Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Irfan

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi. (Al-Hadid: 3)

A A A
Načela irfanskog pogleda na svijet - II dio

Načela irfanskog pogleda na svijet - II dio

Savršeni sklad

Jedna od tema koja je značajno zastupljena u irfanskom pogledu na svijet i o kojoj je već bilo govora, jeste tema koju filozofi nazivaju “savršeni sklad”. Filozofi se pitaju da li je postojeći red savršen. Pitanje savršenog sklada ne podrazumijeva da nasuprot ovom redu i poretku postoji neki drugi, nego da li je ovaj savršen ili nije. Drugim riječima, da li ono što postoji predstavlja najbolji mogući red i sistem, ili je moguć bolji i savršeniji red? Naravno, filozofi dokazuju da od ovog postojećeg poretka u svijetu nije moguć bolji i savršeniji. Sve što čovjek može zamisliti savršenim je samo iluzija, a u krajnjoj instanci samo pretpostavljanje bilo čega predstavlja apsurd. U vezi s tim, Gazaliju se pripisuje sljedeća rečenica: “Nije moguće ništa savršenije od onog što jeste.” Dvije stotine godina nakon njega raspravljalo se o tome da li je ova rečenica tačna ili ne. Rasprava o tome oduvijek je bila aktuelna među filozofima. Jedna skupina filozofa, uglavnom u vidu pjesmama, izgovarali su rečenice iz kojih se da zaključiti da se nisu s ovim stavom slagali, ali o tome nikad nisu govorili ozbiljno i naučno. U arapskoj književnosti ovakve rečenice se mnogo susreću kod Ebu Ala El-Mearija, a u perzijskoj ih se većina pripisuje Hajamu. Neki istraživači tvrde da ove izjave ne pripadaju Hajamu matematičaru, čije je pravo ime Ebu Feth Omer Hajam, nego osobi po imenu Ali Hajami.  

Kad bih kao Uzvišeni vladao Nebesima,

Uništio bih potpuno ova Nebesa,

Iznova bih podigao ista takva,

Da slobodnjak lahko dostigne željeno. 

Hajamov zaključak u ovim stihovima je izrečen na lascivan način: “Da slobodnjak lahko dostigne željeno.” Naravno, to je više šala nego ozbiljna tvrdnja. Sam Hajam u poslanici Univerzum i obaveza govorio je o savršenosti postojećeg poretka u svijetu. Zanimljivo je da u filozofskim traktatima iznosi stavove sasvim oprečne onima u pjesmama – ukoliko su to zaista njegove pjesme. Među filozofima materijalistima i polumaterijalistima bilo je mnogo onih koji su na razne načine ponavljali Hajamove riječi. U Evropi ih je bilo jako mnogo, a ni kod nas (Iran) nisu tako rijetki. 

Među arifima takvo šta nikako nije moguće – nemoguće je da se neko smatra arifom, a da postojeći poredak i red u svijetu ne smatra najboljim mogućim. To je apsurdno, osim ako je riječ o nekome ko nije arif ili se ne slaže sa irfanskim načelima. Arifi koji smatraju da je postojeći poredak najbolji mogući, ovoj temi ne prilaze na isti način na koji joj prilaze filozofi. Filozofi uglavnom polaze od univerzuma, tj. posmatrajući svijet donose zaključak da je on najbolji mogući. Neki od njih koriste deduktivni metod zaključivanja, kao što je to slučaj Mulla Sadre u Asfaru. Na temelju njihovog mišljenja, s obzirom da je Bog Apsolutno Savršenstvo, Apsolutno Dobro i Apsolutna Ljepota, onda nije moguće da od Njega potekne nešto što, u najmanju ruku, nije potencijalno savršeno. 

Arifi uglavnom ponavljaju slične tvrdnje. Oni ne raspravljaju o uzroku i posljedici, pa čak ni o poretku, već govore o manifestaciji i emanaciji. Po njihovom mišljenju svijet i cjelokupna egzistencija su jedna emanacija, tj. zraka božanskoga. 

Odraz lica tvoga kad u ogledalo pehara pade

Arif zbog smiješka vina u naivnu pohlepu dospje.[1]  

Cijeli svijet je samo prizor ljepote Božijeg lica:

Ljepota lica tvoga kad jednim prizorom u ogledalu se pojavi

Sve one slike u ogledalu samo iluzija puka postadoše.

Ili, u drugim Hafizovim poređenjima to je zraka ljepote: 

U ezelu zràka ljepote tvoje se obznani,

Ljubav se pojavi i vatra sav svijet zapali. 

Ili, koketiranje i zavođenje: 

Zbog koketiranja što Narcis šepureći se učini,

Zbog varke oka tvoga, stotine patnji u svijetu nasta.

Prema tome, ova logika (mada sufije ne žele koristiti izraz logika), predstavlja nadlogiku intuitivnog, gdje se sveukupna egzistencija posmatra kao jedna emanacija Bića Vlasnika savršenih svojstava. Sufijskim rječnikom rečeno, svijet je odraz Boga u ogledalu. Prema tome, ako zamislimo da arif u univerzumu vidi neki nedostatak, onda to znači da u Bogu vidi nedostatak, jer je po njihovom mišljenju svijet odraz Boga u ogledalu. Drugim riječima, sve što postoji – to je On. Kad bi neko tvrdio suprotno, više ne bi bio arif – jer ni jedan arif nema pravo tvrditi da je Božiji zat, koji je apsolutna egzistencija, savršenstvo i nema nikakvih nedostataka – krnjav. Takvo nešto nikako nije zamislivo u irfanu.

