Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Dove

A A A
Dova je suština ibadeta

Dova je suština ibadeta

Dova je suština ibadeta i njegov duh, jer svrha stvaranja čovjeka jeste ibadet, a svrha ibadeta jeste povezivanje s Allahom, dok je dova ta koja ostvaruje ovu vezu i povezanost u najširem obliku i s najjačim sredstvom.

Bilježi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Dova je srž ibadeta, niko s dovom nije propao!”[1]

Također se prenosi da je rekao: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama, i kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti, Njemu skrušeno zavapite i od Njega molite, jer dova je srž ibadeta. Nema tog vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu neće biti uslišano, pa, ili će Allah to ubrzati i odmah mu dati na Dunjaluku ili će, pak, to odgoditi za Ahiret, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove – sve ukoliko nije tražio nešto što je grijeh!”[2]

Ovaj hadis skoro da nam čini očevidnim put kretanja čovjeka ka Bogu u dovi i obraćanju Allahu.

Obratite pažnju: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama!”, “Kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti!”, i: “Njemu skrušeno zavapite!”

U jednoj drugoj predaji od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Dova je oružje vjernikovo i stub je vjere!”[3]

Dova je “stup vjere”, jer smisao vjere počiva na kretanju prema Allahu, a dova predstavlja obraćanje Allahu. Budući da je to bit dove, ona je Allahu nešto najdraže i najvrjednije.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenose se i ove riječi: “Kod Allaha Uzvišenog nema ničeg vrjednijeg od dove!”[4]

Hannan ibn Sudejr prenosi sljedeće riječi svoga oca: “Upitao sam Bakira, a.s., koji je ibadet najbolji. Rekao mi je: ‘Allahu nema ništa draže od tog da se od Njega išće i traži ono čega ima kod Njega, i Allahu nema nikog mržeg od onoga koji iz oholosti neće da Mu ibadet čini i koji ništa ne išće od Njega!’”[5]

Vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib, a.s., u dovi je učio: “Hvala Allahu Čije je zadovoljstvo u traženju od Njega, i u iskanju onog što je kod Njega, a Čije je nezadovoljstvo u odustajanju od upornog moljenja od Njega!”[6]

U Kumejlovoj dovi nalazimo sljedeće: “Ta, Ti si Svojim robovima propisao da Ti ibadet čine, naredio si im da Ti se obraćaju dovom i zajamčio im da ćeš im se odazvati. Gospodaru moj, Tebi lice svoje upravljam i Tebi, Gospodaru moj, pružam ruku svoju...”

Napuštanje dove znači napuštanje Allaha

Uzvišeni kaže: Gospodar vaš rekao je: “Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu'min, 60)

Ohol nastup prema ibadetu koji se spominje u ovom časnom ajetu jeste upravo napuštanje dove. Jer, kontekst ajeta poziva dovi. Uzvišeni kaže: Pozovite me, Ja ću vam se odazvati! A neposredno poslije toga kaže: Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!

Prema tome, napuštanje dove u ovom ajetu ima položaj oholosti naspram ibadeta, jer to je ujedno i napuštanje i okretanje od Allaha.

Isti smisao prenosi se i od Imama Sadika, a.s., koji je u tumačenju ovog časnog ajeta rekao: “Ona (dova) je, tako mi Allaha, taj ibadet! Ona je, tako mi Allaha, taj ibadet!”

Hammad ibn Isa prenosi sljedeće Sadikove, a.s., riječi: “Uistinu, dova je ta koja je ibadet!” Uzvišeni Allah kaže: Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi![7]

Čovjek kod Allaha nema vrijednosti ako Mu se ne obraća dovom, a vrijednost mu je u mjeri dove, i Allah čovjeku posvećuje pažnju u onoj mjeri u kojoj Ga on moli i obraća Mu se: Reci: ‘Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove!’” (El-Furkan, 77)

To je stoga što dova, ustvari, predstavlja obraćanje Allahu, kao što i napuštanje dove predstavlja okretanje od Allaha.

A ko se od Allaha okrene, On mu pažnju ne poklanja, niti takav kod Allaha ima ikakvu vrijednost.

