Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Drugi o poslaniku

Knjiga Ahmeda Hamida specifična je po tome što su u njoj sabrana mišljenja onih utjecajnih umova sa Zapada i Dalekog istoka koji su se, neopterećeni propagandom, izravno studirajući životopis poslanika Muhammeda i njegovo historijsko djelo, oduševljavali njime nerijetko ga nazivajući najvećom povijesnom ličnošću.

A A A

VELIKA BRITANIJA


Bernard Šo – Bertrand Rasel – Karlajl – Viljem Mjur – Hamilton Gib – Ričard Barton – Edvard Henri Palmer – Tomas Arnold – Rejnold Alejn Nikolson – Edvard Lin

“Molim vas da shvatite moje predviđanje: dolazi vrijeme islama kada će se svijet naći u ljubavi i miru. U islam je ušlo, i još uvijek ulazi, veliko mnoštvo pojedinaca iz moga naroda!”
Bernard Šo


Ime mu je Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw). Rođen je 1856. godine. Britanac. Pozorišni pisac. U početku je bio zaljubljenik muzike, da bi se kasnije posvetio pisanju pozorišnih komada i u tome postigao veliku slavu. Pročuo se stekavši popularnost ironijom kojom je njegov jezik zborio, a pero ispisivalo pozorišne komade. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1925. godine, umro je 1950. godine, a iza sebe je ostavio značajno duhovno naslijeđe, osim pozorišnih komada koje je napisao i po kojima je stekao slavu, te koji su se proširili diljem svijeta, a od kojih su najpoznatiji: Čovjek i nadčovjek, Pigmalion, Ivana Orleanka  i Car i Kleopatra.
Pošlo mu je za rukom da tragove svoga nastupa ostavi i u svjetskim razmjerama. Bilo je to onda kada su neki zatražili od njega da napiše pozorišni komad o životu vjerovjesnika Muhammeda, a što je on odbio učiniti. To njegovo odbijanje predstavljalo je smrtonosan udarac za one koji su namjeravali islam predstaviti na izokrenut način.
Šo kaže:
“Pažljivo sam proučavao život Poslanika islama, vraćao sam se nekim stvarima i po više puta i sve što sam u njemu našao bilo je ćudoređe, onakvo kakvo treba da bude! Potom sam Muhammeda stavio na rang-listu, štaviše, na sami vrh rang-liste ljudi koji bi se morali slijediti, a kada sam proučio Muhammedovu vjeru, osjetio sam da je to veličanstvena vjera... Vjerujem da će ta velika vjera zavladati svijetom jednoga dana, u doglednoj budućnosti, ako se ukaže prilika za njeno širenje pa se svijet mogne upoznati s njom bez uskogrudosti. Volio bih kada bi svijet upoznao islam bez uskogrudosti, jer uskogrudost čini slijepim za Istinu umove, srca i oči, a islam – to je ona istina s kojom je došao Muhammed da bi na taj način okupio ljude u ljubavi, miru, dobru i pravednosti.
Pročitao sam ono šta su pisali svećenici srednjega vijeka: ustanovio sam da su islam predstavili u obliku koji nema veze sa stvarnošću. Zaključio sam da su se plašili za svoje položaje.
Kada sam spoznao suštinu islama, shvatio sam da je Muhammed, poslanik islama, došao sa Objavom kojoj nema premca i da time nije težio da postigne za sebe lično neki položaj ili slavu. Ratovi koji su nastupili sa samom pojavom islama, koji i danas traju i kojih će biti i poslije u osnovi su sa jedinim ciljem da neprijatelji islama osiguraju svoj opstanak. Da se Muhammed pojavio i u današnjem svijetu, on bi snagom svoje uvjerljivosti mogao riješiti sve svjetske teškoće i učiniti da ljubav i mir budu okosnice života. Kada bi oni koji pozivaju islamu bili u stanju u svome djelovanju ispoljiti vjerodostojan islamski način, svijetom bi zavladao mir, na isti način kao kada bi bio prisutan i Muhammed. Uostalom, on je zaista prisutan u svojoj Objavi, koja nije došla protiv ijednog prethodnog vjerovjesnika, već jedino zato da bi upotpunila sve ranije Božije Objave.
Islam i Vjerovjesnik islama uspjeli su od mene načiniti čovjeka koji s visokim poštovanjem stoji pred Kur'anom i njegovim Poslanikom. Uvijek mi je bila želja da islam bude onaj put kojim će svijet ići, jer svijetu nema drugog izbavitelja, osim Muhammedove objave.
Muhammedovu vjeru uvijek sam visoko uvažavao zbog njene životvornosti. To je jedina vjera za koju mi se čini da je pogodna za različite životne dobi, u smislu da može biti privlačna za svaki naraštaj.
Slutim da će Muhammedova vjera sutra biti prihvatljiva Evropi, a počinje joj biti prihvatljiva već i danas. Pomno sam, s punom posvećenošću, proučio Muhammedov životopis – ustanovio sam da on nije pokazao nikakav prezir ili neslaganje niti sa jednim vjerovjesnikom koji mu je prethodio.
Vjerujem da dolazi vrijeme kada će se evropski odnos prema islamu popraviti i da će to voditi njihovom prihvatanju ove vjere u rješavanju teškoća u Evropi, a potom i u cijelom svijetu.
Molim vas da shvatite moje predviđanje: dolazi vrijeme islama, kada će se svijet naći u ljubavi i miru. U islam je ušlo, i još uvijek ulazi, veliko mnoštvo pojedinaca iz moga naroda, kao i veliko mnoštvo iz drugih naroda, tako da se može kazati da je evropsko preobraćanje na islam već započelo!”

