Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Dove

A A A
Veza između dove i djelovanja

Veza između dove i djelovanja

Nije ispravno dovu razumjeti kao pojam odvojen od Božijih zakona. Uzvišeni je uspostavio Svojim robovima zakone u svemiru, i to u njihovim potrebama i stvarima koje ih se tiču. Zato nije ispravno da ljudi zanemare ove zakone po kojima se odvijaju njihovi životi i ispunjavaju potrebe.

Dova nije zamjena za ove Božije zakone, niti postupanje u skladu s ovim zakonima čovjeka čini neovisnim o dovi (to jest djelovanje u skladu s ovim zakonitostima nije zamjena za dovu).

A shvatiti ovo znači shvatiti tankoćutno značenje kulture pobožnosti u islamu. Nije ispravno da se zemljoradnik zadovolji dovom, a da zanemari obrađivanje zemlje i njeno navodnjavanje, plijevljenje korova i čuvanje usjeva, kao i njihovu zaštitu od biljnih bolesti i štetočina.

Ovakva dova neće biti uslišana, što potvrđuju i riječi Imama Sadika, a.s., koji kaže: “Onaj koji čini dovu bez djela jeste poput onog koji odapinje strijelu bez tetive!”

Isto tako neće biti primljena ni dova bolesnika koji je zanemario liječnika i lijek. Pa, kako će ovakva dova biti uslišana, a njen vlasnik se okrenuo od Božijih zakona?! Dova će biti primljena samo ako je unutar Božijih zakona. Onaj Koji uslišava dove Svojih robova, On je Taj Koji je stvorio ove zakone u prirodi. I On je Taj Koji je naredio ljudima da slijede ove zakone i da traže svoju opskrbu i ispunjenje svojih potreba kroz ove zakone, rekavši:

On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje! (El Mulk, 15) 

Još je rekao:

Onda se po Zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite! (El-Džumu‘a, 10) 

Kao što dova ne može biti zamjena za djelovanje, isto tako ni djelovanje ne može biti zamjena za dovu. Jer, ključevi ovog kosmosa u Božijim su rukama, a Allah Svoje robove opskrbljuje dovom u onom što ne mogu radom postići, i pomaže ih dovom u savladavanju prirodnih prepreka tamo gdje to ne mogu samo radom postići.

Smisao Božijeg podvrgavanja prirode čovjeku u opskrbi nije taj da čovjeka oslobodi potrebe za dovom, traženja i iskanja od Allaha Uzvišenog.

Zapravo, Allah Uzvišeni, On je Taj Koji pruža i uskraćuje, Koji daje i lišava, Koji korist i štetu pribavlja, daje život i smrt, moć i poniženje, Koji uzdiže i spušta, u Čijim rukama su ključevi Ovog svijeta. I ništa na Ovom svijetu ne može izbjeći Njegovu odredbu, niti bilo šta izmiče Njegovoj vlasti i moći. A svaka snaga i moć, korist ili šteta u ovom kosmosu podvrgnuta je Njegovoj odredbi, Njegovom sudu i vlasti. Sile prirode u ovom kosmosu nemaju postojanje neovisno o Njegovoj vlasti i volji, da bi čovjek, kroz uzajamno djelovanje s njima, bio neovisan o dovi, traženju i iskanju od Allaha Uzvišenog.

Mi muslimani Allaha slavimo i smatramo Ga čistim od onog što kažu Jevreji: Božija ruka stisnuta je! (El-Ma'ide, 63), odnosno mi tvrdimo ono što Kur'an govori, naime: Ne, nego su Njegove obje ruke raširene! (El-Ma'ide, 63)

Prema tome, mi u svakoj prilici čuvamo odnos s Allahom, te ne pravimo nikakvu razliku između odnosa s Allahom i odnosa sa zakonima koje je Allah uspostavio kao sredstva dolaska do opskrbe. I vjerujemo da nam ove sile i zakoni koriste ili štetu nanose samo u opsegu Božije volje, moći i htijenja, a ne uporedo s Njegovom voljom i moći, niti neovisno o njima.

Mi osjetimo Allahovu ruku, milost, dobrotu i mudrost u svakoj od naših malih i velikih životnih potreba i poslova. I osjetimo Allahovu volju, pomoć i dobrotu u toku cijelog našeg života, na svakom koraku našeg života, On nam treba u svakom trenutku, i ovisimo o Njegovoj milosti, dobroti i pažnji, usmjerenju, pomoći i uputi u svakom trenutku našeg života. Zato Ga molimo – Uzvišen neka je On! – da On uzme na Sebe sve naše poslove, i to tako što će ih usmjeravati i pomagati, voditi i uspjeh podariti. I utječemo se Njegovom plemenitom licu od toga da nas prepusti nama samima koliko i treptaj oka. I molimo Ga – Uzvišenog – da svaku našu potrebu i posao On lično preuzme, te da nas ne učini takvim da druge pored Njega trebamo.

