Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Drugi o poslaniku

Knjiga Ahmeda Hamida specifična je po tome što su u njoj sabrana mišljenja onih utjecajnih umova sa Zapada i Dalekog istoka koji su se, neopterećeni propagandom, izravno studirajući životopis poslanika Muhammeda i njegovo historijsko djelo, oduševljavali njime nerijetko ga nazivajući najvećom povijesnom ličnošću.

A A A

AMERIKA

Ne bih volio biti jevrejski vjerovjesnik – iako je današnje vrijeme bez vjerovjesnika, od kojih je posljednji bio Muhammed. A kada biste se vi /Palestinci/ odnosili prema Jevrejima onako kako se on odnosio, vi biste njih imali u svojim rukama, umjesto što oni imaju vas!

Albert Ajnštajn

Anštajn

Ime mu je Albert Ajnštajn (Albert Einstein). Jedan je od najslavnijih učenjaka 20. stoljeća. Autor je teorije relativiteta, opće i posebne. Rođen je u Ulmu, u Njemačkoj, 1879. godine, a umro u Prinstonu, u Americi 1955. godine, sa napunjenih sedamdeset i šest godina života.

Bio sam neodlučan u pogledu njegove nacionalnosti: po rođenju je Nijemac, po porijeklu Jevrejin, a po državljanstvu Amerikanac. Umro je noseći američko državljanstvo pa se tako smatra američkom “svojinom”. Kako god, on je općeljudska svojina, budući da je čovjek uvijek bio u središtu njegove misli i njegova obrazovanja.

Ukratko ćemo se upoznati sa njim i s njegovom humanističkom mišlju kroz presjek njegova života.

Njegova porodica se iz Ulma preselila u Cirih i on se u tom gradu 1886. godine upisao na jedan tehnički koledž, na studij matematike i fizike. Godine 1909. postao je profesorom na Ciriškom univerzitetu, a potom, 1913. godine, profesorom na Berlinskom univerzitetu. Godine 1922. dobio je Nobelovu nagradu za mir, a godine 1934. dobrovoljno se odselio u Ameriku, gdje je radio kao profesor na više američkih univerziteta, da bi se na kraju skrasio u Prinstonu. Američko državljanstvo dobio je 1941. godine.

Odbio je ponudu da bude predsjednikom države Izrael, nakon smrti Haima Vaicmana, njenog prvog predsjednika. I pored činjenice da je bio po porijeklu Jevrejin – što je Jevreje i navelo da mu ponude dužnost predsjednika Izraela – njegova idejna orijentacija bila je čisto humanistička, čime je prevazilazio svoju nasljednu pripadnost jevrejstvu i uzdigao se iznad prostora u kojem je rođen i svojom mišlju se opredijelio za američku nacionalnost, koju je i uzeo tek da bi mogao opstati i po svijetu širiti svoje ideje, zaštićen od stalnih nastojanja da mu se prekrati život, prepun humanističke misli kojom ga je darovalo znanje koje je posjedovao i kojim je iz temelja preobrazio postojeće stanje stvari.

Prezirao je nasilničko ponašanje koje je vidio kod mnogih jevrejskih vođa, ali i kod nemalog broja “zadrtih Jevreja”, kako ih je on rado nazivao, s obzirom na njihovu upornost u vršenju nasilja.

Zbog svoje humanističke misli navukao je na sebe mržnju Jevreja, iako je i sam bio Jevrejin. Protivio se nasilju koje su Jevreji provodili u nastojanju da sebi naprave državu u srcu arapskog svijeta. Tražio je da Jevreji slijede ispravan put, kako bi mogli opstati na obećanom prostoru, čemu su težili.

Otkako je dobio američko državljanstvo pa sve do svoje smrti – tj. u razdoblju od četrnaest godina – Amerikanac Ajnštajn je proživio u dubokoj tjeskobi i velikoj napetosti. Naime, čim je stekao američko državljanstvo, odmah se sukobio s Jevrejima zbog svojih stavova o njima, pozivajući se na svoje pravo na mišljenje i slobodno izražavanje stavova, makar oni navodno i ne bili u skladu s činjenicom njegovoga jevrejstva.

Njegovo odbijanje da bude predsjednik Izraela predstavljalo je neočekivan udarac, koji je snažno uzdrmao Jevreje u Izraelu, Americi i u čitavom svijetu. Odbio je da Jevreji manipuliraju njegovim imenom, njegovim naučnim ugledom i njegovom svjetskom slavom.