Nema sumnje da je Hafiz bio arif i da je sebe smatrao arifom. On je bio veliki protivnik sufizma kao profesije, koji je u to vrijeme već postao izvor zarade pojedinim samozvanim šejhovima. Hafiz zato sufije svrstava u dvije skupine, dobre i loše:

Vrijednost sufije nije sve neukaljana čistota,

Hej, puno je hirki što Vatru zavređuju.

Međutim, s obzirom na činjenicu da arif u to vrijeme još uvijek nije postao oznaka za profesiju, Hafiz nikad ne kritikuje arife, već ih u svakoj prilici hvali. Sufije negdje hvali, a negdje kudi jer po njemu, postoje dvije vrste sufija: sufija koji je istinski arif i sufija koji koristi vjeru da bi zaradio. Uglavnom, nema sumnje da se Hafiz smatrao arifom, a uz to je i koristio sve irfanske termine.

Prema njegovom rasuđivanju, u stvaranju i trajanju svijeta nije moguće primijetiti neuravnoteženost, greške i slično. To je jedan od temelja Hafizovog pogled na svijeta i on na više mjesta ukazuje na tu činjenicu, npr. u poznatom gazelu:

U krčmi magova vidim Božiji nur.

Gle čuda, kakvo svjetlo i gdje vidim!

Želim iz solufa ljepotica miris raspršiti,

Razum je daleko, sigurno je neka greška.

Izgaranje srca, suze što padaju, jutarnji uzdah, noćni plač,

Sve mi od Tebe milošću se čini.

Svakoga trena Tvoja mi slika maštu uzburkava,

Kome da kažem iza ove zavjese šta vidim?

Od tibetanskog mošusa i kineske mirisne kesice

Niko ne vidje ono što svakoga jutra od zefira vidim.

Do stiha u kojem kaže:

U kružnici nema ni jedne tačke odstupanja,

Ja to bez pogovora čvrsto vjerujem.

To je irfansko tumačenje filozofske izreke: “Nije moguće ništa bolje od onoga što već jeste.” Drugi gazel započinje stihom:

Sinoć iz džamije moj šejh u krčmu dođe,

Drugovi moji, nakon ovoga šta nam je činiti?

A u nastavku stoji:

Lijepo lice ti znak nam milosti otkri,

Otada više osim milosti i dobrote ne poznam.

Dakle, Tebe, koji si Apsolutna Dobrota, ne možemo zamisliti, osim kao dobro. U narednom gazelu Hafiz poručuje:

Kad čuješ riječi duhovnjaka, ne reci: Greška!

Ne poznaš im govor, dušo moja, greška je u tome.

Glavu ka Dunjaluku i Ahiretu ne spuštam,

Sačuvaj Bože ovih fitneluka što ih u glavi imam!

To znači da tragam za Bogom, a ne za Dunjalukom i Ahiretom.

Ranjena srca u meni ko je?

Ja šutim, a on dere se i vrišti.

Kaže:

Nikad nisam obraćao pažnju na Dunjaluk,

U mojim očima Tvoje lice je prijatnije.

Jedan gazel započinje ovim stihovima:

Bulbul u kljunu šareni list ruže držaše

I u tom stanju glasom tužnim cvrkutaše.

Potom stiže do stihova u kojima kaže:

Ustani da dušu žrtvujem na peru onoga slikara,

Što sve ove čudne slike držao je u kretnji šestara.

Na drugom mjestu, u jednom dijelu panegirika, kaže:

Nebeska kugla u cjelosti na putu je pravde,

Budi sretan, jer zalim neće stići do cilja!

U istom kontekstu je i ovaj distih:

Gdje je arif što jezik cvijeća zna?

Da kaže zašto odlazi, i ponovo dolazi.

Dakle, arif poznaje tajnu postojanja i ništavila, dolazak i odlazak svega što postoji. Ostali ljudi se pitaju zašto stvari dolaze i odlaze, da bi nestale zauvijek, dok arif poznaje tajnu toga.

U Hafizovom opusu postoje i stihovi za koje neki tvrde da u njima Hafiz protestvuje zbog stvaranja. Smatraju da je Hafiz razmišljao o stvaranju, nakon čega je vidio stvari koje nije trebao vidjeti, a koje su inače nevidljive i zavređuju kritiku. Međutim, koliko god je tražio odgovor bilo kod filozofa bilo kod mudraca, nije ga našao, nakon čega se, okrenuo bohemstvu, pijanstvu, raskalašenosti i veličanju sadašnjeg trenutka. Navode da u nekim stihovima Hafiz otvoreno kritikuje stvaranje. U tom kontekstu poznat je gazel koji započinje stihovima:

Sufija ako s mjerom vino pije, prijatno mu bilo!

U protivnom, neka se kloni i pomisli na to!

Zatim dolaze veličansteni stihovi o kojima je, Dželal Davani, istaknuti filozof i mislilac, napisao risalu. Ja (autor djela) je nisam vidio i možda još uvijek nije objavljena.

Šejh nam reče: Pero stvaranja pogriješilo nije,

Svaka čast čestitom oku što greške pokrilo je!

Ovaj stih tumače na sljedeći način:

Moj šejh i učitelj (Hafiz na mnogo mjesta spominje svoga šejha, i to u veoma pozitivnom kontekstu) rekao je da „pero stvaranja“ nije počinilo nikakvu grešku, dakle, nema ničega što nije trebalo biti. „Svaka čast oku koje pokriva tuđe greške!“ Dakle, prema Hafizu, postoji greška, no šejh poziva da se greške sakriju. Po šejhu, ničije greške ne treba otkrivati. Oni koji stihove tumače na taj način, povezuju ih sa stihovima kao što je:

U kružnici nema ni jedne tačke odstupanja,

Ja to – bez pogovora – čvrsto vjerujem.