“Muhammedova objava predstavlja jednostavan oblik izražavanja Božije jednosti. U njoj nema onih zamršenih stvari kojih ima u dva uvjerenja: trojstvu i bogočovještvu.”
Bertrand Rasel

Ime mu je Bertrand Rasel (Bertrand Russel). Rođen je 1872. godine. Započeo je kao oduševljeni proučavalac matematike i matematičkih teorija, da bi kasnije postao istaknuti britanski filozof. Ubraja se među najveće svjetske filozofe, a smatra se jednim od predstavnika novog realizma, te izrazitim kritičara kako materijalizma, tako i idealizma podjednako. Realnost je, prema njemu, fizička činjenica.
Ono što je naročito zaokupljalo njegovu pažnju bilo je logičko raščlanjivanje filozofskih pojmova. Svjetsko naslijeđe obogatio je u većem broju područja spoznaje i znanosti. Ono po čemu se pročuo i proslavio širom svijeta bilo je njegovo izuzetno zauzimanje – na čemu je naročito istrajavao – na očuvanju svjetskoga mira. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1950. godine. Pošlo mu je za rukom da čitav svijet privuče sebi svojom mišlju kojom je prosvjetljavao umove ljudi, zagovarajući mir kao jedno od prava čovjeka posvuda u svijetu. Umro je 1970. godine, nakon života ispunjenog humanističkom mišlju posvećenom svjetskom miru.
Bertrand Rasel je smatrao svojim prijateljem svakog pojedinca koji je imao odgovoran stav i koji se držao humanističkih načela. Vjerovjesnike je smatrao svojim najvećim prijateljima, ali i prijateljima drugih ljudi. Govorio je:
“Vjerovjesnici nisu bili ništa drugo, nego natprirodno sredstvo dostave, koje je Nebo htjelo da ima na Zemlji. Iz tog razloga duboko poštujem Bernarda Šoa, jer je on odbio da bude sredstvo za izobličavanje lika Vjerovjesnika islama. Ali, čini se da se Šo bio posvetio predanom čitanju o njemu kako bi, na njihovo traženje, i napisao ono što su od njega tražili; međutim iznenadio je svijet odbijajući da napiše nešto što bi Vjerovjesnika islama predstavilo u krivom svjetlu. Njegovo mišljenje je bilo da je Muhammed došao svim ljudima svijeta, pa kako je prije njegovog dolaska čovjek drugog čovjeka prezirao, to je on došao svakom čovjeku, cijeloj ljudskoj vrsti, da sve ljude uvede u mir.
Pročitao sam puno toga o islamu i Vjerovjesniku islama – ustanovio sam da je to vjera koja je došla da postane vjerom čitavoga svijeta, svekolike ljudske vrste. Prema tome, mi još uvijek tražimo i ubiremo plodove onih učenja s kojima je došao Muhammed i kojima je ispunjena njegova Objava, i radi njih stičemo najviša priznanja, a Muhammed je svojim učenjima i svojom Knjigom dostojan svih priznanja; međutim, njega to nije zaokupljalo, on je pustio da stvari idu svojim tokom, kako mu niko ne bi mogao kazati da se islam sabljom proširio i zagospodario svijetom. To je ono što mislioci danas čine sa svojom vlastitom mišlju pa šta neki od njih misle za nebesku misao, s kojom je Muhammed došao za čitav svijet?!
Muhammedova vjera je predstavljala – i to jeste još uvijek! – jednostavan oblik izražavanja Božije jednosti. U njoj nema onih zamršenih stvari kojih ima u dva uvjerenja: trojstvu i bogočovještvu.
Vjerovjesnik Muhammed nije za sebe nikada tvrdio da je božanstvo, niti mu umjesto njega, božansku narav pripisuju njegovi sljedbenici. Vjerovjesnik islama je uzimanje alkoholnih pića označio strogo zabranjenim, a vjernike je obavezao da osvoje sve što mognu osvojiti, kako bi se islamu osigurao životni prostor, ali pod uvjetom da muslimani pritom ne ugnjetavaju nemuslimane.
Islamski moral, sve od Muhammeda pa do danas, a tako će biti i sutra, jeste onaj istinski ključ za čovjeka koji sanja o tome da njegovo postojanje poprimi svrhovit smisao!”

“Poslanik nije težio slavi. Da je to želio, priklonio bi se onima koji su ga za to nastojali pridobiti! On se, međutim, zakleo da ne bi odustao od onog za šta se zalaže ni kada bi mu zauzvrat u jednu ruku dali Mjesec, a u drugu Sunce!”
Tomas Karlajl