Jedan Palestinac – po imenu Ebu-l-Fadl – odmah po njegovom odbijanju da se nađe na čelu Izraela, poslao mu je telegram sljedećeg sadržaja: “Ja sam Palestinac koji se mnogo družio s Jevrejima. Želio bih se s Vama susresti, kako bih Vam se zahvalio i s Vama porazgovarao – molim Vas da mi odredite termin u kojem bih Vas mogao posjetiti u Vašoj kući!”

Međutim, njegova sestra je sakrila telegram, pa kada ga je on slučajno našao, blago ju je ukorio što mu ga nije pokazala. Ona se nije mogla suzdržati pa mu je šapatom rekla: “Oni su tako htjeli!”

Njemu se nije dopala ta opsada u kojoj je živio pa je Ebu-l-Fadlu poslao telegram i naznačio mu vrijeme i mjesto, tj. kada i gdje želi popričati s njim. Ebu-l-Fadl je došao Ajnštajnu kući u zakazano vrijeme – prema naznačenim uvjetima – i potekao je ovakav razgovor između naučnika Ajnštajna, koji je odbio biti predsjednikom Jevreja u Izraelu, i nepoznatog Palestinca Ebu-l-Fadla:

Ajnštajn: “Nisam znao da me želiš pohvaliti za spokoj koji uživam ovdje, na ovom mjestu u kojem bih volio proživjeti ostatak života?!”

Ebu-l-Fadl: “Ovo je mjesto, zaista, prekrasno i ono bi kasnije trebalo biti muzej! Ali, htio bih izraziti svoju duboku zahvalnost što ste odbili biti predsjednikom Izraela, osobito zato što on pogrešno djeluje i u pogrešnom pravcu!

Ajnštajn: “Ti si Palestinac, sigurno si protjeran iz svoje zemlje, a obradovala te je činjenica da sam odbio biti predsjednikom Izraela – to je, dakle, ono što te ponukalo da mi izraziš zahvalnost, naime, okolnost da nisam načinio grešku?!”

Ebu-l-Fadl: “Ta država zaista ide u pogrešnom pravcu i htjela je tu svoju grešku krunisati najčuvenijim naučnikom 20. stoljeća i preko Vas i Vašeg ugleda pridobiti srca, umove i ljude dubokih džepova!”

Ajnštajn se na to glasno nasmijao, a onda pogledao prema Ebu-l-Fadlu, na čijem licu se snažno odražavalo čuđenje: “Rijetko me spopadne glasan smijeh. Ali, moje odbijanje da stanem na čelo Izraela je podstaknuto humanističkim razlozima, jer ja sam za to živio i za to želim živjeti i dalje. Zbog toga sam i došao živjeti ovdje u Americi, odbacujući put nasilja kojim se Jevreji kreću kako bi sebi osigurali državu. Bilo bi im bolje da idu uređenijim načinom, no čini se da ih vaša ljubav prema domovini tjera na sve žešće i žešće nasilje, koje oni nose u svojim umovima i svojim srcima koja su upila i iskusila nasilje iz samih njegovih izvora, preko mnogih ruku.”

Ebu-l-Fadl: “Nadao sam se da Vi za nasilje o kojem je riječ imate rješenje kojim bi se ovo složeno pitanje moglo rasplesti prije nego se sasvim zaplete, budući da Vam je znana njihova borbenost u njenom nasilnom obliku, ali čini se da ste Vi samo odbili biti vođa novog fašizma?!”

Ajnštajn: “Vidim da govorite pristrano i s nacionalnim nabojem koji se ispoljava u onome što izričete o Jevrejima, ali ja Vam – budući da potječete iz te zemlje koju branite ovdje preda mnom, kao da sam ja odgovoran za ono što se dogodilo i što se još uvijek tu i tamo događa – kažem: Stvar je ovakva: Jevreji, kakvi su sada, imat će svoju državu koju će jednoga dana priznati i njihovi najbliži susjedi, ali to neće biti nikakva država, ako ne budu išli putem ka osnaženju sa vama, tako da svako ima svoju domovinu.”

Ebu-l-Fadl: “Htjeli su da im Vi budete predsjednik kako bi skratili put, držeći Vas vjerovjesnikom ovoga stoljeća!”