Kako je moguće ova dva distiha povezati? Odgovaraju da je Hafiz neko vrijeme mislio na jedan način, a kasnije na drugi. Dakle, ne sumnjaju da su ovi stihovi u koliziji, ali to opravdavaju različitim razdobljima Hafizovog života i mišljenja. Međutim, postavlja se pitanje koje je stihove izrekao prije. Ove ili one?

Jedan od onih koji Hafiza poredi sa sobom, tvrdi da je te stihove ispjevao u kasnijim godinama života, jer je u njima izrekao riječi kufra, a da je to učinio za života Šaha Šudžaa, koji mu je jednom prilikom prigovorio: “Ako je muslimanstvo ono što Hafiz ima / Ah, ako nakon danas sutra ima?!” – prigovorio bi mu i za navedene stihove. Stoga je jasno da te stihove nije izrekao za života Šaha Šudžaa. Kada ovu tvrdnju analiziramo u skladu sa razmišljanjem arifa, onda je odgovor veoma jednostavan i jasan. Prema arifu, nema nikakve greške i ne može je ni biti. Kako? Arif vidi svijet kroz Boga, odnosno odozgo, nasuprot filozofima i običnim ljudima koji ga vide odozdo. Onaj koji svijet vidi odozdo, bez sumnje ga vidi u dijelovima i parcijalno, tako da ne može vidjeti cjelokupan Univerzum. U jednom kompleksu vidi samo dijelove i na temelju njih želi prosuđivati, ali kada posmatra cjelinu, dolazi do drugačijeg zaključka. Naprimjer, uzmite najljepše lice. Prekrijemo li čitavo lice, ukazat će se samo zubi, bez ikakve razlike u odnosu na glavu mrtvaca. Takav prizor izaziva u ljudima strah. Zamislimo da se vidi samo jedno oko ili obrva. U slučaju kada vidimo samo jedan dio, naš um projicira i ostale dijelove cjeline i ne dopušta da viđeni prizor izgleda ružno. Međutim, ako čovjek ne obrati pažnju na dijelove koji se nalaze iza zastora, sigurno neće vidjeti ono što po sebi omogućava da bude viđeno lijepim. Kad se ljepota ukaže u cijelosti tako da je sve vidljivo, onaj ko gleda odozgo ima potpun pregled, a onaj ko gleda odozdo nepotpun. Prilikom nepotpunog viđenja dolazi do greške, a kada viđenje bude potpuno, onda nestaje sve ono što je bilo pogrešno kod nepotpunog viđenja.

Hafiz je imao običaj govoriti konotativno, što je priča samo za sebe. Međutim, namjera mu je bila da kaže da prilikom upotpunjenog viđenja nema nedostataka ni grešaka. Šejh znači savršen, što aludira na gore izneseno. Dakle, nepotpun i nesavršen vidi nedostatak, dok ih potpun i savršen ne vidi. Zašto ne može vidjeti nedostatke? Zato što vidi sve zajedno, cjelokupan univerzum, a u cjelokupnom univerzumu nema nedostataka. Cjelokupan univerzum je, prema Hafizovim riječima, manifestacija Božijega bića, sjena Božijega zata i, kako to arifi kažu: „Sjena lijepog je lijepa, a lijepa sjena lijepo vidi“. Onaj ko vidi djelomično, ne može vidjeti sliku ljepote. On vidi samo dio slike. U narednim stihovima Hafiz pjeva o izuzetno pozitivnom i lijepom viđenju univerzuma:

Oko mi ogledalo za njene nausnice i ben posta,

Neka mi usne okrilje i ramena njena ukradu!

Dakle, sve što vidim svojim očima samo su njene nausnice i ben. Ovdje aludira na stihove:

Svijet je k'o nausnice, ben, oko i obrva

Gdje svaka stvar na mjestu svom je lijepa.

Mahmurni i ugodni narcis sa zjenicom

Krv ašika ako iz vrča popije, prijatno mu bilo!

Međutim, stihove: “Šejh nam reče: Pero stvaranja pogriješilo nije”, najviše su koristili oni koji Hafiza smatraju materijalistom, ali mislim da smo na to pitanje već odgovorili.

U nekim stihovima Hafiz kao da hoće da kaže da je pokušao putem nauke, filozofije i teologije odgovoriti na pitanja koja ga muče, ali nije uspio i to ga je razočaralo. Zato je odlučio ostatak života dobro iskoristiti, te se koliko je moguće posvetiti zabavi, dokolici i uživanju. Takav je stih:

Pričaj o pjevaču i vinu i manje tragaj za tajnama vremena

Jer niko mudrošću ne riješi, nit' će riješit' zagonetku ovu!

Spomenuti gazel započinje ovim stihovima:

Osvoji li Turkinja iz Širaza srce moje

Samarkand i Buharu dajem za ben crne boje.

Moja nepotpuna ljubav ne treba dragoj,

Voda, boja, ben i nausnice ne trebaju licu lijepom.

U prvom stihu želi reći da ljepota drage osobe nema potrebe za ljubavlju drugih. To je ruža kojoj ne treba cvrkutanje bulbula. Bog je stvorio stvorenja i nije ovisan o njihovom ibadetu.[2] On je sasvim neovisan o našem ibadetu, našoj ljubavi i svemu drugom.

Moja nepotpuna ljubav ne treba dragoj,

Voda, boja, ben i nausnice ne trebaju licu lijepom.

Od one ogromne ljubavi što Jusuf imade znadoh

Da će ljubav izvući Zulejhu iza zastora čednosti.

Ako vrijeđaš ili pak proklinješ, ja dovu činim;

Gorki odgovor pristaje slatkim rubin-usnama.

