povezivanje, nadziranje, obračunavanje, prekoravanje

POVEZIVANJE

Povezivanje je najosjetljivija dionica polaznika duhovnog putovanja ka Bogu i bez prelaska ove tačke put uzdizanja i usavršavanja završit će u slijepoj ulici.

Arapska riječ murabete u rječniku znači “međusobno povezivanje”, a u terminologiji polaznika duhovnog putovanja znači povezivati se sa sobom, paziti na sebe i, ukratko, neprestano se brinuti za vlastita stanja.

Povezivanje ima četiri stadija:

1. dogovaranje,

2. nadziranje,

3. obračunavanje

4. prekoravanje (prekoravanje sebe).

Dogovaranje podrazumijeva čovjekovo zavjetovanje i dogovaranje sa samim sobom da nipošto neće zakazati u izvršavanju obaveza i ispunjavanju dužnosti, te da neće prekršiti odredbe časnog Vjerozakona. Čovjek se obavezuje da će biti istrajan u činjenju dobrih djela, a da će se suzdržavati od činjenja loših. Ovaj dogovor će imati učinka samo ako se bude svakodnevno obnavljao sve dok ne preraste u jednu od karakternih osobina utkanih u čovjekovu dušu. Najbolji trenuci za obnavljanje dogovora sa samim sobom jesu oni jutarnji, nakon obavljanja jutarnjeg namaza, jer je tada ljudsko srce čistije i lakše prihvata istinu.

Način povezivanja

Povezivanje sa samim sobom je najprikladniji trenutak da se prisjetimo dana kada će nam Ovaj svijet izmaći iz ruku i kada ćemo od žalosti prste svoje gristi, govoreći:

يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِى جَنبِ اللهِ

Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Bogu propustio...” (Ez-Zumer, 56)

To je također trenutak kada se trebamo prisjetiti dana u kojem ćemo poželjeti da se vratimo na Ovaj svijet te molećivo tražiti:

رَبِّ ارْجِعُونِ ۝ لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّا إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا

“Gospodaru moj, vrati me ne bih li kakvo dobro u onome što sam ostavio učinio!” Nikada! Bit će to samo riječ koju će govoriti... (El-Mu'minun, 99–100)

U odgovoru će nam biti rečeno: Nikada se to desiti neće, i mi ćemo iz žalosti govoriti: “Gospodaru moj”, ali koristi neće biti.

Zato bi se sada, dok još ima prilike, trebali obavezati da svoj vrijedni život nećemo proživjeti uzalud i da ćemo svaki njegov sat i svaki njegov tren dobro iskoristiti. Stoga, da bismo dodatno istakli važnost svake minute i svakog časa života koji živimo, prilika je da ukažemo na jednu predaju. U ovoj predaji je rečeno da je Uzvišeni Bog za svaki dan i noć odredio dvadeset i četiri riznice, tako da svaka riznica odgovara jednom satu dana. Te riznice raspoređene su prema satima cijelog čovjekovog života, i djela svakog sata pohranjuju se u za taj sat predviđenu riznicu. Kada čovjek napusti Ovaj svijet, te se riznice otvore i on može vidjeti sva svoja djela. Pa ako svoju riznicu vidi ispunjenu svjetlom dobrih djela, toliko će se obradovati da kada bi njegovu radost podijelili na sve stanovnike Džehennema, svi bi od radosti ostali bez svijesti, zaboravljajući na svoje patnje i tegobe. A ako nađe svoju riznicu ispunjenu tminom i okaljanu grijehom, toliko će se rastužiti da kada bi njegovu tugu podijelili među svim stanovnicima Dženneta, svima bi im život omrznuo. A ako mu se pokažu riznice sati provedenih u odmaranju, nehaju i vršenju dozvoljenih (mubah) djela, budući da u njima neće naći ništa što će ga obradovati, od žalosti će prste svoje gristi, jer je dio svoga dragocjenog života proveo u besposlici i nemaru, ne iskoristivši to vrijedno blago, žestoko se prevarivši.[1]

Kako bi bilo dobro da se čovjek svakog jutra sjeti ove predaje i da, sam sa sobom, obnovi dogovor da svoj život neće uzalud protraćiti. A još bi i bolje bilo da svakog jutra prouči suru El-‘Asr i da promisli o tome kako se Uzvišeni Bog zaklinje vremenom (kao mjerom života i znakom njegove prolaznosti) i potom govori:

إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ۝ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ

...Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 2–3)

Dakle, samo oni koji svoj dragocjeni život razmijene za vjerovanje, dobra djela i preporučivanje istine i strpljenja bit će spašeni, a svi ostali će biti na gubitku.

* Jedna zanimljivost:

Riječ husran ima značenje štete koja uzrokuje uništenje glavnice. Kao da je glavnica života poput snijega koji se, izložen vrelom Suncu, brzo topi i nestaje, ali s tom razlikom što kapi otopljenog snijega ostaju u zemlji, dok se od sveg vremena čovjekova života čak ni jedna sekunda ne može vratiti.

Prema tome, ako neko samo jedan tren bude nemaran, za isto to vrijeme suočit će se sa vječnim gubitkom. Pod pretpostavkom da bi se neko u budućnosti mogao okoristiti glavnicom svoga života na prikladan način, nema sumnje da je u odnosu na prošlost na gubitku, jer svaka posuda ima zapreminu za odgovarajuću količinu sadržaja, a svaki trenutak života namijenjen je za njemu određenu dužnost. Pa kako je onda moguće smjestiti prošlost u ovu ograničenu posudu i nadoknaditi je, osim ako čovjeka obaspe posebna milost Božija? Recimo da smo se pokajali i iskreno se vratili svome Gospodaru, međutim, osim oprosta pokajanje nema drugog učinka. Pokajanje i traženje oprosta po svojoj prirodi otklanjaju patnju, ali ne dovode do uzdizanja položaja. Drugim riječima, pokajanje samo odstranjuje džehennemsku patnju, a ne donosi čast i ponos. Sretni su oni koji se obilno koriste svim trenucima i mogućnostima, pa čak i sate namijenjene za smiraj i odmor uređuju na način da im se san smatra ibadetom, a svaki dah slavljenjem Gospodara, kao što časni Poslanik, s.a.v.a, o postačima u mjesecu Ramazanu kaže:

“...U njemu vam je dah svaki slavljenje Gospodara, san vam je ibadet a djelo vam je prihvaćeno.”[2]

Samo jedna skupina Božijih robova može se nadati nadoknadi propuštenog. To su oni koji se bore na Božijem putu. Dakle, oni koji su izabrali put šehadeta i žrtvovanja, jer šehadet predstavlja stepenice za uspinjanje na visoke nebeske razine i skok prema uzvišenosti i blizini Stvoritelja. Ova skupina, osim što dobija Božiji oprost, nadoknađuje sve prošle nedostatke i manjkavosti, te zahvaljujući požrtvovanju, hrabrosti i odricanju u jednoj noći pređe put od stotinu godina. Znači, oni sve svoje potencijale ostvare do te mjere da hitaju blizini Gospodara i tamo, u skupini odabranih u okrilju Božijem, bivaju počašćeni vječnim životom i beskrajnom gozbom.