Ajnštajn: “Današnji Jevreji razlikuju se od onih Musaovih, koji su ga bili doveli u položaj da traži iskupljenje za ono što su oni uradili. Uistinu, kako bih ja mogao biti njihov vjerovjesnik u ovom vremenu, lišenom vjerovjesnika, premda sam njihov: i otac i majka su mi Jevreji!? Ja ipak ne bih volio biti jevrejski vjerovjesnik i pored oskudijevanja današnjeg vremena u vjerovjesnicima, od kojih je posljednji bio Muhammed. A kada biste se vi /Palestinci/ odnosili prema Jevrejima onako kako se on odnosio, vi biste njih imali u svojim rukama, umjesto što oni imaju vas! Koliko znam, vjerovjesnik Muhammed je uspio osujetiti njihova svekolika nastojanja protiv njega i njegove Objave onom mudrošću s kojom se odnosio prema svim ljudima. Jevreji tako, pred tim njegovim ljudskim odnosom i jednostavnom, a istovremeno svjetskom mišlju, nisu mogli učiniti ništa drugo, već mu se potčiniti. Tako su bili u njegovoj ruci, a neki od njih su i povjerovali u njegovo vjerovjesništvo i u njegovu Objavu i svrstali se u red onih koji su vjerovali u sve ono s čime je Muhammed dolazio. Štaviše, zajedno s njim su se suprotstavljali otvorenim i prikrivenim jevrejskim neprijateljskim postupcima protiv islama. Mislim da je Muhammed, svojom visoko razvijenom sviješću kojom je pronicao u sve ono što su preduzimali Jevreji, uspio ostvariti svoj cilj i onemogućiti ih da nanesu neposrednu štetu islamu, koji sve do danas predstavlja snagu stvorenu da se njome uspostavi mir. Da je sada Muhammed živ, vjerujem da u Vašoj zemlji ne bi postojale teškoće, pa zašto vi, njegovi sljedbenici, ne slijedite put svoga Poslanika. Tako biste, mislim, uspjeli riješiti sporove koji vremenom postaju sve zamršeniji!”

*****

Vilfred Smit

Kada bi se muslimani pridržavali islamskih vrijednosti i provodili ih u djelo, njihovo stanje ne bi bilo ovakvo!

 

Smit Rođen je 1916. godine u Torontu, Kanada. Završio je studij orijentalnih jezika na Univerzitetu Prinston, a diplomu o završenim studijama orijentalnih jezika stekao je 1930. godine na Univerzitetu u Torontu. Magistarsku radnju odbranio je 1947, a doktorisku disertaciju 1948. godine. Kao profesor komparativnih religija radio je na nekoliko univerziteta. Bio je direktor zavoda za islamske studije pri Univerzitetu Mak Džil (McGill University), a bio je i gostujući profesor na nizu univerziteta. Obavljao je dužnost predsjednika Asocijacije za izučavanje Bliskog istoka za Sjevernu Ameriku. Jedno vrijeme je bio uredniki glasila za vjerske studije na Kembridžu, zatim urednik lista Bliski Istok u Vašingtonu, te urednik časopisa Islamski svijet u Hartfudu, kao i časopisa Studije i vjerske znanosti u Torontu.

Autor je velikog broja studija i natuknica za Britansku enciklopediji o raznim pitanjima, kao što su: Islam i smisao vjere, Moderni islam u Indiji, Razlike između islama i kršćanstva, Nebeseke religije, Muslimani i Zapad, Suprotstavljanje islama zapadnom materijalizmu, Problemi savremenog islamskog svijeta i Kur'an.

O islamu i muslimanima u savremenom dobu kaže sljedeće:

“Islam u savremenom dobu nalazi se u teškoćama i tegobama, a muslimani osjećaju da se u njihovoj povijesti desila neka greška koja još nije otklonjena, usljed čega se odstupilo od pravoga puta; da postoji razlika između one vjere koju je Allah objavio i svjetskog historijskog razvoja, koji njime vlada i upravlja. Oni stoga razmišljaju o tome kako da se ispravi ono što se iskrivilo u njihovoj povijesti, kako bi se pojave ponovo vratile svom prirodnom toku u svom punom kapacitetu. Prema tome, nezavidnost stanja islama u odnosu na savremenost obrazovani ljudi duboko osjećaju. Uostalom, prošlo je više od jednog stoljeća otkako se ukazala potreba da se brani samo vjerovanje od pritiska koji je dolazio izvana i od unutrašnje povodljivosti.