Znači, ako nas otjeraš, to nas neće rastužiti. Drugim riječima, želi kazati da će i u nedaćama i patnjama biti strpljiv i zahvalan.

Dušo, slušaj savjet, jer od duše više vole

Mladi sretnici savjet staroga mudraca!

Kakav savjet?

Pričaj o pjevaču i vinu te manje tragaj za tajnama vremena

Jer niko mudrošću ne riješi nit' će riješit' zagonetku ovu!

Šta Hafiz želi kazati? U desetini drugih stihova ukazuje na isto. Naime, on daje prednost duhovnom i irfanskom svijetu u odnosu na svijet filozofije, te putu ljubavi u odnosu na put razuma. Hafiz nije jedini koji je govorio na takav način. Svi arifi su tako govorili i upravo u tome leži razlog sukoba arifa i filozofa. I filozof i arif žele shvatiti tajnu svijeta i spoznati pravu istinu, ali filozof nakon dugog niza godina dolazi do zaključka: „Jasno je da ništa nije jasno.“ Ova izjava se pripisuje Fahrudinu Raziju ili Ibn Sini.

Srce iako u ovoj dolini stalno traga,

Iako jako tragaše, ništa ne sazna.

U srcu mome hiljadu sunca zasja

Na kraju savršenstvo čestice ne dozna.

Hajam kaže:

Oni što ovladaše znanjem i čestitošću

U svim naukama svijeća drugova postaše.

Iz mrkle noći ove put ka danu ne nađoše,

Rekoše: "Legende, izmišljotine" i zaspaše.

Arif želi reći da griješi onaj koji misli da uz pomoć filozofije i nauke, tj. uz pomoć razuma i razmišljanja može spoznati svoje postojanje ili tajnu egzistencije. Treba ići putem ljubavi, dakle slijediti irfan i tarikat. Na putu razuma čovjek stoji u mjestu, dok na putu ljubavi čovjek svim svojim bićem stremi ka Bogu. Zato Hafiz poručuje:

Pričaj o pjevaču i vinu te manje tragaj za tajnama vremena

Jer niko mudrošću ne riješi nit' će riješit' zagonetku ovu!

Također, arif ne traga za tajnom vremena, nego za suštinom. A kada nađe suštinu i dospije do Boga, On će mu otkriti tajnu vremena. Prema tome, uz navedene stihove treba pogledati i ove:

Moja nepotpuna ljubav ne treba dragoj,

Voda, boja, ben i nausnice ne trebaju licu lijepom.

Kad uzmemo u obzir sve što je rečeno, možemo li prihvatiti da je istina ono što razni komentatori pripisuju Hafizu?

Hafiz je na ovu temu napisao mnogo gazela i po ovom pitanju razilazi se sa dvije glavne skupine. Ponekad se obraća filozofima tvrdeći da čovjek s filozofijom neće nigdje stići, a ponekad se obraća isposnicima tvrdeći da kruti asketizam neće donijeti nikakvu korist. Jedino ispravan put je put ljubavi. Tako u jednom od stihova kaže:

Ništa od tajni postojanja saznati nećeš

Dok izgubljen ne postaneš u krugu mogućeg.

„Izgubljenost“ označava izgubljenost i izbezumljenost zaljubljenika, odnosno ljubavno ludilo. Dok ne kreneš ovim putem, nemaš mogućnost da spoznaš jednu od tajni postojanja.

Ponekad se obraća isposnicima:

Odlazi, umišljeni zahide, jer od mojih i tvojih očiju

Tajna ovog zastora skrivena je i skrivena će ostati!

Kada kaže “ja” i “ti”, ne misli na sebe i sagovornika, nego na sve ljude. U mnogim pjesmama Hafiz ističe da samo arif može spoznati tajne.

Tajnu iza zastora od pijanih bohema traži[3]

Jer to stanje nema zahid visoka stepena.

Na ovu temu Hafiz je napisao veliki broj stihova kojima želi istaći da samo arif može razriješiti tajnu svijeta i postojanja, dok uz pomoć filozofije i zuhda nije nigdje moguće stići. Arifi su se oduvijek sukobljavali sa ovim dvjema skupinama: krutim asketama, posebno sa licemjerima, i sa filozofima.

Čovjek u irfanu

Sljedeće pitanje kojem irfan posvećuje veliku pažnju jeste pitanje čovjeka. Dosta se raspravljalo o irfanskom viđenju čovjeka kod Hafiza. Arifi se i po ovom pitanju razilaze sa filozofima. Čovjek ima veličanstveno mjesto u irfanu i on je, sufijskim rječnikom, savršeni i potpuni odraz Boga, tj. ogledalo koje u potpunosti prikazuje Boga. Sufije čak idu dotle da čovjeka nazivaju makrokosmosom, a svijet mikrokosmosom. Kada Hafiz želi reći da je čovjek savršeni prizor Božijih imena i sifata, čovjeka naziva “Džamšidov pehar”, koristeći legendu u kojoj se pripovijeda da je legendarni iranski vladar Džamšid imao ogledalo u kojem je mogao vidjeti sav svijet. Kada bi pogledao u pehar, mogao je vidjeti šta se dešava na bilo kojem kraju svijeta. Ovdje Hafiz želi reći da je ljudsko srce, odnosno ljudska duša upravo taj “pehar svjetokaz”. Ukoliko čovjek zaroni u svoju unutrašnjost, ukoliko mu se otvore vrata ka nutarnjem, iznutra će moći posmatrati sav svijet. Unutrašnjost čovjeka je kapija ka cijelom svijetu i egzistenciji jer se tu otvaraju vrata ka Bogu i Istini, i kada čovjek vidi Istinu, onda može vidjeti i sve drugo. Na ovu temu Hafiz je napisao jedan od svojih najboljih gazela:

Godinama srce od mene Džemov pehar iskaše,

I ono što sam imaše od drugih tražiše.