Od Ebu Džafera Bakira, a.s., prenosi se sljedeće: “Allahu niko nije mrži od onoga koji iz oholosti neće ibadet da Mu čini, i koji ne išće ništa od Njega!”[8]

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ili ćete iskati od Allaha ili će se On rasrditi na vas! Allah ima robove koji rade, pa im On daje; drugi od Njega iskreno išću, pa i njima daje, a potom će ih sakupiti u Džennetu. Oni koji su radili reći će: ‘Gospodaru naš, radili smo, pa si nam i dao, a zašto si ovima dao?’ On će odgovoriti: ‘Vi ste oni Moji robovi kojima sam dao nagrade njihove i ništa im nisam zakinuo od njihovih djela, a ovi su Me molili, pa sam im dao i bogatim ih učinio – to je Moja dobrota koju dajem kome Ja hoću!’”[9]

Allah čezne za dovom Svoga roba

Kad se čovjek dovom obrati Allahu, Allah ga zavoli, a kad se okrene od Allaha, tad ga zamrzi.

Allah nekad otegne s odazivom na dovu Svog roba vjernika, a kako bi se produžilo njegovo stajanje pred Njim, kako bi Mu se što duže obraćao i skrušeno Ga molio…

Jer Allah voli da sluša skrušeno obraćanje Svoga roba i čezne za njegovom dovom, kao i za njegovim šaputanjima...

Od Imama Kazima, a.s., prenosi se sljedeće: “Uzvišeni Allah odgodi odaziv vjerniku iz žudnje za njegovom dovom, i kaže: ‘Glas je to koji volim da čujem!’, a ubrza dovu licemjeru, i kaže: ‘Glas je to koji ne volim!’”[10]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Obraćajte se Allahu dovama brojnim, jer Allah voli kod Svojih robova vjernika da Ga mole, a već je obećao Svojim robovima vjernicima da će im se odazvati!”[11]

Od Vođe pravovjernih, a.s., prenose se sljedeće riječi: “Allahu najdraže djelo na Zemlji jeste dova!”[12]

Bilježi se da je Ebu Džafer Bakir, a.s., običavao reći: “Uistinu, vjernik od Allaha traži ispunjenje neke potrebe, pa mu Allah odgodi odaziv, i to zbog toga što Allah voli njegov glas, odnosno voli slušati njegovo jecanje!”[13]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Čovjek se, zbilja, obrati Allahu dovom, a Allah rekne dvojici meleka: ‘Već sam mu uslišao dovu, ali zadržite neko vrijeme njegovu potrebu, jer volim da čujem njegov glas!’, a drugi Mu se obrati dovom, i On rekne: ‘Požurite s ispunjenjem njegove potrebe, jer mu ne volim čuti glas!’”[14]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se sljedeće: “Uistinu, čovjek – Allahov miljenik – čini dovu Allahu Uzvišenom u vezi s nečim što ga je zadesilo, pa On naredi meleku koji je za njega zadužen: ‘Ispuni Mom robu potrebu, ali nemoj požurivati, jer Ja žudim da čujem Njegov glas i dozivanje.’ A nekad čovjek – Allahov neprijatelj – čini dovu Allahu u vezi s nekom poteškoćom koja ga muči, pa On naredi meleku koji je za njega zadužen: ‘Ispuni mu potrebu, i požuri s tim, jer Ja ne volim slušati njegov glas i dozivanje!’”[15]

Uzvišeni Allah ne voli traženje ljudi jednih od drugih, odnosno voli da vjernik drži do svoje časti i da sačuva svoju ruku od traženja, ali voli da vjernici išću od Njega, tačnije, voli njihovo skrušeno moljenje i obraćanje dovom.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Allah je neke stvari Sebi omilio, dok ih je ljudima omrznuo. Kod ljudi je učinio mrskim iskanje jednih od drugih, ali voli traženje od Njega. Nema ništa draže Allahu Uzvišenom od toga da se od Njega traži. Zato neka se niko od vas ne stidi da od Allaha traži iz izobilja Njegova, pa makar se radilo i o vezicama za obuću!”[16]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Allah voli da čovjek od Njega traži nešto veliko, a ne voli da omalovažava nešto što je malo!”[17]