Danas, i pored napretka koji je ostvaren u mnogim područjima, svjedoci smo sve žešćih napada na islam, napada izvana i iznutra; napada ne samo od njegovih vanjskih, stranih neprijatelja, već isto tako i nasrtaja na historijsku pojavu islama kao činjenice od njegovih vlastitih sinova u nekim mjestima, te od onih koji su tim njegovim sinovima bliski, s ciljem da se poništi unutrašnja snaga. Tako svi oni nastoje izbrisati tu objektivnu činjenicu.

Uzrok toj pojavi su svi oni pritisci kojima je izložen islamski svijet, politički i privredni i, sljedstveno tome, društveni. Naime, oni koji se odbijaju pomiriti s tim teškoćama i tegobama nailaze na brojne teškoće u potvrđivanju svoje sposobnosti da se nose s hobotnicom čije postupke primjenjuju oni koji stvaraju te pritiske, a koji su prisustni i na samoj islamskoj društvenoj pozornici. Niko ne poriče da je Turska, naprimjer, prema islamu zauzela takav stav da je iz temelja promijenila odnos onih koji proizvode te pritiske prema njoj i postala predmetom njihova poštivanja: pred svijetom se nije odmetnula od islama, ali isto tako nije više ni muslimanska država kakva je bila prije nego je podlegla strahovitom kolonizatorskom pritisku, kojem je bila izložena.

Mislim da je islamski svijet izgubio sposobnost – za šta ima prigovoriti svojim vođama – da se nosi s tom hobotnicom, koja je upravo njih – te vođe – i uzdigla na prijestolje božanstvenosti, a oni nju, zauzvrat, pustili da neometano vrši svoj pritisak.

Prema tome, islam je snaga koju je svijet stavio pod svoj stisak kako bi obuzdao njegovo širenje i kako muslimani ne bi zagospodarili svijetom onako kako se to dogodilo u prvom islamskom razdoblju, u vrijeme islamskih osvajanja.

Vjerujem da kada bi vjerovjesnik Muhammed i njegovi drugovi sada bili na društvenoj pozornici, tj. kad bi se muslimani pridržavali islamskih vrijednosti i provodili ih u djelo, njihovo stanje ne bi bilo ovakvo.”

*****

Čarls Adams

Onaj ko čita Kur'an osjeća kako to nije ljudsko djelo, već da je Muhammedu došlo sa Neba, Muhammedu koji je imao umilan glas i koji je tim glasom doprinio ljepoti, prihvaćenosti i snazi!

 

Ime mu je Čarls Adams (Charles Josef Adams). Rođen je 1924. godine u Hjustonu, u američkoj državi Teksas. Fakultetsku diplomu stekao je 1947. godine na Univerzitetu Paylor. Doktorsku disertaciju iz područja povijesti religija odbranio je 1955. godine. Predavao je u Zavodu za islamske studije pri Univerzitetu Mak Džil (McGill University). Bio je član Američko-bliskoistočnog udruženja te Američkog udruženja za proučavanje religije, Udruženja za proučavanje Bliskog istoka, Udruženja za azijske studije i udruženja “Arapsko-američka akademija”. Bio je također je stručni savjetnik u Britanskoj enciklopediji, zatim u Vijeću za studije i društvene znanosti i u Komitetu nacionalnog odjeljenja, na razini prijateljstva, za strana područja. Član je UNESCO-ove komisije za osnivanje naučnoistraživačkih instituta u arapskim zemljama. Bio je gostujući profesor na više univerziteta.

Napisao je velik broj studija o religijama, pored onih studija koje je posvetio isključivo islamu, Kur'anu i Ka'bi, o čemu je napisao natuknice za Britansku i Američku enciklopediju.

O islamskom doktrinarnom učenju kaže sljedeće:

“Islamsko doktrinarno učenje (el-'akida) snaga je bez premca u prilikama kada je njeni baštinici upotrijebe na način kojim se potvrđuje da je vjerozakon tog vjerovanja ona ispravna orijentacija i metodologija, onaj pravac koji su koristili prvi muslinmani. To je najuspješniji mogući put.