Dragulj što izvan školjke Univerzuma je[4]

Od izgubljenih na obali mora tražilo je.

Bog u svim stanjima sa zaljubljenikom bî,

On ga ne vidje i izdaleka Boga dozivaše.[5]

Problem svoj predočih starom magu sinoć,

Da on mi riješi ovu zagonetku tešku.

Vidjeh ga radosna, vesela s vrčem vina u ruci

I u onom ogledalu stotine vrsta posmatraše.

“Vrč vina” bez sumnje označava njegovo srce. U tom slučaju značilo bi da stari mag gleda i istražuje svoje srce.

Rekoh: Ovaj pehar svjetokaz kad ti dade Mudri?

Reče: Onoga dana kad ovaj šareni krov sazda.

Iz ovih stihova može se zaključiti na šta misli Hafiz kada kaže vrč, stari mag i sl.

Sve ove trikove kako bi razum ovdje činio,

Samirija naspram štapa i bijele ruke šta bi činio?

Ovim Hafiz podjenjuje razum u poređenju sa ljubavlju. Šta razum može učiniti u odnosu na nju? Razum je Samirija, a ljubav je Musa.

Reče onaj drug što vješala s njim uzvišena postaše,

Grijeh to mu bi što tajne razotkrivaše.

Hoće reći da je Haladž stigao do tajne koju poznaje “stari mag”. On je prestao biti on sam kada je rekao “ja”. Onda to nije bio Haladž, koji je izrekao “ja”. On je bio Božiji zat koji je rekao “ja”, no ljudi to nisu mogli trpjeti. On je otkrio tajnu koju nije trebao otkriti, te ga je Božija ljubomora odvela na vješala. Kada kaže “grijeh”, misli na njegov grijeh kod Boga, a ne kod ljudi.

Reče onaj drug što vješala s njim uzvišena postaše,

Grijeh to mu bi što tajne razotkrivaše.

Milost Ruha svetoga ako opet[6] pomoć pruži,

Drugi će činiti ono što Mesih činjaše.

Tj. ako Božija milost ponovo dođe, drugi će činiti ono što je činio Mesih. Mesih je činio čuda zahvaljujući okolnosti da je bio povezan sa Bogom.

Onaj što srce mu ko pupoljak tajnu istine skri,

List srca mu ispunjen ovim tajnama bî. 

Onaj što je skrivao tajne imao je srce koje je bilo ispisano tajnama. O ovome je Hafiz ispjevao mnoge stihove. Pitanje potpune manifestacije Božijih imena i sifata u čovjeku predstavlja jednu od ključnih tema irfana, čemu je Hafiz posvetio veliku pažnju.

Čovjek prije stvaranja

„Čovjek prije stvaranja“ predstavlja još jednu značajnu temu kojoj irfan poklanja izuzetnu pažnju. Sa irfanskog aspekta, čovjek nije zemaljsko stvorenje, što je suprotno materijalističkom gledanju i mišljenju nekih filozofa, koji smatraju da je priroda postojala oduvijek, te da je čovjek nastao na temelju akcija i reakcija koje su vladale u njoj. Također, shodno ovom mišljenju, ljudska duša je rezultat istih dešavanja. Po mišljenju arifa, čovjek je prije stvaranja već imao domovinu, ali ne – kao što Platon misli – da je ljudska duša prije stvaranja u ovom obliku i formi obitavala u drugom svijetu, kao ptica koja dođe na odabrano mjesto i tu sagraditi gnijezdo. Želi reći da čovjek potiče iz drugog svijeta. On je zraka koja je došla odatle i ponovo će se tamo vratiti. Ovo se, također, često susreće u Hafizovim gazelima. U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera. U jednom od gazela Hafiz kaže:

Na ova vrata zbog slave i položaja ne dođosmo,

Zbog teške nesreće ovdje utočište nađosmo.

Ovo je aluzija na priču o hazreti Ademu, a.s., njegovom grijehu i progonu iz Dženneta.

Putnici smo puta ljubavi i od granica ništavila

Do prostora postojanja pređosmo sav ovaj put.

Rekli smo da arif cjelokupnu egzistenciju smatra proizvodom ljubavi. (“Bio sam skrivena riznica, poželih da budem upoznat, pa stvorih stvorenja.”)

Zeleniš nausnica tvojih vidjesmo i iz vrta džennetskog

U potrazi za ovom ljubav-biljkom dođosmo.

Došli smo odatle ovamo.

Sa ovakvim blagom, čiji je rizničar Ruhul-Emin[7]

Na prag vrata vladara prositi dođosmo.

Istovremeno, došli smo ovdje da postanemo savršeni, da djelujemo i onda se ponovo vratimo.

Sidro blagosti tvoje, o lađo uspjeha, gdje je?

Jer u ovom moru plemenitosti plivamo u grijesima.

Čast nestaje, o oblače prikrivaoče grijeha, prolij kišu

Jer u sudnicu s knjigom crnih djela dođosmo.

U drugom gazelu Hafiz o ovoj temi raspravlja na sljedeći način:

Otvoreno kažem i zbog riječi svojih sam veseo,

Rob ljubavi sam i od oba svijeta slobodan.

Nema na tabli srca osim elifa stasa drage mi.

Šta da radim, učitelj drugom harfu me ne pouči.

Ptica svetoga vrta sam, kako da opišem rastanak?

Melek bijah i veličanstveni Firdevs mjesto mi bi,

Adem dovede u ruševnu zgradu me ovu.