Ime mu je Tomas Karlajl (Thomas Carlyle). Engleski društveni reformator. Rođen 1795, umro 1881. godine. Bio je pod snažnim utjecajem njemačke filozofoije i književnosti Getea i Šilera. Pisac, povjesničar i istraživač. Snažno je djelovao na veliki broj svojih savremenika. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti svoga vremena. Divio se ljudima koji su mijenjali tokove povijesti, što je istaknuo u knjizi Junaci i obožavanje junaštva kroz historiju, objavljenoj 1841. godine.
U knjizi Junaci... čitavo jedno poglavlje je posvetio Poslaniku islama, Muhammedu, s.a.v.s., posebno naglašavajući ono veličanstveno u njegovom životu. Odgovarao je na klevete onih koji su mrzili Poslanika islama, njega i njegovu veličanstvenu Objavu do mjere da su ga etiketirali pristranošću za islam. Međutim, on je izložio svjedočenje koje je neminovno moralo doći od čovjeka koji vjeruje u veličinu čovječanstva i vrijednost Objave koja ga je zaokupljala, pa je i iznio svoje svjedočenje pred povijest.
Poglavlje koje je u Karlajlovoj knjizi posvećeno Božijem Poslaniku preveli su na arapski dr. Ali Edhem i književnik Muhammed Sibai, a objavljeno je u knjizi Junaci. Pa, šta je ovaj engleski filozof rekao o Poslaniku islama u svojoj knjizi?
“Bili su narod koji je stoljećima lutao pustinjom, ljudi na koje niko nije obraćao pažnju niti im je ukazivao poštovanje, a kada im je došao arapski vjerovjesnik, onda se prema njima okretalo u nauci i granama spoznaje; nakon što bijahu malobrojni, postadoše mnogobrojni; nakon što su bili poniženi, postadoše ugledni i divljenja dostojni. Ne prođe ni čitavo stoljeće, a Zemlja na sve strane bijaše obasjana njihovim umnim pregnućima i njihovim naukama!”
Onim mrziteljima koji su klevetali Poslanika, Karlajl je uzvratio riječima:
“Zar želiš veći dokaz da je neko zidar od činjenice da je on sazidao kuću u koju su stali mnogi milioni ljudi i koja opstaje stoljećima dugim, a da joj ništa ne udi i da se nikako ne urušava?! Pa, zar se od onog ko tvrdi da mu je dato vjerovjesništvo i treba tražiti nešto drugo do pojave da mu se vjera raširila među milionima ljudi, da se ti ljudi stoljećima ustrajno drže te vjere i izražavaju prema njoj snažno oduševljenje?!”
Pobijajući tvrdnje mrzitelja, ustajući u odbranu Poslanika islama i Kur'ana, Karlajl kaže:
“Poslanik islama nije težio slavi, kako to neki tvrde. U srcu tog velikog vjerovjesnika nije bilo nikakvih ovosvjetskih težnji. Onoga koji se drži za Božije uže ne zanimaju vanjski obrisi stvari, ni površnosti, a on se držao za Božije uže i uzimao u obzir dobitak i gubitak: koliko je zid širok, ne pokazujući zanimanje za slavu ili vlast. Da je to želio, priklonio bi se onima koji su ga za to nastojali pridobiti! On se, međutim, zakleo da ne bi odustao od onog za šta se zalaže ni kada bi mu zauzvrat u jednu ruku dali Mjesec, a u drugu Sunce!
Kakav je to samo bio čovjek! Kako je bio častan vjerovjesnik: suočio se s neprijateljstvom koje su prema njegovoj Objavi iskazali njemu najbliskiji ljudi, pa i pored toga nastavio se kretati svojim putem, uvjeravajući sviju dokazima koje mu je podario Uzvišeni Bog! Njegovim dokazima nije se niko mogao suprotstaviti i niko ga nije mogao pokolebati! Nikako! Nikako, tako mi Boga: vjera Muhammedova nije se proširila sabljom, kako govore njegovi mrzitelji!
Prema tome, istina širi samu sebe, bez sablje. Dokaz za to je pojava da je islam došao patvorenim vjerskim sljedbama i nevjerodostojnim ideologijama pa ih je sve progutao i imao je pravo što je to učinio, budući da je on Istina, a Istina je trajna i ona pronalazi svoj put do ljudskih srca i umova te je oni potvrđuju i prihvataju. Onome što je postojalo, a nije imalo svoga utemeljenja u Istini, nije ni preostajalo ništa drugo već da se rasprši.
Nema nikakve sumnje u činjenicu da je Kur'an, taj jezički izražaj kakav nije mogao postići ni najvispreniji stilist Muhammedova vremena, njemu objavio Uzvišeni Bog da bude put svekolike egzistencije, sve do Dana proživljenja. To stoga što je Muhammed, Božiji poslanik, imao iskreno srce i od njega takvoga su Časni Kur'an preuzeli muslimani i nemuslimani, sa srčanim uvjerenjem, budući da im je Muhammed njime govorio iz čvrstog uvjerenja u nj. Tako je Kur'an ulazio u njihova srca i njihove umove i stoga su muslimani snažno uzvjerovali u islam, dok su nemuslimani ulazili u Allahovu vjeru u skupinama. Naime, nema ničeg iskrenijeg od govora iskrena čovjeka, govora koji poteče iz iskrenog srca. Takav govor sa svom iskrenošću djeluje smirujuće u umovima i srcima onih koji ga dočekuju.”
Također je rekao:
“Jedna od najvećih sramota, nama i svakom pobožnom pojedincu ovoga vremena, jeste da slušamo sve te optužbe koje se upućuju prema islamu i njegovom Vjerovjesniku. Naša je dužnost da se borimo protiv takvih izmišljotina i nepodopština, jer je Objava koju je prenio Poslanik i danas svjetiljka blistava.”  
.....
“Muhammed se odlikovao jasnoćom svoga govora, jednostavnošću svoje vjere, a dokraja je doveo upotpunjenje tolikog broja djela da to nije pošlo, niti će poći za rukom ijednom drugom društvenom  reformatoru!”
Villiam Muir


Ime mu je Viljem Muir (Villiam Muir). Rođen je 1819. godine. Škotlanđanin. Studirao pravo na dva univerziteta: Edinburgu i Glasgovu. Počeo je istraživati islam i moral Vjerovjesnika islama već na samom početku svoga boravka u Indiji 1837, kada mu je bilo 28 godina.
Dospio je do položaja rektora Univerziteta Edinburg, zahvaljujući povjerenju, iskustvu i administrativnom umijeću, uz umne sposobnosti i enciklopedijske spoznaje.
Umro je 1905. u 86. godini života koji je proveo u studiranju i istraživanju.
Napisao je velik broj studija, među kojima i Život Vjerovjesnika i islamska povijest. Ovo djelo je i glavni izvor za indijske i britanske univerzitete, s obzirom na činjenicu da sadrži podrobne obavijesti i iscrpan komentar koji imaju uporište u islamskoj literaturi.
Ovo djelo štampano je u četiri sveska i, nakon što se pojavilo 1856, 1861. i 1895, doživjelo je brojna izdanja. Među njegovim djelima nalaze se također: Anali hilafeta, Izvori islama, Mamelučka država u Egiptu, a objavio je i studiju kur'anskom priznanju objava koje su došle ranijim vjerovjesnicima, te niz značajnih priloga iz područja književnosti.
U svojoj knjizi Život Vjerovjesnika kaže:
“Među Vjerovjesnikovim osobinama na koje treba ukazati i koje treba veličati jesu i tačnost i uvažavanje sa kojima je postupao sa svojim sljedbenicima, čak i s onim najneuglednijim od njih. Skromnost, blagost, čovječnost, nesebičnost, strpljenje i bratski odnos ulijevali su povjerenje u njega i činili ga dragim onima oko njega. Kada poslanika Muhammeda opisujemo ovim veličanstvenim svojstvima mi time, ustvari, opisujemo islam, uvažavamo ga i izražavamo mu svoje poštovanje.
Muhammed se odlikovao jasnoćom svoga govora, jednostavnošću svoje vjere, a dokraja je doveo upotpunjenje tolikog broja djela da to nije pošlo, niti će poći ijednom drugom društvenom  reformatoru. Muhammed je oživio ćudoređe, podstakao na vrlinu i uzdigao njezin značaj u veoma kratkom razdoblju, kako to nije učinio niko prije, niti će učiniti iko poslije njega. Tako je to s vjerovjesnicima i poslanicima kada ih odgoji Bog i pošalje ih s istinitom Objavom, onako kako je Muhammeda poslao s islamom, istinitošću i Istinom, čime je okončao slanje objava i, također, slanje vjerovjesnika.
Muhammed je načinio zajednicu od ljudi čija su srca bila kruta i koji su bili tako surovi da je bilo teško utjecati na njih i oni su postali onakvima kakve su ih željeli islam i Vjerovjesnik islama, a potom su krenuli svijet ispunjavati znanjem i svjetlošću, nakon što su prethodno bili neuki i u mnogoboštvu, za koje niko nije čuo. S Muhammedom i islamom postali su moćna sila kojoj će pripasti svijetla budućnost, ako se usredsrijedi i uzdigne s Božijom knjigom, koju je Bog poslao Muhammedu da bi njome pobudio ljude koji će jednoga dana uređivati svijet po njegovom vjerozakonu, ako ga prihvate i spoznaju njegovu vrijednost.”