Nema nimalo sumnje da je snaga doktrinarnog učenja islama i muslimansko vjerovanje u nj, bilo ono što je učinilo da oni u jednom razdoblju stave pod svoju upravu četiri petine svijeta. Mislim da za nešto takvo današnji muslimani nisu više sposobni, s obzirom na sve one tajne i javne ratove protiv tog vjerovanja s kojima se suočavaju, a čija snaga predstavlja prijetnju za snage koje se protive miru, koji je zapravo islam.”

O Kur'anu kaže:

“Postoji uvjerenje da islamska Knjiga, koju je Muhammed obznanio svijetu, nije njegovo djelo jer je neupitno utvrđeno da on nije znao ni čitati, ni pisati.

Onaj ko čita Kur'an osjeća kako to nije ljudsko djelo, već da je Muhammedu došlo s Nebesa, Muhammedu, koji je imao umilan glas i koji je tim glasom doprinio ljepoti, primamljivosti i snazi koja je pronalazila put i do umova i do srca onih koji su mu se odazivali vjerovanjem u nj, a s kojim je on potom osvajao zemlje i pobjeđivao narode. I da nije umro, islam bi bio vjera cijeloga svijeta, a Kur'an bi bio jedina objava koja nudi životu put prema ispravnosti i miru.”

O Poslaniku islama kaže:

“Muhammed, zaista, nije bio običan čovjek. Onome ko se upozna s njegovom životnom putanjom od samoga rođenja, bit će sasvim jasno da on potječe od Ibrahima, drevnog vjerovjesnika, koji nije htio da naljuti svoje dvije žene pa je Ismailovu majku ostavio u Mekki, kako bi se tamo rodio posljednji vjerovjesnik.“

O Meki kaže:

“Ibrahim, davnašnji vjerovjesnik, bio je musliman, pa je i Ka'bu sagradio pokoravajući se zapovijedi svoga Gospodara. Tako je Ka'ba postala Allahova drevna kuća, koju muslimani redovito hodočaste onim hodočašćem koje je propisao Poslanik islama, Ibrahimov praunuk.”

*****

Aleksandar Vip

Muslimani treba da nastupe jedinstveno kako bi odvratili one koji se pripremaju da im nanesu štetu ili da udare po njihovoj vjeri. Jedinstvo muslimana biva po muhammedanskom uzoru pred kojim ne može opstati nijedna zapreka koja bi onemogućavala kretanje islama!

 

Aleksandar Vip (Aleksandar Wip) je odrastao u provinciji Hodson, a fakultetsko obrazovanje stekao je u Njujorku. Radio je u novinarstvu, gdje je pokazao izvanredno umijeće. Veliku pažnju je posvećivao Istoku. Postepeno napredujući u karijeri, postao je glavnim i odgovornim urednikom lista Sant Jozef, te lista Misuri Rubikon.

Proučavao je religije, dugo se zadržavajući na islamu, koji je dobro upoznao. U više navrata je putovao u zemlje Istoka, te posjetio većinu arapsko-islamskih zemalja. Upoznao je islam, Kur'an i Poslanika. Živo se zauzimao da ljude na svim stranama svijeta upozna sa islamom. Mnogo je pisao o islamu i njegovom Poslaniku kao neko ko je o tome podrobno obaviješten i ko je dokučio suštinu vjere, zahvaljujući ljubavi s kojom je čitao o njoj, s kojom je tragao za istinom i vjerodostojnošću koje je i našao baš u ovoju čistoj vjeri. U svojim radovima o islamu i njegovom Poslaniku ulazio je u rasprave s nemuslimanima. Tako na jednom mjestu kaže: “Među vjerovjesnicima nisam našao većeg, ni potpunijeg, od Muhammeda, a.s., pa dođite da raspravljamo o tome – pročitajte sve o njemu i njegovoj vjeri i usporedite njega i njegove prethodnike, njegovu veličanstvenu Objavu i objave koje su oni imali! Čitajte s razumijevanjem i nepristrasnošću pa ćete se sami uvjeriti da je on najveći poslanik, da je njegova Objava najznačajnija od svih jer je došla da dopuni objave koje su dolazile prije nje – da ih, dakle, upotpuni. To znači da je tim objavama nedostajalo ono s čime je došao Poslanik islama. Stoga je njegova Objava došla da usmjeri ljude prema onome što je ispravno i da istovremeno upotpuni stanje ljudskoga roda.

