Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Dove

A A A
Tri postaje Božije milosti

Tri postaje Božije milosti

U kazivanju o Hadžeri i Ismailu, a.s., te u onom o Ibrahimu, a.s., ocu vjerovjesnikā, susrest ćemo se s jedinstvenim primjerom, rijetkim ove vrste, u kojem se sve tri postaje Božije milosti objedinjuju na jednom mjestu, u jednoj priči. To je, najprije, ovisnost i potreba, potom dova i traženje, te najposlije trud i pokret. To jest, kad je otac poslanikā Ibrahim, a.s., ostavio svoju ženu Hadžeru u neobrađivanoj dolini, a s njom i njenog sina Ismaila, a.s., koji je tad bio dojenče, rekao je:

Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali: zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima, da bi zahvalni bili! (Ibrahim, 37)

Ibrahim, a.s., Božiji prijatelj, otišao je poslije toga za svojim poslom, onako kako mu je Allah Uzvišeni naredio, ostavivši ovu ženu i dojenče same u ovoj oskudnoj dolini, i to po zapovijedi Božijoj. Uskoro su zalihe vode koje su bile uz njih presahnule i dijete je osjetilo žeđ koja je dosegla krajnje granice. Žena se dala u potragu za vodom, ali od vode nije bilo ni traga, dok je dijete koje se migoljilo i rukama i nogama obuzela vriska i plač. Majka trči tamo-amo, uspinje se na Safu i gleda daleko u obzorje ne bi li opazila vodu, a zatim silazi i opet trči u potrazi za vodom do brda Merva i moli Allaha Uzvišenog da je opskrbi vodom u ovoj oskudnoj dolini. A sve to vrijeme dijete plače i vrti se kod Božije Svete kuće.

Tad Allah čini da voda provre kod nogu djeteta, a majka žurno trči djetetu da ga napoji, i da skupi vodu kako ne bi bespotrebno otišla, pa tako govori vodi dok joj pravi branu i usmjerava je: Zem…zem.

Ovaj čudni prizor tog dana prizvao je Božiju milost, pa je Allah učinio da provre Zemzem u dolini koja nije rađala, načinivši je izvorištem i polazištem za mnoga dobra na ovom blagoslovljenom dijelu zemlje.

Ovaj događaj i prizor Allah je učinio sastavnim dijelom hadža, učvrstivši ga u jednom od njegovih najčasnijih propisa.

Koja je to tajna skrivena u ovom događaju?

I zbog čega mu se pridaje tolika pažnja, pa ta cijela stvar zauzima pažnju u samom temelju vjere, i zbog čega njegovo potvrđivanje u obredima hadža?

Koji je to moćan i uticajan uzrok koji je prizvao Božiju milost u punoj snazi u ovom slučaju, te ga načinio polazištem za mnoge blagodati u historiji naraštaja koji će ispovijedati vjeru u Jednog Boga?

Mora da ovaj prizor sadrži posebnu tajnu koja je iznudila Božiju milost u toj oskudnoj i suhoj dolini, i koja je prizvala trajnost te milosti čineći je polazištem mnogim dobrima, a koja će biti ustanovljena kao obred hadža za naraštaje onih koji ispovijedaju vjeru u Jednog Boga kod Njegove Svete kuće.

Ja vjerujem da je ovaj događaj – a Allah najbolje zna njegovu tajnu – tog dana u sebi objedinio tri postaje Božije milosti, od kojih je svaka prizvala Božiju milost.

Prva postaja: Potreba koju je predstavljala nesnosna žeđ koja je zadesila dojenče, a potreba i ovisnost jedno su od mjesta spuštanja Božije milosti.

Sve što neimaština teže pogodi čovjeka, to je on sve bliži Božijoj milosti. Zato vidimo da dojenčad, kad ih snađe glad, ili bol, ili žeđ, ili vrućina, ili hladnoća, bivaju bliži Božijoj milosti od odraslih koji su u stanju da podnesu takve stvari.

Jer, prilike u kojima su se našli po njih su pogubnije više negoli za druge.

Tako se bilježi i dova u kojoj stoji:

“Allahu moj, daruj mi zbog moje neimaštine!”  