Od Muhammeda ibn Adžlana prenosi se da je rekao: “Pogodila me je teška neimaština i oskudica, a onaj ko je u oskudici nema prijatelja. Opteretio me, također, i veliki dug, koji je stalno potraživan, pa sam se uputio kući Hasana ibn Zejda – a on je tad bio upravnik Medine – budući da je među nama postojalo poznanstvo. Muhammed ibn Abdullah ibn Ali ibn Husejn, a.s., osjetio je moje teškoće iz moga držanja, a nas dvojica poznavali smo se od davnina, pa me presreo na putu i uzeo me za ruku, te je rekao: ‘Čuo sam gdje si se zaputio, pa od koga se nadaš da će ti otkloniti ono što te zadesilo?’ ‘Hasana ibn Zejda’, rekao sam. ‘Onda se tvoja potreba neće ispuniti’, rekao je on, ‘niti će tvojoj molbi biti udovoljeno. Nego se ti obrati Onome Ko ti uistinu može pomoći, a On je najdarežljiviji od svih, pa od Njega zatraži ono što želiš postići, jer, uistinu, ja sam čuo sina svog amidže Džafera ibn Muhammeda kako prenosi od svog oca, koji se pozivao na njegova djeda, a on na svog oca Husejna ibn Alija, da je njegov otac Ali ibn Ebi Talib, a.s., od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosio sljedeće riječi: Allah je jednom od Svojih vjerovjesnika objavio: Tako mi Moje moći i Mog veličanstva, ostavit ću bez nade svakog ko u očaju bude svoje nade polagao u nekog drugog mimo Mene i doista ću ga odjenuti u odjeću poniženosti među ljudima i udaljit ću ga od Svog olakšanja i Svog obilja! Zar rob Moj u teškoćama oči upire u druge, a teškoće su u Mojim rukama? I od drugog očekuje, a Ja sam Bogati i Darežljivi? U Mojim rukama ključevi su svih vrata, a ona su zaključana, dok su moja vrata otvorena za one koji Mi se dovom obrate! Zar ne znate da onom koga shrve nesreća, tu nesreću niko ne može otkloniti osim Mene, pa zašto ga onda vidim da se nada olakšanju, Meni okrenuvši leđa, a Ja sam mu dao iz Svoje darežljivosti i plemenitosti i ono za šta Me nije ni molio? On se od Mene okrenuo i ne pitavši Mene drugom se u nevoljama obraća, a Ja sam Allah Koji darujem i prije negoli se od Mene i zatraži. Zar da Me se zamoli, a da ne udijelim? Nikad! Zar darežljivost i plemenitost ne pripadaju Meni? Zar nisu Dunjaluk i Ahiret u Mojim rukama? Pa kad bi Me stanovnici sedam nebesa i zemalja zamolili svi zajedno, i kad bih svakom od njih dao ono što je tražio, ne bi to umanjilo od Mog imetka ni koliko krilce komarca. A kako i da nestane imetak koji Ja održavam, pa teško onima što su Mi nepokorni, i Mene nisu svjesni!’ Rekoh mu: ‘O sine Božijeg poslanika, ponovi mi ovaj hadis!’, pa mi ga je ponovio tri puta. Ja rekoh: ‘Tako mi Allaha, neću se nakon ovog nikom više obratiti ni za kakvu potrebu!’ Nije prošlo mnogo vremena a meni dođe Allah s opskrbom od Njega samog!”[18]

Izvor: Muhammed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković, Mustafa Prljača


[1] Biharu-l-envar, 93/300.

[2] Biharu-l-envar, 93/302.

[3] Biharu-l-envar, 93/288.

[4] Mekarimu-l-ahlak, 311.

[5] Mekarimu-l-ahlak, 311. Isto se može naći i u Berkijevom Mehasinu (292).

[6] Dova srijedom.

[7] Vesailu-š-ši‘a, 4/1083.

[8] Vesailu-š-ši‘a, 4/1084, i 8604.

[9] Vesailu-š-ši‘a, 4/1084, i 8609.

[10] Biharu-l-envar, 97/296.

[11] Vesailu-š-ši‘a, 4/1086, i 8616.

[12]Vesailu-š-ši‘a, 4/1089, i 8639.

[13] Kurbu-l-isnad, 171; Usulu-l-Kafi, 526.

[14] Vesailu-š-ši‘a, 4/1112, i 8731; Usulu-l-Kafi, 526.

[15] Usulu-l-Kafi, 527; Vesailu-š-ši‘a, 4/1112, i 8732.

[16] Furu‘u-l-Kafi, 1/196; Men la jahduruhu-l-fakih, 1/23.

[17] El-Mehasin li-l-Berki, 293; Biharu-l-envar, 93/292.

[18] Biharu-l-envar, 93/303-304.

Zadnji put promijenjen: srijeda, 03 Februar 2016 10:59
×

Log in