Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Irfan

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi. (Al-Hadid: 3)

A A A
Načela irfanskog pogleda na svijet - I dio

Načela irfanskog pogleda na svijet - I dio

Irfan ima dvije dimenzije, teorijsku i praktičnu. Irfan u odnosu na filozofske pravce ima specifičan pogled na svijet, tačnije pogled arifa na egzistenciju oprečan je svim filozofskim nazorima. Terminološki, to je teorijski irfan. Drugi dio irfana čini njegova praktična dimenzija. Praktični irfan jeste tarikat, sejri-suluk, tj. putovanje ka istini i Bogu. To je posebna psihologija, i po mišljenju pripadnika ovog pravca irfan nije moguće spoznati dok se ne uđe u njega. Filozof, učenjak ili psiholog koji pokušavaju običnim mjerilima istraživati metafizički svijet nisu u stanju shvatiti irfan. Teorijski irfan umnogome nalikuje filozofiji jer ima zaokružen pogled na svijet. Ali, on je utemeljen na intuitivnom, duhovnom i unutarnjem viđenju. Njegovo tumačenje je filozofske naravi, ali viđenje svijeta nije. To je intuitivno viđenje, koje je kasnije pretočeno u filozofski okvir.nIbn Arebi je bio prvi pojedinac koji je to učinio u islamskom svijetu, a kasnije su njegovim putem krenuli i ostali arifi. On je prvi koji je intuitivni i duhovno-irfanski pogled na svijet uokvirio kao zasebnu filozofsku disciplinu. U nastavku ćemo govoriti o načelima irfanskog pogled na svijeta.

Načela irfanskog pogleda na svijet

Okosnica irfanskog pogleda na svijet jeste vahdetul-vudžud (jedinstvo postojanja). Kada je jedinstvo postojanja u pitanju, potrebno je biti obazriv, jer su mnogi ovdje načinili previd. Filozofsko objašnjenje ovog termina ponuđeno je tek u kasnijim epohama. Prvi je to učinio Ibn Arebi, prije kojeg nije ni bilo spomena ovog termina. Neki smatraju da u ranijem periodu uopće nije bilo rasprave o vahdetul-vudžudu, nego o vahdetuš-šuhudu (jedinstvu svjedočenja), a da se vahdetul-vudžud kao ideja pojavljuje tek kasnije. Međutim, ovo mišljenje nije ispravno. I prije Ibn Arebija postojala je ideja o vahdetul-vudžudu, ali je razmatrana pod drugim imenom. Dakle, nije riječ ni o vahdetuš-šuhudu, niti o vahdetul-vudžudu – pojam vahdetul-vudžud koristi se kao filozofsko tumačenje onoga o čemu su stoljećima ranije govorili arifi. Ali, ovo je posebna priča. Naprimjer, Attar nije mogao biti pod uticajem Ibn Arebija, jer nisu bili savremenici ili je Attar živio nekoliko decenija ranije. Čak i da je bio njegov savremenik, Ibn Arebijeve ideje nisu stigle do Attara. Kada čitamo Attarova djela, zapažamo da govori upravo o vahdetul-vudžudu, iako nigdje ne spominje sam termin. Dakle, okosnica irfanskog pogleda na svijet jeste vahdetul-vudžud.   

Drugo načelo irfana je vahdetut-tedželli (jedinstvo manifestacije ili emanacije). To znači da je svijet nastao na temelju jedne božanske emanacije, što je suprotno filozofskom nazoru.

Treće načelo irfanskog pogleda na svijet jeste da ljubav predstavlja tajnu stvaranja (ali arifi ne koriste termin stvaranje, već emanacija). Svijet je nastao na temelju ljubavi i snagom ljubavi se vraća prapočetku. Taj stav arifi temelje na jednom hadisu kudsi u kom se kaže: “Bio sam skrivena riznica pa sam poželio da budem spoznat i stvorio sam ljude da me spoznaju.” Temelj njihovom pogledu na ovo pitanje jeste dio hadisa gdje se kaže: “... pa sam poželio da budem spoznat”, o čemu su napisane mnoge knjige. Kao što je poznato, filozofi, čak i idealisti, u centar rasprave stavljaju razum, tačnije darovani razum. U filozofskom pogledu na svijetu razum i nauka imaju glavnu ulogu, dok za arifa ljubav predstavlja temelj stvaranja.

Sljedeće irfansko načelo jesu život i sveopće slavljenje Boga od strane svih stvorenja ili kružni tok ljubavi u svim stvorenjima. Nema ni jedne čestice koja postoji, a da ne posjeduje ljubav prema Bogu.

Pravda, ljepota i savršeni sklad u svijetu predstavljaju još jedno od bitnih načela irfanskog nazora. Naime, za razliku od nas, arifi svijet ne vide odvojenim od Boga – u svijetu vlada apsolutna ljepota i pravda. Svijet je prizor Božije ljepote i veličanstvenosti tako da nedostacima i nepotrebnim stvarima nema mjesta u stvaranju i bitisanju svijeta.

Naredno načelo irfana jeste vraćanje svega Bogu. Sve se vraća tamo odakle je i poteklo, svome prapočetku. Tačnije, to je život nakon smrti. Na ovu temu Rumi donosi veoma upečatljive stihove:

Dijelovi okrenuti ka cjelinama su

Bulbuli u lice ruže zaljubljeni su.

Ono što je od mora, moru se vraća

Odakle je došlo, sigurno tu će se vratiti.