Samo Uzvišeni Bog zna da li ostali ljudi mogu pokajanjem i povratkom Bogu potpuno nadoknaditi propušteno, ali prema mišljenju autora ove knjige, uistinu je teško da svi ostvare takav uspjeh.

Možda će neko kazati da se iz ajeta i predaja na temu pokajanja može zaključiti da pokajanje, osim što za sobom povlači oprost i Božiju milost, i čovjekova loša djela pretvara u dobra. Uzvišeni Bog u suri El-Furkan kaže:

إِلَّا مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يُبَدِّلُ اللهُ سَيِّئَاتِهِمْ حَسَنَاتٍ

...Ali onima koji se budu pokajali i vjerovali i dobra djela činili; njima će Bog loša djela u dobra promijeniti... (El-Furkan, 70)

Prema tome, pokajnici mogu gajiti nadu da će posredstvom pokajanja uspjeti nadoknaditi propuste iz prošlosti. Pojedini tumači Kur'ana smatraju da se iz vanjštine ovog ajeta razumije da Uzvišeni Bog, usljed čovjekovog pokajanja, nadoknađuje ranije propuste i tmine pretvara u svjetlo, odnosno grijehe iz prošlosti u potpunosti briše i umjesto njih upisuje dobra djela. Druga skupina tumača Kur'ana ističe da Uzvišeni Bog pokajnike nakon pokajanja odvraća od ružnih djela i pomaže im da čine dobra, kako se više ne bi približavali grijehu. Neki tumači Kur'ana pak kažu da se pod lošim djelima misli na male grijehe koji, nakon pokajanja, bivaju preinačeni u dobra djela, dok veliki grijesi nakon pokajanja bivaju obuhvaćeni samo oprostom. Allame Tabatabai, nakon što je naveo stavove i mišljenja tumača Kur'ana u tumačenju citiranog ajeta, odbacuje stavove one skupine tumača koji sadrže tumačenje i objašnjenje samog pitanja preinake loših u dobra djela, izražavajući uvjerenje da tekst ajeta kao i predaje u potpunosti potvrđuju da se loša pokajnikova djela preinačuju u dobra, a ovaj svoj stav je pojasnio sljedećim riječima: “Grijeh ima dva aspekta: vječni i prolazni. Prolazni aspekt grijeha ogleda se u kretnjama i radnjama koje čovjek ispoljava u trenutku činjenja grijeha, a koje poslije prestaju. Neprolazni aspekt se ogleda u lošim tragovima koje grijeh ostavlja na čovjekovoj duši i psihi, sa kojima se povezuje čovjekova sudbina. U trenutku kada čovjek učini pokajanje, svi ti tragovi bivaju izbrisani sa stranice njegove duše, odnosno nesreća biva preinačena u sreću, a tmina u svjetlo, jer sve dok se čovjek ne pročisti, njegovo pokajanje nije prihvaćeno. Kao što je Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao: “Onaj ko se pokaje zbog grijeha je poput onoga ko nema nijednog grijeha.”[3]

Zaključak je da pokajanje, osim što povlači za sobom Božiji oprost, predstavlja i izvor čistote, uzvišenosti i prosvijetljenosti čovjekovog srca, budući da loša djela pretvara u dobra.[4]

Prihvatanjem ovog gledišta (preinačavanja loših djela u dobra) ipak i dalje ostaje otvoreno pitanje nemogućnosti nadoknađivanja propuštenog i izgubljenog, jer naša rasprava nije ograničena samo na grijeh koji bi pokajanjem bio izbrisan, već se odnosi na to da su svaka minuta i svaki trenutak života dragocjeno blago i ukoliko ga čovjek ne iskoristi pretrpjet će nenadoknadivu štetu. Uzvišeni Bog u ovom ajetu nije obećao da će nadoknaditi sve iz prošlosti, jer se sati koji su uzalud potrošeni više ne mogu vratiti ni nadoknaditi. Prema tome, kao što je već rečeno, moramo se potruditi da dobro iskoristimo svaki trenutak života zbog toga što budućnost ne može u cijelosti jamčiti prošlost, jer niti jedna posuda ne može primiti količinu veću od svoga kapaciteta.

Prema tome, blago li se onima koji se budu obilno koristili svakim trenutkom, i koji čak i sate namijenjene za odmor budu planirali na način da će im san biti ibadet, a svaki dah slavljenje Gospodara, kao što je Imam Ali, mir neka je s njim, rekao:

...حَبَّذَا نَوْمُ الْأَكْيَاسِ وَ إِفْطَارُهُم.

“...Koliko je dobro spavanje razumnih i jedenje i pijenje njihovo!”[5]

Dakle, spavanje i objedovanje razumnih je, također, isplanirano: radi Boga spavaju i radi Njega objeduju. Kada jedu ili se odmaraju, čine to zato da bi prikupili energiju za robovanje Bogu i služenje Božijim robovima. Oni nikada ne čine ništa iz hira.

NADZIRANJE

Drugi stadij povezivanja jeste nadziranje. Nakon što sa sobom postigne dogovor, u svim prilikama i stanjima čovjek mora paziti i brinuti se za sebe kako ne bi, usljed nehaja i nemara, prekršio postignuti dogovor.

O tome da je čuvanje zavjeta i dogovora jedna od osobina vjernika suvišno je i govoriti. U Kur'anu je objavljeno:

وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ

...I koji o povjerenim im amanetima i zavjetima svojim brigu brinu... (El-Mu'minun, 8)

Nadziranje ustvari podrazumijeva stanje u kojem nijedan tren nećemo zaboraviti na Boga, i u kojem ćemo istrajati u svojim djelima i ibadetima koji nas sjećaju na Boga, te stanje u kojem ćemo svakom našem djelu dati božanski izgled i svako naše djelo započeti sjećanjem na Boga. Naprimjer, tokom sjedenja trebamo nastojati da što je moguće više sjedimo okrenuti prema kibli, za vrijeme spavanja trebamo biti okrenuti prema kibli, tako da ležimo na našoj desnoj strani, te se trebamo kloniti besposlica i druženja sa besposličarima. Jednom riječju, stanje u kojem niti jednog trena nećemo zaboraviti na Boga, jer ko god zaboravi Boga, i Bog njega zaboravi:

نَسُوا اللهَ فَنَسِيَهُمْ

...Boga su zaboravili, pa je i On njih zaboravio. (Et-Tevbe, 67)

Teško li se onom robu kojeg Uzvišeni Bog zaboravi i prepusti njemu samom. Takva osoba će, bez sumnje, postati plijenom šejtana.