*****
“Islam je došao da upotpuni sve ranije Božije objave. On ne poriče vjere koje su mu prethodile, njihove objave, učenja pa čak ni njihove vjerovjesnike...”
Sir Hamilton Gibb

Ime mu je Hamilton Gib (Hamilton Gibb). Rođen je 1895. godine u egipatskom gradu Aleksandriji. Predavao je arapski jezik u Edinburgu. Temeljito je poznavao arapski jezik, na njemu je čitao i pisao. Govorio je tim jezikom kao da mu je maternji, poput nekog arapskog književnika. Predavao je arapski jezik na nekoliko univerziteta: na Londonskom, na Oksfordu i na Harvardu. Susretao se s velikim arapskim književnicima, čitao njihova djela i s njima vodio rasprave prilikom svojih putovanja u arapske zemlje. Volio je islam, čitao islamsku literaturu i pisao o islamu. Napisao je brojne priloge o islamu i pitanjima kojima se islam bavi. Umro je 1971. godine, ostavljajući za sobom velik broj knjiga i priloga iz područja arapskog jezika, islama i književnosti, koji se smatraju značajnim izvorima, budući da ih je temeljio na najpouzdanijim i teško dostupnim djelima.
Njegov udio u istraživanju islama je nemjerljiv. Naime, napisao je velik broj knjiga, studija i različitih priloga sa islamskom tematikom, koje je utemeljio na pouzdanim i mjerodavnim izvorima koji podržavaju dostojanstvo islama, koji je zavolio i kojem je posvetio posebnu pažnju. Tako je 1932. godine objavio knjigu Ovo je islam, u kojoj je predstavio islam u njegovim jednostavnim učenjima, napisavši, između ostalog:
“Islam je vjera koja je objavljena da ljudskim umovima prikaže stvarnu sliku ljudskoga bića i da čovjeka poduči kako da postupa sa svojim bratom, drugim čovjekom. Islam je došao da upotpuni sve ranije Božije objave. On ne poriče vjere koje su mu prethodile, njihove objave, učenja pa čak ni njihove vjerovjesnike. Islam je otjelotvoren u ponašanju velikog i najpotpunijeg vjerovjesnika, Muhammeda, sina Abdullahovog, kojeg je odgojio njegov Gospodar, koji mu je objavio posljednju objavu. Nema sumnje da je islam Muhammed. Isto tako, nema sumnje da je Muhammed islam. Mislim, odnosno vjerujem, vidim to i okom, i srcem, i umom: islam se nalazi na putu da zauzme mjesto koje mu i pripada na ovome svijetu. Nadam se da ću i poživjeti tako dugo da ću dočekati taj dan.”
Sir Hamilton Gib je objavio sljedeće knjige: Islamski spomenici (1944) i Moderni trendovi i Zapad (prvi dio objavljen je 1950, a drugi 1957. Godine; djelo je 1963. preveo na arapski, u Kairu). Također je objavio i knjige: Struktura islamskog vjersk promišljanja (1961); Vlast i islam na početku prvog paganskog vremena (1963); Mala enciklopedija islama (1963); Islamska kultura i hilafet u islamu; Tumačenje islamske povijesti – islamski svijet; Utjecaj islamske kulture u Evropi; Razvoj institucije vlasti na početku islama – zrijenje islama; Islamska biografska literatura; Povijest islamske zajednice;
Vjera i politika u kršćanstvu i u islamu (1965). Njegovo posljednje, dvotomno djelo, bilo je Islamsko naslijeđe (1970).
Ovoliki broj djela nije moglo doći iz praznine, već su proistekla iz ljubavi koju je Gib gajio prema islamu i njegovom Poslaniku. Evo nekoliko njegovih misli u kojima u pravom svjetlu objašnjava islam i Poslanika islama:
“U islamu nisam našao elemenata rasizma, ni otvorenih, ni prikrivenih.”
“Neophodno je vladati po islamu da bi se svijet spasio od zla onih kojih vladaju.”
“Islam je pokazao objektivnost i sam sebe je prevazišao, izrazivši poštovanje prema drugim religijama.”
“Nisam našao drugu vjeru da poštuje čovjeka, osim islama.”
“Zaista, Vjerovjesnik islama, zahvaljujući svom veličanstvenom moralu, uspio je pomoću islama udariti temelje čovječnosti.”
“Islam je učinio Arabijski poluotok dovijeka postojanim utočištem!”
“Islam je Sunce koje nikada neće zaći, makar se i ne vidjelo!”
“Stvarnost islama proishodi iz Časnog Kur'ana, koji ništa na ovome svijetu nije ostavio, a da ga nije dotaknuo, predstavio, napravio uvod prema njemu. Usto, umnim ljudima je podario ključeve budućnosti. Islam je izrazio poštovanje prema mome umu – prema tome, zaslužuje poštovanje i uvažavanje!”