Dakle, ovisnost sama po sebi privlači Božiju milost, te kad god je ovisnost o Allahu veća, povod za spuštanje Božije milosti veći je.

Jer, ovisnost o Bogu smješta čovjeka kraj Božije milosti i približava ga Bogu, bez obzira bio čovjek svjestan svoje ovisnosti o Bogu, bio nesvjestan, iako svijest o vlastitoj ovisnosti o Bogu umnogostručuje njenu vrijednost i snagu u prizivanju Božije milosti, kako smo to ranije napomenuli.

Ali, sve to pod uvjetom da čovjek ne izokrene smisao ovisnosti, pa da pomisli da je on ovisan o imetku i prolaznim dobrima Ovog svijeta, ili da je ovisan o nekim ljudima, umjesto da je svjestan njene stvarnosti, odnosno toga da je njegova ovisnost vezana samo za Allaha. Velika je razlika između ovakve ovisnosti i neke druge ovisnosti. Ona koja privlači Božiju milost jeste ovisnost o Allahu, pa kad čovjek izokrene ovisnost o Allahu u ovisnost o ljudima, ovisnost gubi svoju vrijednost koja privlači Božiju milost, a većina ovisnosti ljudi upravo je ovakve vrste.

U ovom događaju djetetov plač, vriska i vapaj od nesnosne žeđi bili su dovoljno potresni da prizor zazove Božiju milost.

Zasigurno da među prizorima potrebe i ovisnosti o Bogu nema tako suptilnog i dirljivog prizora koji više priziva Božiju milost od prizora djeteta koje muči žeđ, a majka ne nalazi način da dođe do vode.

Druga postaja ili povod za spuštanje Božije milosti u ovom događaju jeste sa‘j (ar. ulaganje truda, nastojanje, prim. prev.), a ulaganje truda jeste uvjet spuštanja Božije milosti. Nema opskrbe bez truda. Uzvišeni Allah učinio je trud i kretanje u životu čovjeka ključem za svoju milost.

Ako siromaštvo kao činilac od čovjeka zahtijeva da se skrušeno obrati i iskaže svoju potrebu i ovisnost o Bogu, isto tako i trud kao činilac zahtijeva od čovjeka snagu te odlučnost i volju, kao i pokret i djelovanje. Tako, u skladu s čovjekovim kretanjem te trudom i odlučnošću, Allah ga iz obilja Svojih riznica obasipa Svojom milošću.

Pokrenula se Ismailova majka kad je kod njih dvoje nestalo vode, a žeđ obuzela Ismaila. Pokrenula se u potrazi za vodom i uložila krajnji trud. Penjala se na Safu i gledala daleko u obzor ne bi li opazila vodu, a zatim silazila i penjala se na Mervu i opet gledala daleko u obzor ne bi li s tog mjesta opazila vodu.

Pa, iako je ona u ovoj kretnji pregledala cijeli obzor iz položaja Safe i Merve i nije pronašla vodu, nije gubila nadu već je ponavljala ove kretnje, penjanje, silazak, trčanje, od Safe do Merve, i nazad sedam puta.

Da nije bilo te nade i očekivanja, njen trud završio bi se još pri prvom krugu, ali nada i iščekivanje koji su ispunjavali njeno srce svaki put iznova zvali su je da ponovi trud, sve dok Allah nije olakšao njima dvoma i dao da provre Zemzem ispod stopala Ismaila. Međutim, njenu nadu ispunio je Allah, a ne ona svojim trudom, jer da je polagala nade samo u svoj trud, ona bi još mnogo ranije odustala, još pri prvom ili drugom krugu.

Uzvišeni Allah učinio je ovaj trud i kretanje uvjetom za opskrbu i za spuštanje Svoje milosti čovjeku. Uzvišeni Allah opskrbljuje Svoje robove i spušta na njih Svoju milost, ali On, Uzvišeni, htio je to da trud i pokret budu ključevi za Njegovu opskrbu i milost.

Treća postaja za spuštanje Božije milosti ovdje jeste dova Ismailove majke, kao i njena iskrena predanost i obraćanje Uzvišenom Allahu u traženju vode u ovoj oskudnoj neobrađivanoj dolini.

Sve što se čovjek potpunije preda Bogu u dovi, sve je bliži Božijoj milosti.