Osoba koja zaboravi Boga na kraju će postati nesvjesna same sebe pa će izgubiti svoju uzvišenu ljudsku ličnost. Uzvišeni o tome kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19)

Kažu da je Zulejha, u trenutku kada je Jusufa, u osami, prizivala sebi, iznenada ugledala kip koji se nalazio u toj prostoriji. Bez oklijevanja je ustala i prekrila ga nekim zastorom. Jusuf, a.s., ju je upitao:

“Ti se stidiš ako te gleda neživi predmet, pa kako da se ja ne postidim kad me nadzire Bog Svemogući!?”[6]

Prema tome, moramo uvijek paziti na svoje postupke i nastojati da kroz život koračamo oprezno, jer pažnja i oprez čuvaju čovjeka od nemara i posrtanja. Također, isto kao što smo precizni i oprezni po pitanju ovosvjetskih poslova, moramo biti oprezni i kada je posrijedi Onaj svijet, i nikada ne smijemo zaboraviti na Uzvišenog Boga.

Treba znati da nadziranje ima nekoliko razina, a te razine zavise od razina spoznaje i duhovne vježbe polaznika duhovnog putovanja. Prva razina je nadziranje bogobojaznih, a najuzvišenija je razina Bogu bliskih. Kao što reče jedan pjesnik: 

Čovjek stigne do mjesta gdje samo Boga vidi,

Gle do kojih granica seže položaj čovječnosti! 

Čovjek može, zahvaljujući duhovnoj vježbi, zalaganju i samonadzoru, stići do položaja bliskosti sa Uzvišenim i utopiti se u ljepoti i prelijepom licu Lijepog, gdje odnosi postaju takvi da Uzvišeni Bog nadzire i čuva Svoga roba, kao što o Jusufu, a.s., kaže:

وَلَقَدْ هَمَّتْ بِهِ وَهَمَّ بِهَا لَوْلا أَن رَّأَى بُرْهَانَ رَبِّهِ

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao... (Jusuf, 24)

Zulejha, iako je od Jusufa dobila odričan odgovor, zanesena ljubavlju, nije od njega odustajala, nego je uporno željela biti s njim. Da posebna Božija milost i jasan dokaz Istinitog ne čuvaše Jusufa, i on bi se, vođen svojim prirodnim nagonom, priklonio Zulejhi. Tako je Uzvišeni Bog Svoga iskrenog roba odvratio od lijepoga Zulejhinog lica, pokazavši mu neprolaznu ljepotu i vječno veličanstvo, i spasio ga od posrtanja tako što mu je iz srca uklonio grješnu misao.

“Blago onome ko uvijek na Boga pazi i od grijeha svoga strahuje.”[7]

Zapovjednik vjernih je o nadziranju izgovorio riječi koje ukazuju na dva slučaja:

“Čovjek treba bdjeti nad sobom, paziti na srce svoje i čuvati jezik svoj.”[8]

A na drugom mjestu razumnog vjernika opisuje na sljedeći način:

“On danas razmišlja o svome sutra i gleda nekoliko koraka ispred sebe...”[9]

OBRAČUNAVANJE SA SAMIM SOBOM

Jedno od etičkih i gnostičkih načela jeste načelo obračunavanja. Duhovni putnici i tragaoci za Vječnim svijetom, kao što jutrom sa sobom sklapaju sporazum i dogovor, isto tako neko vrijeme odvajaju kako bi izvršili obračun i ponovo sagledali svoje dnevne djelatnosti. Neraki, Bog mu se smilovao, piše:

“U predajama stoji da razuman čovjek treba podijeliti svoje vrijeme na četiri dijela: jedan dio za šaputanje svome Gospodaru, jedan dio za obračunavanje sa samim sobom, jedan dio za razmišljanje o Božijem djelovanju, te jedan dio u kojem će jesti i piti.”[10]

Obračunavanje znači ponovno razmatranje i sagledavanje prošlosti i zavjetovanje za budućnost. Načelo obračunavanja ostvaruje se ukoliko se ispoštuje sedam drugih načela: (1) načelo procjene i mjere; (2) načelo prihvatanja odgovornosti; (3) načelo opstojnosti djela; (4) načelo bilježenja djela; (5) načelo ponovnog razmatranja; (6) načelo kažnjavanja i odraza djela i (7) načelo pokajanja i nadoknađivanja.

a) Načelo procjene i mjere spada u red neospornih načela svijeta i jedan je od temelja svijeta stvorenog, a kur'anskim rječnikom rečeno: sve je kod Uzvišenog Boga posebnom mjerom izmjereno i procijenjeno. Uzvišeni kaže:

وَكُلُّ شَىْءٍ عِندَهُ بِمِقْدَارٍ

...U Njega sve ima mjeru... (Er-Ra‘d, 8)

Također, Uzvišeni Bog je objavio:

وَإِن مِّن شَىْءٍ إِلَّا عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلَّا بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. (El-Hidžr, 21)

Na drugom mjestu Uzvišeni kaže:

وَكُلَّ شَىْءٍ أَحْصَيْنَاهُ فِى إِمَامٍ مُّبِينٍ

...Sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali. (Ja-Sin, 12)

Također je objavljeno:

لَّقَدْ أَحْصَاهُمْ وَعَدَّهُمْ عَدًّا

On ih je sve nabrojao i tačno izbrojio. (Merjem, 94)

b) Odgovornost i predanost obavezi prema Bogu Uzvišenom, svijetu i ljudima božanski je amanet koji je stavljen na čovjekova pleća, a osjećaj odgovornosti je iskonski usađen u čovjekovu nutrinu. Kao što Uzvišeni objavi:

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen. (El-Ahzab, 72)

c) Načelo opstojnosti jeste jedno znanstveno i filozofsko načelo (i drugi pojmovi poput utrnuća, uništenja, smrti i nepostojanja svi ukazuju na promjenu, izmjenu, premještanje i promjenu boravišta, dok apsolutno utrnuće za postojanje nema smisla, kao što filozofi kažu: “Postojanje se nikada ne preinačuje u svoju suprotnost, odnosno nepostojanje, jer je to zbir dvije suprotnosti”) i Kur'an ga jasno potvrđuje:

وَوَجَدُوا مَا عَمِلُوا حَاضِرًا

...I naći će upisano ono što su radili.(El-Kehf, 49)

A u drugom ajetu je rečeno:

فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ۝وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

...Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga. (Ez-Zilzal, 7–8) 

U Kur'anu nam je objavljen i sljedeći ajet:

يَا بُنَىَّ إِنَّهَا إِن تَكُ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ فَتَكُن فِى صَخْرَةٍ أَوْ فِى السَّمَاوَاتِ أَوْ فِى الْأَرْضِ يَأْتِ بِهَا اللهُ إِنَّ اللهَ لَطِيفٌ خَبِيرٌ

O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na Nebesima ili u zemlji, Bog će na vidjelo iznijeti, jer Bog je tačan i sveznajući. (Lukman, 16) 

d) Načelo bilježenja djela: Mnogi ljudi, usljed nemara, mjesecima i godinama ne svode svoje račune ­ kao da ništa nisu učinili. Oni svoja prijašnja djela zaboravljaju, smatraju ih nestalim, zaboravljajući da je Uzvišeni Bog za svakog čovjeka otvorio knjigu, da je određene meleke zadužio da vode tu knjigu koja će na Sudnjem danu biti otvorena i razmotrena, kao što Uzvišeni kaže u sljedećim ajetima:

وَكُلَّ إِنسَانٍ أَلْزَمْنَاهُ طَائِرَهُ فِى عُنُقِهِ وَنُخْرِجُ لَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ كِتَابًا يَلْقَاهُ مَنشُورًا۝اقْرَأْ كِتَابَكَ كَفَى بِنَفْسِكَ الْيَوْمَ عَلَيْكَ حَسِيبًا

I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati; čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš sam sebi račun svoditi! (El-Isra, 13–14)

وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ۝كِرَامًا كَاتِبِينَ۝يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ

...A nad vama bdiju čuvari, cijenjeni pisari, koji znaju šta radite.(El-Infitar, 10–12)

Ova knjiga će sa svim pojedinostima biti predočena čovjeku kako ne bi ostalo prostora za bilo kakvo osporavanje ili sumnju. U četvrtom ajetu sure Et-Tarik Uzvišeni, nakon što se kune nebom i Danicom, kaže:

إِن كُلُّ نَفْسٍ لَّمَّا عَلَيْهَا حَافِظٌ

...Nema čovjeka nad kojim čuvar ne bdije.

U Kur'anu je također rečeno:

مَّا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ

...On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan pratilac pripravni. (Kaf, 18)

إِذْ يَتَلَقَّى الْمُتَلَقِّيَانِ عَنِ الْيَمِينِ وَعَنِ الشِّمَالِ قَعِيدٌ

Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane... (Kaf, 17)

أَمْ يَحْسَبُونَ أَنَّا لَا نَسْمَعُ سِرَّهُمْ وَنَجْوَاهُم بَلَى وَرُسُلُنَا لَدَيْهِمْ يَكْتُبُونَ

Zar oni misle da Mi ne čujemo njihove skrivene misli i šapate njihove? Čujemo itekako, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju. (Ez-Zuhruf, 80)

وَكُلُّ شَىْءٍ فَعَلُوهُ فِي الزُّبُرِ۝ وَكُلُّ صَغِيرٍ وَكَبِيرٍ مُّسْتَطَرٌ

I sve što su uradili u listovima je; i sve, i malo i veliko, u retke je stavljeno. (El-Kamer, 52–53)

وَتَرَى كُلَّ أُمَّةٍ جَاثِيَةً كُلُّ أُمَّةٍ تُدْعَى إِلَى كِتَابِهَا الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ مَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ۝هَـذَا كِتَابُنَا يَنطِقُ عَلَيْكُم بِالْحَقِّ إِنَّا كُنَّا نَسْتَنسِخُ مَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ  

I vidjet ćeš sve narode kako na koljenima kleče; svaki narod bit će prozvan prema svojoj Knjizi: “Danas ćete naknadu dobiti prema tome kako ste postupali! Ovo je Knjiga Naša, o vama će samo istinu reći, jer smo naredili da se zapisuje sve što ste radili.” (El-Džasije, 28–29)

Ovi ajeti koje smo odabrali kao primjere pokazuju da sva djela koja čovjek čini bivaju bilježena posredstvom meleka i na Sudnjem danu ti spisi o čovjekovim djelima će biti razmatrani.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, je rekao:

“O robovi Božiji, čuvajte se dana kada će djela ispitana biti, u kojem će potresa biti i u kojem će djeca posijedjeti.[11] Znajte, o robovi Božiji, da u vama samima imate čuvare koji na vas paze, a u udovima vašim uhode koji vas prate,[12] i bilježnike istinite koji pamte djela vaša i broj udaha vaših. Tmina noći neće vas od njih skriti, niti će vas zaključana vrata od njih zakloniti. Uistinu je sutra blizu danu tome.”[13]

e) Načelo ponovnog razmatranja djela spada u red krajnje osjetljivih tema Sudnjega dana od kojih niko nema kuda pobjeći. Uzvišeni Bog kaže:

وَقِفُوهُمْ إِنَّهُم مَّسْئُولُونَ

I zaustavite ih, oni će biti pitani... (Es-Saffat, 24)

Ovo pitanje je toliko važno da će čak i Božiji poslanici biti pitani:

فَلَنَسْأَلَنَّ الَّذِينَ أُرْسِلَ إِلَيْهِمْ وَلَنَسْأَلَنَّ الْمُرْسَلِينَ

I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike... (El-A‘raf, 6)

Sudnji dan ima pedeset postaja, a boravak na svakoj postaji traje hiljadu godina, i na svakoj od njih ljudi će biti pitani o nečemu.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“O ljudi! Svedite račun sa sobom prije negoli vam račun sveden bude, jer je na Sudnjem danu pedeset postaja i boravak na svakoj od njih će trajati hiljadu godina kako vi računate. Potom je proučio ajet: ...u danu koji pedeset hiljada godina traje...”[14]

Samo obračunavanje je toliko precizno da će čovjek biti pitan čak i za odluke i namjere koje je tajio u svome srcu. Uzvišeni kaže:

وَإِن تُبْدُوا مَا فِى أَنفُسِكُمْ أَوْ تُخْفُوهُ يُحَاسِبْكُم بِهِ اللهُ

...Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili,Bog će vas za to pitati... (El-Bekare, 284)

Jedno od imena Uzvišenog Boga je “Onaj Koji brzo svodi račune”, a jedno od imena Sudnjeg dana je “Dan polaganja računa” i oba ova imena ukazuju na važnost računanja i obračunavanja. Uzvišeni u jednom ajetu kaže:

وَمَن يَكْفُرْ بِآيَاتِ اللهِ فَإِنَّ اللهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ

...A onima koji u Božije znakove ne budu vjerovali Bog će brzo račun svesti... (Ali ‘Imran, 19)

U drugom ajetu je rečeno:

إِنَّ الَّذِينَ يَضِلُّونَ عَن سَبِيلِ اللهِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ بِمَا نَسُوا يَوْمَ الْحِسَابِ

...One koji skreću s puta Božijeg čeka teška patnja zato što su zaboravili na Dan polaganja računa. (Sad, 26)

Pa teško li se onima koji taj dan zaborave, jer vječitu nesreću i propast donosi zaboravljanje dvoga: Boga i Dana polaganja računa.