S vrha planine bujice munjevite

I od tijela našeg duša zaljubljena.

Arifi svaku stvar smatraju prizorom Božijih imena i tvrde da će se stvari vratiti onom imenu od kojeg su i potekle. Dakle, proživljenje i vraćanje ka ishodištu predstavlja još jedno irfansko načelo. Navedena načela odnose se na svijet, ali postoje i ona koji se odnose samo na čovjeka. Čovjek, u irfanskom poimanju, ima značajno mjesto: njega smatraju makrokosmosom, dok svijet smatraju mikrokosmosom, a ne obratno.

S tim u vezi Rumi kaže:

Šta je u buretu što u potoku nije?

Šta je u kući što u gradu nije?

Ovaj svijet bure je, a srce kao potok,

Ovaj svijet kuća je, a srce grad čuda.

S obzirom da arifi čovjeka smatraju potpunim i savršenim prizorom Božijih imena i atributa, kur'anskim jezikom rečeno “Božijim namjesnikom” ili ruhom Božijim, oni mu daju položaj kakav mu ne daje niti jedan drugi filozofski ili ideološki pravac. Arifi su o čovjeku izrekli mnogo toga, između ostaloga i to da je on makrokosmos, a svijet mikrokosmos. Savršeni čovjek je također irfanska kovanica. Teoriju o savršenom čovjeku prvi je postavio Ibn Arebi, mada on nije prvi koji je o ovome govorio. Nakon njega su o istoj temi govorili i pisali drugi arifi, među ostalima Nesefi i Džili, koji su napisali djelo upravo pod naslovom Savršeni čovjek. U zapadnoj terminologiji „savršeni čovjek“ znači nadčovjek. Sam termin jeste preuzet od arifa, ali savršeni čovjek, kako ga poimaju arifi i mistici, u potpunosti se razlikuje od savršenog čovjeka u poimanju filozofa, teozofa ili savremenih učenjaka. Pitanje šta je to savršeni čovjek i u čemu se ogleda njegovo savršenstvo, predstavlja veoma zanimljivu temu i bilo bi interesantno uporediti stavove različitih filozofskih pravaca po ovom pitanju – kako materijalističkih i idealističkih, tako i klasičnih i modernih.

Sljedeće pitanje koje arifi naglašavaju, a o čemu tek posljednjih godina govore i zapadni filozofi, uz niz besplodnih rasprava, a što je zapravo preuzeto od istočnjačkih mislilaca i čemu najviše pažnje daju egzistencijalisti, jeste pitanje “otuđenosti čovjeka”. Po toj ideji, čovjek je u ovom svijetu otuđen i sam. On je stvorenje koje živi sa neistorodnim pojavama i osjeća duboku različitost u odnosu na njih.

Naredno pitanje jeste uloga razuma i ljubavi u spoznaji. Stavovi arifa i filozofa o ovome jako se razlikuju. U čemu je stvarno savršenstvo čovjeka? Kada čovjek postane filozof i usvoji jedan općenit i ispravan nazor cjelokupnog svijeta i sklada u svijetu, njegov razum dostiže savršenstvo, a ljudska bit nije ništa drugo do sam razum. Upravo u tome leži savršenstvo čovjeka. Zato se kaže da filozofija znači “postajanje čovjeka učenjakom i razumnim”. S druge strane, arifi ne smatraju da ljudsko savršenstvo leži u razumu. Po njima je savršenstvo čovjeka u tome da svim svojim bićem istinski traga i ide ka Bogu: “Ti ćeš, o čovječe koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.”[1] Da bi stigao do tog cilja, filozof koristi razum i logiku, dok arif omalovažava razum i na svom putu čini ibadet, isposništvo, pročišćava dušu i obilato koristi ljubav i traganje. On put razuma i logike ne smatra dovoljnim i s pravom tvrdi: “Noge analogičara drvene su.” U nastavku ćemo podrobnije govoriti o načelima irfanskog pogled na svijeta koje smo ovdje nabrojali.

Vahdetul-vudžud (jedinstvo postojanja)

Kao što je ranije rečeno, pitanje vahdetul-vudžuda predstavlja centralnu raspravu irfanskog pogled na svijeta. Šta je vahdetul-vudžud? Ovdje je neophodno ponuditi određena pojašnjenja. Vahdetul-vudžud spada u one teme koje je veoma mali broj ljudi uspio shvatiti. Neki ljudi o čemu god da govore smatraju da ima veze sa pokrenutom temom. Ovdje nećemo govoriti o jezičkom značenju pojma. Moguće je i neki filozofski pravac nazvati ovim imenom, kao što je primjer sa egzistencijalizmom. U islamskoj civilizaciji postojala je struja koja se može nazvati egzistencijalističkom, ali zapadnjaci tim imenom nazivaju nešto sasvim drugo. To nije ekskluzivno pravo samo neke osobe i nije nečije lično vlasništvo. Ali, ne treba zaboraviti da je upravo ovaj egzistencijalizam izvorni. Veoma je mali broj onih – kako među orijentalistima, tako i među onima koji to nisu – koji mogu dokučiti šta arifi podrazumijevaju pod izrazom vahdetul-vudžud. Orijentalisti i jedan dio onih koji ne pripadaju tom usmjerenju, vahdetul-vudžud tumače kao „prodiranje jednog u drugo“ i njihovo međusobno stapanje. Doktor Badavi uvijek govori o prodiranju i stapanju, mada je rečeno suprotstavljeno vahdetul-vudžudu.

