Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Irfan

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi. (Al-Hadid: 3)

A A A
Irfan i duhovnost

Irfan i duhovnost

Tesavvuf i irfan

Islam nije samo jedna vjera, nego i ishodište prostrane civilizacije, koja se pruža od obala Atlantika do Tihog okeana te obuhvata brojne nacionalne i rasne grupe, od Arapa, Iranaca, Indijaca, Pakistanaca do Malajaca, Kineza, Afrikanaca i Turaka, kao i mnoge druge skupine naroda.

Ova civilizacija stvorila je brojne duhovne pokrete, te misaone, teološke, filozofske, gnostičke i naučne škole. Intelektualna tradicija i dostignuća ove civilizacije jesu jedna od najbogatijih tradicija među civilizacijama svijeta.

Duhovnost islama počiva na ezoterijskom smislu ajeta Božije Riječi i dijelovima kazivanja i postupaka Časnog Poslanika, s.a.v.a., i čistih Imama, a.s. Od prvih stoljeća historije islama, ovaj unutarnji i duhovni aspekt islamske tradicije postao je poznat kao tesavvuf.

Važnost tesavvufa i tarikata u historiji islama je veoma velika. Pristaše tesavvufa imali su čitav niz promišljanja i ideja, pa čak i osobite edebe u ibadetu, svakodnevnim odnosima, stilu života, odjeći, stanovanju u hanikahu i slično. Svakako, uvijek su, osobito među šiijama, postojali i postoje gnostici (arif) koji se ničim izvanjskim ne razlikuju od drugih ljudi, a istovremeno su potpuno predani irfanskom duhovnom usavršavanju. Velike sufije, poput šejha Abdulkadira Gilanija ili Muhammeda Gazalija i mnogih drugih, imali su sa svojim stavovima važnu ulogu u širenju i propagiranju islama.

Širenje i propagiranja islamske vjere u dijelovima istočnog Irana, na prostranom Indijskom poluotoku koji obuhvata današnji Pakistan, Indiju i Bangladeš, pa čak i u Kini te na indonezijskim i malajskim ostrvima, bilo je moguće uz nastojanje uzvišenih ljudi i velikih bogobojaznika među sufijskim prvacima, velikana koji su uveli islam na ta područja, pa su svojim postupcima i ponašanjem privukli druge islamu i njegovoj duhovnosti. U kasnijim razdobljima, tesavvuf se oblikovao u jednu društvenu grupaciju koja je dobila formu naučne škole poznate kao irfan.

Irfan u šiizmu 

Iako se tesavvuf i irfan, kao i mnoge druge islamske znanosti, u početku javljaju i razvijaju među sunijama, od početka je ipak bila očita bliskost ideja irfana sa šiijskim mišljenjem. Irfansko učenje se temelji na velajetu insan-i-kamila (starateljstvu savršenog čovjeka) kao potpunog ogledala i savršene manifestacije svih Božiji imena i svojstava, a ovo učenje jeste upravo ona šiijska ideja o položaju Imameta, koju Bog daruje čistim potomcima Poslanika Muhammeda i odabranim Božijim poslanicima. Ta bliskost ide dotle da muslimanski arifi svoje lance duhovnih vođa okončavaju s Alijem, a.s., koji je, prema njihovom uvjerenju, na osobit način počastvovan od Poslanika ogrtačem velajeta. Čisti Ehli-bejt, a osobito Imami Džafer Sadik i Rida postavljeni su na položaj najvećih gnostika velajeta, a većina sufijskih sljedbi vežu sebe za njih.

Drugi pokazatelj ove veze jeste središnji položaj ljubavi i naklonosti prema Ehli-bejtu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i njegovom čistom potomstvu kao jedan od stubova tesavvufskog uvjerenja i ispoljavanje te ljubavi kroz sufijske običaje i tradicije. Mnogi od arifa i sufija iz srednjih stoljeća prvog milenija islama, posebno u Iranu i na islamskom istoku, može se smatrati šiijama u pogledu uvjerenja, koji su sunijskoj školi pripadali samo u pogledu fikha. U tu činjenicu možemo se osvjedočiti pogledamo li važnu irfansku literaturu iz tog razdoblja, poput djela Misbahu-l-hidajet ve miftahu-l-kifaje Izzuddina Kašanija, koja je pisana na perzijskom jeziku.