رَبَّنَا لَا تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا

...Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo! (El-Bekare, 286)

f) Načelo kažnjavanja je jedno od neospornih načela svijeta stvorenog i jedna od neminovnosti časne vjere islama. Svaka akcija će imati reakciju, a svaka kretnja svoj odjek. Kao što reče pjesnik:

Prema kaznama za djela nehajan ne budi,

iz pšenice pšenica, iz ječma ječam rudi.

Uzvišeni Bog je u više navrata naglasio činjenicu da niti jedno djelo neće proći bez naknade: kazne ili nagrade. On je rekao:

ثُمَّ تُوَفَّى كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ

...Kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti ­­– nikome krivo neće učinjeno biti. (El-Bekare, 281)

I opet kaže:

كُلُّ نَفْسٍ بِمَا كَسَبَتْ رَهِينَةٌ

Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio. (El-Muddessir, 38)

g) Načelo pokajanja također je jedno od islamskih načela usmjerenih prema izgradnji čovjeka. Pokajanje je sredstvo pomirenja i povratka Bogu Uzvišenom, te nadoknade propuštenog. U suštini, načelo obračunavanja bez mogućnosti pokajanja je beskorisno, pa zbog toga Uzvišeni Bog Svojim robovima opetovano naređuje pokajanje i povratak Njemu, te im obećava milost i oprost.

قُلْ يَا عِبَادِىَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللهِ إِنَّ اللهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا

Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Božiju milost! Bog će, uistinu, sve grijehe oprostiti...” (Ez-Zumer, 53)

Obračunavanje sa samim sobom u predajama

U predajama je, također, posvećena posebna pažnja obračunavanju sa samim sobom, a u ovom slučaju bit će dovoljno navesti sljedeća dva primjera:

Božiji poslanik, s.a.v.a., u jednoj od svojih oporuka Ebu Zerru Gaffariju je rekao:

“O Ebu Zerre! Svedi račun sa samim sobom prije negoli ti račun bude sveden, jer će ti to sutra olakšati polaganje računa. I procijeni sam sebe prije nego budeš procijenjen i pripremi se za Izlaganje veliko na Dan kada će sve izloženo biti i pred Bogom ništa skriveno neće ostati... O Ebu Zerre! Čovjek neće biti bogobojazan sve dok ne svede račun sa samim sobom strožije nego što ortak svodi račun sa ortakom svojim, da bi znao odakle mu je jelo, odakle mu je piće, a odakle mu je odjeća: da li su stečeni na dozvoljen ili nedozvoljen način? O Ebu Zerre! Za onoga kome nije važno odakle je imetak stekao, neće biti važno ni Bogu kuda će ga u Vatru uvesti.”[15]

 Časni Poslanik, s.a.v.a., u drugoj predaji kaže: “Svedite račun sa sobom prije negoli vam račun sveden bude, procijenite sami sebe prije negoli procijenjeni budete i pripremite se za Izlaganje veliko.”[16]

 O čemu će biti pitano?

1. Ljubav prema Poslanikovoj porodici.

U predaji prenesenoj od Božijeg poslanika, s.a.v.a., stoji:

“Prvo za šta će rob Božiji biti upitan jeste ljubav prema nama, Ehli-bejtu.”[17]

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se i sljedeća predaja:

“Niti jedan rob Božiji na Sudnjem danu neće se pomaći sve dok ne bude ispitan o četvero: o životu, i u čemu ga je proživio; o mladosti, kako ju je proveo; o imetku, kako ga je stekao; te o ljubavi prema nama, Ehli-bejtu.”[18]

2. Namaz: Drugo pitanje koje će biti postavljeno čovjeku odnosi se na namaz.

Ebu Basir kaže: “Čuo sam Imama Bakira, mir neka je s njim, da je rekao:

‘Prvo za šta će rob Božiji račun polagati jeste namaz, pa ako mu on bude prihvaćen, i ostala djela će mu biti prihvaćena.’”[19]

Prema tome, čovjek ovo bogatstvo koje mu je Uzvišeni Bog stavio na raspolaganje treba iskoristiti na najbolji način na putu pokornosti i robovanja Uzvišenom Gospodaru.

Imam Sedždžad, mir neka je s njim, Gospodaru svjetova obraća se sljedećim riječima:

“...Poživi me dokle god svoj život budem trošio u pokornosti prema Tebi! A bude li moj život tlo pogodno za šejtana, uzmi me onda Sebi prije negoli Ti mrzak postanem ili prije nego što se pojača srdžba Tvoja prema meni.”[20]

Zbog toga on u drugom dijelu ove dove moli Uzvišenog da mu pomogne u ispitivanju vlastitih djela i sviđanju računa sa samim sobom, te se Milostivom obraća na sljedeći način:

“Bože! Blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, i zaštiti me od onog o čemu me briga mori! Daj mi da radim ono o čemu ćeš me sutra pitati! Daj mi da svoje dane iscrpim u onome za šta si me stvorio!”[21]

Način obračunavanja sa samim sobom 

Na razini obračunavanja sa samim sobom mora se poštovati sljedeće:

a) Treba znati da duša koja navraća na zlo i nagon sebičnosti varaju čovjeka, te mu ružne stvari predočavaju kao lijepe, a lijepe kao ružne. Prema tome, u svođenju računa neophodno je u potpunosti očistiti se od samoga sebe, odnosno potrebno je sebe staviti na mjesto nekoga drugog i onda pristupiti obračunu. U predajama stoji da vjernik prilikom vršenja obračuna mora sebi pristupiti pažljivo kao što ortak svodi račun sa svojim ortakom i, drugim riječima, sve svoje kretnje, svoja sjećanja, misli i postupke utjeloviti pred sobom, te bez trunke popuštanja i gledanja kroz prste razmotriti sva svoja djela.