Kako to Šabestari kaže:

Prodiranje i stapanje ovdje je nemoguće

Jer u jedinstvu dvojnost samo je zabluda.

Takvi postavljaju pitanje: “Ako nije riječ o stapanju, zašto je onda Haladž rekao: ‘Ja sam Istina.’” Zar ta izreka ne označava stapanje? Ne, ta izreka ne znači stapanje niti prodiranje. Rahmetli Furugi je u svom djelu Razvoj filozofije u Evropi kada god bi naišao na nešto nejasno ili na neku teoriju koju nije mogao razumjeti, označavao to kao vahdetul-vudžud. Za njega, taj termin predstavlja nešto nerazumljivo. Neke od stvari koje je nazivao vahdetul-vudžudom nemaju nikakve veze s njim (kao npr. teorije o kategorijama).

Prvo tumačenje vahdetul-vudžuda

Termin vahdetul-vudžud ima različita tumačenja. Terminološki, mnoštvo egzistencija i postojanja ima sasvim jasno značenje. Kaže se da postoje mnogobrojna i veoma raznolika bića od kojih je jedno čovjek, drugo životinja (životinje su također raznovrsne), treće džin, četvrto melek itd. Sva ta bića su međusobno različita i, kako to u Nehdžul-belagi stoji, podvojena su međusobno. Egzistencija svakog bića je suštinski različita od egzistencije onog drugog. Većina filozofa, ali i nefilozofa zastupa ovo mišljenje. Arifi, koji stoje negdje u sredini, smatraju da egzistencija pripada samo Bogu (u kući nema nikoga osim njenog vlasnika), ali u smislu da je svako drugo biće, bez obzira na veličinu koju posjeduje, u krajnjoj instanci ograničeno, a samo je Božiji zat i Biće bez ikakvih granica. Božije savršenstvo je bezgranično, Božija veličina, moć, ljepota itd. neograničeni su. Ako uporedimo bića jedna sa drugima, primijetit ćemo da su neka veća, a neka manja. Naprimjer, kada uporedimo potok sa morem, vidjet ćemo da je more veće od potoka. Ograničen sa ograničenim može biti upoređen, ali ograničen sa neograničenim ne može. Čovjek veličinu i proporcije stvari opaža upravo na temelju poređenja. Kada kažemo: ovo je veliko, a ono malo, to onda znači da je ova stvar velika u odnosu na neku drugu ili da je ona mala u odnosu na neku treću stvar. Kada uporedimo jednu stvar za koju smatramo da je velika sa nekom većom, onda zaključujemo da je mala. Naprimjer, kada čovjek za kojeg smatramo da je visok stane pored nekog koji je njega viši za čitavu glavu, reći ćemo da je malen. Ljudsko opažanje djeluje na ovaj način.

Kada arif duhovnim okom posmatra neograničenu Božiju veličinu, znanje, moć i savršenstvo, ne primjećuje ništa drugo. Ograničeno se ne može porediti sa neograničenim. Čak nije ispravno reći da je neograničeno veće od ograničenog, jer u tom slučaju ograničenom pridajemo značaj. U jednoj predaji stoji da su upitali Imama: “Da li Allahu ekber (Allah je najveći) znači: Allah je veći od svih stvari.” Odgovorio je: “Ne, to je pogrešno tumačenje. Bog je veći od toga da bude predstavljen, a ne veći od svih stvari, jer ništa nije uporedivo s Njim.” Ako kažemo Bog je veći od njih, pogriješit ćemo, jer ove dvije kategorije uopće nisu uporedive. Zato kada arif duhovnim okom posmatra Boga, ne može vidjeti ništa drugo. Ako On postoji, onda ništa drugo ne postoji, ako je On moć, onda nema druge moći, ako je On veličina, onda nema druge veličine. On je nešto, a sve drugo je ništa. Sadi je upravo na ovaj način govorio o jedinstvu. U jednom od najpoznatijih stihova kaže:

Put razuma je pun zavijutaka

Za arife, osim Boga, nema ničega.

To je vahdetul-vudžud. Nakon toga priznaje i sam odgovara na postavljeno pitanje:

O tom s upućenim možeš govoriti

No prigovarat će ti logičari:

Pa šta su nebo i zemlja?

Ljudi, džini i zvijeri – ko su?

Pa odgovara:

Dobro pitaš, pametan si, da se vidjet'

Odgovorit ću ti, može ti se svidjet'.

I Sunce, more, planina i Svemir,

Vila, čovjek, džin i melek,

Svi, ma šta bili, manji su od tog,

da imaju bitak kad ima ga Bog.

To je značenje izreke da je za arife sve, osim Boga, ništa.

Dobro se sjećam spomena starog mudraca

Kad poludjeli krenu ka pustinji, tad

Otac mu zbog razdvojenosti ne jede, ne pijaše

Sina stalno kritikovaše, te mu on reče:

Boga mi, kad Bog mi ljepotu svoju pokaza,

Drugo sve što vidjeh iluzijom mi se učini.

Onda kad dragi svojim me nazva

Više ni s kim poznanstva nemam.

Ovo je jedno tumačenje vahdetul-vudžuda, koje niko ne pobija niti poriče. 