Među šiijskom ulemom prvog i drugog milenija islama, ovu školu podržala je čitava skupina učenjaka, najveći ponosi škole Ehli-bejta poput Hadže Nasiruddina Tusija, Mir Damada, Šejh Behaija, Muhammeda Takija Medžlisija, Mulla Sadre i Fejza Kašanija, te su napisali vrijedna djela o tome s gledišta šiijskog nauka. U drugom hidžretskom mileniju, filozofska škola “transcendentne teozofije” koju je utemeljio Mulla Sadra, najveći kasniji šiijski filozof, pomiješala je šiijsku teozofiju s irfanom, pa su nakon toga šiijski učenjaci pristalice ove škole preuzeli na sebe dužnost očuvanja islamskog irfana u razdoblju kad je ta znanost prolazila kroz dekadencu među sunijama. Od tog vremena do danas, niz šiijskih arifa i teozofa neprekidno je nadograđivao te temelje i čuvao šiijski irfan kao vitalan i živ i u pogledu teorije i u pogledu prakse. Dvije najveće ličnosti savremenog šiijskog fikha i filozofije, Allame Muhammed Husejn Tabatabai i Imam Homeini, kao i njihovi istaknuti učenici, bili su i jesu bakljonoše ove uzvišene nauke u današnjim šiijskim vjerskim učilištima.

Uporedo sa raspravama o teorijskom irfanu, nastavio je postojati i tok praktičnog irfana u šiijskim vjerskim učilištima, posebno na onom u Nedžefu. U posljednjih par stoljeća čuveni arifi poput velikih ajetullaha Mulla Huseinqoli Hamadanija, Sejjida Ahmeda Kerbelaija, Sejjida Alija Kazija Tabatabaija i Mirze Dževada Melikija Tabrizija, od kojih je svaki ponaosob u historiji šiizma predstavljao čudo kerameta i irfanskog duhovnog usavršavanja, uzvisili su ovaj duhovni pokret te su odgojem skupine istaknutih arifa, učinili tako svoja imena vječnim u historiji šiijskog duhovnog života i šiijskih vjerskih učilišta.

U savremenom dobu, odnosno posljednjih desetljeća, pored dvije naprijed spomenute ličnosti, velikani poput ajetullaha Behauddinija i ajetullaha Behdžeta, koji se smatraju posljednjim preostalim iz spomenutog irfanskog lanca, nose zastavu islamskog irfana na vjerskom učilištu u Komu (Iran) i predstavljaju središte pažnje ljudi srca i duhovnosti. 

Praktični irfan 

Irfan posjeduje dva dijela – praktični i teorijski.

Osnovni cilj arifa jeste stići do najviših stepena tevhida i viđenja Boga. S gledišta arifa, dosezanje ovog stepena moguće je samo borbom protiv svojih prohtjeva i strasti (mudžahede) te praktičnim duhovnim putovanjem (seyr o suluk), očišćenjem duše i čišćenjem unutarnjosti od obraćanja pažnje na sve što nije Bog. Praktični irfan, koji se još naziva i praktično duhovno putovanje (seyr o suluk), objašnjava odakle salik – dakle onaj ko je odlučio da putuje ka Bogu – kako bi dosegao vrhunce ljudskosti i tevhida, treba da počinje i koji pravac mu valja slijediti.

Irfansko duhovno putovanje je sadržajno i dinamično. Dakle, u praktičnom irfanu za čovjekovo usavršavajuće kretanje ka Bogu postoji određeni put i pravac, sa jasno definiranim fazama, koje duhovni putnik mora preći iz faze u fazu i sa postaje na postaju, kako bi stigao do svog ciljanog odredišta. Sve te postaje i faze treba prelaziti uz vođenje i nadzor jednog potpunog čovjeka (insan-i-kamil) koji je ranije prešao taj put i obaviješten je o putu i osobitostima njegovih postaja.

U praktičnom irfanu govori se da se saliku na njegovom putu dešava čitav niz duhovnih stanja (ahval), srčanih nadahnuća (varidat-i-qalbi), duhovnih poimanja i osvjedočenja (kešf ve mušahede), a drugi ljudi su o tome posve neobaviješteni. Arifi koji su praktičnim duhovnim putovanjem prešli dugački duhovni put spoznaje prepričali su njegove postaje, faze i osvjedočenja tragateljima. Hadže Abdullah Ensari, poznati muslimanski arif, u svojoj čuvenoj knjizi Menazilu-s-sairin naveo je stotinu postaja i faza do stizanja arifa velikom cilju susreta s Bogom i iščeznuću u Njemu, sa svim osobenostima i duhovnim stanjima koja se arifu dešavaju u svakoj fazi ponaosob.