Prenosi se da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Niti jedan Božiji rob neće biti vjernik sve dok ne svede račun sa samim sobom strožije negoli ortak svodi račun sa ortakom svojim i gospodar sa robom svojim.”[22]

U jednoj predaji koja se prenosi od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, opširno je pojašnjen način na koji se treba vršiti obračun:

“Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, je upitan: ‘Kako da čovjek svede račun sa samim sobom?’ On odgovori: ‘Kada čovjek osvane, zatim omrkne, preispita se te sam sebi kaže: Ovaj dan ti je uistinu prošao i više ti se nikad neće vratiti, a Bog će te pitati u čemu si ga proveo i šta si u njemu uradio? Da li si se Boga sjećao, ili si Ga hvalio? Da li si ispoštovao pravo brata svoga vjernika? Da li si mu tugu odagnao? Da li si, u odsustvu njegovom, brinuo o porodici njegovoj i djeci njegovoj? Da li si se nakon smrti njegove brinuo o onima koje je iza sebe ostavio? Da li si čašću svojom spriječio ogovaranje brata vjernika, da li si ijednom muslimanu pomogao? Šta je to što si u ovom danu uradio? Potom se prisjeti šta je sve radio, pa ako se sjeti da je dobro činio, stane hvaliti Boga Uzvišenog i stane Ga veličati što mu je pomogao; a ako se pak neposluha ili propusta kakvog sjeti, od Boga Uzvišenog zatraži oprost te odluku čvrstu donese da se ostavi navike svoje i izbriše to iz duše svoje, prizivajući ponovo spas Muhammedu i porodici njegovoj čistoj...’”[23] 

b) Prilikom obračunavanja treba se posvetiti obaveznim i zabranjenim djelima kako bi saznao da li je u potpunosti ispoštovao Božije naredbe i zabrane ili nije. Potom se treba posvetiti pohvalnim djelima (mustehabima), služenju drugima i činjenju dobrih djela.

c) Nakon što je provjera završena, ako je njen ishod povoljan, onda treba zahvaliti Bogu i od Njega moliti još više uspjeha, a ako je nepovoljan, onda treba od Uzvišenog moliti oprost i spremiti se za nadoknađivanje propuštenog, a nedostatke i manjkavosti otkloniti posredstvom dobrih i pohvalnih djela. Uzvišeni Bog kaže:

إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ

Dobra djela zaista poništavaju loša. (Hud, 114)

U drugom ajetu je rečeno:

وَيَدْرَءُونَ بِالْحَسَنَةِ السَّيِّئَةَ

..I koji zlo dobrim otklanjaju... (Er-Ra‘d, 22)[24]

Imam Musa ibn Džafer, mir neka je s njim, je rekao:

“O Hišame! Nije naš onaj ko se svakoga dana sa samim sobom ne obračuna, pa ako je dobro činio, da se založi da ga umnogostruči, a ako je činio loše, da od Boga oprost zamoli i da Mu se pokaje.”[25]

U drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, preneseno je:

“…Kako su lijepa djela dobra nakon loših, a kako su ružna djela loša nakon dobrih!”[26]

Zašto ne pridajemo važnost svođenju računa sa samim sobom?

1. Zaboravljanje Boga i otuđenost od samog sebe:

Bez sumnje, osnovno izvorište nepažnje prema ovoj važnoj temi je zanemarivanje Boga Uzvišenog, jer ko zaboravi Boga Uzvišenog, otuđit će se i od samog sebe, a onaj ko se od sebe otuđi, slijedit će strasti, dok će onaj ko strasti svoje bude slijedio ostati daleko od istine i više neće moći razmišljati o svojoj budućnosti.

Časni Kur'an kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave... (El-Hašr, 19)

I kaže:

وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ

...I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi... (El-Kehf, 28)

U svakom slučaju, slijeđenje strasti i sjećanje na Boga ne mogu se skupiti na jednom mjestu; svjetlost i tama se ne podudaraju.

Strast svoje duše skrši, Boga radi,

Ne daj blizu sebe onom ko je slijedi!

2. Oholost i daleka nada:

Među uzročnike napuštanja obračuna sa samim sobom spadaju i oholost i samoobmana.

Imam Ali, mir neka je s njim, navodeći ajet: O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, upozorava nehajne ljude utonule u dubok san nemara. Da bi ih podsjetio na njihovu odgovornost, kaže:

“...Pitani, čiji je dokaz najneosnovaniji, i umišljenik, čija je isprika najništavnija, u neznanju se sobom diči. (…) O čovječe! Šta te je na grijeh tvoj ohrabrilo, šta te je naspram Gospodara tvoga uzoholilo i šta te je s uništenjem vlastitim prisnim učinilo? Zar od bolesti tvoje izlječenja nema? Zar iz sna toga buđenja nema? Zar se sebi smilovati nećeš onako kako se drugom smiluješ? (…) Kada god vidiš onog ko je vrelini sunčevoj izložen, hlad mu napraviš, ili kada god vidiš onog ko od boli što mu tijelo muči boluje, iz sažaljenja nad njim zaplačeš, pa šta te je strpljivim spram bolesti vlastite učinilo, i neosjetljivim prema onome što te je zadesilo ostavilo? Šta ti nije dalo da nad sobom zaplačeš, premda si samom sebi najdraži? Kako te budnim ne drži strah od noćnog spuštanja kazne, a već si neposlušnošću prema Njemu dobrano stazama srdžbe Njegove zagazio? (…) Pa izliječi bolest klonulosti u srcu svome odlučnošću, a drijemež nemara u očima svojim budnošću! Bogu pokoran budi i privikni se na sjećanje na Njega! (…) Odaberi, zato, za sebe ono na osnovu čega će opravdanje tvoje prihvaćeno biti, a dokaz tvoj održiv. Od onoga gdje nećeš vječno ostati uzmi ono što će ti vječno trajati. Pripremi se za putovanje svoje, iščekuj svjetlicu koja izbavljenje naviješta, i osedlaj jahalice brze.”[27]

Zaključak rasprave

U brojnim ajetima i predajama navedenim na prethodnim stranicama temeljito je pojašnjena neophodnost vršenja obračuna sa samim sobom, jer trošenje dragocjenog blaga života bez ikakvog računa uzrokuje nenadoknadivu štetu.

Imam Hadi, mir neka je s njim, kaže:

“Ovaj svijet je tržnica na kojoj neki prođe imaju, a neki propadnu.”[28]

Dakle, čovjek dok je živ mora svoditi svoje račune, jer po odlasku s Ovog svijeta više neće biti prihvaćene molbe da se vrati na Ovaj svijet i nadoknadi ono što je propustio.

U Kur'anu je rečeno:

حَتَّى إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ۝لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّا إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj,[29] povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do Dana kada će oživljeni biti.(El-Mu'minun, 99–100)

Prema tome, za život koji je Bog dao čovjeku na Sudnjem danu čovjek će odgovarati na kojem putu se njime koristio i upravo zbog toga on mora nastojati dobro iskoristiti ovu blagodat, svaki njen tren koristiti za Sudnji dan, svaki dan i svaku noć imati na umu obračun sa samim sobom i znati da će na Danu proživljenja pred Bogom Uzvišenim odgovarati te da će biti upitan kako je iskoristio svoju blagodat života? A onaj koji ovo bogatstvo ne bude iskoristio na valjan način pretrpjet će štetu.

Zaklinjući se vremenom Uzvišeni Bog kaže u Kur'anu:

إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ۝إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ

...Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 2–3)

Šta znači taj gubitak?