Drugo tumačenje vahdetul-vudžuda

Prema drugom tumačenju termina vahdetul-vudžud ne znači da egzistencija i bitak pripadaju samo Bogu, već da sva bića postoje prema jednoj istini, a to je egzistencija, čije su razine različite. Jedna razina egzistencije je nužnost, a druga mogućnost, jedan nivo je punina i bogatstvo, a drugi siromaštvo. Prema tome, suština i istina egzistencije je jedinstvena. Dakle, vahdetul-vudžud ne znači da Bog jedini posjeduje egzistenciju, nego da je suština egzistencije jedna i da ta egzistencija posjeduje razine, od kojih neke, kao savršenstvo i bogatstvo pripadaju isključivo Bogu. Sabzivari ovu problematiku obrađuje u sljedećim stihovima:

Bivstvovanje pripada fahlevijunima

Istina zata baca u sumnju slijepca.

Stepeni bogatstva i siromaštva su različiti

Kao kada je svjetlost jaka i slaba.

Naravno, ovo objašnjenje koristi se za početnike koji se tek trebaju upoznati sa navedenom problematikom. Mulla Sadra, također, na početku na ovaj način pojašnjava egzistenciju, da bi kasnije, držeći se početnog načela da egzistencija ima nivoe i stepene, ponudio najprofinjenija pojašnjenja i tumačenja. 

Treće tumačenje vahdetul-vudžuda

Treće tumačenje pojma vahdetul-vudžud pripada arifima koji tvrde da je egzistencija samo jedna. U njoj nema nikakvog mnoštva, ni uzdužnog ni poprečnog, ni jakog ni slabog. Egzistencija je samo jedna i pripada isključivo Bogu. Sve što je mimo Boga nema stvarnu egzistenciju, već je manifestacija i projekcija. Sve što vidite, osim Boga, uistinu i ne postoji, nego ima samo prividno postojanje, a ne stvarno. To nije istina, nego jedino privid. Prema tumačenju arifa, to je poput odraza u ogledalu. Kad vidite čovjeka da stoji naspram ogledala i u ogledalu njegov odraz, složit ćete se da je odraz u ogledalu sam za sebe nešto, međutim, prava istina je da je to samo slika one osobe. To je sjenka. Nije moguće reći da je odraz odvojen od onog čovjeka. To je ipak samo odraz. Zbog toga ovi arifi ne prihvataju da išta osim Boga može imati egzistenciju. Po njima, sve osim Boga je samo odraz i manifestacija. Naravno, o ovoj temi se može mnogo toga reći. Ja sam o tome raspravljao u petom tomu svoga djela Načela filozofije.

Primjećujemo da između arifa i filozofa na ovom polju postoji ogromno razilaženje. Mulla Sadra je sa svojom teorijom o nivoima egzistencije, uz doprinose ostalih filozofa, na neki način pomirio filozofiju i irfan. On je to izrazio riječima “Apsolutna Istina svih stvari i u njoj nema ničega”. Božije biće i zat, koje predstavlja apsolutnu i čistu istinu je sve i istovremeno nije ni jedna stvar. U Nehdžul-belagi ponavlja se jedno zanimljivo tumačenje: “Niti je u stvarima, niti je izvan njih.”[2] O ovoj temi govori se dosta u Nehdžul-belagi. Kao što je rečeno, na ovaj način došlo je do izvjesnog pomirenja između filozofije i irfana. Naravno, arifi su prilikom tumačenja pojma vahdetul-vudžud, bez pridavanja bilo kakve egzistencije stvarima, govorili isto, ali ne na izneseni način i ne uz ovakve primjere.

Mulla Sadra je svoju teoriju utemeljio na filozofskim načelima. On je, naime, sufijsko mišljenje da te stvari nije moguće spoznati ničim drugim do srcem i otkrovenjem pojasnio na temelju racionalizma. Mulla Sadra je uspio pomiriti stavove racionalista i mistika i njemu pripada ona čuvena misao “apsolutna istina svih stvari”. Kasim Gani u svojoj knjizi tvrdi da je Mulla Hadi Sabzivari prvi izrekao tu misao, mada su Mulla Sadrina djela puna sličnih rečenica. Mulla Sadra je ovako naslovio čak čitavo poglavlje. Možda je Gani čitao samo Sabzivarijeva djela, ili je to čuo od nekoga, pa je na osnovu istog izrekao navedeni stav.

Na osnovu Mulla Sadrine teorije, stav irfana i filozofije u velikoj mjeri se približava. On smatra da egzistencija ima nivoe i istovremeno ispravlja sufijsko mišljenje o svijetu kao odrazu ili manifestaciji, tvrdeći da je svijet egzistencija, koja je istovremeno odraz i manifestacija neke druge egzistencije.    Islamski mistici su dosta govorili o temi vahdetul-vudžuda koristeći različita objašnjenja i poređenja. Dželaluddin Rumi Mevlana na početku Mesnevije kaže:

Mi smo ništavilo, privid bivstvovanja,

Ti apsolutna bit i postojanje Si naše.

Ko smo mi, o dušo duše naše,

Da pored Tebe vrijedni spomena budemo

Drugim riječima, ti jedan, mi jedno, ti nešto, mi nešto drugo, takvo šta nije moguće.

Mi svi lavovi smo, al' platneni lavovi,

Napad nam od vjetra je tren o tren.

Platneni lav označava lik lava na zavjesi koju pomjera vjetar, pa se čini da se lav sam kreće i napada.