Teorijski irfan 

Teorijski irfan, baš kao i teozofija, bavi se tumačenjem poretka postojanja i njegovim odnosom sa Stvoriteljem, s tom razlikom što se filozof pri svojim otkrićima oslanja isključivo na snagu razuma i na temelju racionalnog argumenta slijedi put ka otkriću zbilja postojanja, dok se arif u otkrivanje zbilja upušta kroz duhovno i unutarnje osvjedočenje. S gledišta arifa, nakon čišćenja duše od prašine grijeha i samoljublja, može se zakoračiti na irfansko duhovno putovanje te napredovanjem na duhovnom putu uklanjati, jedan po jedan, zastore neznanja, da bi se postigao stepen viđenja zbilja postojanja onakvima kakve doista jesu.

Nakon prolaska fazama duhovnog putovanja i stizanjem do unutarnjeg osvjedočenja zbilje svijeta i poretka postojanja, arif dio onoga što je vidio unutarnjim duhovnim poimanjem objašnjava drugima racionalnim iskazima. Osim razlike između filozofije i irfana u metodi spoznaje zbilje, međusobno se razlikuju i postignuća arifa i filozofa te njihovo tumačenje zbilje postojanja. S gledišta teozofa, zbilju posjeduju i Bog i ostala bića, s tom razlikom što je Bog nužno postojeći i opstojeći po Sebi, dok je sve što nije Bog moguće postojeće, opstojeće po Bogu i Njegova posljedica. Arif, međutim, ne prihvata ovakvo tumačenje i smatra ga stavom pomiješanim sa širkom prema Bogu i postojanju.

S gledišta arifa, Božija egzistencija obuhvata cjelokupno postojanje, te su sve stvari Božija imena i Njegove manifestacije, a ne odvojene stvari koje su neovisne o Njemu. Tevhid arifa znači da zbiljska egzistencija pripada samo Bogu, i sve što jeste osim Boga jeste odraz bitka, a ne bitak. Arif svojim gnostičkim putovanjem napreduje dok tu istinu ne shvati unutarnjim osvjedočenjem i uistinu svuda i u svemu vidi samo Boga, Njegova svojstva i imena.

Šerijat, tarikat, hakikat 

Ljudi irfana Šerijat, koji jeste vjerozakon islama, smatraju putem ka dubljoj zbilji koja je unutarnjost Šerijata i naziva se tarikat, te kako bi se doseglo tarikat mora se proći putem Šerijata, ali se na njemu ne treba zadržavati.

Prema njihovom mišljenju, i tarikat je tek polovina puta, a kraj puta jeste hakikat, što znači stizanje do zbilje tevhida i pripajanje Istinitom. S gledišta irfana, postoje tri stepena za zbiljsku spoznaju Boga: najniža razina spoznaje jeste spoznaja Boga znanstvenim argumentima; takva vrsta spoznaje jeste kao da za vatru saznamo opazivši samo njen dim, ali ne i vidjevši samu vatru. Prema mišljenju arifa, ovakva spoznaja odnosi se na one koji su se zadržali na Šerijatu i nalaze se na stepenu ilmu-l-jekina. Međutim, arif – duhovni putnik, nakon što pređe faze duhovnog putovanja (seyr o suluk), može ostvariti dublju i jasniju spoznaju Boga te Ga vidjeti unutarnjim osvjedočenjem, te tako postići aynu-l-jekin. On je tada poput nekoga ko sjedi uz vatru i vidi vatru, te osjeća njenu toplotu. Takav jeste čovjek tarikata. No, osvjedočenje i spoznaja Istinitog nije ograničena na ovu razinu, i duhovnom putniku otvoren je put do više spoznaje koja je stepen hakku-l-jekina. Salik koji na kraju svog duhovnog puta dosegne zbilju tevhida i ostvari položaj velajeta i potpunog iščeznuća (fena kamil) jeste poput žara koji se pretvorio u komadiće vatre i kod njega se ne vidi ništa osim svojstava vatre. U ovoj fazi nestaju ljudska svojstva arifa i njihovo mjestu preuzimaju svojstva Božija, na način da njegovo znanje postaje Božije znanje, njegova moć Božija moć, a njegova volja Božija volja.

 

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija "Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 28 Juli 2016 12:24
×

Log in