Ne znam u kojem je od vidova predanosti Allahu bila ova dobra žena u tim trenucima, u toj dolini, dok oko nje nije bilo ni čovjeka ni životinje. I to sama ona i njeno dojenče koje je obuzela žeđ i koje samo što nije izdahnulo.

U tom trenutku ova žena predala se Allahu na takav način da su meleci Božiji s njom zavapili u dovi Allahu i pridružili su svoje glasove njenom glasu, i svoju dovu njenoj dovi.

A kad bi se svi ljudi zajedno predali Allahu na ovakav način:

Imali bi šta da jedu, i od onog što je iznad njih i od onog što je ispod njih! (El-Ma'ide, 66) I obavila bi ih sa svih strana Božija milost.  

Neka je na tebe Božiji mir, majko naša, majko Ismailova, od tvojih sinova kojima su dati svjetlo i uputa, vjerovanje i poslanstvo, i od onih koji su upućeni njihovom uputom i svjetlom! Da nije tvoje osame u toj oskudnoj neobrađivanoj dolini na žezi Hidžaza, da nije tih muka i patnji, ne bi se tako iskreno i u potpunosti posvetila Allahu u tom teškom stanju na dva brežuljka – Safi i Mervi. A da nije te predanosti Allahu, ne bi se na vas spustila Božija milost, te da nije te Božije milosti, ne bi tvoja predanost Allahu i trčanje između Safe i Merve bili od obreda Božijih na hadžu.

Safa i Merva Allahova su časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je, doista, Blagodaran i sve zna! (El-Bekare, 158)

Allah je zaista zapisao u historiju, majko naša, tvoju predanost na toj žezi, i tvoj trud da pronađeš vodu, i plač tvoga sina Ismaila, da bi naraštaji poslije tebe znali kako se priziva Božija milost i kako se izlaže Božijoj milosti.

Allahova milost prostrana je. U njoj nema škrtarenja niti tvrdičluka, niti nedostatka niti nemoći, ali ljudi ne poznaju prilike i mjesta gdje se ona spušta. Kao što nisu vješti ni u izlaganju njoj i okorištavanju njome.

Od tebe smo naučili, majko naša, kako tražiti mjesta i povode spuštanja Božije milosti, i kako joj se izlagati. I od tebe smo, majko, uzeli ključeve Božije milosti.

I oprosti nam, majko, ako mi, sinovi tvoji, nismo dobro pazili na ove ključeve koje si ti Ismailu predala poslije tebe, a sinovi Ismailovi ih nasljeđivali poslije Ismaila, a mi ih naslijedismo od tvog sina Muhammeda Mustafe, s.a.v.a., pa smo i njih zagubili među onim što smo zagubili od naslijeđa poslanikā i njihovih ostavština.

Naučili smo od našeg oca Ibrahima kako Allaha kao Jedinog Boga slaviti, i naučili smo od naše majke Hadžere kako od Allaha tražiti.

Smeteni strastima i šejtanom, izgubili smo i jedno i drugo.

Pa, pomozi nas, Allahu naš, da zadobijemo ono što smo izgubili od ostavštine našeg oca i naše majke, Ibrahima i Hadžere, a.s. I učini nas od njihove porodice, i ne tjeraj nas Bože od ove kuće, od Ibrahimova potomstva i od Imranova potomstva!

Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan do drugog – a Allah sve čuje i sve zna! (Ali ‘Imran, 33–34) 

I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!” (El-Bekare, 127) 

Uzela je naša majka (majka Ismailova) tog dana, u toj oskudnoj dolini, na toj žegom opaljenoj zemlji, sve povoce dobra. To su trud, dova i ovisnost.

Naša majka tragala je za vodom i gledala je niz dolinu, čas sa Safe, čas s Merve. A Uzvišeni Allah voli kod Svojih robova kretanje, trud i rad, načinivši to jednim od najznačajnijih uvjeta opskrbe.

Ali, ona je pri svom trudu u potpunosti bila predana Allahu, i molila Ga i od Njega tražila u stanju te potpune predanosti, kao malo ko u historiji čovječanstva.