Riječi “Adem me dovede” označavaju slabost koja je uvod za uspinjanje ka savršenstvu. To je neposluh koji je rezultirao oprostom, tevbom i povratkom. Savršenstvo Adema, a.s., leži u neposluhu, ali ne u njegovom izvornom značenju. Ako neposluh ostane to što jeste, onda predstavlja pad, opadanje i nazadak, ali ako rezultira pokajanjem i vraćanjem, onda je to savršenstvo.

Hlad džennetskog stabla, ljupkost hurija i obala jezera

Zbog ljubavi ka tvom sokaku iz svijesti mi nestade.

Zaboravili smo sve što je bilo tamo. Sada idemo ka višim sferama. U drugom gazelu govori o istoj temi, koju posebno naglašava:

Šta da kažem ti kad sinoć u mejhani, pijanom i skršenom

Melek iz svijeta gajba kakve tajne mi reče.

Hej, kraljevski visokoumni sokole Sidretul-Munteha,

Gnijezdo tvoje ovaj nesretni kutak nije.

Tebe sa kule Arša stalno dozivaju,

Ne znam zašto u ovom leglu zamki truhneš.

U drugom gazelu kaže:

Hidžab lica duše prašina mi je tijela,[8]

Neka je sretan onaj tren kad s lica zastor strgam![9]

Zaista se čudim ljudima koji na svaki način žele degradirati Hafiza i one koji mu nalikuju. Umjesto da svijest ljudi podignu na višu razinu, oni ih na ovaj način vode u zabludu, nemoral i propast. Tvrde da Hafiz nije vjerovao u proživljenje i život nakon smrti. Šta kažu oni, a šta naš pjesnik?

Hidžab lica duše prašina mi je tijela,

Neka je sretan onaj tren kad s lica zastor strgam!

Ovakav kafez ne pristaje milozvučnima poput mene,

Idem u bašču Rizvana, jer ptica sam one livade.

Da bi rekao:

Ako mi iz krvi srca miris zanosa dolazi,[10]

Ne čudi se jer saosjećam sa tibetskim mošusom.[11]

Na ovaj način želi prikazati težinu rastanka. Postavlja pitanje zbog čega je vrećica tibetanskog jelena mirisna. Odgovor je zato što je jedno vrijeme bila priljubljena uz jelena. Prema tome, ako od krvi moga srca osjećaš miris mošusa, znaj da je to zbog toga što sam jedno vrijeme bio uz Boga.

Ne misli da zlatna mi košulja jer sam svijeća,

Što u košulji mi skrivene patnje i vatre su.

U drugom gazelu o istoj temi pjeva:

Više od četrdeset godina ponavljam

Da od robova staroga maga ja najmanji sam.

Nikad zbog bereketa milosti starca što prodaje vino

Pehar mi prazan ne osta od čistoga vina svjetlosti.

Ovim želi da kaže da je tokom perioda u kojem je prelazio put ka Bogu neprekidno primao milost, blagodat, otkrovenja i nadahnuće.

Mjesto ljubavi i sreće čestitih bekrija

Uvijek središte mejhane bijaše mi stan.

Ne misli o meni da pijanica sam teška,

Ako odjeća mi prljava posta, al' grješan ne ostah.

Riječi “Odjeća prljava posta, al' grješan ne ostah” aludiraju na stanje kada je neko na lošem glasu, tj. kada je osramoćen. Ovo podsjeća na stanje trpljenja prigovora drugih, što se možda odnosi i na samog Hafiza. Dakle, predstavljati se u jednom svjetlu sasvim suprotnom od stvarnog stanja: biti dobar, ali se pred drugima predstavljati lošim. To je bio put nekih sufija u ono vrijeme. Ne govorimo o tome da li je to loše ili dobro. S tim u vezi Hafiz kaže:

Kraljevski soko ruke vladareve sam, šta bî

Pa iz svijesti izbrisaše mi ljubav ka gnijezdu?

Naravno, ovo je poezija i može se tumačiti na više načina. Može aludirati na vladara iz njegovog vremena i odnose s njim, a može imati i irfansko značenje.

Otuđenost čovjeka u svijetu

Postoji još jedna tema koja je u irfanu usko vezana za prethodnu, a poznata je kao “otuđenost čovjeka u svijetu”. U irfanskoj književnosti čovjek je jedinka otuđena na zemlji. Nakon hiljadu godina, koliko arifi govore o ovom pitanju, zapadnjaci su mu tek nedavno prišli filozofski, i to na jako prljav način. Međutim, čovjek zaista ima taj osećaj. On zaista osjeća da je stranac u svijetu i da je od svega otuđen, ali zašto? Arifi tvrde da je to zbog toga što naše stvarno “ja”, koje je ustvari duša (ruh) – Pa sam mu Ja udahnuo od Svoga ruha – potječe s drugog mjesta, gdje se treba vratiti. Njegova domovina nije ovdje, već na nekom drugom mjestu. Prema tome, ovdje nije njegova domovina – to domovina kamenja, biljaka i životinja. Mi, međutim, nismo u potpunosti stvorenja koja pripadaju prirodi; naša stvarnost je izvanprirodna i metafizička i od nje su nas odvojili. Zbog toga osjećamo otuđenost. O ovoj temi izrečene su veličanstvene riječi.