*****
“Islam je nevidljivo-vidljiva snaga: ako povjeruješ u nj, postat ćeš, a da toga nećeš biti ni svjestan, posjednik te snage.”
Sir Ričard Barton

Ime mu je Ričard Barton (Richard Burton). Rođen je 1821. godine u provinciji Hertfortšir (Hertfortshire). Studirao je arapski jezik na Univerzitetu u Oksfordu, a hindu jezik u Londonu. Služio je u britanskoj vojsci u Indiji. Studij arapskog jezika završio je pred profesorima-muslimanima u Indiji. Imao je veliku volčju za proučavanje islama i arapskoga područja, naročito Arabijskog poluotoka, koje je iznjedrilo Vjerovjesnika islama.
Godine 1853. posjetio je Egipat, upoznao grad Kairo i veoma ga zavolio, a također i grad Suec. Kažu da je zbog svoje velike ljubavi prema islamu i primio islam, te je na jednoj lađi iz Sueca otišao obaviti Hadž. Po obavljenom Hadžu vratio se i napisao dvotomnu knjigu Hodočašće u Mekku i Medinu, koju Zapadnjaci smatraju svojim glavnim izvorom kada su posrijedi Hadž, Mekka i Medina. Vlada Ujedinjenog kraljevstva imenovala ga je svojim konzulom u Brazilu, nakon što je 1858. godine otkrio jezero Tanganyika. Godine 1869. pohodio je Damask, a zatim, po drugi put, Kairo, gdje se dao na geološko snimanje tla, koje nikad ranije nije bilo snimano. Posljednja dužnost koju je obavljao bilo je mjesto konzula u Trstu, gdje je nastupio 1871. godine.Tu se nastanio i u Trstu je umro 1890, u 69. godini života. Zajedno s nekim svojim prijateljima pokušao je prevesti Kur'an na način pjesničke rime, ali im to – uz potpuno pridržavanje gramatičkih pravila arapskog jezika – nije pošlo za rukom.
U svojoj knjizi Hodočašće u Mekku i Medinu napisao je sljedeće:
“Nisam čuo da postoji takvo bogosluženje u kojem svi skrušeno stoje pred Bogom u jedinstvenoj i općeprihvaćenoj odjeći, s jedinstvenim obrednim radnjama i gdje je sve drugo jedinstveno... A zašto se čudim! Pa, u obožavanju Jednoga Boga neminovno se sve u njima mora sjediniti, čak i odjeća koju oblače. To je nešto po čemu se islam izdvaja od svih drugih vjera, po čemu se odlikuje. Prema tome, izražavanje Božije jednosti jedna je snaga, i priznavanje ove snage od strane sljedbenika vjerovanja u Božiju jednost je potpuno vjerovanje.
Očaravajuća je pojava da su se preci tih vjernika od ljudi krutih srca i umova preobrazili u one koji ispoljavaju strpljivost i  pristupačnost, ljubav, spoznaju i znanje. To se dogodilo zahvaljujući Časnome Poslaniku, koji je imao takvo uvjerenje da su mu neki pripisivali stvari od kojih je on potpuno čist. Tako je njegova Objava po svim mjerilima nadnaravna. Čak i jezički najvispreniji Arapi njegovog vremena doživljavali su potpuni poraz u pokušaju da ga oponašaju, isto onako kako smo i sami doživjeli neuspjeh u pokušaju da ga prevedemo na drugi jezik. U njemu ima neke snage i tajni koje može dokučiti jedino vjerničko srce, i to snagom vjerovanja, snagom koja može doći jedino kao posljedica potpunog uvažavanja jednosti Božije (tevhid).”
On, također, kaže i sljedeće:
“Islam je nevidljivo-vidljiva snaga: ako povjeruješ u nj, postat ćeš, a da toga nećeš biti ni svjestan, posjednik te snage. Muhammed nije bio ništa drugo, doli snaga koja je mogla podnijeti sve one teškoće i odgovornosti koje prate dostavljanje Objave. Muhammed nije ništa drugo, doli Božanska snaga koja svoju ljubav pruža s lahkoćom koju nosi islam.
Nema sumnje: Muhammedova po Bogu mu darovana snaga bila je iznad svih snaga koje su se neprijateljski postavile prema njemu i učinile da iz Mekke iseli u Medinu, u kojoj su krvavi obračuni između plemena Evs i Hazredž bili na vrhuncu, obračuni koje je Časni Poslanik uspio zaustaviti i preobratiti ih u uzajamnu ljubav, a miris krvi pretočiti u čistotu, ljubav i bratstvo, zbog čega su ta dva plemena, nakon stečenog prijateljstva i mira nazvani ensarijama (pomagačima), budući su prihvatili iseljenike iz Mekke (muhadžire). Bratstvo po osnovi islama bilo je ono neraskidivo Allahovo uže.
Eto, to je taj islam: nevidljivo-vidljiva snaga koju je ponio Božiji Poslanik, kako bi pomoću njega, i nje, sav svijet mogao postići mir!”

*****
“Zaljubio sam se u arapski jezik kao jezik, zaljubio sam se u islam kao vjeru posredstvom jezika ljubavi. Žudio sam da arapski bude moj jezik; žudio sam da islam bude moja vjera, s jezikom koji sam volio, pa se islam uvukao u moje biće. Tako sam s arapskim jezikom postao musliman, a sa islamom Arapin!”