Tamo gdje je život miran i uređen – tamo je islam i ništa neće pomutiti tu čistotu sve dok je islam bude usklađivao i usmjeravao. Primijenite jednostavna islamska učenja, ona koja je otjelotvorio Poslanik u svome životu i uspostavite one međuljudske odnose koje on zagovara – sasvim sigurno ćete naći mir i spokojnost.

Muhammed, s.a.v.s., poslanik islama, uspio je popuniti onu prazninu koja je zjapila u ondašnjem svijetu. Njegova Objava i danas jednako nastoji popuniti otvorene pukotine, kao i one pukotine koje se otvaraju protiv islama, s ciljem da se stane na put njegovom razvoju, svuda po svijetu, pa muslimani treba da nastupe jedinstveno, kako bi odvratili one koji se pripremaju da im nanesu štetu ili da udare po njihovoj vjeri. Jedinstvo muslimana biva po muhammedanskom uzoru, pred kojim ne može opstati nijedna zapreka koja bi onemogućavala kretanje islama.

Islam je jedna nužnost i neizbježan je na svim razinama jer predstavlja jedini put koji može dovesti do sigurnosti i mira u svijetu. To od nas, njegovih pristalica, zahtijeva da se ponašamo islamski i da tako ljudi steknu povjerenje u ovu vjeru, koju napadaju. Tada će prestati kovati planove i zavjere kako bi je uništili.”

Aleksandar Vip je primio islam i dao sebi ime Muhammed Vip. Njegovim posredstvom islam je primilo nekoliko desetina Amerikanaca koji su se s islamom upoznali raspravljajući s njim.

*****

Majkl Hart

Da je Muhammed poživio duže, uspio bi postići da sav svijet povjeruje da je Allah jedan!

Dr. Majkl Hart (Michael H. Hart) istaknuti je američki učenjak u području astronomije i kosmologije. Član je Američke asocijacije za planete i srodne znanosti. Dobitnik je većg broja odlikovanja za matematiku, astronomiju i pravo. Kada je Majkl Hart htio svijetu oko sebe predstaviti stotinu najvećih ličnosti koje su izvršile utjecaj u svijetu, na prvom mjesto te odabrane stotine stavio je Poslanika islama, Muhammeda, sina Abdullahovog, s.a.v.s.

Majkl Hart kaže:

“Moj izbor da Muhammed bude na čelu liste od stotinu najznačajnijih ljudi u historiji možda će čitaoca iznenaditi, ali on je jedini u čitavoj povijesti čovječanstva koji je postigao potpuni uspjeh na oba plana: i na vjerskom, i na svjetskom.

Vjerujem da je poslanik Muhammed imao i ličnog utjecaja u oblikovanju islamske vjere.

Muhammed je bio odgovoran za islamsku vjeru i njena temeljna etička i moralna načela, uz činjenicu da je njegova uloga bila predvodnička u kretanju Pravim putem nove vjere i utemeljivanju vjerskih propisa u islamu.

Muhammed je uspio, snagom vjerovanja u svoju vjeru, u kojoj ga je njegov Gospodar odgajao od njegovog najranijeg doba, da svojoj Objavi utisne posebno značenje, kakvo je nedostajalo svim prethodnim objavama. Zahvaljujući uzornom načinu života, u kakvom je odgajan od svoga djetinjstva, bio je u potpunosti pripremljen kada mu je došla Objava. Stoga se onaj mali broj ljudi okupljenih oko njega na početku brzo uvećavao, da bi nedugo potom čitav Arabijski poluotok postao predmetom pažnje čitavoga svijeta, dok prije toga nije ništa na tom području bilo vrijedno spomena.

Muhammedovo, s.a.v.s., preseljenje u Medinu, njegova Hidžra, predstavljalo je stvarni početak širenja islama i živog pozivanja ljudi u njegovo okrilje.

U vrijeme dok je širio svoju vjeru Poslanik islama je podnosio mnogobrojne udare od pripadnika vlastitog naroda i pojedinaca iz svoje bližnje rodbine, sve dok mnogi nisu u nju povjerovali. Takav čovjek je, nesumnjivo, dostojan poštovanja, kako od strane svoga naroda, tako isto i od cijeloga svijeta, danas i sutra.