Vjerovatno ste čuli priču iz Mesnevije o trgovcu i papagaju. Glasi ovako: Bio neki trgovac i imao jednog papagaja (a papagaje obično donose iz Indije). Kad je odlučio da pođe u Indiju, pozvao je djecu, a u isto vrijeme je i papagaj stajao pored njih. Rekao im je da poruče šta je kome volja, kako bi im on to donio iz Indije. Svako je nešto rekao, dok nije došao red na papagaja. On reče da ništa posebno ne traži, osim da trgovac kada stigne u Indiju posjeti ostale papagaje i kaže im da se njihov prijatelj nalazi kod njega u kafezu, te da im ispriča kako mu je. Također je od trgovca zatražio da mu prenese njihov odgovor. Trgovac je otišao u Indiju i obavio svoj posao. Kad je htio da se vrati kući, otišao je u šumu punu papagaja. Stao je ispred njih i prenio im poruku. Rekao im je da ima jednog papagaja u zarobljeništvu i kakav mu je kafez napravio. Od njih je zatražio da mu kažu ako imaju kakvu poruku za njegovog papagaja. Čim je izgovorio te riječi, svi papagaji su popadali na zemlju kao mrtvi. Trgovac se preplašio jer je pomislio da su papagaji pomrli zbog njega. Kad se vratio kući i podijelio poklone koje je donio sa sobom, otišao je kod svoga papagaja. Papagaj ga je upitao da li je prenio njegovu poruku. Odgovorio mu je da su svi papagaji pomrli kada im je prenio poruku. Kada je papagaj to čuo, od tuge je svisnuo i pao na zemlju. Trgovac se prestrašio i rastužio zbog njegove smrti. Ali nije mogao ništa drugo učiniti do da ga izvadi iz kafeza. Čim ga je bacio u zrak, papagaj je poletio. Postalo je jasno da su ostali papagaji na taj način njegovom papagaju poslali određenu poruku. Poruka je glasila: “Ako želiš da se oslobodiš iz kafeza, moraš umrijeti!”

Umri, prijatelju, prije smrti ako želiš život,

Jer Idris takvom smrću uđe u Džennet prije nas!

“Umrite prije nego što umrete!”[12]

“Izađite iz Dunjaluka srcima svojim prije no što iz njega izađu vaša tijela.”[13]

Shvatio je da smrću može dosegnuti stvarni život. Dok čovjek ne napusti prirodu, nikad neće živjeti istinski život, o čemu je Hafiz na mnogim mjestima kazivao. Tako kaže:

Ti koji kuću prirode ne napuštaš,

Kako da koračaš po sokacima istine?

Papagaj koji je u ovoj priči došao iz zemlje papagaja, a nalazi se u kafezu otuđenosti, zapravo je čovjek koji je došao sa drugog svijeta i ovaj svijet za njega je kafez. O tome kaže:

Ovakav kafez ne dolikuje milozvučnim poput mene,

Idem u vrt Rizvana jer ptica sam toga travnjaka.

Arifi na upečatljiv način raspravljaju o čovjekovoj otuđenosti. Džami u jednoj od svojih pjesama kaže:

Srce, do kada ćeš u ovoj palači privida

Igrati se k'o djeca sa zemljom?

Ti si ona odvažna i odgojena ptica

Čije gnijezdo izvan ove palače bijaše.

Zašto si napustio ono gnijezdo

Kao mahalska ptica ove ruševine postao?

Poput Halila o svijetu jekina kazuj

napjev: ‘Ne volim one što zalaze’, pjevaj!

Na tu temu Mevlana je ispjevao veličanstvene stihove. Općenito uzevši, prolog Mesnevije započinje naricanjem otuđenog čovjeka:

Slušaj ovaj naj šta priča, kazuje,

Na rastanke on se žali, tuguje.

Kakvo veličanstveno poređenje! Ovaj jecaj naja, jecaj koji je uzburkao čitav svijet i okrenuo i uzbunio sve ljude, kakav je to jecaj? To je jecaj otuđenosti, jecaj zanosa, jecaj udaljenosti, jecaj za povratkom. Ja sam jedan komad drveta. Kad su me posjekli, odnijeli iz polja trske i donijeli ovdje, započeo je moj plač. Ostao sam sâm među vama. Vi ste jedna skupina ljudi, gomila kamenja, hrpa zemlje. Ovdje nema trske. Ja se moram vratiti u polje trske, jer ovdje sam otuđen.

Slušaj ovaj naj šta priča, kazuje,

na rastanke on se žali, tuguje.

Iz Nejistana otkad me ubraše,

zbog mog plača muško, žensko uzdiše.

Tražim srce, rastancima ranjeno,

svoju čežnju da mu kažem opširno.[14]

Ovaj prolog zaista predstavlja remek-djelo. Međutim, dok čovjek ne upozna tajne irfana ili ne pročita irfanska djela – ali ne onako kako to rade oni koji se bave književnošću: oni pročitaju nekoliko pjesničkih divana i misle da su saznali sve tajne irfana – dok ne prostudira sva irfanska djela, kako ona o praktičnom, tako i o teorijskom irfanu, poput Ibn Arebijevih, neće razumjeti Mesneviju ili Hafiza. Općenito, njih nipošto mogu razumjeti oni koji se bave samo književnošću.

Mevlana je donio još jedno lijepo poređenje za otuđenost čovjeka. To je priča o slonu iz Indije. Zašto kažu da slon sanja o Indiji? Zbog toga što potiče iz Indije. To je ljubav prema domovini.[15] Kažu da slon uvijek sanja o Indiji, dok je magarac nikad ne sanja, jer mu nije domovina i nema je u svojoj svijesti. Potom kaže da čovjek ima vječitu želju za povratkom, da sebe vidi strancem i svoje želje tako velikim da je svijet za njega mali, što je posljedica sjećanja na prošlu domovinu. Ono što se u čovjeku pokazuje u vidu želje je poput onoga što slon vidi u snovima. Sve što slon vidi na javi, dolazi mu u snove. Ono što je čovjek vidio u prošlom svijetu i što poznaje u ovom svijetu, koji je za njega poput sna – “Ljudi spavaju, a kada umru, probude se”[16] – u njegovoj duši se ispoljava i odslikava u obliku želja, prohtjeva, htijenja i otuđenosti. Kod drugih stvorenja nije tako. Mevlana zatim kaže:

Slon čim stojeći zaspi

U snovima vidi zemlju Indiju.