Edvard Henri Palmer


Ime mu je Edvard Henri Palmer (Edward Henry Palmer). Rođen je 1840. godine u Kembridžu. Već sa dvadeset godina života govorio je francuski i talijanski. Upoznao se s arapskim jezikom i toliko ga zavolio da je bio oduševljen njime. Naučio ga je tako dobro da je na njega prevodio englesku poeziju. Nakon svoje posjete Sinaju 1869. godine, njegovo srce ispunilo se ljubavlju prema Arapima. Naučio je jezik kojim su govorili beduini i njime savršeno ovladao zahvaljujući svojim druženjima s njima u Sinajskoj pustinji. Sebe je prozvao Šejhom Abdullahom, klanjao je i postio. Imenovan je 1871. godine profesorom arapskog jezika na Univerzitetu Kembridž, ali je i dalje ostao na vezi s beduinima i Arapima sa Sinaja.
Potom se, nalogu svoje vlade, godine 1883. ponovo vratio u Egipat, radi saradnje s beduinima na Sinaju, nakon čega je postao prvi među prevodiocima britanskih snaga u ovoj zemlji. Iz svoje silne ljubavi prema arapskom jeziku i svoja privatna pisma je svojim prijateljima pisao na arapskom jeziku, šaljući im i englesku verziju uz njih.
Pao je s konja na kojem je bio krenuo u jedan opasni pustolovni pohod u Sinajskoj pustinji, nakon čega je umro. Bilo je to 1883. godine, kada je bio napunio 43 godine.
Palmer kaže:
“Zavolio sam islam i arapski jezik. Nošen ljubavlju prema islamu i njegovom jeziku nastojim dati svoj doprinos u njegovu predstavljanju mome narodu, i drugim narodima. Poslanik islama je mogao proširiti islam na sve strane dok je sam sjedio u Mekki i Medini. Komunikacije su bile primitivne dok smo mi danas u okolnostima kada se čitav svijet može smatrati tek jednim selom, pa zašto odgovorni ljudi škrtare s vjerom koja je pouzdan život ovoga svijeta?! Susretao sam se s sljedbama koje se bore protiv islama, pa sam postao još uvjereniji da je islam velika vjera koja će jednoga dana zauzeti mjesto koje joj pripada.
Sasvim sigurno, islam je bio, a bit će i dalje, svjetlost koja će obasjavati ljudski rod sve dok bude bilo ljudi koji će ga ispovijedati, koji će čuvati njegovu Knjigu i postupati u skladu s učenjima njegova Poslanika.
Zaljubio sam se u arapski jezik kao jezik, zaljubio sam se u islam kao vjeru posredstvom jezika ljubavi. Žudio sam da arapski bude moj jezik; žudio sam da islam bude moja vjera, s jezikom koji sam volio, pa se islam uvukao u moje biće. Tako sam s arapskim jezikom postao musliman, a sa islamom Arapin.
Doći će dan kada će islam postati vjera čitavog svijeta. To je vjera čija Knjiga nije ostavila ništa, ni malo, ni veliko, a da ga se nije dotaknula. Nisam imao izbora kada sam sebe nazvao Abdullahom (Abdullah – rob Božiji), jer sam bio musliman pa mi je bilo časno nositi takvo ime među tim ljudima – misleći na beduine Sinajske pustinje – od kojih sam naučio jednostavnost u saobraćanju sa samim sobom i sa drugima.
Kada bih od njih naučio nešto novo, ili kada bih kod njih otkrio neki plemenit način postupanja, istoga časa bih se sjetio da se oni povode za Poslanikom islama, koji je i sam stasao u sličnom okruženju, a koji je tamu preobrazio u svjetlo, bezbjednošću zamijenio strah i uspostavio sigurnost i spokoj umjesto strepnje i nesigurnosti.
Muhammed, Božiji poslanik, s.a.v.s., nije bio ništa drugo nego, zaista, poslanik, poput poslanika koji su bili prije njega. Odgojio ga je njegov Gospodar i odabrao za najobuhvatniju i najveću Objavu. A on je, zbilja, i bio dostojan da ponese tu odgovornost sa iskrenošću s kojom je odgojen i ljubavlju s kojom je okupljao ljude, te onom jednostavnošću koja je bila, a koja je to i danas, temeljna potka ove čiste vjere kojom ona privlači sve kategorije ljudi, stare i mlade, siromašne i bogate, kraljeve i careve na svim stranama ovoga svijeta.
Ne znam kako čovjek može ne biti svjestan da na svijetu postoji vjera islam, da je knjiga te vjere Kur'an i da je njegov vjerovjesnik, pečat svih poslanika, Muhammed!”

*****
“Poruka islama nije povlastica Arapa, već čitav svijet u njoj ima svoje pravo. Budući da je Bog samo jedan, i vjera je samo jedna!”
Sir Tomas Arnold


Ime mu je Tomas Arnold (Thomas Walker Arnold). Rođen je 1864. godine. Studirao je i znanje stjecao na Kembridžu. Radio kao profesor na Univerzitetu Aligarh, a potom na Lahorskom univerzitetu. Nakon posjete Egiptu 1930. godine započeo je držati predavanja iz povijesti islama i na tamošnjem univerzitetu. Bio je istraživač i proučavalac, zaljubljenik u arapske studije i u arapski jezik tako da je na tom jeziku držao i predavanja, te čitao i pisao. Bio je prvi koji je preuzeo katedru na odsjeku za arapske studije u Školi za istočnjačke jezike u Londonu, da bi potom postao i dekan te visokoškolske ustanove.
Bio je oduševljen islamskom vjerom. Dao je velik doprinos proučavanju islama, provodeći mnogo vremena u bibliotekama svojih prijatelja i u javnim bibliotekama. Uspio je otkriti neke rukopise i rijetke knjige vezane za povijest islama. Boravio je u većini zemalja islamskog svijeta. Egipat je posjetio na početku 1930. godine, a držao je i predavanja na Kairskom univerzitetu. Umro je u junu 1930, kada je bio napunio 66 godina.
Njegove studije, istraživački radovi i djela izvršili su snažan utjecaj na mnoge pojedince. Neki su se preko njega i upoznali sa islamom, a neki su ga napadali. Među njegovim prilozima na islamske teme su sljedeći: Poziv u islam, Islamska umjetnost, Komparacija između hinduizma i islama u Indiji. Također je obradio i velik broj arapskih i perzijskih rukopisa, a iza njega je ostala vrijedna knjiga o Isau i Merjemi u islamskoj umjetnosti.
Jedno od njegovih najznačajnijih djela je knjiga Poziv u islam. Nakon objavljivanja1913. godine, uslijedila su brojna kasnija izdanja, te njeno prevođenje na mnoge druge jezike, mimo arapskoga. Ova knjiga se svrstava u glavne izvore za istraživače, proučavaoce i ljude naklonjene islamu. U njoj, između ostalog, stoji:
“Islam je vjera poruke. To je ono što je vodilo muslimane da poruku islama sobom ponesu i drugim narodima među koje su ulazili, što ih je navelo da za svoju istinitu vjeru traže mjesto u svakom prostoru u kojem su se našli. To je zbog istinitosti njihova vjerovanja. Islam je, naime, vjera poruke i vjerovanja. Ispoljavanje načela tog vjerovanja desilo se u sedmom stoljeću nove ere, preko arapskog Vjerovjesnika pod čiju zastavu su stala sva arapska plemena koja su time postala jedinstvena zajednica.
Širenje ove vjere i izvan Arabijskog poluotoka u široka prostranstva Zemlje ima svoje društvene, političke i vjerske uzročnike. Međutim, jedna pojava nadilazi sve druge koje su doprinijele tom velikom ostvarenju, a to su oni postupci koje su preduzeli muslimanski pozivači u vjeru, koji su sav svoj život posvetili pozivanju u islam, povodeći se u tome za uputama Časnoga Poslanika, svoga uzora u korisnom djelovanju.
Zadatak dostavljanja poruke nije se pojavio negdje u povijesti islama, nakon intelektualnog razviđanja i razmatranja okolnosti, već je to nešto što je vjernicima stavljeno u obavezu na samome početku. Uostalom, Kur'an naređuje pozivanje u vjeru i obrazloženo uvjeravanje drugih u ispravnost njegova puta, a zabranjuje prisiljavanje u vjeru. Naime, Kur'an kaže: Na put svoga Gospodara pozivaj mudro i lijepom riječju i s njima raspravljaj na najljepši način!
Islam je bio vjera pozivanja u vjersko okrilje otkako se pojavio u svojoj djelatnoj provedbi, a Muhammedov život je predstavljao otjelotvorenje tih učenja. Vjerovjesnik se lično nalazi na čelu svih tih naraštaja pozivača u islam koji su se u protoku vremena smjenjivali jedan za drugim, a koji su tako uspješno pronalazili put do srca nemuslimana.
Poruka islama nije vlasništvo Arapa, već čitav svijet u njoj ima svoga prava. Budući da je Bog samo jedan, i vjera je samo jedna i njoj treba pozivati sve ljude.
Da bi taj poziv imao opći karakter i da bi izvršio željeni utjecaj kod svih ljudi i svih naroda, poprimio je djelatni vid u pismima koja je Muhammed, u šestoj godini po Hidžri, uputio plemenskim glavarima i vladarima onoga vremena, a kojima ih je pozivao u islam.
Prije smrti Muhammeda, poslanika islama, skoro cijeli Arabijski polutok mu je izražavao svoju pokornost. Odjednom su arapska područja, koja se nikad ranije nisu htjela potčiniti nijednom vladaru, nastupala kao jedinstvena politička snaga. Od onih raznovrsnih plemena – velikih i malih, kojih je bilo oko stotinu, koja su se neprestano gložila među sobom i na čije oblikovanje su djelovali različiti činioci – Muhammedova poruka je načinila jedinstvenu zajednicu. Kada je Muhammed preselio na Drugi svijet, mir se već bio razvihorio na najvećem dijelu Arabijskog poluotoka na takav način, kakav arapska plemena ranije nisu poznavala, usprkos njihove silne vezanosti za rušilaštvo i osvetu. Upravo je islam utro stazu ka toj slozi.”