Muhammed je jedini čovjek koji je svijetom uspješno proširio najveću vjeru na svijetu, čime je postao i najveći političar. To je vidljivo u širenju islama, koje traje neprestano u toku niza stoljeća nakon što je Muhammed uspješno učvrstio temelje svoje veličanstvene Objave. Ono u šta nema nimalo sumnje jeste da je Poslanik islama uspio savladati idolopoklonstvo i višeboštvo i sav svijet uvjeriti u svoju Objavu, koja je utemeljila obožavanje Jednoga Boga. I da je Muhammed poživio duže, uspio bi postići da sav svijet povjeruje da je Allah jedan! Uostalom, On ga je i odabrao da to potvrdi i da u to uvjeri sve ljude!”

*****

Entoni Kvin

Islam je jedna nevidljiva snaga koju nije posjedovao samo Omer Muhtar, već koju može posjedovati svaki čovjek na svijetu. Ljudima fali samo to da upoznaju islam!

 

Entoni Kvin (Antony Quin), svjetski poznati glumac, rođen je u Meksiku 1915. godine, od oca Meksikanca i majke Irkinje. Otišao je u Holivud kao već svjetski priznat umjetnik i tako postao Anerikancem. Na velikom ekranu igrao je u nekoliko desetina filmova i time stekao izuzetnu slavu koja nadilazi neka odlikovanja koja je dobio 1952. i 1956. godine.

Istinska nagrada za njega je, međutim, bila okolnost što je upoznao islam, iščitavajući islamsku literaturu kada ga je arapski režiser Mustafa Akkad odabrao za ulogu Omera Muhtara u svom istoimenom historijskom filmu.

Antoni Kvin kaže:

“Osjetio sam da je islam jedna neobična snaga, nakon što sam proučio život lidera Omera Muhtara. Osjećao sam da se nalazim pred čovjekom koji islamom brani život, ne u mjestu u kojem je rođen i ne braneći to mjesto, već život kao cjelinu.

Proučavajući ličnost Omera Muhtara zapazio sam da se radi o jednoj velikoj vrijednosti i snazi koja se ne da lahko poraziti.

Proučavao sam tu snagu, islam, i ustanovio sam da je to jedna izuzetna vrijednost, dar, velikodušnost i samosvojno bitisanje. To je bilo oružje Omera Muhtara koje je koristio u svojim junačkim podvizima koji još uvijek djeluju na duše onih koji iščitavaju povijest i koji, sasvim sigurno, svoje odbljeske nalaze u dušama svih muslimana.

Moje čitanje o islamu, za što imam zahvaliti ovoj legendarnoj ličnosti, uvjerilo me je da je islam jedna nevidljiva snaga koju nije posjedovao jedino Omer Muhtar, već koju može posjedovati svaki čovjek na svijetu. Ljudima nedostaje samo to da upoznaju islam, njegove vrijednosti, načela i učenja. Ja sam se sa svim tim upoznao dok sam se pripremao da odigram lik Omera Muhtara. Tada sam ustanovio da sam vrlo blizu islama, koji sam tako zavolio i o kojem čitam i danas, kao što čitam i o njegovom Poslaniku: iščitavajući njegov veličanstveni životopis osjećao sam kako njegova naučavanja polahko prodiru u moj um. Uistinu je bio, i još je to uvijek, najveći čovjek na ovome svijetu!

U Kur'anu sam našao velik smiraj. Njegova su značenja dalekosežna, a riječi snažne i tiču se svega na ovome svijetu. Poželio sam da Kur'an mogu čitati na arapskom jeziku, da ga mogu čitati na jeziku na kojem je objavljen Muhammedu, uzoru muslimana i uzoru Omera Muhtara, čija ličnost me je opčarala. Ali, tek kada sam upoznao Muhammeda shvatio sam otkuda Omeru Muhtaru onolika snaga. Zapravo, on je svoje povjerenje u postojanje crpio iz Muhammedovog povjerenja, iz njega samoga, i iz njegove Objave, kao i iz postojanja oko njega.

Žalim što mi je život prošao, a nisam bio musliman!

Moj osjećanje da sam musliman ponukalo me je da prihvatim ulogu Omera Muhtara i da je odigram uvjerljivo, što mogu posvjedočiti gledaoci širom svijeta.

Ljubav prema značajnim islamskim ličnostima pobuđuje u meni želju da poživim dugo i da ih odigram sa islamskim osjećanjem koje nosim u sebi!”

"Islam i Poslanik u očima drugih"
AHMED HAMID

Zadnji put promijenjen: subota, 08 Februar 2014 23:04
×

Log in