Napad nam vidljiv, a skriven je vjetar,

Dušu za Onoga skrivenog ću dati.

Spomen i bivstvovanje naše dar je Tvoj,

Postojanje naše cjelokupno stvorenje Tvoje je.

Užitak bivstvovanja ništavnim učinio si,

Ašika svoga ništavilom učinio ti si.

Ovo znači da naše postojanje nije istinsko. Navodi se da je poznati arapski pjesnik Lebid ibn Rebi'a izrekao sljedeće stihove:

Zar nije svaka stvar bez Boga ništavna

I svaka blagodat neizbježno prolazna?

To je izrekao u doba džahilijeta, da bi kasnije postao musliman, i to veoma predan. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “To je najistinitiji stih koji je izrekao jedan Arap.” Arifi se čvrsto drže ovog: “Zar nije svaka stvar bez Boga ništavna?” – dakle, sve postoji i opstoji po Bogu i sve se manifestuje prema njegovoj manifestaciji. Vjerovatno ste čuli poznati stih Hatifa Isfahanija:

Hej, za tebe srce i dušu žrtvujem.

Hej, za put ti ovo i ono polažem!

Nakon toga slijede stihovi:

Jedan je i ništa, osim Njega, nema,

Vahdehu la ilahe illa Hu.

Zatim dva puta ponavlja:

Dragi bez zastora, vrata i zida,

Pojavljuje se, o posjednici duhovnog vida.

I opet slijedi poznati stih:

Jedan je i ničeg, osim Njega, nema,

Vahdehu la ilahe illa Hu.

Ovo je jedna od najpoznatijih pjesma koju je ispjevao neki arif. Hafiz je, također, ispjevao stihove na ovu temu, ali ne kao posljedica zaokruženog pogleda na svijet. Uglavnom je o ovome pjevao kao o zasebnom putu, a manje se na ovo oslanja kao na vlastiti pogled na svijet. Jedan od njegovih stihova je ovaj:

Zar svako oko od odraza lica tvoga svjetlo nije?

Zar svako oko od praha praga tvoga usluženo nije?

Prvi stih znači da niko ne gleda ni u šta, a da ne gleda u Boga. Ovo odgovara poznatoj izreci koja se pripisuje hazreti Sadiku i hazreti Aliju: “Nisam vidio ništa, a da prije, poslije i pored toga nisam vidio Boga.”

Oni što oči imaju lice tvoje posmatraju.

Tajna tvoje kose zar skrivena nije?

(Jedan od uspjelijih Hafizovih gazela)

Nije čudno ako suza varljiva crvena mi posta.

Postiđena zbog djela svoga zar čedna nije?

Hadži Sabzivari kopirao je ovaj gazel na jedan veoma zanimljiv način. Naravno, stihove je ispjevao na najbolji mogući način, svakako ne kao Hafiz, ali ipak ima nekoliko vrhunskih gazela na perzijskom jeziku. Jedan od takvih je onaj u kojem oponaša Hafiza. Uzima istu temu kao Hafiz i na isti način je obrađuje. U njoj se nalazi nekoliko vrhunskih stihova. Između ostalih i sljedeći:

Zar Musa poziv: ‘Ja sam istina’, čuo nije?

Ako ne, onda ovo poj u drvetu nije?[3]

Hafiz ima još jedan gazel u kojem pjeva o vahdetul-vudžudu, ali nećemo ga navesti u cjelini. Zanimljivo je kako materijalisti ovaj gazel tumače na neobičan način.

Proizvod radionice stvaranja sve ovo nije,

Vino donesi, jer od dunjalučkih stvari sve ovo nije!

Izraz “sve ovo nije” može se tumačiti na dva načina. Prvo, “nije” možemo uzeti kao apsolutnu negaciju, što bi značilo “sve ovo što vidiš je ništavno i ne postoji”, a to je identično sa onim: “Zar sve bez Boga ništavno nije?” Moguće je reći i kako izraz “sve ovo nije” znači „sve ovo nije mnogo“, međutim, ovo tumačenje ne odgovara stihovima u kojima se upotrebljava.

Od srca i duše želja za druženjem sa dragim je,

Želja to je srce, a duša ništa nije.

Prigovaranje Sidreta i Tube nije zbog nedostatka sjenke,

Jer kad dobro pogledaš, o viti čempresu, ništa to nije.

Sreća to je da bez krvarenja srca stane kraj tebe,

Inače uz trud i rad džennetski vrt ništa nije.

U očima arifa sve je ništavno i jedini je On apsolutna egzistencija, te stoga zavređuje da bude voljen i željen. Na drugom mjestu Hafiz kaže:

Neupućeni zapanjeni mojim zamamnim pogledom su,

Ja sam takav kakav sam, ostalo samo oni znaju.

Nakon čega kaže:

Odraz njena lica nije oko moje samo,

Mjesec i Sunce ovo ogledalo okreću tako.

Znači, Mjesec i Sunce su ogledala koja pokazuju Njegovu ljepotu. Poznat je Hafizov gazel, gdje kaže:

Otvoreno kažem i radostan sam zbog tih riječi:

Rob ljubavi sam i slobodan od svijeta oba.

A završava se:

Na levhi srca moga, osim elif-stasa drage ništa nema.

Šta da radim kad učitelj drugim slovima nije me poučio?