*****
“Kur'an zaslužuje da se uvažava jer je on, zaista, Božija knjiga i svi ljudi su dužni postupati po njoj, budući da je on i došao za njihovo dobro.”
Rejnold Alejn Nikolson

Ime mu je Rejnold Alejn Nikolson (Reynold Alleyne Nicholson). Rođen je 1868. godine. Diplomirao je na Kembridžu. Bio je pod utjecajem svoga djeda koji je pokazivao sklonost za arapski jezik. Preko njega je stekao osnove arapskog jezika, da bi ga kasnije studirao i naučio pred Braunom, koji je dobro poznavao i arapski i perzijski jezik. Obavljao je brojne dužnosti, među kojima je bila i dužnost pročelnika katedre za arapski jezik na Univerzitetu Kembridž.
Za vrijedne naučne radove koje je objavio dobio je brojna odlikovanja i zvanja, te postao članom čitavog niza različitih naučnih vijeća. Njegovi prilozi koje je objavio o arapskoj književnosti i islamu zaslužuju posebnu pažnju budući da je ulagao velik trud u provjeravanju svake riječi u njima koja bi se ticala književne historije i činjenica vezanih za islam. Među brojnim knjigama koje napisao i objavio posebno treba istaći one pod naslovima: Nepoznata biografija vjerovjesnika Muhammeda i Islamski misticizam.
Nikolson o Časnom Kur'anu kaže sljedeće:
“Posjeduje rječitost koja djeluje na podsvijest, a rječitost koja djeluje na podsvijest neminovno mora biti sila koja uvjerava primaoca da ono što se govori ne može biti ljudska tvorevina, kako to neki tvrde.
Dovoljno je to što je ova knjiga – Kur'an Časni – zaista Božanski ustav. Ona uređuje život bitno drugačije od onog kakav je u džungli, vodi ga ka punoj civiliziranosti.
Poslušajte Kur'an i postupajte po njemu – vidjet ćete da on predstavlja život na jedan zaokružen način i tretira ga civilizacijski, što se rijetko može naći u objavama koje su mu prethodile. Stoga Kur'an zaslužuje da se uvažava, jer je on, zaista, Božija knjiga i svi ljudi su dužni postupati po njoj, budući da je on i došao za njihovo dobro.”
O Poslaniku islama kaže:
“Historija nam do danas nije iznjedrila, a to očevidno neće učiniti ni u budućnosti, tako blistavu inteligenciju, kojoj je pošlo za rukom da promijeni politička shvatanja u svijetu u onoj mjeri u kojoj je to uspjela učiniti inteligencija Poslanika islama. Onaj ko bude pratio život vjerovjesnika Muhammeda ustanovit će da je on živio jednim običnim životom i jednim neobičnim. Onaj obični sastojao se u tome što se on kretao među ljudima i radio ono što su radili i oni, sa svim onim povoljnim i nepovoljnim dionicama u tome po ljude. Božanska pak potpora njemu bilo je ono što je njegov život činilo neobičnim, tako da je on nosio breme veće od onog koje su nosili vjerovjesnici i poslanici prije njega. I pored toga, bio je postojan i strpljiv, bio je učitelj i vođa, pozivač Istini za koju je i bio odabran. U tome se plašio samo Istinitoga, Vlasnika Istine, zbog čega je, također, polučio i neobičan uspjeh u promjeni arapske svijesti: iz bezdane zaostalosti izveo ju je na put svjetlosti, što mu je Allah stavio u obavezu prema tim ljudima i drugim narodima, kojima se kasnije obratio na takav način da su oni prema onome što im je ponuđeno iskazali svoju potpunu naklonost.
Nijedna druga vjera nije dobila takvo priznanje kao islam: i od prijatelja, i od neprijatelja. I zasigurno, svaki od njih ima svoj način na koji predstavlja islam na području na kojem mora da se nađe. Svijet treba upoznati islam, makar i preko njegovih neprijatelja. To je, uistinu, veliko postignuće i prilika za one koji pozivaju u vjeru, a koji islam vole svim svojim bićem – oni treba da obave svoj zadatak spram ove vjere koja nije došla samo Arapima, već cijelom čovječanstvu.”
Eto, s takvom ljubavlju prema islamu i Vjerovjesniku islama Rejnold Alejn Nikolson je proživio svojih 77 godina. Umro je 1945. godine.