Magarac nikad u snu Indiju ne vidi

Jer on ne osjeća bliskost sa Indijom.

Spomen Indije čini slon zbog čežnje,

Stoga mu se noću u snovima onaj spomen uobličava.

Ovim se želi kazati da je čovjek proizvod prošlosti iz koje je došao. Hafiz o ovome veli:

Visokoumni kraljevski sokole Sidretu-l-Munteha,

Gnijezdo tvoje ovaj kutak jadni i nesretni nije!

On, dakle, čovjeka vidi kao pticu koja je protjerana iz svog gnijezda i nalazi se u nekoj ruševini. Tamo je gnijezdo, a ovdje ruševina. Prema Hafizu, čovjek je ptica čije je gnijezdo vani, a ona živi u ruševini. Na drugom mjestu, koristeći izraz “divlja srna” donosi čitav gazel o ovom pitanju. Naime, ljudsku otuđenost pokušava prikazati prikazujući divlju srnu, koju su uhvatili i odvojili od njenog stada.

Gdje si ti, o srno divlja,

već dugo se znamo ti i ja.

Oboje smo sami, izgubljeni, bez ikoga,

Zvijeri i zamke i sprijeda i straga.

Dođi, da stanje jedno drugom upoznamo

Međusobne da želje upoznamo ako možemo.

Koliko vidim, ova divna dolina

Travnjaka zelena i veselja nema.[17]

Recite prijatelji šta će biti,

Čovjek bez ikoga, prijatelj je stranaca.

Samo stranac može razumjeti stranca. U istom kontekstu je i poznata pjesma Imru-l-Kajsa:

Kad dva se stranca nađu, kao da su se sreli rođaci;

Svaki je stranac strancu rođak i bliski.

A Hafiz pjeva:

Recite prijatelji šta će biti?

Čovjek bez ikoga prijatelj je stranaca.

Možda blagoslovljeni Hidr dođe

Mubarek htijenjem riješi problem.

Možda je vrijeme odanosti došlo,

Nagovještaj: ‘Ne ostavljaj me samog’, mi dođe.

Irfanskim jezikom rečeno: Gospodaru, ne ostavljaj me u fizičkom svijetu, pomozi mi da napustim Ovaj svijet! Ako čovjek ostane u svijetu materijalnog i ne uspije se vratiti metafizičkom svijetu, onda će zaista biti u izgnanstvu i otuđenosti poput Sibira:

Koliko se sjećam od mudraca staroga,

Nikad ga neću zaboraviti.

Jednoga dana putnik u zemlji nekoj

Ljubazno reče ubogom lutalici:

Putniče, šta u torbi nosiš,

Dođi zamku postavi ako zrnevlja imaš![18]

Odgovori mu i reče: Zamku imadem,

Al' Feniksa u lovu želim da nađem.

Ja ne želim loviti ništa drugo, osim Feniksa, koji je kralj ptica. Znate li da je Feniks (Simurg) simbol Boga? Djelo Govor ptica od Attara napisano je upravo u ovom kontekstu i u njemu Simurg također simboluzuje Boga. Hafiz, isto tako, govori o Anki, koja predstavlja arapsku verziju mistične ptice Feniks.[19]

 Izvor: Murteza Mutahari, Hafizov irfan, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević

[1] Odraz lica tvoga znači svijet.

[2] Nehdžu-l-belaga, hutba 191.

[3] Kao što kaže: “Jer niko mudrošću ne riješi nit' će riješit' zagonetku ovu!”

[4] Znači Bog.

[5] Pitanje: U stihu “Dragulj što iz školjke...”, smatra da je Bog izvan cijelog Univerzuma, ali u narednom stihu kaže: “Bog u svim stanjima sa zaljubljenikom bî.” Nije li to paradoks? Odgovor: Ne, Bog nije unutar Univerzuma, ali je srce izvan Univerzuma.

[6] U nekim stihovima stoji “drug”, ali je u većini “opet”.

[7] Sa kako velikim bogatstvom smo došli!

[8] Tijelo poredi sa prašinom koja prekriva površinu lica.

[9] Napustim ovo tijelo i odem.

[10] U nekim rukopisima stoji: “Miris ljubavi dolazi.”

[11] Jedna vrsta jelena sa Tibeta na pupku ima vrećicu u kojoj se skuplja miris koji ona luči. Kad se vrećica napuni, jelen osjeća veliku bol i trpi je sve dok se ta vrećica ne odvoji od pupka.

[12] Biharu-l-envar, tom 69, str. 317.

[13] Nehdžu-l-belaga, hutba 203.

[14] Prepjev ovih stihova preuzet iz: Mesnevija, Ljiljan, Sarajevo, 2000.

[15] Šejh Behai ima jednu kratku pjesmu o hljebu i halvi u kontekstu hadisa: “Ljubav ka domovini je od vjere”, gdje donosi distih:

Ova domovina Egipat, Irak i Šam nije,

Ova domovina je grad što imena nema.

Nakon toga kaže da Poslanik ovim nikad nije mislio na materijalni svijet i zemlju. Ljubav ka domovini znači ljubav ka povratku ili stvarni povratak.

[16] Biharu-l-envar, sv. 4, str. 42.

[17] Znači, ovdje nije dobro mjesto.

[18] Dođi da napravimo zamku za lovljenje ptica!

[19] Posljednjih nekoliko minuta govora nije zabilježeno na traci.

Zadnji put promijenjen: petak, 29 Juli 2016 11:45
×

Log in