Obično pretpostavljaju da je Hafizu cilj bio reći da nema druge voljene osobe. To je prema arifima širk, jer oni smatraju da osim Boga nema druge egzistencije. Šabestari na početku djela Ružičnjak tajni na veoma zanimljiv način objašnjava ovu temu, a Hafiz je nabolje i najotvorenije predstavlja u narednom gazelu:

Jutrom, dok mahmuran od noći

Uzeh vino i rukom ga kucnuh,

Uputih razum da traži opskrbu vina,

Iz grada bivstvovanja poslah ga van,

Lijepa mi prodavačica vina namignu,

Postah siguran od spletki vremena.  

Do stiha gdje kaže:

Ko koristi opise za ljepotu vladara?

Ko sam sebe voli vječno?

Sam je i onaj koji voli i onaj koji je voljen. Sa aspekta arifa drugi ne postoji.

Dvorjanin, pjevač i krčmar sve je on,

Vizija vode i cvijeća samo je izgovor.

Daj lađu vina da vješto plovimo

Po ovom beskonačnom moru!

Hafize, naše postojanje zagonetka je

Čije istraživanje je bajanje i uzaludno.  

Dakle, ako bolje pogledaš, vidjet ćeš da je naše postojanje samo mašta i odraz, a ne istina i stvarnost.

Jedinstvo manifestacije

Druga tema koja se može razmatrati jeste jedinstvo manifestacije. Prema teolozima, Bog je u odnosu na stvari aktivan i proporcionalno broju stvari Bog ima aktivitet. Bog je stvorio ovo, Bog je stvorio to... U trenutku je stvorio ovo, u trenutku je stvorio to. Sve što postoji stvoreno je bez posredništva i u različitim stvaranjima. Filozofi vjeruju u vertikalni niz stvaranja. Naime, oni kažu da je Bog prvo stvorio prvi um, zatim od njega stvorio drugi um, od drugog uma stvorio treći itd. Ili, drugim riječima, Bog je stvorio prvi um, a prvi um je stvorio drugi, drugi um treći i tako sve do aktivnog uma i stvaranja svijeta. Rečenica “prvi um je stvorio drugi um” ne znači da um nije ovisan o Bogu, već da je posredstvom i putem njega stvoren drugi um. U svakom slučaju, filozofi vjeruju u mnoštvo Božijih stvaranja. Teolozi pak, ne prihvataju ovo mnoštvo bez posredstva. Oni smatraju da postoji samo jedno neposredno stvaranje i beskonačni niz posrednog stvaranja.

Arifi, nasuprot tome, vjeruju da je čitav univerzum samo jedna manifestacija Boga. Od ezela do ebeda samo se Bog jedanput manifestovao u Univerzumu. Upravo na tim temeljima tumače kur'anski ajet: “I naređenje naše je samo jedno – sve bude u tren oka.”[4] Filozofi govore o uzroku i posljedici, dok arifi oboje odbacuju u potpunosti. Oni kažu da uzrok i posljedica imaju smisao samo tamo „gdje ne postoji Bog“. Po njima, bolje je koristiti termine manifestacija i manifestirano ili pojavljivanje i odraz. U Mula Sadrinoj filozofiji ovaj problem je prevaziđen. On je posljedično načelo razradio do te mjere da se može poistovijetiti sa sufijskim stanovištem. Hafiz je o ovome govorio na veoma lijep način. Poznat je njegov stih:

Odraz lica tvoga kad u ogledalo pehara pade,

Arif zbog smiješka vina u naivnu pohlepu dade.[5]

Hafiz u ovim stihovima govori o veoma suptilnoj stvari koju nazivaju “greška arifa”. Naprimjer, arifu se ukaže jedna Božija manifestacija i on tom prilikom počini grešku, odnosno još nije stigao na cilj i stekao iskustvo, no pomisli da mu se ukazala Apsolutna Istina. Oni iskusni znaju da je to, Hafizovim rječnikom, “naivna pohlepa” i da još nisu stigli na cilj.

Jedan od velikih islamskih alima koji je nedavno umro, dok je živio u Nedžefu, doživljavao je duboka duhovna iskustva. To je ono stanje u koje mogu dospjeti mnogi. Kasnije je jedan od njegovih bliskih prijatelja pripovijedao šta mu se dešavalo. “Izašao sam iz harema džamije hazreti Alija i odjednom sam osjetio kao da se sav svijet oko mene okreće i kao da u svojim rukama imam vlast nad cijelim svijetom. Bilo mi je jasno da ja ne zaslužujem takav stepen i da je u pitanju neka greška. Bila je zima. Otišao sam u harem Kazimejn i tamo tako jako udarao glavom u kamenje i lio suze dok mi se najednom nije otkrila istina i dok mi nije postalo jasno u čemu je stvar.”

Odraz lica tvoga kad u ogledalo pehara pade...

U ovom stihu „ogledalo pehara“ je sam čovjek, odnosno njegovo srce. Možda kontekst ove priče odgovara upravo stihu:

Arif zbog smiješka vina u naivnu pohlepu pade.

“Vino” mu se nasmiješilo, a on je pogriješio, misleći da je to on sam. Ukazao mu se odraz, a on je pomislio je to On. Pomislio je da je stigao na cilj. Ovaj stih nisam naveo kao argument, nego sam njime htio reći da postoji samo jedna manifestacija Boga. Kako to Hafiz kaže:

Ljepota lica tvoga kad jednim prizorom u ogledalu se pojavi,

Sve one slike u ogledalu samo iluzija puka postaše.