Riječ husran (gubitak) označava propadanje glavnice, a ta glavnica je čovjekov život od kojeg po jedan dio nepovratno nestane svakim minulim trenutkom, osim ako se to bogatstvo koristi na putu vjerovanja, činjenja dobrih djela, podržavanja istine i zalaganja na njenom putu. U suprotnom, svaki trenutak čovjekovog života koji protekne u nemaru više se ne može nadoknaditi, a ono što je od života ostalo sa sobom nosi vlastite obaveze i odgovornosti koje će – ako bude imao uspjeha – jedino moći ispuniti.

Ukratko, čovjek na Ovom svijetu treba posvetiti pažnju obračunavanju sa samim sobom, kako na Sudnji dan ne bi došao pognute glave.

Pošto Sudnji dan pred Istinitim redove složi

U račun se dadoše, šaputanju se prepustiše,

Stade pred Gospodara, lijući suze,

Kao onaj što uspravno ustaje kad je proživljavan,

Bog će tada pitati: Šta donese Meni,

Iz ovog vremena kojeg sam ti dao?

Život svoj u čemu si priveo kraju,

Snagu i opskrbu u šta si potrošio,

Dragulj vida gdje si istrošio,

Pet čula u šta si sve uprezao?

Vid, sluh, pamet i dragulje Neba,

Potrošio si, a šta si na Zemlji kupio?

Ruke i noge sam ti dao, poput krampe i lopate,

Od Sebe sam darivao, a šta one učiniše?

Osim toga, poruka patnji što zbore,

Na stotine hiljada od Gospodara ti dođoše,

Blagodat ti dadoh, reci kako si Mi zahvalio,

Dao sam ti glavnicu, sad pokaži dobit.[30]

Možemo zaključiti da ovo svekoliko naglašavanje svođenja računa sa samim sobom u ajetima i predajama ima za cilj buđenje ljudi iz sna nemara, kako bi za Drugi, vječni svijet, pripremili poputninu, i dok još imaju priliku, prikupili za sebe što više dobrih djela.

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:

“O robovi Božiji! Već sada se trudite dok su jezici slobodni, tijela zdrava, udovi spremni, prostor za kretanje prostran i prilika mnogo, prije negoli prilika mine i smrt nastupi. Pa budite uvjereni da vam je ona došla, a ne iščekujte dolazak njen!”[31]

Nakon smrti kuće da u njoj sjediš nije,

Osim građevine od tvojih djela građena što je,

Ta zgrada od dobrih djela, jedna visoka palača je,

A ona od loših djela jedna špilja nedaća je,

Strahujem da ti sutra priliku uspjeha ne daju,

čini danas onu tevbu što sutra jaram ti je![32]

PREKORAVANJE (PREKORAVANJE SEBE)

Nakon što je čovjek okončao obračunavanje i provjeravanje svakodnevnih djela, te pošto je pred sudom svoje savjesti tužio samoga sebe i dokazao vlastitu krivnju, dolazi red na prekoravanje, odnosno na prekoravanje samoga sebe.

U ovom stadiju čovjek treba sam sebe prekoravati, samom se sebi obraćati i sam sebe koriti, kako bi se na taj način pripremio za nadoknađivanje i ispravljanje nedostataka.

Uz ovo, treba obratiti pažnju da se prilikom obračunavanja sa samim sobom posveti svojim nedostacima, a ne da tražeći nedostatke kod drugih nastoji opravdati sebe. Neki ljudi traženjem nedostataka kod drugih nesvjesno oslobađaju sebe krivice i grijeh pripisuju drugima, skidajući sa svojih ramena breme odgovornosti. Blago li se onima koji su izašli iz stanja sebičnosti i samodopadljivosti, i za sebe u svojim nutrinama imaju savjetnike, a teško li se onima koji su ostali u tome stanju, koji ne prihvataju savjete i nikada u sebi ne vide nikakav nedostatak!

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Ko god se obračunava sa samim sobom, spoznat će svoje nedostatke i saznati grijehe svoje, te će za grijehe oprost tražiti, a nedostatke ispraviti.”[33]

Imam Ali, mir neka je s njim, također kaže:

“Ko sebe bude korio, popravit će se.”[34] “Ko se bude hvalisao, uništit će se.”[35]

Isto tako se prenosi da je Imam Ali, mir neka je s njim, rekao:

“Blago se onome koga nedostaci njegovi odvraćaju od nedostataka drugih ljudi.”[36]

Drugim riječima, blago onome koji je toliko zaokupljen svojim nedostacima da ne pronalazi priliku da se posveti nedostacima drugih ljudi.

Treba znati da prekoravanje ima dva stadija: stadij samokritike i stadij pokajanja i nadoknađivanje propusta.

U prvom stadiju treba biti nadahnut “dušom koja sebe kori”[37] te samog sebe prekoriti i kuditi. Ovo je stadij ljutnje i kažnjavanja. Božiji dobri robovi su radi vlastitog kažnjavanja samima sebi nametali određena ograničenja i obaveze poput noćnog bdijenja, gladovanja i posta, šutljivosti i učenja dova i zikrova koji se prenose od Čistih, mir neka je s njima, služenja Božijim robovima, davanja hrane i udjeljivanja novca... a sve to kako bi obuzdali svoju nepokornu dušu. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Ko ne bude upravljao dušom svojom, uništit će je.”[38]

U životopisu ajatullaha Burudžerdija, Bog mu se smilovao i bio njime zadovoljan, piše da je ovaj velikan, kada god bi podviknuo na nekog od svojih studenata islamskih znanosti, osim što bi se tom studentu izvinio i od njega zatražio oprost, da bi se iskupio, zavjetovao bi se da posti naredni dan. Ovakva vrsta pokore i kažnjavanja je u potpunosti u skladu sa životopisom Čistih, mir neka je s njima, i propisima časnog islamskog Vjerozakona, te u sačuvanim zbornicima predaja možemo pronaći takve slučajeve pokore i samokažnjavanja. Međutim, ono što se prenosi o pojedinim sufijskim velikanima i gnosticima, da su prilikom ispaštanja i samokažnjavanja nanosili sebi bol vatrom, ili su se pak prisiljavali na teške i ponižavajuće radnje, ili su se povlačili u samoću, ili su se zavjetovali na potpunu šutnju dok god su živi... sve su pojave koje su, po svemu sudeći, izvan okvira propisa časnog islamskog Vjerozakona i životopisa Čistih, mir neka je s njima, i za takvo šta nema dokaza ni u Knjizi ni u sunnetu, a Bog jedino zna.

Što se tiče drugog stadija koji se odnosi na pokajanje, traženje oprosta i iskupljenje, o tome smo već opsežno raspravljali.[39]

 

 

 Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 2, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Elvir Musić

 



[1] Džami‘u-l-se‘adat, sv. 3, str. 94.