*****
“Vjerovjesnik Muhammed je donio moral koji je zaživio i koji će trajati sve do Sudnjega dana. Pakosni mrzitelji islama ne mogu ništa islamu i njegovome Poslaniku!”
Edvard Lejn

Ime mu je: Edvard Lejn (Edward Lane). Rođen je 1801. godine. Bio je jedan od onih Engleza koji su zavoljeli Egipat i prije nego su ga vidjeli. Tako ga je 1825. i posjetio  sa svega 24 godine života. Namjera mu je bila da se u jednom prirodnom okruženju upozna sa starim Egipćanima. Međutim, upoznao se sa islamom pa se od studije koju je pripremao o civilizaciji starih Egipćana okrenuo njemu.
Još je više zavolio Egipćane kada se upoznao s njihovim ponašanjem, za koje je ustanovio da predstavlja zapravo islamski moral, te se ubrzo upoznao i sa islamom. Veoma dobro je naučio arapski jezik i odlično se služio njime i pored svoje mladosti. Bio je genijalac, čuven u naukama i matematičkim znanostima, a svoju genijalnost pokazivao je još u djetinjstvu.
U islamu je našao ono što je tražio. Javno je obznanio svoj islam i sebe nazvao Mensurom (Mensur: “onaj kojem je pružena pomoć”). Nosio je arapsku odjeću i farz-namaze redovno obavljao u džamijama.
U Egiptu je ostao tri godine, a potom se vratio u Englesku te je pristupio provođenju ranije donesene odluke da napiše knjigu o Egiptu i Egipćanima te da u knjigu uključi i sukus onih triju godina koje je s njima proživio kao musliman.
Potom se opet zaputio u Egipat i tamo se zadržao još dvije godine. Bilo je to 1833. godine. Objavio je knjigu o Egiptu i Egipćanima, a potom se posvetio prevođenju zbirke Hiljadu i jedna noć. Zatim je 1842. godine i po treći put otišao u Egipat, i tamo ostao još dvije godine. Izvršio je pripreme da sačini opći arapski rječnik po evropskoj metodologiji, što je i učinio, posvetivši dugi niz godina života tom pregnuću.
Lejn se smatra jednom od najistaknutijih figura među orijentalistima. Napisao je i objavio velik broj priloga o Kur'anu, islamskim običajima, Allahovom vjerovjesniku i poslaniku, arapskom moralu i etici...
On kaže:
“Još nisam bio naučio arapski jezik, ali sam i pored toga osjećao veliki užitak slušajući Kur'an dok bi ga neko učio na sasvim običan način. Osjetio sam pak izuzetno ushićenje, radost i sreću kad sam čuo da ga se uči na jednoj posmrtnoj svečanosti. Bez napora sam naučio arapski jezik i tako ga dobro savladao da sam počeo pisati, razgovarati i držati predavanja na njemu, ali nikad nisam mogao učiti Kur'an s onom slatkom lahkoćom i izbrušenošću, kao što sam slušao da ga uče egipatski učači na veseljima i žalostima, kao i u drugim prigodama.
Ali, dobro sam učio Kur'an i potpuno ga razumijevao. Poželio sam da ga razumije i čitav svijet pa sam ga počeo prevoditi. Doslovan prijevod Kur'ana je pak veoma zahtjevan zadatak. Prijevod bi, naime, trebao biti vjerodostojan, trebao bi ga načiniti neko ko razumije Kur'an i ko dobro poznaje jezik na koji ga prevodi da bi ispao ponajprije vjerodostojan kod onog ko voli Kur'an, a onda stigao i do onih drugih, sa istom onom vjerodostojnošću s kojom je i sačinjen.
Da bi se ljudi u Evropi na valjan način upoznali s Kur'anom njima se mora ponuditi izvrstan prijevod, koji će sadržavati sve sadržaje njegovih značenja, da bi oni shvatili da je Kur'an upućen i njima.”
O arapskom ponašanju kaže:
“Muhammedanski korijeni duboko su usađeni u samo srce arapskog morala. On je svojom Objavom uspio izvršiti takav utjecaj da je korjenito promijenio stvari u ponašanju kakav su imali prije islama. Taj je moral postao arapsko-islamskim i naziva se arapskim moralom.
Onaj moral kakav je posjedovao Božiji Poslanik – prije i poslije Objave – postao je sve što je živio i što živi Arabijski poluotok, što žive Arapi i svi muslimani.
Ne znam da postoji uzvišeniji, veličanstveniji i divniji moral od njega!
On, zbilja, nije govorio po hiru svome!
Oni koji nastoje izbrisati muhammedanski moral obične su neznalice na svjetskoj razini.
Prema tome, vjerovjesnik Muhammed – mir i blagoslovi Allahovi neka su na njemu! – donio je moral koji je zaživio i koji će trajati sve do Sudnjega dana. Pakosni mrzitelji ne mogu ništa vjerovjesniku islama, a islam će uvijek biti uzvišen i dostojanstven sa svojim Kur'anom i s vjerovjesnikom Muhammedom – makar to i ne bilo drago mrziteljima.
Islam – to je vjera koja je došla da svijetu obasja put prema boljem životu.”
O tome da eventualno nije prihvatio islam kao svoju vjeru, Edvard Lejn – odnosno Šejh Mensur – kaže sljedeće:
“Onome ko se približi islamu približi se i islam i on ga stane slušati s uvažavanjem i poštivanjem. Islam, pored činjenice da je jedan veliki ibadet, sa svojim Kur'anom nosi sve znanosti – sve su one sadržane u toj Božanskoj knjizi. Ja sam želio upoznati sve sastojke Kur'ana, ali i pored svoga obimnog istraživanja, moram kazati da mi je dato samo malo toga.
Podaj, Bože, da oni koji istražuju i proučavaju s ljubavlju Časnu Allahovu knjigu sve jedan po jedan stižu do kur'anske zagonetke, koju, međutim, može razriješiti samo onaj koga odabere Božansko proviđenje!”

"Islam i Poslanik u očima drugih"

Ahmed Hamid

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in