Zaista zanimljivo. Ovaj stih predstavlja najveće domete retorike:

Sve ove odraze vina i različite slike ko pokaza?

To je svjetlost lica krčmara što u pehar pade.

Ljubomora ljubavi mu usta svih odabranika zatvori.

Odakle tajna tuge mu u usta mase pade?

Kada arif stigne na najviše stepene, tog trenutka osjeća da razumije sve stvari. Pita se odakle ga svi znaju i zaključuje da on više nije samo arif, nego sve što postoji na tom stepenu.

Iz džamije u krčmu svojom voljom ne odoh,

To je nesretni plod ezelskog zavjeta tog.

Hafiz ima još jedan zanimljiv gazel na tu temu, a koji počinje stihovima:

Bol mi je od drage, i lijek je od nje isto.[6]

Srce žrtvovah za nju i dušu također.

Nakon toga slijede stihovi o kojima ćemo raspravljati:

Oba svijeta odsjaj Njegova lica su samo,

Rekoh ti, vidljivo i skriveno isto tako.

Na drugom mjestu, također, kaže:

Krivulja što od tvoje lijepe obrve luk je načinila

Na moju jadnu i uplakanu dušu ona je nasrnula.

Kao što smo rekli, arifi smatraju da je ljubav uzrok stvaranja svih stvari. Bog je Univerzum stvorio zbog toga što je Onaj Koji voli i Koji je voljen, a ne zbog toga što je Onaj Koji zna i Onaj Koji je Znan. Njegova ljepota je manifestirana. Na ovu temu Džami donosi veoma lijepe stihove:

U onoj osami gdje postojanje neznano bî,

U kutu ništavila svijeta skrivena bî,

Postojanje od slike dualnosti udaljeno bî,

Od priče, svojatanja i prisvajanja daleko bî.

Apsolutna ljepota iz stega prizora

Svojom svjetlošću sebi se obznani,

Prekrasna ljepotica u prostoriji skrivenog

Čistih skuta od prigovora za greške,

Postavi šator izvan područja svetosti,

Na obzorju i u dušama obznani se,

Od svako ogledalo pokaza lik.

Svuda se govor o njemu uzdiže,

Od njega jedna svjetlost na Zemlju i meleke pade,

Svi meleci što čistotu i čestitost tražiše

Od izbezumljenosti 'subhanallah' govoriše.

Od one svjetlosti zraka na ruže pade,

Od ruže zanos na dušu bulbula,

Svijeća od one zrake lice svoje zapali,

U svakom domu stotinu leptira spali.

Od nura Suncu se pojača toplota,

Lopoč iz vode promoli glavu,

Od nje uljepša lice svoje Lejla,

Za svakom joj dlakom Medžnun čežnjiv posta.

Njegova ljepota gdje god se pojavi

Ispred dunjalučkih voljenih navuče zastor,

Svaki zar što ga vidiš ropstvo je njemu,

sudba je živih da im duše robuju mu.

U ljubavi s njim srcu eto života,

U ljubavi s njim duši prava divota.

Srce što ašik divnih je ljepotica,

Znalo to ili ne ašik njegov je.

Ti si ogledalo, a ukrašava ga on,

Ti skriven si, a otkriven je On.

Ako dobro pogledaš, On ogledalo je,

Ne samo blago, nego je i riznica.

‘Ja’ i ‘ti’ nikakvog smisla,

Osim beskorisnog mišljenja nemamo.[7]

Prije tridesetak godina u Komu sam (autor djela) napisao ove stihove:

Krivulja što od tvoje lijepe obrve luk je načinila

Na moju jadnu i uplakanu dušu ona je nasrnula.

To je poput zamke koja vuče k sebi, aludirajući na hadis: “Želio sam da budem spoznat” – radi čega je Bog stvorio sva bića i privlači ih Sebi. Konačni cilj svih stvari je da se vrate ka Njemu.

Ni slika dva svijeta ne bijaše kad boja ljubavi bî,[8]

Zar put ljubavi za ovo vrijeme skiciran ne bî?

Ne treba misliti da je ljubav nešto novo, kao što smatraju neki naučnici.

Zbog koketiranja što Narcis šepureći se učini,

Zbog varke oka tvoga, stotine patnji u svijetu nasta.

Ljubav i razum

Kao što smo istakli, arifi stav o stvaranju svijeta temelje na ljubavi, a ne na razumu, nauci i sl. Oni kritikuju razum i uzdižu ljubav zbog toga što je razum „konzervativna“, a ljubav „revolucionarna“ snaga. Zadaća razuma je čuvanje. Racionalan čovjek uvijek pazi i nastoji da sačuva i sve stvari sebi prisvoji. Kao konzervativna i radikalna struja u političkom žargonu. Moć razuma je konzervativna snaga na koju se filozofi oslanjaju. Ljubav je upravo suprotna tome. Ona je snaga koja želi izaći sama iz sebe, kako u slučaju Božijeg zata, koji se želi obznaniti, tako i slučaju stvorenja, koja žele da ka Njemu polete. Zato arifi smatraju da je svijet stvorila ljubav, a ne razum. Jedan od najboljih Hafizovih stihova na ovu temu jeste sljedeći:

U ezelu zràka ljepote Tvoje se obznani,

Ljubav se pojavi i vatra sav svijet zapali.

Dakle, kada je zat (suština, nutrina) htio da se obznani, pojavila se ljubav, tj. ljubav je ta koja se manifestirala. Dio stiha “vatra sav svijet zapali” znači da je učinila sve stvari Njegovim ašicima.