[2] Hutba Ša‘banijja časnog Poslanika, s.a.v.a.: Ketabe Vafi, sv. 2, dio 7, str. 53, štampa Offsete Islamijje; Sejjid ibn Tavus: Ikbal, str. 1.

[3]Usuli Kafi, sv. 2, str. 435, hadis 10.

[4]Tefsiru-l-mizan, sv. 15, str. 264.

[5]Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 145.

[6]Džamiu-l-seadat, sv. 3, str. 96.

[7]Šarh-e Gurer, sv. 4, str. 238, hadis 5938.

[8] Fihrist-e Gurer, str. 393, hadis 10947.

[9] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 83.

[10] Džami‘u-l-se‘adat, sv. 3, str. 99.

[11] Aluzija na 17. ajet sure El-Muzammil: Kako ćete se, ako ostanete nevjernici, sačuvati Dana koji će djecu sijedom učiniti?!

[12]Ovaj dio govora Zapovjednika pravovjernih odnosi se na jednog od svjedoka Sudnjega dana koji ćsvjedočiti u čovjekovu korist ili na njegovu štetu, jer tog dana će, osim Uzvišenog Boga, Njegovih poslanika, Izvršitelja oporuke, meleka zemlje, o čovjekovim dobrim ili lošim djelima, odnosno njegovu korist ili na njegovu štetu, svjedočiti njegovi udovi. Časni Kur'an tome jasno govori ajetu: ...na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, ruke njihove, noge njihove za ono što su radili. (En-Nur, 24) suri Fussilet od 19. do 21. ajeta Bog kaže: na Dan kada Božiji neprijatelji Vatru budu potjerani, oni prvi bit ćzadržani, da bi ih sustigli ostalikad dođdo nje, ušnjihove, očnjihove, kožnjihove svjedočit ćprotiv njih onome što su radili.“ Zašto svjedočite protiv nas!” – upitat ćoni kožsvoje. “Bog, Koji je dao sposobnost govora svakom biću, dao je nama da govorimo” – odgovorit će. “On vas je prvi put stvorio Njemu se vraćate.

Rumi o ovome kaže:

Na Zbirištu sve skriveno otkrit će se                                Sam svaki grješnik razotkrit će se,

Ruka i noga jasno svjedočit će,                                        o neposluhu njegovu prema Bogu,

Ruka će reći: “Tako sam krala!”                                      Usna će reći: “Tako sam pitala!”

Oko će rijet: “Namignuh kom ne sm'jeh!”                      Uho će reći: “Osluhnuh što je grijeh!”

Pa, u laž pade on od glave do pete,                                 a u laž ga utjeraše udovi njegovi.

(Mesnevija, sv. 5, str. 939)

[13]Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 156.

[14]Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 7, str. 126; Rawdatu Kafi, str. 143, hadis 108; El-Me‘aridž, 4.

[15]Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 379, Abvabu džihadi nafs va ma junasibuhu, hadis 7.

[16]Muhasebetu-l-nefs, str. 13.

[17]Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 7, str. 260, hadis 8.

[18]Isto, str 258, hadis 1.

[19]Isto, str. 267, hadis 33. Važno je napomenuti da je redoslijed navođenja pitanja ovakvim predajama relativan govori važnosti tema kojima će čovjek biti pitan. Za višsaznanja tome o čemu će čovjek na Sudnjem danu biti pitan, pogledati: Biharu-l-anvar, sv. 7, str. 253, od poglavljaMuhasebetalIbadnadalje, druge knjige na ovu temu.

[20]Sahifa Sedždžadijja, dova 20.

[21] Isto.

[22]Muhasebetu-l-nefs, Sejjid ibn Tavus, str. 14.

[23]Biharu-l-anvar, sv. 16, str. 70; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 379, uz površne korekcije.

Sedmice mjesecom učinismo, a godine prošlima,

Svjetlo bijasmo, zbog djela ružnih vatra postasmo

Ako jedan dragulj nađosmo, međ' sto grumena glinenih ga zgubismo,

ako vrlinu jednu imasmo, poprati je sedamdeset sramota,

Ponekad početak i kraj mjeseca brojasmo, a nekad dan i noć,

Ah, da barem život minuli nekad izračunasmo,

Svijeću duše čiste u ubici užegnusmo,

Kuća se osvijetli, ali kuća srca bez svjetla osta

Stotinu istina zarad jednog hira ubismo,

Zbog jedne jabuke na stotine grana polomismo,

Strasti na put zamku stavi, dok u zamku up'o nisi,

Kamenom glavu požude udri dok kamenovan nisi,

Godinama jastvu i strasti predani učenik si bio,

Zar ne znaš u mektebu tom ko je učitelj bio?

Put pokazaše al' ti nigdje ne ode osim stranputicom,

Savjet rekoše al' ti ne prihvati nit' jedan međ' hiljadom!

[24]Drugi prijevod citiranog dijela ovog ajeta glasi: “...dobrim zlo udaljavaju...”

[25]Tuhafu-l-‘ukul, bejrutsko izdanje, str. 292, izdanje Maktabe basireti, str. 295.

[26] Džami‘u ehadisi-l-ši‘a, sv. 14, str. 320.

[27] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 223.

[28] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 75, str. 366.

[29]Neki su ovaj dio ajeta preveli ovako: “Gospodaru moj! O meleki Božiji! Vratite me...” Dakle, prvo se obraćaju Bogu, pa onda Njegovim melekima i od njih traže da im omoguće povratak. Ovakav prijevod, odnosno tumačenje ima uporište u glagolu “irdži‘uni”, koji je u ovom slučaju naveden u pluralu.

[30]Mesnevija, sv. 3, str. 487.

[31]Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 187.

[32]Kollijat-e Divan-e marhume Šahrijar, sv. 5, str. 330.

[33]Šarh-e Gurer, univerzitetsko izdanje, sv. 5, str. 399, hadis 8927.

[34]Isto, str. 445, hadis 9103.

[35]Isto, str. 446, hadis 9104.

[36]Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 176; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 229, a u ovom djelu je u citiranom hadisu umjesto “drugih ljudi” zabilježeno “njegove braće”.

[37]Aluzija na 2. ajet sure El-Kijame: ...I kunem se dušom koja sebe kori.

[38] Fihrist-e Gurer, str. 389, hadis 8193.

[39]Mogućejedanekokažekako stadij kažnjavanja i stadij pokajanjanisumeđusobnoodvojenitedanemarazlogadaseoni razdvajaju, jersuobapotrebnai idu jedan s drugim. Uodgovorunaovu primjedbu trebarećida, premda todvojenijemeđusobnoodvojeno, stadij samokažnjavanjaiprekoravanja ipak po položaju prethodi stadiju pokajanja, jer sve dok čovjekneprekorisamogsebe, nijeni spremanzatraženjeoprostaipokajanje. ABogjedinozna.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 04 Juni 2015 14:53
×

Log in