Značenje ove dove nije to da čovjek svojim potrebama i poslovima zaobiđe ljude i prirodne uzročnike na Ovom svijetu, i to zbog toga što traži od Allaha da im se On lično posveti.

Značenje toga jeste da moli Allaha da njegovu potrebu za drugima stavi u opsegu potrebe za Njim, Uzvišenim, te da oslanjanje na druge stavi u opsegu oslanjanja na Njega, a njegovu saradnju s drugima u opsegu odnosa s Bogom, ne mimo, uporedo niti neovisno o Bogu.

Jer, čitav ovaj svemir čine sredstva potčinjena Božijoj volji, a koja je On potčinio Svojim stvorenjima.

Stoga uzajamno djelovanje i odnos sa ovim sredstvima, uzimanje od njih, kao i oslanjanje na njih u okviru odnosa s Allahom, i uzimanja od Njega, te oslanjanja na Njega, čine srž tevhida kojem poziva Kur'an, a nisu pored Allaha, niti su neovisni o Njemu.

Polazeći odavde kažemo da je na čovjeku da čini dovu po pitanju svake stvari i da od Njega traži sve, bile to male potrebe, bilo velike, od soli za tijesto hljeba, hrane za jahaću životinju, pa sve do pobjede nad neprijateljem na bojnim poljima. Ništa od čovjekovih životnih stvari, bilo to malo, bilo veliko, nije izuzeto iz ovog općeg pravila (pravila dove i traženja od Allaha). Ni u čemu čovjek ne posjeduje zamjenu za Allaha Uzvišenog u ispunjenju svojih potreba i zahtjeva tako što bi mu ih neko od stvorenja, pored Allaha, ispunio. Čovjek se utječe Allahu od toga da ga prepusti njemu samom koliko je i treptaj oka, bilo u malim, bilo u krupnim životnim pitanjima.

Istovremeno vjerujemo da ovo čovjekovo opće uticanje Allahu u svemu, i iskanje te traženje od Allaha po pitanju svega nije u suprotnosti s tim da čovjek uzme od onog što je Bog stvorio i njemu potčinio na Ovom svijetu i da se time pomogne. Tako, on čini dovu Allahu za zdravlje i iscjeljenje od bolesti, dok u isto vrijeme uzima od medicine sva sredstva liječenja i ozdravljenja, kao i sve lijekove koji vode iscjeljenju.

I više od toga, vjerujemo i to da kad čovjek naruši ravnotežu, a zatim čini dovu Allahu zanemarivši Božije zakone u kosmosu, molba mu neće biti uslišana, a on će biti kao strijelac čiji luk nema tetive.

Ovim tačnim i čistim poimanjem islam nas podučava odnosu s Bogom i s Božijim zakonima u kosmosu.

U okviru ovog poimanja vidjet ćemo da su tekstovi prenesenih dova prepuni traženja od Allaha da On preuzme brigu o svim životnim stvarima Svog roba, da mu ne stvori potrebu kod drugih, te da čovjeka ne prepušta njemu samom, već da poveže njegovo uže sa Svojim – neka je Uzvišen! – i da presiječe svaku vezu s onim što prekida vezu s Allahom.

Imam Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn, a.s., kaže u dovi: “Ne prepuštaj me Tvojim stvorenjima, već se samo Ti zauzmi za moju potrebu, i brini Se o zadovoljavanju mojem, na mene gledaj i potpomogni me u svim poslovima mojim!”[1]

U Arefatskoj dovi Imama Husejna, a.s., kaže se: “Allahu moj, zaštiti me od onog što me plaši, i sačuvaj me onog od čega strahujem, i čuvaj me u mom životu i vjeri, pazi na mene na mom putu, i budi čuvar mojoj porodici i imetku kad sam ja odsutan. Podari mi blagoslov u onom čime si me opskrbio, i meni samom učini me poniznim, a u očima ljudi učini me velikim, i spasi me zla džina i ljudi. Nemoj me osramotiti zbog mojih grijeha, niti poniziti zbog mojih tajni, i nemoj me u iskušenje dovesti zbog mojih djela. Tvoje blagodati kod mene nemoj mi oduzeti, i ne prepuštaj me nekom drugom!”[2]

Izvor: Muhammed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković i Mustafa Prljača



[1] Es-Sahifetu-l-kamiletu-s-sedždžadijje, dova 22.

[2] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.

Zadnji put promijenjen: srijeda, 30 Decembar 2015 11:30
×

Log in