Lice ti zablista, vidje ga melek što ljubavi nema[9],

Poput vatre zbog ljubomore posta i krenu na čovjeka.

Dakle, kada se Bog manifestovao svim stvarima i suštinama svih stvari, meleci nisu posjedovali ljubav (ni Nebesa, ni Zemlja, niti planine). “Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkosmislen.”[10] Čovjek je bio jedino biće koje je imalo mogućnost da voli.

Razum htijaše da od one baklje svjetiljku upali,

Svjetlost ljubomore zasja i sav svijet uzburka.

Rekoše razumu: “Ovdje tvoje mjesto nije, odlazi!”

Hvalisavac htijaše da posmatra mjesto tajne,

Ruka skrivenog dođe i odgurnu uljeza.

Mislim da se pod “hvalisavcem” misli na razum, strast, šejtanske sile ili nešto tome slično. U drugom gazelu Hafiz kaže:

Prije ovoga više si mislio o ašicima,

Ljubav tvoja ka nama posta svuda znana.

Da bi zaključio:

Prije nego ovaj zeleni strop i uglačani luk podigoše

Obrve drage u središtu posmatranja oka nam bijaše.

Ponovo govori o tome da je ljubav prethodila stvaranju svijeta. O ovoj temi može se mnogo toga reći.

Kruženje ljubavi

Naredna tema je kruženje ljubavi među stvorenjima. O ovoj temi Hafiz je puno govorio, ali mi ćemo se zadovoljiti samo jednim primjerom:[11]

nezvani namjernici ljubavi ljudi su i džini,

za dospjeće do sreće, želju vidljivom učini!

Trudi se gospodine i bez blagodati ljubavi ne ostaj!

Jer niko ne kupuje roba s mahanom neznanja, znaj!

Do kada jutarnje vino i slatki jutarnji snovi?

Nastoj se noću kajati, u cik zore suzu pustiti!

Kakva si igračka, o vješti jahaču?

Naspram očiju, al' nevidljiv za oko,

Hiljade svetih duša od ove ljubomore izgori,

Jer svako jutro i veče svijeća sijela drugog si.

Do stiha u kojem kaže, na jedan zaista veličanstven način:

U nadi tvoga solufa i lica odlaze i dolaze

Zefir po mljeveni mošus i ruža na prikazivanje.

Nakon toga, obraća se arifima koji još nisu stigli na cilj i koji se trebaju čuvati grešaka:

Ako vrijedan gledanja nisi, zbližavanje ne traži!

Jer čarobno Džemšidovo ogledalo slijepom ne donosi korist. 

Zatim se ponovo obraća voljenoj osobi:

Dova osamljenika odagnava belaje,

Zašto krajičkom oka na nas ne pogledaš?

Dođi i vrijednošću ljepote kupi vlast od nas!

Ne zanemaruj ovu trgovinu jer ćeš se kajati!  

U redakcijama Divana, izuzev u Kazvinijevoj, nalaze se stihovi:

U ovoj mrklini uputu nam dade

Ponoćna molitva i jutarnji plač.

Put ljubavi veoma je opasan put,

Sačuvaj Bože, ako ne stigneš na cilj!

Hafiz mnogo govori o putu ljubavi i njegovim teškoćama. U jednom gazelu čini se da govori o otkrovenjima koja je doživio i kojima se još uvijek nada:

Uz blagoslov Hafizova stremljenja postoji nada da ponovo

Vidjet ću ponoćnu svjetlost i Mjesec noću. 

 

 

Izvor: Murteza Mutahari, Hafizov irfan, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević

[1] El-Inšikak, 6.

[2] Nehdžul-belaga, hutba 184.

[3] Cijeli gazel hadži Sabzivarija glasi:

Žar ljubavi tvoje zar ni u jednoj glavi nije?

Zar prizor lica tvoga ljepota oku nije?

Ima li ijedne ptice srca koju u kafez nisi bacio?

Zar strijela tvoje nepravde od krila do krila nije?

Zar od plača zbog odvojenosti od tvog lica i solufa cvileći

Pas tvoje mahale od jutra do mraka nije?

Zar zbog tuge zbog njega grudi mi krvave nisu?

Zar žig njegov poput lale na mojoj džigeri nije?

Zar Musa poziv: ‘Ja sam istina’, čuo nije?

Ako ne, onda ovo poj u drvetu nije?

Oko moje oko šišmiševo bijaše, inače tvoj

Odraz ljepote na vratima i duvaru nije.

Uho ne čuje tajne, inače za Asrara*

Iz duhovnog svijeta vijest nije.

* Asrar je pjesničko ime Mulla Hadija Sabzivarija.

[4] El-Kamer, 50.

[5] “Ogledalo pehara” po sufijama označava suštinu svih stvari.

[6] Neki smatraju da je ovaj stih slab, ali Hafiz je daleko iznad toga.

[7] Haft Ourang, Jusuf i Zulejha.

[8] Bila je ljubav dok svijet još nije bio stvoren.

[9] Pročitajte raspravu o Ademu, a.s., da vidite šta meleci govore.

[10] El-Ahzab, 72.

[11] Prvi dio govori o stvaranju, kao stih: “U ezelu zràka ljepote tvoje bljesnu.”

Zadnji put promijenjen: petak, 29 Juli 2016 11:49
×

Log in