Niti njeno trčanje niti kretanje nisu je odvratili od Allaha i nisu je od Njega razdvajali. Niti ju je predanost Allahu ometala u kretanju i u nastojanju da nađe vodu krajnjom snagom kojom bi to mogla žena u toj dolini, na žezi, u sedam krugova od Safe do Merve i od Merve do Safe.

Mi se danas pri obredima hadža ubrzano krećemo između ova dva brda, bez ikakve patnje, muke, brige ili straha, pa se naprežemo, umaramo, te nas ovo trčanje obori s nogu.

Međutim, naša majka obavila je sve ovo trčanje u toj pustoj dolini, na suncem prženoj zemlji, dok joj je žeđ svu snagu i moć oduzela, a njeno sićušno dojenče skoro izdahnulo, ali ona je, pored svega, tragala za vodom odrješito, snažno, s odlučnošću i voljom.

I pored svega toga, ovakav napor nije je ni za jedan tren spriječio u tome da se potpuno pouzda u Allaha, niti ju je ijedan tren zaklonio od Allaha. Tokom cijelog ovog ponavljanog trčanja bila je u vezi s Allahom, potpuno se uzdajući u Njega, a jedno od drugog nije je odvraćalo. Sastavila je trud za dobrom Ovog svijeta s potpunom predanošću Allahu, i potpunu predanost Allahu s trudom za dobrom Ovog svijeta, a ko bi to od nas danas bio u stanju?

Meleci tog dana gledaše u nju i čudiše se njenom stanju: kako se mogla Allahu predati do ove mjere?

Kako je mogla trčati tragajući za vodom, opterećena svim poteškoćama i tegobama ovog naprezanja? I kako je uspjela spojiti trud i posvećenost Allahu na ovakav način? Pa povika obraćajući se Allahu da joj usliši dovu i prihvati njen trud, kako bi njen trud i dova prizvali Božiju milost, te se Božija milost toliko približila da su Nebesa skoro poklopila Zemlju.

Tog dana uspeo se na nebo jedan stub od dove i dobrog djela od Zemlje do Nebesa, a spustio se stub milosti s Nebesa ka Zemlji, te se Zemlja s Nebesima spoji, a Nebesa sa Zemljom. Dok skupine meleka promatrahu ovaj jedinstveni prizor, vičući Allahu Uzvišenom i skrušeno Mu se moleći. A onda se dogodi ono što se nije moglo niti zamisliti – zemlja puca pod nogama dojenčeta i izvire hladna, čista, bistra i okrepljujuća voda.

Slavljen neka je Allah i hvaljen neka je! Odazvao se Allah njenom trudu i njenoj dovi, ali ne na mjestu gdje je trčala, već pod nogama dojenčeta koje je udaralo nogama i rukama od žeđi tog dana, da bi je Allah podučio da je On Jedini Koji ju je opskrbio ovom hladnom pitkom vodom, u ovoj vreloj pustinji, na pripeci, odnosno da nije ona to ostvarila svojim trčanjem i traganjem, iako joj nije bilo druge doli da se trudi i kreće, kako bi je Allah opskrbio Zemzemom.

Allah je dao da provre Zemzem pod nogama dojenčeta i podigao je u toj dolini Svoju Svetu kuću. I Zemzem je načinio blagoslovljenim i dao je da on bude pojilište hadžija kroz naraštaje, a ovaj trud i dovu Allah je upisao u spomen historije, učinivši ga jednim od obreda hadža, koji svake godine oponašaju povorke hodočasnika, pozdravljajući iz daljine svoju majku Hadžeru i očeve – Ibrahima i Ismaila.

Tog dana sjedinila su se tri uzroka koja spuštaju Božiju milost: ovisnost, trud i dova. Ovisnost u krajnjoj granici slabosti i neimaštine, trud sa snagom, odrješitošću i odlučnošću, kao i dova sa skrušenošću, potpunom predanošću i predanim obraćanjem.

Mi svake godine na hadžu oživljavamo ovaj prizor, da bismo naučili od naše majke, Ismailove majke, a.s., kako tražiti Božiju milost te kako prizivati Njegovu milost i dobrotu, kao i to kako iz nje zagrabiti i kako joj se izložiti.

Izvor: Muhammed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković i Mustafa Prljača

Zadnji put promijenjen: srijeda, 30 Decembar 2015 10:25
×

Log in